Društveni krakter Domovinskog rata

Sažetak

U članku se kritički propituje određenje društvenog karaktera Domovinskog rata u našem vojnosociologijskom opusu. Ova tematika je nedovoljno i nepotpuno razmatrana. Određenje Domovinskog rata kao građanskog koje je promovirao Ozren Žunec u djelu Rat i društvo – Ogledi iz sociologije vojske i rata prije dvadesetgodina nije dovedeno u pitanje. Do sada nije bilo relevantnijih pokušaja da se ospori takvo neprihvatljivo određenje ne samo s vojnosocilogijskog aspekta koji je primaran, nego i sa aspekta međunarodnog ratnog prava, teorije o ratu, vojne povijesti i drugih vojnoznanstvenih disciplina. Objašnjena je i argumentirana neodrživost teorijske postuliranosti mogućnosti prikaza Domovinskog rata kao građanskog i dokazana njegova neupitnost kao pravednog, obrambenog rata.

Ključne riječi: Domovinski rat, građanski rat, društvene grupe, vojna sociologija

Uvod

Značaj negiranja teze o prikazu Domovinskog rata kao građanskog nije dovoljno prepoznat. Od samih početaka DRagresije na RH pa do danas u inozemnim medijima i literaturi dominira termin „građanski rat na području bivše SFRJ“. Srbija je angažirala svoj cjelokupni znanstveni potencijal za dokazivanja te teze. Osim na teorijskom, ovu „istinu“ u medijima kontinuirano ponavljaju, kao i na diplomatskom planu, afirmiraju je u kulturnom stvaralaštvu. Iz njihove filmske produkcije na tu temu neki filmovi su čak bili nominirani i za međunarodne nagrade. Među njima izdvaja se film „Vukovar, jedna priča“.[1] Također, u književnosti[2], kazalištu[3] ta tematika je zastupljena. Da li je sa naše strane učinjeno dovoljno u razobličavanju ovakve „istine“?

Definiranje karaktera Domovinskog rata, između ostalog, je značajno za onemogućavanje revizije povijesne istine, čime se doprinosi i pomirbi. Hrvatsko-srpska, kao i hrvatsko-crnogorska, hrvatsko-bošnjačaka i međubošnjačka (najmanje spominjana) ne može se zasnivati na reviziji povijesti. Najviše je potencirana hrvatsko-srpska pomirba, zbog nedvojbenog značaja za političku stabilnost cijele regije (područje bivše SFRJ, Zapadnog Balkana, Jugoistočne Europe). Inzistiranje da ovoj pomirbi treba biti uzor francusko-njemačka nije primjereno. Taj uzor nameće dio međunarodne zajednice. Mnogi naši političari ga promoviraju. Pri tome se zaboravlja da se francusko-njemačka ne temelji na reviziji povijesne istine. Da li bi ona bila moguća i da li bi na nju Francuska pristala da se ona temelji stajalištu Njemačke o građanskim ratovima vođenim 1870., u I. i II: svjetskom ratu između Francuske i Njemačke? Politika za razliku od znanosti može zanemarivati, relativizirati određene činjenice. Međutim, racionalna politika treba da uvažava i znanstvene spoznaje koje kompleksnije sagledavaju političke odluke. Povijesna zbilja kad-tad dovodi do „naplate“ neuvažavanja tog načela.

Normalizacija hrvatsko-srpskih odnosa na političkom, kulturnom planu, izgradnja dobrosusjedskih odnosa se ne Ratmože temeljiti na reviziji povijesne istine. Nametanje bilo kakve revizije je izuzetno štetno, može ostvariti samo kratkoročni prividni uspjeh. Blisko povijesno iskustvo normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa temeljeno na nametnutoj povijesnoj reviziji, nerazumnom preuveličavanju brojnosti srpskih žrtava u NDH, već je dovoljna opomena, upozorenje. Poznata rimska sentenca „historia magistra vitae est“[4] i u ovom slučaju dokazuje svoju aktualnost.

Vojno-teorijsko određenje Domovinskog rata

U vojno-teorijskom, prvenstveno vojno-sociologijskom smislu Domovinski rat nije adekvatno definiran. Sam pristup ovom definiranju je kompleksan, neophodno je sagledati sve međunarodno-pravne, vojno-strateške, političke, Hrvatska i veliko ratistepovijesne aspekte. Osnovno polazište za određenje pravednog i obrambenog karaktera Domovinskog rata je njegovo definiranje. Najmanje je definiran sa vojno-teorijskog aspekta. Više su se ovom tematikom bavili povjesničari i politolozi. Međutim, bez vojno-teorijskog utemeljenja i sama povijesna dimenzija Domovinskog rata je nepotpuna. Nedostatan je teorijski opus. Iz te skromne bibliografije izdvaja se nekoliko naslova. Među njima, osobito studija admirala Davora Domazeta Loše – Hrvatsko veliko ratište.[5] To je jedino djelo koje na nivou strategijskog promišljanja analizira Domovinski rat. Najviše je djela povijesnog karaktera.

Indolentnost, nezainteresiranost za ukazanu problematiku dovela je do apsurdne situacije, izostanka reakcije na vojno-sociologijsko određenje Domovinskog rata kao građanskog. Od takvog određenja ne polazi admiral u mirovini Davor Domazet Lošo u studiji Hrvatsko veliko ratište. On naprotiv, dokazuje neporecivu istinu o izvršenoj srpsko-crnogorskoj agresiji na RH, nedvojbenom međudržavnom ratu. Izrazita je diskrepanca vojno-sociologijskog i strategijskog prikaza Domovinskog rata. Strategijsko i vojno-sociologijsko promišljanje rata polaze od istoga njegovog određenja, nisu u koliziji to su komplementarne discipline. Vojna sociologija definira društveni karakter rata, a strategija vojni aspekt rata.

Vojno-sociologijsko određenje Domovinskog rata

Spomenuto vojnosociologijsko određenje Domovinskog rata promovirano je u knjizi Rat i društvo – Ogledi iz sociologije vojske i rata autora Ozrena Žuneca[6]. To djelo po svom značenju, teorijskim i političkim konotacijama zahtjeva studiozno kritičko propitivanje. Ono se pozicionira kao djelo koje utemeljuje sociologiju vojske i rata. U postskriptu autor naglašava da “je riječ o knjizi koja sociologijski nastoji objasniti društvenu stvarnost zahvaćenu Zinec ratvrtoglavom dinamikom rata“. [7]Također, u tom smislu se i sam autor pozicionira kao prvi predavač, utemeljitelj predmeta Sociologije vojske i rata na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Najvažnije poglavlje Hrvatska u sukobu niskog intenziteta (59-99 str.) u kome promovira tezu o građanskom karakteru Domovinskog rata autor je objavio još 1994.u časopisu Erazmus.[8] Iznenađuje otvorenost autora koji u knjizi Rat i društvo priznaje da je 1994. bilo otpora za objavljivanje tog članka, da je bilo upitno da li će se i objaviti. Ponovno objavljivanje tog članka u knjizi Rat i društvo 1998. u nakladi izdavačke kuće Jesenski i Turk i Hrvatskog sociološkog društva ovom „utemeljiteljskom“ vojnosociologijskom djelu daje poseban značaj – legitimira se kao stajalište hrvatske vojne sociologije koje do danas nije opovrgnuto. Zbog toga je ikritičko sagledavanje tog stajališta u suštini kritičko propitivanje i djela u kome je promovirano. Drugi pristup nije moguć. Eventualna osporavanja ovakvog pristupa u smislu njegovog poimanja kao zakašnjelogrecenzijskog prikaza nemaju opravdanja. Ona bi predstavljala pokušaj onemogućavanja kritičke analize aktualnog vojnosociološkog određenja Domovinskog rata kao građanskog. Aktualnost i značaj ovog pitanja nedvosmisleno jasno ukazuju da to ne bi imalo smisla.

