Revizija Daytona?

Naslov moje knjige: "Peace at the Price of Justice and Human Dignity" (Mir na uštrb pravde i ljudskog dostojanstva) jezgrovito opisuje središnju pojmovnu pogrešku (fault-line) Daytonskog sporazuma. Načelo pravde, kao civilizacijsko dobro, nije dobro per se, nego samo podloga (means) za neko drugo dobro, tj. mir i Yambrusicsigurnost. Istina, sporazum je zaustavio krvoproliće, ali je u isto vrijeme nagradio one koji su odgovorni za krvoproliće – agresori – SFRJ, odnosno Srbiju.

Da bi realizirala svoj "udruženi zločinački pothvat" "Velike Srbije", Srbija je počinila i odgovorna je za strašna razaranja i ratne zločine jus cogens u Bosni i Hercegovini kao i u Hrvatskoj, dostignuvši vrhunac genocidom u Srebrenici. Taj zločinački pothvat imao je u planu još jedan genocid nad muslimanskim stanovništvom u bihaćkom kraju, no zahvaljujući humanoj intervenciji Republike Hrvatske, i hrabrosti njezine vojske na čelu s generalom Antom Gotovinom, nisu uspjeli izvršiti taj zločinački plan.

Povelja Ujedinjenih naroda upozorava nas da se mir ostvaruje na načelu pravde i poštivanju međunarodnog prava (U.N. Charter, Article 1(1)). Tu je važno istaknuti mišljenje i rasudbu međunarodnoga pravnog znanstvenika Dinsteina, stručnjaka za pitanja rata, agresije i zakonske samoobrane. On nas podsjeća da su mirovni procesi koji ignoriraju korjenite uzroke rata ili sukoba (jus ad bellum) samo lagani povoji na gnojnoj rani, koja će se, prije ili poslije, opet otvoriti. Još važnije, on nas upozorava da žrtve rata – narodi i pojedinci – mogu tražiti način samoobrane i afirmaciju svojih prava: kao narod – samoodređenje i kao pojedinci – ljudska prava. (Yoram Dinstein, War, Aggression, and Self-Defence. 4th ed. Cambridge University Press. p. 375).

Na štetu Hrvata

Daytonski sporazum stvorio je "Republiku Srpsku" i bosansku "Federaciju", umjetnu zajednicu Hrvata Bosne i UgroženostBošnjaci su zasitili svoje teritorijalne ambicije etničkim čišćenjem Hrvata u srednjoj Bosni i kao većina u Federaciji, s posebnim entitetom u državi Bosne i Hercegovine, snizili su politički utjecaj bosanskih Hrvata na manjinu supsidijarnom ulogom u Federaciji. Zaista, politička sudbina bosanskih Hrvata neizvjesna je i ugrožena, neprestano u političkoj marginalizaciji, u sukobu s dvjema jednako opasnim ideologijama – ideologijom "Velike Srbije" i ideologijom muslimanskoga "fundamentalizma".Hercegovine i muslimana Bošnjaka. "Republika Srpska" nije baš ono što su bosanski Srbi i Srbija imali u vidu, no kad se uzme u obzir da su u vojnom smislu izgubili rat, nije to ni loše. Zapravo, bosanski Srbi dobili su "državu u Daytondržavi", poseban entitet u državi Bosne i Hercegovine, kao i dodatni teritorij – Bosansku Posavinu, na štetu Hrvata Bosne i Hercegovine.

S druge strane, Bošnjaci su zasitili svoje teritorijalne ambicije etničkim čišćenjem Hrvata u srednjoj Bosni i kao većina u Federaciji, s posebnim entitetom u državi Bosne i Hercegovine, snizili su politički utjecaj bosanskih Hrvata na manjinu supsidijarnom ulogom u Federaciji. Zaista, politička sudbina bosanskih Hrvata neizvjesna je i ugrožena, neprestano u političkoj marginalizaciji, u sukobu s dvjema jednako opasnim ideologijama – ideologijom "Velike Srbije" i ideologijom muslimanskoga "fundamentalizma". Prva i osnovna referencija srpske hegemonističke politike zacrtana je u Garašaninovu "Načertaniju" od 1844. Pod lozinkom "Srbi svi i svuda" ta ideologija našla je svoje utjecaje izražene u različitim modalitetima, prema političkim prilikama, s vrhuncem u razvikanom, ali opasnom za Hrvate, Memorandumom SANU (Memorandum Srpske Akademije nauka i umetnosti).

