Prokleti srpanj

Čega se sjetim na spomen iznimnoga Olivera Dragojevića? Prvih pet riječi su: more, sentiment, ljubav, Dalmacija, arhipelag. Drugih pet riječi su veselje, melankolija, škerac, lipota, život. Trećih pet riječi su... Ma volio je ribolov, volio je žene. Još su više, čeznutljivo, voljele one njega.

Imao sam tu sreću u životu burno proživljavati tolike Oliverove slavne izvedbe, južnjačke himne u nastajanju, ode mentalitetu i podneblju koje mi je blistavo i blisko. Imao sam tu sreću u najljepšem životnom dobu (tako ga barem mnogi nazivaju) za gimnazije, opijati se Oliverovom muzikalnošću. Nakon šezdesetih i pojave Beatlesa (tek sam Oliver Dragojevic3nedavno saznao da je i Oliver više volio njih nego Stonse) i potajnog slušanja Radio Luxemburga, kasno noću, u krevetu, s jastuka ili pod pokrivačem... odjednom je eterom stao izrastati netko s mora, netko moj, s hrvatske obale OliverOlivera sam slušao i pomalo pjevao još u sedamdesetima, zatravljen tim izvan-serijskim pjevačem, sjajnim i izražajnim vokalom i sve češće, na koncertima u osamdesetima - i duhovitim čovjekom. Prepoznatljivo mediteranski, volio se rugati na svoj račun. I zazivao je salve smija. Uz Olivera sam doživio prvu vruću mladenačku veliku ljubav, jer on je bio neupitan, jer ona mi je bila i suđena i neupitna. Da bude životna. Njegova pjesma „U dugom bijelom holu“ tako mi je ostala kao cijeloživotna, nezaobilazna poputbina.Jadrana. Izranjao je iz mora netko, polako kao bijeli brod iz mutna, udaljena obzorja, netko tko je nizao antologiju za antologijom, kao skicu na moćnoj kresti vala koji nas je plavio. Pojavio se i proslavio se, već sredinom sedamdesetih... Oliver Dragojević.

Danas će malo tko reći, priznati i sjetiti se kakvi su mu bili počeci: podcjenjivali su njegov glas, da nema glasa i proricali mu nikakvu glazbenu budućnost. Oliver je od početka imao hrapav glas, ali po čemu je to bilo čudo? Po čemu je to bila nemoguća glazbena budućnost... nakon globalno slavnog Satcha?? Nakon karijere jednog Luisa Armstronga Satchme, koja je završila upravo u godinama Oliverova početka? Po čemu? Govorili su da je nedovoljno glazbeno obrazovan. A kada je to i gdje, bila mjera i dokaz talenta? Sve to znaju samo one mudre glave koje su Olivera umalo izbrisale iz svijeta i s obala glazbe... Mora kojim je smjerno carevao i više od pedeset godina.

Pola stoljeća briljantne karijere

Pola stoljeća briljantne karijere od Australije do Pariza i Londona, do New Yorka i do Hrvatske, do Splita. Srećom, u Olivera se time probudio zdrav dišpet i on je svima unatoč, nastavio svirati i pjevati, na zadovoljstvo sviju nas. Na sreću čak i onih mudrih glava koje su u procjenama tako fundamentalno glazbeno promašile. Kao relevantni Tisina morastručnjaci. Voljeli su ga čak i agresori na njegov Split, na Hrvatsku i BiH i uporno i opetovano i uzaludno pozivali ga u Beograd.

Olivera sam slušao i pomalo pjevao još u sedamdesetima, zatravljen tim izvan-serijskim pjevačem, sjajnim i izražajnim vokalom i sve češće, na koncertima u osamdesetima - i duhovitim čovjekom. Prepoznatljivo mediteranski, volio se rugati na svoj račun. I zazivao je salve smija. Uz Olivera sam doživio prvu vruću mladenačku veliku ljubav, jer on je bio neupitan, jer ona mi je bila i suđena i neupitna. Da bude životna. Njegova pjesma „U dugom bijelom holu“ tako mi je ostala kao cijeloživotna, nezaobilazna poputbina.