U članku se ne razmatra cjelokupni opus prof. dr. sc. Žunec o Domovinskom ratu koji je dosta impoznantan i respektabilan[9] jer to nije moguće obzirom na samo opseg, već i što nije cilj ovog napisa. Problemsko područje rada je na razini identifikacije elemenata na temelju kojih autor Rata i društva postulira određenje društvenog karaktera Domovinskog rata kao građanskog rata. Pretenzija članka nije polemiziranje o cjelokupnom opusu prof. Žuneca.

Vojno-sociologijsko određenje društvenog karaktera Domovinskog rata koje je dr.sc. Žunec promovirao u studiji Rat i društvo nije moguće relativizirati sagledavanjem drugih njegovih radova, primjerice, članka „Rat u Hrvatskoj 1991.-1995.“[10] u kome prof. Žunec zaključuje da je Domovinski rat u „pravnom smislu bio agresija“, odnosno da je „napad JNA na Hrvatsku, te sve to je iza toga slijedilo, bio čin međunarodne agresije.“ I u studiji Rat i društvo autor iznosi neporecivu povijesnu istinu, o ulozi JNA u agresiji na RH. Također, je iznosi u knjizi Goli život (2007.), svom najopsežnijem djelu koje je prepoznato u našoj stručnoj javnosti kao iznimno značajno.[11]

Ova dihotomija je nedvojbena, ne može se relativizirati, minimizirati i prikazati kao irelevantnu. Šira eksplikacija tog pitanja nije moguća jer prelazi okvire ovog članka. Ovo pitanje, nedvojbeno značajno, se ne razmatra, ono zahtjeva studiozno kritičko propitivanje koje podrazumijeva uključivanje većeg broja autora. Ono je atipična kontroverza, predstavlja kuriozitet čije analiziranje podrazumijeva kritičku valorizaciju integralnog opusa prof. Žuneca koje je nemoguće prezentirati u kontekstu ovog članka.

Impresionira autorov pokušaj analiziranja teorijskih postulata eminentnih stranih vojnih teoretičara kao polazišta za definiranje vlastitih stajališta, kao i pokušaj razumijevanja vojne teorije i prakse. Impoznantna je teorijska građa na kojoj se zasniva ovo djelo. Međutim, ono se nije profiliralo kao vojnosociološko, prije svega usvom predmetnom okviru, u značajnom opsegu razmatra pitanja vojnog karaktera koja se ne mogu tretirati kao vojnosociološka. Pored toga, djelo koje revidira društveni karakter Domovinskog rata kvaziznanstvenim pristupom nema značaja kako sa sociologijskog, a tako ni s vojnoteorijskog aspekta. Ono na šokantan način prezentira Domovinski rat kao građanski. Takva teza se pokušava teorijski postulirati pozivanjem na strane autore (Van Creveld, Mott, Lane, Weisenbl, Barnett i dr.) i američke doktrinarne definicije. „Ne ulazeći ovdje u razmatranje i analize svihdefinicija kojima bi se odrediti tip ovoga rata, prihvatit ćemo da se radi o „sukobu niskog intenziteta“ (SNI) ili o „društvenom ratu“. ... Osnovna značajka SNI (koji mi ovdje razlikujemo od pojma specijalnog rata „ kojemu je SNI nadređeni pojam) jest u tome da se udaljuje od Clasewitzova shvaćanja rata po kojem nasilje jest rat ako ga poduzima država, iz državnih razloga i protiv (druge) države. SNI, naprotiv, ne vodi država nego društvene grupe (Van Creveld, 1991. :41; Mott, 1989. : 1252).“[12]

Teorijska postuliranost djela pokazuje autorovo nedovoljno sagledavanje suštine teorije o ratu (polazne vojnoznanstvene discipline) samog pojma rata, ciljeva rata, ciljeva u ratu i metodologije istraživanja vojnih i obrambenih znanosti, kao i predmeta vojne sociologije. Rat, u vojnosociologijskom poimanju, je disjunktivni društveni proces u kojemu države, koalicije država, nacionalne skupine, društvene grupe, politički pokreti primjenom oružanog djelovanja i političkih, diplomatskih, ekonomskih i drugih metoda nastoje ostvariti svoje političke, vojne, ekonomske, diplomatske ciljeve. Ratni ciljevi mogu se, polazeći od razmjera angažiranih resursa (vojnih postrojbi, naoružanja i vojne opreme i ukupnih materijalno-tehničkih potencijala) i drugih relevantnih čimbenika (političkih, ekonomskih, ...), realizirati kao sukob visokog, srednjeg i niskog intenziteta. Naravno, ova klasifikacija je uvjetna, jer ratni sukob može eskalirati iz sukoba niskog intenziteta u srednji ili visoki ili obrnuto, može u svom trajanju varirati po intenzitetu. Nedvojbeno je da ovakvo diferenciranje ratnog sukoba[13] po stupnju intenziteta predstavlja značajan doprinos razvoju vojne teorije.

Međudržavni ratovi mogu se voditi kao sukob niskog intenziteta (u cjelokupnom trajanju ili u pojedinoj dionici rata) kao i građanski. Dakle, taj kriterij ne može biti relevantan za razlikovanje međudržavnog i građanskog rata. Teorijsko-hipotetski okvir za takvu postavku ne bi se mogao postulirati ni na negiranju mogućnosti vođenja međudržavnog rata kao ratnog sukoba niskog intenziteta. Autor ne uočava kod Van Crevelda i drugih teoretičara, na koje se poziva, tu polaznu metodološku pogrešku definiranja intenziteta ratnog sukoba kao jednog od polaznih kriterija za razlikovanje međudržavnog i građanskog rata, kojemu pridaju toliki značaj da SNI definiraju kao sinonim pojma „građanski rat“. SNI ne može biti zamjena za pojam građanski rat. U vojnosociologijskom smislu društveni karakter rata ne određuje kao kriterij intenzitet vođenja ratnog sukoba.

Na apsurdnost Žunecove teze o građanskom ratu ukazuje i činjenica da je da se kao takvim ne može nazvati rat vođen između međunarodno priznatih država. Međunarodno priznanje Hrvatske je postupno uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991.,[14] Dana 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica EZ, te još Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Taj dan se obilježava kao spomendan, njime se odaje počast međunarodnom priznanju RH. Na sjednici Glavne skupštine UN 22. svibnja 1992. Hrvatska je aklamacijom primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. Definiranje rata kao međudržavnog ili građanskog je u domeni međunarodnog ratnog prava,[15] nije u domeni vojne sociologije.