Drugu, novijih korijena, muslimanski fundamentalizam, propagirao je prvi predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, u svojoj "Islamskoj deklaraciji", u kojoj vidi i zastupa na Balkanu – "Islamsku državu".

Diskriminacija i marginalizacija

Danas su bosanski Hrvati izloženi stalnoj političkoj diskriminaciji i marginalizaciji, što je posljedica nepravednoga Daytonskog sporazuma i njegova ilegalnoga političkog tumačenja. Opći okvirni ugovor (General Framework Agreement), koji su u studenom 1995. godine u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, potpisali SAD, predsjednici Republike Hrvatske, Republike Srbije, Bosne i Hercegovine i dvaju entiteta – bosanske Federacije i Republike Srpske, u okviru 11 članaka, kako i samo ime kaže, daje općenite okvire dogovora stranaka u ugovoru. Oni samo FBiH"pozdravljaju," "podržavaju" i "garantiraju" "civilnu implementaciju sporazuma" koji se implementira preko lokalnih vlasti.

Detalji i procedura same implementacije sadržani su u 10 Priloga (10 Annexes). Svaki je Prilog međunarodni ugovor sam po sebi. Prilog 10. jedan je od najvažnijih jer sadrži najosjetljivije točke implementacije. Većina tih ugovora u Prilozima potpisana je samo od predstavnika vlasti Bosne i Hercegovine, tj. države Bosne i Hercegovine, bosanske Federacije i Republike Srpske.

Gornja nomenklatura vlasti pokazuje srž nepravde prema bosanskim Hrvatima, koji u tim važnim Prilozima implementacije nemaju riječi, jer čine manjinu bez entiteta u bosanskoj Federaciji. Nažalost, tu je hrvatska strana bila prevedena "žedna preko vode", ili je pak pokleknula pod političkim pritiscima svjetskih moćnika, uključujući i "domaćina" – SAD.

Čini se da je jedino predsjednik Herceg Bosne, gospodin Zubak, shvatio dubinu priložnih struktura vrativši se kući razočaran i politički nemoćan da brani interese svojega naroda.

S druge strane, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda dalo je jaku motivaciju i poticaje bosanskim Srbima i Srbiji da poštuju sporazum (S.C. Res. 1022, UN Doc S/RES 1022, 22 November 1955, 2, para 1). Važno je ovdje naglasiti da i Vijeće sigurnosti ima ograničenu ulogu u samoj implementaciji, kao i treće države, uključujući i Europsku uniju. Osnovna svrha sporazuma jest afirmacija političke neovisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine kao cjelovite države.

Međunarodni protektorat

U svezi sa samom "civilnom implementacijom" sporazuma, prema Prilogu 10., visoki predstavnik (High Representative) ima mandat "koordinacije", "pomoći" u rješavanju političkih problema od strane lokalnih vlasti. Nažalost, 22-godišnja praksa i djelovanje visokog predstavnika pokazuju sustavno pogrješno tumačenje njegova ograničenog mandata. Takvo bahato ponašanje i djelovanje izvan zakonskih okvira mandata protivi se ciljevima sporazuma i narušava i potkopava političku neovisnost Bosne i Hercegovine, kao i međunarodno pravo, posebice u teleološkom, proširenom političkom tumačenju Priloga 10., u suprotnosti s Bečkom konvencijom tumačenja Dayrtonmeđunarodnih ugovora (Vienna Convention on the Law of Treaties, 23 May 1969, Art. 31(2)(b), 1155 UNTS 331, 340.).

Impozicija zakona, masovno otpuštanje predstavnika političkih vlasti i državnih službenika i poništenja odluka Ustavnog suda krše i sputavaju demokratski proces i zapravo čine ultra vires, nezakonitu reviziju Priloga 10.

Visoki predstavnik postaje skrbnik (trustee), a Bosna i Hercegovina međunarodni protektorat.

