Izlaganje dr. sc. Stjepana Matkovića na predstavljanju knjige „100. obljetnica pravaške saborske interpelacije 1918. – 2018. Grozote u Odesi 1916. – 1917.“

Zadovoljstvo mi je večeras biti u ovome okruženju i ukratko govoriti o temi koja je još uvijek nedovoljno istražena u historiografiji, a zbog njene važnosti ne bi je trebalo zanemariti. Zbog toga mislim da je napor kolege Čuvala vrijedan prilog poticanju rasprave o tome što se doista dogodilo u Odesi i na Crnome moru. I to ne samo zbog ponovnog objavljivanja u cjelovitom obliku jedne saborske interpelacije u kojoj se po prvi put i uz navođenje niza pokazatelja iznose podaci i tumačenja o okolnostima koje su dovele do počinjenih grozota nad hrvatskim vojnicima, nego i zbog drugih materijala kao što su uvodni tekst renomiranog profesora Banca, malo poznata svjedočenja Milana Špoljareca i Antona Špehara, bibliografija objavljenih tekstova koju je sastavio Ivan Miletić, kao i vrlo dobar članak Đure Grlice, izvorno objavljen 1984. u čikaškom tjedniku Danica.

Podlogu za ovu tragičnu priču iznio je zagrebački odvjetnik Aleksandar Šandor Horvat, rodom iz Sutinskih Toplica, u svojoj interpelaciji na saborskoj sjednici od 6. srpnja 1918., dakle nešto manje od četiri mjeseci prije raspada Austro-Ugarske i nadolazećeg stvaranja jugoslavenske države. Podsjetio bih da je riječ o prvaku tadašnje Stranke prava, jedne od najjačih oporbenih stranaka u sabornici koja je bila konzistentni zagovornik rješavanja hrvatskog nacionalnog i državnog položaja u sklopu Habsburške Monarhije i načelno odbijala prihvatiti bilo kakav tip jugoslavenske ideologije, navlastito one njene varijante koja je išla za osnivanjem državne tvorbe s Kraljevinom Srbijom na ruševinama Austro-Ugarske, objašnjavajući da je to jedini način da se Hrvati izvuku iz „crno-žute tamnice naroda“. U tom smislu, Horvat i njegova skupina pravaša izražavala je svoju lojalnost prema dinastiji, očekujući zauzvrat ustrojavanje jedne državne jedinice koja bi ujedinila hrvatski narod. Zbog takvog stava, koji je počivao na uvjerenju da će Beč i Budimpešta morati shvatiti iz vlastitih interesa emancipacijski program pravaštva, pripadnici su ih jugoslavenske struje u hrvatskoj politici tendenciozno nazivali separatistima i izdajnicima koji narušavaju iluziju o narodnom jedinstvu Hrvata i Srba. Horvat je tijekom 1918. bio u audijenciji kod kralja Karla ne bi li ga uvjerio u ispravnost hrvatskog stanovišta. No, bilo je već prekasno. Bliska budućnost pokazat će tako da je upravo navedena jugoslavenska skupina pod geslom bratske jednakosti bila kratkovidna jer je svjesno ili nesvjesno, ovisno o kome je bila riječ, sudjelovala u pripremi terena kojim je nametnut novi oblik prevlasti i prevage nad Hrvatima. Da je bilo tako progovorit će kasnije i brojni akteri ovih promjena.

Odrsa

Na temelju uvida u sadržaj Horvatove interpelacije i nekih drugih svjedočanstava može se zaključiti da je pravaški prvak došao do izvornih materijala o počinjenim zločinima preko Crvenog križa, odnosno najviše preko onih zarobljenika u Rusiji koji su pripadali ili simpatizirali njegovu stranku. Na taj su način ostala sačuvana svjedočanstva malih, običnih i nezaštićenih vojnika koji su platili najvišu cijenu zato što se nisu dali uvući pod srpsku komandu. Neki od zlobnih komenatora ove knjige će zasigurno naglasiti da je među informatorima s terena bio i Mirko Puk, glinski odvjetnik i kasnije istaknuti član ustaškog vodstva za vrijeme Drugoga svjetskog rata, zbog čega će poput nekih saborskih zastupnika iz 1918. tvrditi da su podaci iz interpelacije bili bajka. No, kad pročitamo zapis jednog drugog Horvata, poznatog publicista Josipa Horvata, koji je također bio u ruskom zarobljeništvu i zapravo je imao razvijene osjećaje prema jugoslavenskom idealizmu, onda dobivamo još jednu potvrdu o zločinima u Odesi. Josip Horvat je zapisao: „Sve je to bilo nalik na nevjerojatan sablastan san. Prva je misao: da je sve to pakostan falsifikat, možda iz Pukove kuhinje, no žigovi su ispravni, rukopis je poznat (...). Nema razloga za ne vjerovati. Razgovori su sad postali mučni. U atmosferi se nadâ iznenada otkrilo jezivo bespuće. Od političke strane krize gora bijaše čisto ljudska strana te dobrovoljačke drame. Dosad je za omladinu Austrija bila pojam despocije, tamnice, simbol joj bijaše u tim godinama vojarničko dvorište s kestenima, o koje vješaju nepokorne vojnike. Jugoslavenstvo bijaše pojam slobode, čovjeka, poštivanje prava ljudskoga dostojanstva, a sad eto: batine, strijeljanje, nepriznavanje političkog uvjerenja.“