Specifičnost ove knjige je u tome što se redefiniranje Domovinskog rata perfidno postulira kvaziznanstvenim pristupom negiranja aktualnosti stavova Clausewitza, pozivanjem na stajališta Van Crevelda, Lane, Weisenbla, Barnetta i na američke doktrinarne definicije. S toga, se ovaj pokušaj izdvaja u odnosu na druge, jer se prezentira kao teorijski postuliran, za razliku od onih koji izražavaju bez teorijskog utemeljenja politička stajališta. Po konzekvencama neusporedivo veću štetu mogu napraviti ovakvi kvaziznanstveni. Između ostalog, oni se teže uočavaju, a time i „demaskiraju“, razobličavaju. Poznat je poučak metodologije znanstvenog istraživanja da detektiranje problema ima gotovo podjednaku važnost kao i njegovo rješava nje.

Argumentacija stajališta određenja karaktera Domovinskog rata

„Rat na području bivše Jugoslavije, pa tako i ovaj u Hrvatskoj, ima sve karakteristike SNI. Uglavnom ga ne vode države: od strana u sukobu samo su RH i BiH države, ... Treće, ovaj rat koji ne vodi država protiv države ni vojska protiv vojske, ne vodi se ni za vojne ciljeve: ....“[16]

„Četvrto, rat je stvarno počeo gubitkom legitimiteta vlasti za srpsko stanovništvo (u Hrvatskoj osamostaljenjem Hrvatske i gubitkom statusa naroda za Srbe; u BiH referendumom o samostalnosti); ... I po svim drugim kriterijima (vrsta i taktika oružja, broj i struktura žrtava) rat na području bivše Jugoslavije i na tlu Hrvatske predstavlja klasićan slučaj SNI.“[17]

Citirani stavovi nedvosmisleno jasno ukazuju na redefiniranje same suštine Domovinskog rata kao pravednog, obrambenog rata. Brojni kritičari (može se reći i kritizeri)Domovinskog rata ga sasvim otvoreno svrstavaju u kategoriju građanskog rata. U ovom slučaju, doduše, „građanski rat“ se zamjenjuje terminom SNI koji je u kontekstu djela sinonim pojma „građanski rat“.

Citirane tvrdnje da „od strana u sukobu samo su RH i BiH države i „ovaj rat koji ne vodi država protiv države“, je netočna implicira da na RH nije izvršena agresija od strane druge države (SR Jugoslavije, Srbije i Crne Gore), nego da je rat vođen između Republike Hrvatske kao države i pobunjenih Srba kao „društvene grupe“. Isto tako, određenje rata u BiH kao sukoba nacionalnih skupina, negira neospornu povijesnu istinu o izvršenoj jugoslavenskoj, tj. srpsko-crnogorskoj agresiji na BiH. Autor je kontradiktoran u svojim stajalištima jer u drugim dijelovima negira stav da rat nisu vodile „vojska protiv vojske“. Izravno obrazlaže i iznosi neosporne činjenice o sukobu HV sa JNA i postrojbama iz Srbije, kao i transformaciji postrojbi JNA na tlu RH u Vojsku tzv. RSK.

Pored toga, u jednom svom radu zaključuje „da je napad JNA na Hrvatsku, te sve što je iza toga slijedilo, bio čin međunarodne agresije.“[18] Stavovi autora o ulozi JNA u agresiji na RH su podudarni sa istraživanjima povjesničara Davora Marijana objavljenim u knjizi „Slom Titove armije“,[19] članku „Oružane snage SFRJ u izvanrednim prilikama“[20] i članku „Zamisao i propast napadne operacije JNA u rujnu 1991.“[21]

Ova atipična kontradiktornost, dihotomija stajališta autora je nedvojbena, ne može se relativizirati. Nije metodološki prihvatljivo da se rat s vojno-sociologijskog aspekta definira kao građanski, a s aspekta vojne povijesti i međunarodnog prava potpuno kontradiktorno – kao međudržavni s jasnim, nedvosmislenim određenjem agresora. Stavovi vojne sociologije ne mogu biti, kao u ovom razmatranom slučaju, u kontradikciji s stajalištima vojne povijesti, međunarodnog ratnog prava, kao vojne strategije i drugih vojno-znanstvenih disciplina.

Citirano stajalište da je osamostaljenje Hrvatske i gubitak statusa naroda za Srbe doveo do stvarnog početka rata je nedopustivo negiranje poznatih povijesnih činjenica. Ne može se povod prikazati kao uzrok. To je političko stajalište najžešćih kritičara Domovinskog rata i svih onih koji ga svrstavaju u građanski rat. Nije korektno u djelu teorijskog karaktera promovirati bilo koje stavove političkog karaktera a kamoli ovakve flangrantne.

Među političkim stajalištima je i teza da „po nekim procjenama Srbi na Baniji i u Lici mogli su vještijim političkim manevrima hrvatskih vlasti biti neuvučeni u odmentištvo, poput Srba u Gorskom Kotaru.“[22] Ovu tezu ističu brojni kritičari Domovinskog rata u okviru „dokazivanja“ podjele krivnje, pa i u prebacivanju odgovornosti na hrvatsku stranu za početak rata. Iznenađuje da se ovaj stav pojavljuje u jednom ovakvom djelu jer ga time promovira i kao političko koje promovira radikalne teze.

Opće poznate povijesne činjenice ukazuju ne netočnost takve floskule. Videozapisi, zarobljeni dokumenti, iskazi samih srpskih zapovjednika demantiraju takvu tvrdnju. Jedan od najvjerodostojnijih dokaza je glasoviti dokumentarni film Pavla Vranicanija „Komšije“.[23] U njemu, Dušan Zlokas, pobunjeni Srbin iz Gorskog Kotara svjedoči da je na tom području bilo već odabrano ljudstvo za formiranje postrojbe ranga brigade.[24]

„Velikosrpski stratezi planirali su spajanje Srba na ličkom prostoru preko Josipdola, Ogulina i Saborskog sa Srbima u Gorskom Kotaru“.[25] Zahvaljujući uspješnom borbenom djelovanju ZNG tijekom 1991. postrojbe JNA i pobunjenih Srba su odbačene od Ogulina i time je onemogućen njihov planirani prodor u dubinu teritorija Gorskog Kotara sa krajnjim ciljem izbijanja na područje Rijeke.[26] Time je spriječeno planirano povezivanje teritorija i onemogućen dotur dodatnog naoružanja[27] i vojne opreme za popunu postrojbe[28] pobunjenih Srba. To su stvarni razlozi uspješnosti pregovora sa Srbima iz Gorskog Kotara (ne misli se, naravno, na sve Srbe nego na one koji su se odazvali pozivu za pristupanje u planiranu postrojbu, kao i na druge oblike sudjelovanja u pobuni) koji su nakon neuspjeha spomenutog prodora u područje Gorskog Kotara bili primorani odustati od svog plana.