Himna i grudobolja istovremeno. Tolikima. Uopće, kasnije, danas, ikad... ima li smisla sjećati se, dok tugujemo za tim genijalnim glazbenikom, kad su sve riječi prebljede, i spominjati se pojedinih njegovih pjesama? Njegova je glazba bila i ostala grumen i cjelina. Kao lijep san, pojedinosti kojeg ne izdvajamo. Ne možemo. A sanjali smo ga od sedamdesetih... eto sve do neki dan. Zajedno. S njime je otišla mladost.

Kad sam s osamdesetima započeo raditi na Radiju, postao sam svjestan koliko je Oliver s Runjićem već tada bio Oliver RunjicKoncertHtjeli smo da nam pjeva do svanuća a već je debelo bila prošla ponoć. Na kraju svih krajeva, već je mislio da je spašen. A onda mu se jedna znanica probila do pozornice i kazala da joj kći danas ima rođendan. I potekla je nova pisma, najdraža kancona - za najdražu. I nije nam ga bilo dosta jer - imao je repertoar za pet svetkovina - za pet cjelovečernjih koncerata. Za sve uzraste i sve naše zagrebačke zime.živa legenda, galaksija za sebe. Nezaobilazna. Koliko su me se njihove pjesme doticale, koliko su me često lansirale do ushita, strasnog fućkanja ili pjevanja. Kad sam sredinom devedesetih radio u Hrvatskome slovu dopala mi je u ruke prekrasna foto-monografija majstora fotografije Ive Pervana. Te fantastične snimke Jadrana, svih doba i mijena, škoja, arhipelaga sa mora i iz zraka... u svim prirodnim bojama i oblicima... bile su mi jedino što 'more stat' uz velikoga Olivera. Uz njegovo velaluško pivanje. Susretali su se i prijateljevali i spremali nov koncert glazbe i fotografija, prštavilo Dalmacije. Nisu stigli...

Jednom sam Olivera ugledao u Šubićevoj, u Zagrebu, negdje osamdesetih. Išao je ulicom prostodušan i zamišljen, ne osvrćući se, vjerojatno nešto snimati u glasovitu peticu. Studio pet, na ondašnjem prvome katu.

Repertoar za pet svetkovina - za pet cjelovečernjih koncerata

Sjećam se njegova posljednjeg koncerta u Zagrebu, u Areni, kojim je proslavljao svojih punih 70. Sjećam se tog Oliver i morevelikog koncerta s nostalgijom, kako sam s mladom prijateljicom zapravo otpjevao pola cijela tog Dragojevićeva izleta u nestvarno. U prelijepo. Te noći fosforescirajući, tamno je modro more, sa svim svojim planktonima, prodrlo do samoga Zagreba. U ariji od kancone. Publika mu nije dala otići, palila je, palili smo svjetiljke na mobitelima kao šiparice... u tisućama... pjevao je jedne, druge, treće nastavke... zabavljao... pokušavao se izvući. Na kraju je kliknuo što samo jedan tipičan Mediteranac može: „Ne mogu više!“ Jer zaista smo prevršili mjeru. Htjeli smo da nam pjeva do svanuća a već je debelo bila prošla ponoć. Na kraju svih krajeva, već je mislio da je spašen. A onda mu se jedna znanica probila do pozornice i kazala da joj kći danas ima rođendan. I potekla je nova pisma, najdraža kancona - za najdražu. I nije nam ga bilo dosta jer - imao je repertoar za pet svetkovina - za pet cjelovečernjih koncerata. Za sve uzraste i sve naše zagrebačke zime.

Svi danas naglašavaju čovjeka Dragojevića, ponosnog i skromnog iako velikog... i takvog ćemo ga se sjećati. Nebrojeno puta zvali su ga u Beograd. Nudili su devizne cifre od kojih vam se zavrti u očima. Na kraju nudili su i bjanko ček, da ga sam ispuni. Sve ih je redom glatko odbio kako nitko u Hrvatskoj nije. Ni jecava i hiperaktivna diva Oliver2iz Konavala, ni samozatajan, umišljen i patetičan, a velik Šibenčanin. Svi su na kraju poklekli i tulili Beogradom tipa: „Prijatelji stari gdje ste“. Svi. Ali ne i Oliver. Nikada naš Oliver. Jedan jedini i uznosit. On nije imao cijenu...

Pred kraj je predosjećajući, predmnijevajući, sugovorniku kazao: „I kad tebe i mene više ne bude, pivat će se ove pisme.“ I zaista, i kad svih nas više ne bude... pjevat će se Dragojević.