Aleksandar Horvat bio je jedan od aktera rasprave o Odesi koji je želio razotkrivanjem toga slučaja otvoriti oči onima koji nisu vjerovali što može uslijediti nakon rata, ako se ne osiguraju hrvatska prava. Ako se vratimo na početak Prvoga svjetskog rata, onda se susrećemo s aktivnostima emigrantskog Jugoslavenskog odbora u čijim su redovima istaknutu ulogu imali oni hrvatski političari koji su, suprotno Horvatu i njegovoj frankovačkoj družini, otvoreno zagovarali rušenje crno-žute Monarhije i stvaranje integralne jugoslavenske države. U tom im je smislu rat išao na ruku jer se, kako su sami govorili, „jugoslavensko pitanje moglo riješiti u velikom historijskom momentu“. Da bi potvrdili svoj utjecaj morali su pokušati izvršiti i zadaću okupljanja dragovoljaca i ratnih zarobljenika radi stvaranja vlastitih oružanih snaga. Dragovoljci su trebali biti dokaz o vojnom pružanju otpora Austro-Ugarskoj i njenim saveznicama, a svoju dodatnu notu imali bi i u kontekstu kraha srpske vojske krajem 1915. godine, čime bi upravo vojska iz hrvatskih i slovenskih zemalja postala ključan promicatelj jugoslavenske ideje.

Na tom ispreplitanju političko-vojnih pitanja vidljiv je korijen zločina koji su izvršeni u Odesi i njenoj okolici. Načelno je ideja vodstva Jugoslavenskog odbora bila razumljiva jer je polazila od nakane da se organizira južnoslavenska vojska izvan granica Monarhije koja bi imala svoje vojno zapovjedništvo i u datom bi se momentu ponovno vratila u svoje krajeve. Do tog momenta ona bi se mogla boriti na Zapadnom (francuskom) bojištu ili na dijelu Solunskog (makedonskog) bojišta protiv Nijemaca i Bugara, ali u svakom slučaju ne bi išla u sukobe s austro-ugarskim postrojbama u kojima su vojevali Hrvati. Međutim, sve se odvijalo na sasvim drugačiji način. Savezništvo sa susjednim zemljama koje su proglašavale svoje ratne ciljeve na račun Hrvatske imalo je svoju cijenu. U takvim okolnostima pokazalo se da je proklamirano ujedinjavanje s Kraljevinom Srbijom bilo ostvarivo samo uz kombinaciju pristajanja na diktate i popuštanja. Srpskom državnom vrhu nije odgovaralo da Jugoslavenski odbor drži svoje oružane snage jer je Srbija trebala biti u očima međunarodne politike jedini čimbenik u južnoslavenskom pitanju koji ima pravo na status pobjednika i nositelja „oslobođenja“. Priče o federalizmu kao jedinom mogućem okviru za ravnopravnost u jugoslavenskoj tvorbi nisu imala uporišta u stvarnosti. Prevladala je osnova srpskog državnog vrha koja je vještim iskorištavanjem jugoslavenske propagande provodila svoje ideale i uspješno djelovala na unutarnju dezintegraciju Habsburške Monarhije. O tome da su se stvari počele krivo odvijati svjedoče nam i pojedini predstavnici Jugoslavenskog odbora kojima je postalo jasno da jugoslavenska formula ne će spriječiti srpsku stranu od nametanja njenih težnji.