Neporeciva je povijesna istina da „Tamošnji Srbi čekali su da se JNA probije iz smjera Slunja do njih ili da se JNA izvuče iz Rijeke preko toga područja i zapovjed generala Čada od 29. Rujna pokazuje da je planirani smjer izvlačenja tog korpusaupravo preko spomenutogpodručja. No, do tih prodora nije došlo, jer JNA nije imala snage za to provesti. Inače bi i u Gorskom Kotaru 'pukla ustanička puška'.“[29]

Usporedba područja Gorskog Kotara sa Banovinom i Likom nije održiva. Poznato je da je Banovina i Lika bila okupirana respektabilnim snagama JNA, transformiranim 1992. u tzv. Vojsku RSK i da je taj prostor bio kompaktan, povezan preko Korduna sa okupiranim dijelovima Like i Dalmatinske zagore i teritorijem tzv. Republike Srpske. Prostor Gorskog Kotara je bio neokupiran i poslije neuspjeha realizacije planiranog prodora još udaljenija enklava.

Vojni odnos snaga 1991. je bio u takvom neskladu, da nije omogućavao bilo kakve realne pretpostavke za pregovore. U tom vremenu moral okupatorskih snaga je bio na visokoj razini. Potvrđena je tendencijska pravilnost koja ima snagu povjesne zakonomjernosti , da je moral agresora na početku agresije visok. Zasniva se na vojnoj superiornosti i početnim uspjesima. U ovom slučaju na relativno brzoj okupaciji skoro 30% teritorija RH i uspostavi tzv. RSK. U takvoj konstelaciji snaga bila je iluzorna i sama pomisao na mogućnost pregovaranja sa Srbima iz Banovine i Like, kao sa Srbima iz Gorskog Kotara. Dalji tijek rata, kada je odnos snaga značajno promjenjen, posebno poslije operacije „Bljesak“, pokazao je da ni u tim promjenjenim okolnostima pobunjeni Srbi nisu bili skloni pregovaranju. Interesantno je da sam autor dosta opsežno obrazlaže nemogućnost ovih pregovora. Ovaj stav autora je podudaran i sa novijim istraživanjima povjesničara Nikice Barića objavljenim u knjizi „Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995“.[30]

Vojnosociološka dimenzija

Djelo koje se po naslovu i samoj izjavi autora prezentira i klasificira kao sociologijsko je to najmanje po svom sadržaju. Od 59 pa do čak 143 stranice, sadržaj je vojnoteorijskog karaktera, u poglavljima Hrvatska u sukobu niskog intenziteta (59 – 99), Okučanski zaključci (99 – 129) i Država i pobunjenici: operacija Oluja i njene posljedice (129 – 143).

U poglavlju Hrvatska u sukobu niskog intenziteta, prezentirani hipotetički model napadne operacije strategijskog značaja pod kodnim nazivom „Operacija PINOCCHIO“ je iz oblasti vojne strategije i operatike, nikako iz vojne sociologije u najširem mogućem smislu poimanja njenog predmetnog okvira istraživanja. U poglavlju Okučanski zaključci, analizira se klasičnim vojnoteorijskim pristupom operacija „Bljesak“, rat u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, etape stvaranja „Velike Srbije“. U poglavlju Država i pobunjenici: operacija „Oluja“ i njene posljedice, analiziraju se vojnopolitički aspekti operacije „Oluja“, uzroci poraza Vojske tzv. RSK.

Svaka znanstvena disciplina, pa tako i vojna sociologija ima određeni predmet istraživanja.[31] Ova knjiga na 87 od ukupno 223 stranice razmatra pitanja koja se ni po kojem kriteriju ne mogu ubrojiti u vojnosociologijska.

Netočna je tvrdnja Nenada Fanuka, autora predgovora, o nerazvijenosti sociologijskih razmatranja vojnih pitanja u bivšoj državi. Vojnu organizaciju SFRJ, kao i sve bivše socijalističke države, karakterizirao je prenaglašeni značaj moralne dimenzije.[32] Taj prenaglašeni značaj je karakterizirao i teorijski opus. Prevagu su imala djela vojnosociologijskog karaktera u odnosu na oblast ratne vještine, pa i teorije o ratu. Moguće je prepoznati brojne reperkusije takvog pristupa. Među njima, izdvaja se donošenje Strategije oružane borbe 1976. i 1983., a tek 1989. Strategije općenarodne obrane i društvene samozaštite. Bez ulaženja u širu raspravu, koja prevazilazi okvire ovog članka, uočava se nelogičnost donošenja prvo vojne strategije a zatim strategije obrane. Vojna strategija se donosi na temelju strategije obrane, ove strategije su u odnosu općeg i posebnog.

Izloženi stavovi ukazuju ne netočnost tvrdnje Nenada Fanuka o nerazvijenosti sociologijskih razmatranja vojnih pitanja u bivšoj državi. Ona su bila razvijena, drugo je pitanje njihovih ideoloških konatacija. Mnogim djelima može se, sasvim opravdano, spočitavati apologetski karakter. Republika Hrvatska je kao ostalih pet republika bivše državne zajednice, jednakopravni sukcesor ne samo imovine bivše SFRJ nego i kulturne, znanstvene baštine, uključujući i opus vojnih znanosti.[33] Brojni Hrvati su dali značajan doprinos u izgradnji i afirmaciji vojne teorije bivše države. Prisjetimo, se primjerice, doprinosa dr.sc. Franje Tuđmana u izgradnji obrambene koncepcije a koji nije bio spomenut ni u jednom napisu. Zalaganje za hrvatske nacionalne interese u tom vremenu je bio toliko nedopustivi grijeh da je bilo zabranjeno spominjanje čak i spominjanje njegovih teorijskih stajališta koja nisu bila u nikakvoj korelaciji sa hrvatskim pitanjem. Čak ni u RH vojni aspekt cjelokupnog opusa prvog Predsjednika, Vrhovnog zapovjednika nije razmatran i valoriziran.[34]

Apstrahirajući političke konotacije iz vojnosociologijskog opusa bivše države izdvaja se udžbenik prof.dr. Mensura Ibrahimpašića Moral armije.[35] Analiza sadržaja tog udžbenika mogla je biti autoru orijentacija za određivanje okvira predmeta istraživanja vojne sociologije neusporedivo primjerenije od spekulacija pruskih generala Scharnhorsta i Clausewitza koje se tek u naznakama mogu prepoznati kao sociologijske. Ne može se reći „kako je autorova teza o nastanku sociologije u okviru pruskog generalštaba donekle prejaka.“[36] Ta teza nije održiva.

Istraživanje, proučavanje, promišljanje o moralu nije izgubilo značaj. Teorija o ratu proučava četiri osnova čimbenika rata i oružanog djelovanja: ljudski, materijalno-tehnički, prostor i vrijeme. Neuspjeli su pokušaji pojedinih teoretičara da čimbenike rata sistematiziraju na veći ili manji broj. Čovjek je bio i ostao najvažniji čimbenik rata i oružanog djelovanja. Kvalitativnu valorizaciju tog najvažnijeg, polaznog čimbenika obuhvaća kompleksno sagledavanje vojnostručne osposobljenosti, psihofizičke pripremljenosti i moralnog stanja, kako vlastitih, tako i neprijateljskih oružanih snaga. Ova tri elementa kvalitativne valorizacije, po svom značaju u teoriji i praksi, kolokvijalno se mogu nazvati „svetim trojstvom vojne organizacije“.