I sada, ispisujući ovaj i vlastiti i slušateljski zajednički, spepeljeni amarcord, pokušavajući vratiti dug, barem djelićem djelićeva dijela, sjećam se svojih trideset godina i nešto mjeseci jedrenja Jadranom. Od najsjevernijeg Monfalconea, Portoroža i Premanture do Ista, Pantere, Telašćice... do šibenskoga arhipelaga... do Pokonjeg dola na Hvaru, do Pelješca, Korčule i Mljeta... do Elafita, Dubrovnika, Lokruma i Orsule i natrag do Raba. U svim kursevima pjevali smo Dragojevića. Za onih najljepših jedrenja. Samo za onog skupnog raspamećenja lipoton. Bez vina, bez pijanstva... osim onog stopljena u Oliverovu glasu. Od ljudi koji o brodu i moru ne znaju ništa, učinio sam, učinio je... posadu mornara i kapetana, jedriličara zaljubljenika. Učinio je da i moja posada voli „More, more“, i pjeva pučinom od Komiže do Lastova, od Jabuke do Ilovika. Tolika je Oliverova mriža. Toliko je i sjajnih stihova-sentenci u njegovim izvedbama. Suza i strofa. Od kojih se uzlijeće i jedri.

Dalmacija je more koje ne zaboravlja

Kažu, ma jedrio ti i cijeli život, sa skupinom ljudi, na najljepšem brodu, sa biranom posadom ili najdraže sam, onih nekoliko najlipših, slanih, vedrih i vjetrovitih dana stanu ti u prste jedne ruke. Ostanu u oku. U sjećanju, u šaci. MoreSrpanjProklet je srpanj. U njemu više ne pjevam ocu dok ga vozim u Hrvatsko Zagorje. Dok se čudi kako znam sve Oliverove riči. Grlo je suho. Proklet je srpanj. Adio. Vrijeme će samo udaljiti, nikada odnijeti. Nikada donijeti. Ni zaborav ni lijek.Najlipšeg vitra đir. Imam ih pet. Neodvojivi su od Olivera: noću u Kvarneru; od rta Bonaster do Žuta; od šibenskog arhipelaga do Maslinice; od rta Pelegrin do Lumbarde; Mljetskim kanalom... sve do zalaza sunca.

Plačimo danas, plačimo za njim. Prirodno je i nenadoknadivo. Ne more se dogodit da Dalmacija spektakularnim dočecima ne proslavi svoje športske prvake. Ne more se dogodit da Dalmacija ne gori, da ne oda veličanstvenu, neviđenu počast svome Najvećemu. Da ga legendarno ne isprati u vječnost. Jer Dalmacija je more koje ne zaboravlja. Svjetlit će srca danima kao Ganges pun cvijeća za njim.

Proklet je srpanj. U njemu sam prvo izgubio oca a zatim i grlo od sreće kojom sam pjevao i slavio živoga Olivera.
Čega se sjetim na spomen iznimnoga Splićanina? Trećih pet riječi je... srčanost i tuga, sreća i bol, talenat i ushit, mladost i prošlost, melankolična jutra u kojima sam se koturao na posao. Pjevajući u autu, tutta forza. U zimskim i maglovitim zagrebačkim jutrima. Uz Oliverov CD odlazio sam na birokratski posao, moje zadnje radne godine, pjevajući Najvećega. Ranom sam hladnom zorom na kraju pucao od veselja uz Njega, i trpio začuđene poglede na semaforu. Tako rano? A već pjeva? Netko je očito vjerovao da pucajući glasnicama vozim ravno u nedaleki raj... a odlazio sam dobrovoljno i mazohistički... na tzv. HRT.

Proklet je srpanj. U njemu više ne pjevam ocu dok ga vozim u Hrvatsko Zagorje. Dok se čudi kako znam sve Oliverove riči. Grlo je suho. Proklet je srpanj. Adio. Vrijeme će samo udaljiti, nikada odnijeti. Nikada donijeti. Ni zaborav ni lijek. U srpnju. Adio maestralni kanconijeru.

„Duša je strasna u dubini,

ona je zublja u dnu noći;

plačimo, plačimo u tišini,

umrimo, umrimo u samoći.“

Javor Novak

Uto, 21-08-2018, 08:00:11

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).