odesa

Slučaj u Odesi, kojim se večeras bavimo, odnosio se na zarobljenike austro-ugarske vojske iz redova raznih pukovnija – hrvatskih, slovenskih i bosansko-hercegovačkih, a jednim manjim dijelom i čeških – koje je ruska vojska zarobila na bojištu ili su bez borbe pobjegli na rusku stranu. Iz tog kontingenta – prema većini pisaca radilo se o otprilike 200.000 vojnika – nastojali su i srpska vlada i predstavništvo Jugoslavenskog odbora u Petrogradu, uz odobrenje službene Rusije, stvoriti tzv. dobrovoljačku diviziju koja je prvo vrijeme nosila isključivo srpski naziv. Od predstavnika Jugoslavenskog odbora traženo je da nagovaraju zarobljenike da pristupe toj diviziji, a sve ostalo je bilo prepušteno srpskom vojnom zapovjedništvu. Nagovori nisu urodili plodom tako da je najveći broj bio prisilno mobiliziran. Od samih početaka dobrovoljačke divizije vidio se nemar prema okupljenim vojnicima koji su bili slabo opremljeni i hranjeni. Zabilježeni su i primjeri zlostavljanja hrvatskih vojnika koje je provodio zapovjedni kadar srpskih oficira pristiglih s Krfa. Zapovjednik Stevan Hadžić nastojao ih je pak čim prije poslati u borbu protiv bugarske i njemačke vojske u Dobrudžu. Te su postrojbe tamo otišle i doživjele ogromne gubitke. Glavni predstavnik Jugoslavenskog odbora u Rusiji Ante Mandić u svom je izvješću tada zapisao: „Odbor se dosada nije ni malo brinuo u opće za rad u Rusiji, a po svoj prilici i za odred, nije nam ni na pisma, proste pristojnosti radi, odgovaro, a kamo li podržavao. I pri tome je trpio i njegov i naš ugled. ali to je nuzgredno. Glavna stvar je ta, da je poginulo toliko hiljada ljudi bez svake koristi našom krivnjom radi toga, što nijesmo na nje mislili, što se nijesmo za njih brinuli, što smo ih ih prepustili samovolji ljudi, koji u njima ne vide drugo nego sredstvo da lično briljiraju. (...) Za to sam ja odlučno protiv toga, da se naši dobrovoljci okupljaju u takove svrhe. Još više: ja sam mnijenja da odbor nema ni najmanje pravo, da lahkoumno stavi na kocku život tolikih zemljaka, ako nema absolutnih garancija, da je korist, koju će opća naša stvar imati, biti dostatan ekvivalent za gubitak ovih naših života. U Odesi počinjen je nad odredom zločin, inače se ne mogu izraziti. A ako odbor ostane kod svoje dosadašnje taktike prema njemu, to je jasno, da postajemo i mi svi direktni sukrivci tog zločina.“

Nakon povratka s tog ratišta krenula je akcija za stvaranjem druge dobrovoljačke divizije, koja bi zajedno s ostacima one prve tvorila jedinstveni korpus. Pri tome je dolazilo do nasilnog uvrštavanja u redove „nedobrovoljnih dobrovoljaca“. Loši postupci prema vojnicima i odbijanje polaganja prisege kojom bi se priznala odanost srpskoj dinastiji izazvali su, kako su to u duhu prikrivanja o razmjerima počinjenih zločina pisala službena izvješća, krizu koja je bila okončana odlaskom jednog većeg broja časnika i vojnika hrvatskog i slovenskog porijekla. Oni su u svom memorandumu upućenim ruskim vlastima izjavili da su se u ime ujedinjenja počinila „najgroznija nasilja i zločini: grabeži, izbijanja, mučenja, čak ubijstva, počinioci koji su ostali nekažnjeni.“ Tako je bio, kako bilježi najveći broj izvora, stvoren tzv. disidentski pokret. Međutim, u tim izvorima nema konkretnijih podataka o spomenutim nasiljima i zločinima, izuzevši lapidarno priznanje o incidentima. Više autora doduše piše o spontanoj pobuni ili nemirima protiv polaganja prisege srpskom kralju, kada su srbijanski vojnici ubili trinaest vojnika i ranili još niz drugih (događaji na Kulikovom polju). U tom kontekstu, kada se slučaj više nije mogao zataškati, srpsko vojno zapovjedništvo je odmah osudilo tzv. disidente, tvrdeći da je riječ o protuakciji „separatističke struje Frankovaca u Hrvatskoj“ i Krunoslava Heruca, jednog poznatog Hrvata iz Petrograda na čelu petrogradskog društva Križanić, koju je pak navodno podržavala ruska vlada na čelu s Borisom Stürmerom. Kao što je to bio česti slučaj u povijesti, Hrvati su proglašeni „oruđem u tuđim rukama“. Svi su počinjeni zločini negirani tako da se samo izvještavalo o „incidentima“ i „glavoboljama“ vojnih i civilnih zapovjednika. Na kraju je prevagnulo Pašićevo stajalište da su srpski oficiri jedini bili opunomoćeni za rad s dobrovoljcima, a vodstvo Jugoslavenskog odbora moglo se zadovoljiti time da je Srpski dobrovoljački korpus naknadno preimenovan u Dobrovoljački korpus Srba, Hrvata i Slovenaca.