Sagledavanje vojnostručnih kvalitativnih značajki težišno je u domeni polemistike[37] i polemologije[38], psihofizičkih u domeni vojne medicine i vojne psihologije, moralne dimenzije u domeni vojne sociologije. I dalje je aktualno prosuđivanje o značaju morala općenito prof.dr. Ibrahimpašića sažetim u stavu da ne postoji paralelnost između osjećaja i razuma, da postoji ne bi ni trebao moral.

Od jednog vojnosocilogijskog djela o Domovinskom ratu za očekivati je da se fokusira na njegov društveni karakter koji uključuje sve aspekte njegovog pravednog, obrambenog karaktera. Između ostalog, podrazumijeva se obuhvat nezaobilaznih tema kao što je moralna dimenzija Domovinskog rata, moralna vrijednost pripadnika HV kao odraza njihove nacionalne i političke svijesti. U tom smislu, posebno je važno teorijsko utemeljenje pojma domoljublja. Domovinski rat je pokazao da ono uključuje nacionalnu i političku svijest, kao sastavnice koje se izjednačavaju i čine neraskidivo jedinstvo. Teorijski, politička svijest se diferencira od nacionalne i u njenom definiranju se polazi od spremnosti građana da svoje ciljeve identificiraju sa ciljevima razvoja društva. Nezamisliv je pristup redefiniranja same društvene suštine Domovinskog rata, njegovom kategorizacijom kao građanskog.

Autor se poziva u postkriptu knjige na rencenzente Nenada Fanuka, generala zbora u miru u miru Antona Tusa i akademika Josipa Županova. Pored njih, i na izjave istaknutih generala, uglednih znanstvenika i političara. „Kao što je istaknuto u odgovarajućoj bilješci pod crtom uz tekst „Hrvatska u sukobu niskog intenziteta“, autor duguje posebnu zahvalnost general-bojniku u miru Karlu Gorinšeku i generalu zbora u miru Martinu Špegelju koji su taj tekst pročitali i dali brojne kritičke napomene i sugestije“.[39] „U raznim prigodama tekstove su čitali i primjedbama ih obogatili i dragi prijatelji i kolege, među kojima treba posebno spomenuti Milana Galovića, Mladena Martića, Velimira Milakovića, Vesnu Pusić i Aleksandra Štulhohofera.“[40]

Nije uobičajeno, može se reći ni korektno, u djelima teorijskog karaktera pozivanje na izjave koje nisu publicirane. Ovakav pristup nije dopustiv jer može biti upitna, kao u ovom slučaju, vjerodostojnost interpretacija tih izjava od strane autora. Time se mogu diskreditirati u stručnom, političkom i moralnom smislu osobe na koje poziva autor. Standardizirani postupak je navođenje stajališta iz teorijskih publikacija, pisanih izvora u širem smislu, uključujući i audio i videozapise.

Jedino Nenad Fanuko, jedan od recenzenata, autor predgovora knjige Rat i društvo – Ogledi iz sociologije vojske i rata, izravno, nedvosmisleno jasno podupire Žunecov revizionistički stav o Domovinskom ratu.“Sociološki su posebno zanimljiva autorova razmatranja sukoba niskog intenziteta, ili „društvenog rata“, karakterističnog za rat u Hrvatskoj. Društveni rat ne vode zaraćene države, nego društvene grupe. To je mali prljavi rat u kojem nema distinkcije između vojnika i civila, rat koji se vodi oko vrednota, simbola i teritorija.“[41]

Odnos kritike Prvog Predsjednika i Domovinskog rata

U kontekstu prezentacije istine o pravednom i obrambenom karaktera Domovinskog rata neraskidivo je povezana potreba objektivnog sagledavanja povijesne uloge i značaj našeg prvog Predsjednika, Vrhovnog zapovjednika dr.sc. Franje Tuđmana. Ukoliko se ne opovrgnu povijesne neistine o njemu, sve će više biti izražene intencije revizije društvenog karaktera Domovinskog rata, kao pravednog i obrambenog. Ni u kom slučaju ne mogu biti u pravuneobjektivni kritičari Prvoga Predsjednika koji tvrde da njegova kritika ne znači diskreditiranje Domovinskog rata, reviziju njegovog društvenog karaktera. Između brojnih objeda po svojoj apsurdnosti izdvaja se teza da je Prvi Predsjednik odgovoran za agresiju na BiH, a da se ne može govoriti o odgovornosti RH. U suštini ova teza se ne razlikuje od kritičara koji otvoreno pokušavaju dokazati tezu o izvršenoj agresiji RH na BiH.

Većina kritičara Domovinskog rata su i revizionisti društvenog karaktera u BiH.[42] Ova korelacija nije dovoljno apostrofirana, ona je dana tek u naznakama u razmatranjima ove problematike. Najžešći kritičari povijesne uloge dr.sc. Tuđmana optužuju ga ne samo za rat u RH, nego i za rat i u BiH, u nastojanjima revizije društvenog karaktera rata u BiH, kao i u RH. Šire razmatranje odnosa ove kritike prevazilazi okvire ovog članka. Ovo pitanje, između ostalog, aktualizira potrebu analize društvenog karaktera rata i u BiH

Od završetka Domovinskog rata profilirale su se tri skupine kritičara: prva, koja izražava svoja stajališta djelujući u okviru političkih stranaka; druga, koja u novinskim člancima i drugim publicističkim djelima izravno i neizravno kritizira Domovinski rat i Prvog Predsjednika; i treća, koja na teorijskoj razini promovira redefiniranje društvene suštine Domovinskog rata. Treća skupina, u dugoročnom smislu, može prouzročiti najviše štete. Izdvaja se realna mogućnost da se u udžbenicima povijesti Domovinski rat definira kao građanski, pozivanjem na ovakve teorijske izvore. Isto tako je moguće da se ovakve knjige koriste u nastavi kao uža i šira literatura. Nije isključena ni mogućnost izlaganja ovakvih teorijskih stajališta u samoj nastavi.

Zaključna razmatranja

Nezamislivo je da knjiga koja po Nenadu Fanuku ima takav značaj da se njome utemeljuje „nastanak hrvatske sociologije vojske i rata“[43] promovira neprihvatljivo određenje Domovinskog rata kao građanskog. Ovaj kritički osvrt je fokusiran prioritetno na taj aspekt, koji se izdvaja po svom značaju, ne negirajući ostale, među kojima su sociologijski i metodološki nezaobilazni u razmatranju djela koje se prezentira kao vojnosociologijsko. Obrazložena je metodološka neprincipijelnost autora, stajališta Clausewitza se kritički propituju a stavovi Van Crevelda, Lane, Weisenbla, Barnetta o građanskom ratu se prezentiraju kao aksiomatski i njima se postulira teza o građanskom ratu. Ova neprincipijelnost i neuvažavanje polaznih načela teorije o ratu ne mogu biti „pokriće“ za relativiziranje pogreške prikaza Domovinskog rata kao građanskog.

Postulati vojne sociologije ne mogu biti, ako u ovom slučaju u koliziji s stajalištima vojne povijesti i međunarodnog ratnog prava. Prezentirano i argumentirano Žunecovo vojno-sociološko određenje Domovinskog rata kaograđanskog rata je u kontradikciji s njegovom interpretacijom kao međudržavnog s aspekta vojne povijesti i međunarodnog ratnog prava. Ova dihotomija je nedvojbena, ne može se relativizirati niti tretirati kao irelevantnom. Nije metodološki prihvatljivo da se rat s vojno-socilogijskog aspekta definira kao građanski a s aspekta vojne povijesti i međunarodnog prava potpuno suprotno - kao međudržavni s jasnim određenjem agresora.