Ta preobrazba i iskrivljenje mandata – od pomoćnika do naredbodavca – vuku svoje korijene od Konferencije za implementaciju sporazuma (Peace Implementation Conference), održane u Londonu 8.-9. prosinca 1995. godine sa svrhom "mobilizacije podrške Daytonskom sporazumu". NepravdaPretvaranje podržavajućeg mandata u mandat zakonske obveze čini drskost sile par excellence. To se protivi i samim odnosima između Vijeća implementacije sporazuma i visokog predstavnika, u kojem ono, kao zajedničko diplomatsko tijelo, može dati samo savjet visokom predstavniku, a ne ovlaštenje (grant of power). Ta arogancija moći može se, što je i važno, usporediti s političkim manipulacijama i odlukama Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju – MKTJ (International Criminal Tribunal For Former Yugoslavia). Jedan i drugi nanijeli su veliku nepravdu hrvatskom narodu, koji je najviše zaslužan što je uopće moglo doći do mira na tim prostorima jugoistočne Europe. Mislim da je konačno došlo vrijeme da se ta nepravda barem donekle rektificira.Konferencija je uspostavila Vijeće za implementaciju mira (Peace Implementation Council). koje sačinjava 55 država i agencija. Vijeće je nasljednik Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju (International Conference for Former Yugoslavia) i čini novu strukturu za implementaciju sporazuma. Izvršnu funkciju Vijeća čini Upravni odbor (Steering Board) koji daje "političke upute" visokom predstavniku. Na osnovi svojih političkih deklaracija i autentičnoga političkog tumačenja Priloga 10., Upravni odbor (Steering Board) ovlastio je (grant of power) visokog predstavnika da odlučuje o lokalnim sporovima i projektima koji se, po njegovoj procjeni i apsolutnoj diskreciji, protive duhu i tekstu sporazuma (PIC, Conclusions of the London Meeting, 12 December 1995, 35 ILM 223. 228, para. 20; OHR, Political Declarations From Ministerial Meeting of the Steering Board of the Peace Implementation Council, UN Doc. S/1997/434 annex, 5 June 1997, Sintra Declarations, London Declarations).

Ta nezakonita revizija sporazuma dostigla je vrhunac u takozvanim Bonnskim ovlastima (Bonn Powers), koje daju Haagvisokom predstavniku moć (grant of power) da donosi "obvezujuće odluke" (PIC Main Meeting in Bonn, December 1997m Bonn Conclusions, Sec. XI, para. 2). To je drska uzurpacija vlasti na štetu lokalnih vlasti, tj. demokratski izabranih članova vlade. Visoki predstavnik, kao međunarodna institucija u smislu diplomatskih odnosa (jer VP nije međunarodna organizacija), s mandatom pomoći u upravljanju implementacije sporazuma, krši taj mandat nezakonskim odlukama i tako ometa normalno funkcioniranje bosanskohercegovačke zakonske, izvršne i pravosudne vlasti. Mandat koji daje visokom predstavniku moć zakonskih odluka protivi se osnovnom mandatu međunarodnih institucija i zapravo ometa Bosnu i Hercegovinu da postane održiva suverena država.

Pretvaranje podržavajućeg mandata u mandat zakonske obveze čini drskost sile par excellence. To se protivi i samim odnosima između Vijeća implementacije sporazuma i visokog predstavnika, u kojem ono, kao zajedničko diplomatsko tijelo, može dati samo savjet visokom predstavniku, a ne ovlaštenje (grant of power). Ta arogancija moći može se, što je i važno, usporediti s političkim manipulacijama i odlukama Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju – MKTJ (International Criminal Tribunal For Former Yugoslavia). Jedan i drugi nanijeli su veliku nepravdu hrvatskom narodu, koji je najviše zaslužan što je uopće moglo doći do mira na tim prostorima jugoistočne Europe. Mislim da je konačno došlo vrijeme da se ta nepravda barem donekle rektificira.

Drugim riječima, došlo je vrijeme za jednu pravednu reviziju Daytonskog sporazuma. Predlažem da se krene od pretpostavke da nitko ne želi biti manjina u Bosni i Hercegovini te da tri konstitutivna naroda moraju imati jednak pristup i poštivanje. To znači da pravedna revizija kao minimum traži: tri naroda – tri entiteta u zajedničkoj državi Bosne i Hercegovine. Takva politička zajednica, ujedinjena na narodnoj etničkoj osnovi, osigurava mogućnost stvaranja jedne demokratske, napredne, održive države, u kojoj se poštuju nacionalne, kulturne i vjerske specifičnosti, kao pozitivno dobro u jednoj multietničkoj državi.

dr. sc. Edward Slavko Yambrusic

Uto, 21-08-2018, 11:52:33

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).