Podsjetio bih i na zapis Ivana Meštrovića koji je bacio dodatno svjetlo na postupak tadašnjeg razvrstavanja dragovoljaca, istaknuvši slabo poznat odnos prema muslimanima iz Bosne i Hercegovine: „Kod Bosanaca je bio drugi postupak. Izdvajalo se katolike, a ostale se pitalo: „Jeste li Bosanci?“, pa su onda trebali biti svi dobrovoljci. Kad su se muslimani počeli buniti, da oni nisu Srbi, onda ih se izdvajalo i „jednim posebnim načinom osvjedočavalo“. Kakvo je to osvjedočavanje bilo, pričao je koji mjesec kasnije neki Semez [riječ je o Dušanu Semizu], pravoslavac iz Bosne, komu je ta „misija za Bosance“ bila povjerena. „Koji Turčin nije htio (a malo ih je bilo od neškolovanih, koji je htio), sjekle su se glave sjekirom, a drugi, kad su vidjeli, pristajali su, Boga mi.“ Pri tom su mu pomagali neki „osvešteni“ muslimani“.

Isto tako, podsjetio bih i da je Aleksandar Horvat na početku izlaganja svoje interpelacije naznačio da pobija gledišta u korist jugoslavenske ideologije koja je ranije u sabornici iznio zastupnik Živan Bertić, odvjetnik iz Zemuna. A Bertić je doista jedan od primjera brojnih hrvatskih lutanja. Kao otvoreni protivnik austro-ugarske hegemonije želio je tijekom Prvoga svjetskog rata da se ostvari slom Habsburške Monarhije. Put ga je odveo u redove onih koji su podržali stvaranje jugoslavenske države. Nakon rata i stečenih iskustava zabilježio je u svojoj brošuri Hrvatska politika (Zagreb 1927.) kako se u stvari odvijala promjena državnog ustrojstva: „(...) uskoro medjutim dodje svršetak velikog rata, njegova [Lorkovićeva] grupa ne imadjaše više ni vremena ni uslova da se pojača do kakve vodeće uloge, i tako dočekasmo svršetak rata razbijeni, nespremni, nesložni i rastrovani kao nikad u historiji. Bjesmo u toj slabosti namamljeni sladkim riječima u Beograd i ondje nemilice pogubljeni kao ćurani na političkom stratištu.“ Slično tome govoriti će i pisati mnogi drugi akteri pokreta za stvaranje jugoslavenske države poput Ante Trumbića, Ivana Lorkovića ili Dragutina Hrvoja, ukazujući na svoje slabosti u prijelomnim trenucima.

Da zaključim. Zločini u Odesi su istiniti događaj koji bolno pokazuje žalosne sudbine vojnika o kojima, da nije bilo Horvatove interpretacije, vjerojatno ne bi više ni bilo govora. Vinovnici zločina su više-manje jasni, a počinitelji su očito imali podršku vojnog vrha srpske vojske. Ostaje, kao i u mnogim drugim slučajevima, otvoreno pitanje broja žrtava. Točan broj stradalnika nikada nije ustanovljen. Moram priznati da mi se procjene o broju žrtava koji se kreću u rasponu između 10.000 i 30.000 za sada čine previsokima i neka buduća, sustavna istraživanja trebala bi nas dovesti do utvrđivanja približno stvarnog broja palih vojnika. U svakom slučaju, na svima nama je da pronađemo način kako ugraditi žrtve iz Odese u našu kulturu sjećanja. Još jedanput čestitam kolegi Čuvali na objavljivanju ove knjige i poticaju da se ne zaborave tragični događaji iz Prvoga svjetskog rata.

dr. sc. Stjepan Matković

Sri, 14-11-2018, 15:21:16

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).