Politička stajališta o osamostaljenju RH i gubitku statusa naroda za Srbe kao uzroku rata, odsustvu volje za pregovore s pobunjenim Srbima i druga razobličuju, isključuju opravdanja metodološkom pogreškom. Ta stajališta ne upućuju samo na prikaz Domovinskog rata kao građanskog nego dovode u pitanje i njegovo ustavno određenje kao „pravednog, legitimnog, obrambenog i oslobodilačkog“ (Izvorišne osnove Ustava RH).

Eventualni prigovori da nije prihvatljivo kritički propitivati određeni aspekt stajališta, kao u ovom slučaju vojno-sociološko određenje Domovinskog rata prof.dr.sc. Žuneca, nego samo integralni znanstveno-stručni opus autora su metodološki neutemeljeni, retrogradni i u znanstvenoj djelatnosti demantirani. Ukoliko bi ovaj pristup bio akceptiran da li je moguće očekivati razvoj znanosti. Primjerice, kakav bi razvoj vojne teorije bio da nije bilo dopušteno kritičko propitivanje pojedinih dijelova nego samo cjelokupnog Clausewitzovog glasovitog djela „O ratu“. Da li su toliko brojna kritička propitivanja pojedinih stajališta, dijelova tog djela, kao i negiranja u potpunosti dovela u pitanje veličinu, značaj i aktualnost Clauswitza kao stratega i vojnog teoretičara? I Van Creveld i Mott, na čija se stajališta poziva autor „Rata i društva“, kritički propituju samo pojedine teze Clausewitzovog djela, ne dovodeći u pitanje njegovu aktualnost i značaj u izgradnji vojne teorije.

dr. sc. Dragutin Šimić

[1] Srbijanski film, ratna drama iz 1994. redatelja Bore Draškovića. Film je bio predstavnik srpsko-crnogorske državne zajednice za nagradu Oskar i Zlatni globus. U inozemstvu film je prikazivan pod imenom „Vukovar poste restante“. Film prikazuje velikosrpsku agresiju s srbijanske točke gledišta. Izvor podataka: wikipedija.

[2] Primjerice, roman Slobodana Selenića „Ubistvo s predumišljajem“ iz 1993. po kome je 1995. snimljen istoimeni film. Roman je analiziran u djelu Dragana Žunića „Nacionalizam i književnost, Srpska književnost 1985-1995“. jednoj od najznačajnih socioloških studija o ulozi srpske književnosti, najtiražnijih i najutjecajnijih djela na poticanje nacionalizma i potpirivanje ratnog raspoloženja u periodu od 1985- 1995.

[3] Primjerice, „Bure baruta“ kazališna predstava autora Dejana Dukovskog u režiji Slobodana Unkovskog iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda ili predstave „Aleksandra Zec“ i „Bakhi“ „“najkontroverziranijeg pozorišnog reditelja na prostoru bivše Jugoslavije“ Olivera Frljića – po vokaciji koju ima u Srbiji.

[4] Povijest je učiteljica života.

[5] Naklada Udruga Sv. Jurja, Zagreb, 2002.

[6] Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998..

[7] Isto, 223.str.

[8] Erazmus – časopis za kulturu demokracije, br.7/94

[9]"Planet mina", Strata istraživanja, Zagreb, 1997.;"Rat i društvo : ogledi iz sociologije vojske i rata" Naklada Jesenski i Turk - Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb 1998.; "Psihosocijalne posljedice rata," Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 1998., "Obavještajno - sigurnosne službe Republike Hrvatske," Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2000., "Goli život:socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj," Demetra, Zagreb, 2007. Navedene su knjige bez prikaza objavljenih članaka u časopisima, kao i drugih radova pro. Žuneca.

10 Polemos br. 2, Zagreb, srpanj-prosinac 1998., str. 133.

[11] Lidija Knežević na web portalu „Obris – Obrana i sigurnost“ u rubrici „Predstavljamo“ dvosveščanu knjigu Goli život, bogato opremljenu tablicama, grafikonima, slikama s ukupno 978 stranica prezentira kao iznimno vrijedno ostvarenje. Nikola Petrović u Reviji za sociologiju, br. 1-2/2007. još opsežnije afirmira ovo nesumnjivo kapitalno djelo, do sada najznačajnije djelo prof. Žuneca o Domovinskom ratu.

[12] Isto, 90. str.

[13] Glasovitih vojnih teoretičara na koje se poziva autor.

[14] Na značaj tog datuma ukazuje više radova, među njima se izdvaja studija akademika Davorina Rudolfa „Stjecanje međunarodnopravne osobnosti RH 25. lipnja 1991.“ (Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 50, 1/2013, str. 51-80). Širem čitalačkom krugu u svezi ovog pitanja je poznatiji članak akademika Rudolfa „Dan neovisnosti Hrvatske jest 25. lipnja!“ (Vijenac, br. 510 od 19. rujna 2013.) u kome tvrdi „U nas je rašireno mišljenje da je hrvatski Dan neovisnosti 15. siječnja, dan kad nas je 1992. Međunarodno priznala veća skupina država, posebice članica EU-a. To nije točno.“ Bez ulaženja u širu raspravu koja prevazilazi okvire ovog članka, moguće je konstatirati da nije prihvatljivo polemizirati raspravu kroz konfrontaciju ova dva datuma, nedvojbeno značajna u stvaranju RH, koja nisu upitna. Kao što je poznato, najviše je bilo disonantnih tonova u svezi dvojbe datuma Dana neovisnosti: 25. lipanj ili 8. listopad 1991. Akademik Rudolf povijesno neargumentirano relativizira i minimalizira međunarodno priznanje RH, na kraju spomenutog članka zaključuje „Međunarodnopriznanje Hrvatske samo je ojačalo već konstituiranu državu.“ Taj stav promovira i u studiji „Stjecanje međunarodne osobnosti RH 25. lipnja 1991.“ Neporeciva je povijesna činjenica da opstanak RH kao države ne bi bio održiv bez međunarodnog priznanja 15. siječnja 1992. koji ne samo što je bio jedan od najznačajnijih preduvjeta za prijam u OUN, nego i prekretnica za internacionalizaciju ratnog sukoba, značajnije angažiranje međunarodne zajednice u podršci i pomoći u suprotstavljanju srpsko-crnogorskoj agresiji i izgradnji neovisne i suverene hrvatske države.

[15] Polazeći od definicije agresije iz 1974. u Domovinskom ratu se mogu nedvosmisleno jasno identificirati RH kao žrtva agresije i Srbija i Crna Gora kao agresori. S aspekta međunarodnog prava može se postaviti pitanje od kada se može datumski odrediti međunarodno-pravni subjektivitet RH kao države. Da li od 15. siječnja 1992. ili od dana prijama u OUN? Međutim, za međunarodno ratno pravo ovo datumsko razgraničenje nije relevantno, međudržavne ratove mogu voditi i države nečlanice OUN. Prema tome, opravdano je stajalište da je 15. siječanj 1992., relevantan datum. Šire razmatranje ovog pitanja prevazilazi ne samo okvire nego i predmet ovog članka. U tom smislu ta prva faza rata, od početka agresije na RH do međunarodnog priznanja nema status međudržavnog rata ali ima sva obilježja pravednog, obrambenog rata kao i cjelokupni Domovinski rat. Kasnija faza, poslije međunarodnog priznanja je dominantna kako po trajanju a tako i po svim vojno-političkim aspektima, pa je i razumljivo da je relevantna za određenje Domovinskog rata kao međudržavnog. Autor se ne ograničava na tu prvu fazu, već na definiranje cjelokupnog Domovinskog rata kao građanskog.

[16] Ozren Žunec: Rat i društvo, 91 str.

[17] Isto, 92 str.

[18] Rat u Hrvatskoj 1991.-1995., 2 dio, Polemos, br.2/98, str.133

[19] Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2008.

[20] Časopis za suvremenu povijest, br. 2/2002, str. 339-376

[21] Časopis za suvremenu povijest, br. 2/2012, str. 251-275

[22] Isto, 92 str.

[23] Dokumentarni film autora Pavla Vranicanija. Stručni suradnik je bio Ivica Pandža – Orkan. Montaža je bila gotova 2003., a u distribuciju je bio pušten 17. listopada 2004. godine. Izvor podataka: wikipedija.

[24] Vjerodostojnost te izjave je neupitna, potvrđuje je zarobljeni dokumenti: „Što sa Srbima Gorskog Kotara“ koga su potpisali Dušan Zlokas i Božo Rajnović. Također, i „Kratak pregled najvažnijih događaja u radu Predstavništva Srba i štaba odbrane Gorskog Kotara“ i „Akcije Štaba odbrane Gorskog Kotara – 21. diverzantskog odreda“, napisane u Beogradu, 21. ožujka 1994.

[25] Zvonimir Despot: Blog Bumerang prošlosti – Milorad Pupovac i kako su se naoružavali Srbi u Gorskom Kotaru od 10.11.2011., izvor.

[26] Realizacija planiranog prodora je značila „diseciranje“ teritorija RH, potpuno razdvajanje središnje Hrvatske od Istre, Hrvatskog primorja, Like i Dalmacije. Osnovna strategijska zamisao agresora je bila „diseciranje“ teritorija na više pravaca, od kojih je spomenuti bio prioritetan, i osvajanje strategijskog trokuta Varaždin – Karlovac – Sisak. Pokušaji razdvajanja teritorija su najviše razmatrani a o strategijskoj važnosti naglašenog trokuta za hrvatsko ratište gotovo da i nije bilo riječi. Prema vojnogegrafskim određenjima bivše države, operacionaliziranim na razini strategije i operatike taj trokut je bio od iznimne važnosti za „sjeverozapadno bojište jugoslavenskog ratišta, a i za ratište u cjelini, posebno u slučaju agresije sa Zapada“. S vojnogeografskog i strategijskog aspekta (podjela je uvjetna, strategijska promišljanja se temelje, između ostalih, na vojnogeografskim) važnost spomenutog trokuta nije upitna i u sadašnjim uvjetima, ni ulazak RH u NATO i EU ga ne relativizira.

[27]Već su imali „1000 cevi“, kako navodi Ante Nazor u članku „Naoružavanje Srba u Hrvatskoj (Gorski Kotar) objavljenom u 5 nastavka u Hrvatskom vojniku 2010. godine, brojevima: dvobroj br. 305-306 (13.08.2010), br. 307 (27.08.2010.), br. 308 (03.09.2010.), br. 309 (10.09.2010.) i br. 310 (17.09.2010.).

[28] Ranga brigade, što predstavlja postrojbu sa više od 3000 vojnika po „organizacijsko-formacijskoj strukturi jedinica JNA“. Nema pouzdanih podataka o postotku realizacije popune. Odabir pripadnika, plan popune („plan mobilizacije„) po odredbama PRAMOS (Pravila o mobilizaciji i popuni oružanih snaga) je već bio donesen, nedostajala je popuna „materijalno-tehničke formacije brigade“ – popuna predviđenim naoružanjem i vojnom opremom, kako bi „brigada bila operativna „. Jasno je da je planirana eksteritorijalna popuna te postrojbe jer se nije mogla popuniti samo sa Srbima iz Gorskog Kotara (prema odredbama PRAMOS brigada se popunjavala vojnim obveznicima s teritorija 3 – 5 općina), oni su činili „jezgru“ popune. Nema podataka, niti je ovo pitanje razmatrano, o broju pripadnika neustrojene brigade koji su se priključili drugim postrojbama Vojske tzv. RSK. Ima podataka o sudjelovanju 21. diverzantskog odreda koji je bio obučavan u Pančevu.

[29] Zvonimir Despot, Isto

[30] Golden marketing – tehnička knjiga, Zagreb, 2005.

[31] Određenju predmeta vojne sociologije nije pridavan značaj, ta tematika je zanemarena. Među rijetkima, izdvaja se članak Vojska i rat u sociologiji vojske Tomislava Ravlića (Hrvatski vojnik, br.18/2005.). Autor s pravom konstatira „sociologija vojske ima zadaću da vojsku kao društvenu instituciju i rat što temeljitije i specijalistički prouči“. Autor potencira da „sociologija vojske izučava vojne postrojbe vojne postrojbe kao socijalne grupe“. Po njemu je to glavni i kako ispravno zaključuje „ne jedini predmet kojim se bavi sociologija vojske“. U članku su obrađene teme: nastanak vojske i osnovne determinante vojske kao društvene ustanove, vojska kao birokratska institucija, vojska kao društvena ustanova s vlastitim sustavom stratifikacije i vojska kao borbena grupa ustrojena radi pobjede u eventualnom obrambenom ratu. Autor ne razmatra društveni karakter rata kao oblast vojne sociologije ali i ne isključuje, ne dovodi u pitanje značaj tog pitanja.

[32] JNA kao i vojske bivših socijalističkih zemalja karakterizirao je prenaglašeni značaj moralne dimenzije i komunističke ideologije. Iz ne tako davne povijesti, poznato je da je u partizanskim i postrojbama NOVJ, kao i JA sve do 1953. bilo uvedeno dvočelništvo u zapovjedanju. Po tom načelu, politički komesari su bili u istom, a po nekim ovlastima čak i u višem hijerarhijskom rangu u odnosu na zapovjednike, mogli su mijenjati, u određenim okolnostima, odluke zapovjednika. Nisu rijetki primjeri iz perioda Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom ratištu koji ukazuju na nepotrebne ljudske gubitke uzrokavanim komesarskim odlukama. Od 1953. je uvedeno načelo jednočelništva, ali je i dalje ostao naglašen značaj morala i SKJ u vojnoj organizaciji JNA, sve do njenog kraja. Već od razine satnije su bila uvedena ustrojbena mjesta pomoćnika za moralno-politički rad. Izobrazba časnika za više dužnosti provodila se u Vojnopolitičkoj školi JNA koja je imala rang Komandno-štabne akademije. Članstvo u SKJ se podrazumijevalo pri izboru polaznika. Diploma ove Škole, kao i Komandno-štabne akademije zamjenjivala je majorski ispit. U bivšoj SFRJ najznačajnija djela o ovoj tematici su bila: Druga strana rata – problemi borbenog morala, general-major Branko Borojević, Vojno delo, Beograd, 1960.; Moral armije, pukovnik prof.dr. Mensur Ibrahimpašić, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1967.; Neka razmatranja borbenog morala oružanih snaga, Dane Petkovski, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1981.; Politički rad u JNA 1945-1980, Grupa autora, Vojnoizdavački zavod, 1981. Iznimnu važnu ulogu u afirmaciji moralne dimenzije imao je i časopis Vojnopolitički informator.

[33] Ovo pitanje nije isticano. Neopravdano se zanemaruje. Gotovo i da nema primjera pozivanja na vojnoteorijske izvore bivše države koji su i dalje aktualni. Bojazan od „etiketiranja“ jugonostalgičarem i sličnim konotacijama je presudan. Razmatrano određenje predmetnog okvira vojne sociologije upućuje u ovom članku upućuje da ima smisla konzultirati i vojnu literaturu bivše države, naravno uz jasno, nedvosmisleno ograđivanje i odbacivanje neprimjerenih političkih stajališta. Posebice je važno od navedenog polaziti u razmatranjima Domovinskog rata, najviše u dijelu koji se odnosi na pripremanje i izvršenje agresije na RH.

[34] Taj aspekt je gotovo nepoznat, javnosti nije predočen. Primjerice, nikada nije istaknuto da je utemeljitelj teorije o ratu, polazne vojno-znanstvene discipline. U Bespućima povijesne zbiljnosti (jednom od najvažnijih djela dr.sc. Tuđmana) poglavlje o povjesnom razvoju hrvatske vojno-teorijske misli ima nedvojbenu udžbeničku vrijednost za ovu disciplinu (obrazložena kvaziteorijska postuliranost Žunecovog revizionizma ukazuje na izniman značaj poznavanja teorije o ratu). Isto tako, nije ni sa vojno-teorijskog aspekta valorizirana njegova uloga kao Vrhovnog zapovjednika, osobito hrabrost, težina i značaj vojno-političkih odluka koje su bile presudne za pobjedonosni završetak Domovinskog rata. Zaboravlja se i na riječi prvog Predsjednika da Domovinski rat treba da bude nadahnuće za interdisciplinarno znanstveno proučavanje kako bi se i na toj razini afirmirao kao pravedni, obrambeni rat.

[35] Beograd, Vojnoizdavački zavod, 1967.

[36] Ozren Žunec: Rat i društvo, 15 str.

[37] Vojnoznanstvena disciplina koja izučava oružano djelovanje, vojnu komponentu rata na taktičkoj, operativnoj i strategijskoj razini.

[38] Znanost koja pruočava probleme rata kao društvenog fenomena. Za razliku od polemistike koja je fokusirana na vojnu komponentu rata, polemologija pročava i političke, ekonomske i druge aspekte rata.

[39] Ozren Žunec: Rati društvo, 222 str.

[40] Isto, 223 str.

[42] Kao Ozren Žunec po kome i rat na području bivše Jugoslavije, dakle i u BiH, ima sve karakteristike SNI koji je kao što je obrazloženo sinonim termina građanski rat.

[43] Isto, 15 str.

Literatura

1. Borojević, Branko (1960.) Druga strana rata – problemi borbenog morala. Beograd: Vojno delo

2. Barić, Nikica (2005.) Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995. Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga

3. Domazet-Lošo, Davor (2002.) Hrvatska i veliko ratište. Zagreb: Udruga S. Jurja

4. Despot, Zvonimir Milorad Pupovac i ako su se naoružavali Srbi u Gorskom Kotaru, Blog „Bumerang prošlosti“.

5. Grupa autora (1981.) Politički rad u JNA 1945-1980. Beograd: Vojnoizdavački zavod

6. Ibrahimpašić, Mensur (1967.) Moral armije. Beograd: Vojnoizdavački zavod

7. Knežević, Lidija Predstavljamo: “Goli život“ Ozrena Žuneca, Web portal „Obris. Obrana i sigurnost“.

8. Klauzevic, Karl (1951.) O ratu. Beograd: Vojna biblioteka

9. Marijan, Davor (2002.) Oružane snage SFRJ u izvanrednim prilikama. Zagreb, Časopis za suvremenu povijest, br.2, str. 339-376

10. Marijan, Davor (2008.) Slom Titove armije. Zagreb: Golden marketing i Tehnička knjiga

11. Marijan, Davor (2012) Zamisao i propast napadne operacije JNA u rujnu 1991. Zagreb, Časopis za suvremenu povijest, br.2, str. 251-275

12. MORH, Hrvatski vojnik, Zagreb, 1996. - 2010.

13. Nazor, Ante (2010.) Naoružavanje Srba u Hrvatskoj (Gorski Kotar), Zagreb, Hrvatski vojnik, brojevi: 305-306 (13.08.2010.), 307 (27.08.2010.), 308 (03.09.2010), 309 (10.09.2010.) i 310 (17.09.2010.)

14. Petkovski, Dane (1981) Neka razmatranja borbenog morala oružanih snaga. Beograd: Vojnoizdavački zavod

15. Petrović, Nikola (2007.) Goli život. Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj I. i II. Zagreb: Revija za sociologiju br. 1-2

16. Rudolf, Davorin (2013.) Stjecanje međunarodne osobnosti RH 25. lipnja 1991. Split: Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 50, br.1, str. 51-80

17. Rudolf, Davorin (2013.) Dan neovisnosti Hrvatske jest 25. Lipnja! Zagreb, Vijenac br. 510 od 19. rujna 2013.

18. Ravlić Tomislav (2005) Vojska i rat u sociologiji vojske, Zagreb, Hrvatski vojnik, br.18, siječanj 2005.

19. Strategija nacionalne sigurnosti, Narodne novine, br. 32/2002.

20. Strategija nacionalne sigurnosti – nacrt.

21. Strategija obrane, Narodne novine br. 33/2002.

22. Tuđman, Franjo (1994.) Bespuća povijesne zbiljnosti. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada

23. Ustav RH, Narodne novine, br. 85/10 – pročišćen tekst

24. Vojna strategija, Narodne novine, br. 33/2002.

25. Žunić, Dragan Nacionalizam i književnost, Srpska književnost 1985-1995.

26. Žunec, Ozren (1994.) Hrvatska u sukobu niskog intenziteta, Zagreb, Erazmus – časopis za kulturu demokracije, br.7

27. Žunec, Ozren (1997.) Planet mina. Zagreb: Strata istraživanja

28. Žunec, Ozren (1998.) Rat i društvo. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo

29. Žunec, Ozren (1988.) Psihosocijalne posljedice rata, Zagreb: Naklada Jesenski i Turk

30. Žunec, Ozren (1998.) Rat u Hrvatskoj 1991-1995. Zagreb, Polemos, br.2

31. Žunec, Ozren (2000.) Obavještajno- sigurnosne službe Republike Hrvatske, Naklada Jesenski i Turk

32. Žunec, Ozren (2007.) Goli život: socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, Zagreb: Demetra

Pet, 20-04-2018, 20:10:36

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0052_Rijeka_Lika.jpg
Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).