Dobrotvorne ustanove u Splitu u povijesti

U ove korizmene dane posta i odricanja prigoda je podsjetiti suvremenike na iznimno teške životne uvjete nekadašnje splitske sirotinje, ali i na one koji su im nastojali ublažiti patnje pokretanjem dobrotvornih ustanova. U Splitu su od davnine svoje najsiromašnije članove pomagale pojedine bratovštine. Međutim, početkom 19. stoljeća nova francuska uprava ukida sve postojeće, osim one “Dobre smrti”. Valjda su je poštedjeli iz praktičnih razloga: brinula se oko umirućih siromaha i njihova pokapanja...

Da bi obnovili pomaganje siromašnima, Splićani 22. veljače 1809. osnivaju prvu Javnu dobrotvornost (Pubblica Pietà). Na čelu su joj bili: kaptolski vikar Nikola Didoš (predsjednik), gradonačelnik Petar pl. Cambj, (podpredsjednik) te članovi: Marin Pavlović, Nikola Capogrosso, Aleksandar Martinis, Josip Derossi, Antun Krušević i Antun Midoleo. Udruženje je brojilo 60 članova. Uz ostalo, oni su brinuli i o novom nahodištu otvorenom u nekadašnjoj kući redovnica sv. Martina te o ubožnici za bolesne siromahe u "jednoj lijepoj kući koja se malazila u Velom varošu do samoga mora".

Mortis

Javna dobrotvornost izdržavala se od ostavština, darova i doprinosa. Činovnici s boljim primanjima odvajali su od plaće jedan do dva posto godišnje. Gostujuće kazališne družine morale su ustupiti cjelokupni prihod jedne od predstava. Od prodanih ulaznica za plesove i ostale javne priredbe uzimala se desetina utrška.

Na tim je načelima djelovala sve do 26. veljače 1876. kada je Pokrajinski Sabor u Zadru objavio novi zakon "o dobrotvornosti" koji će ostati manje-više nepromijenjen sve do 1941. godine. Upravni odbor (9 članova) birao se na tri godine. Predsjednik je uvijek bio biskup, a podpredsjednik gradonačelnik. Četvoricu članova imenovalo je općinsko vijeće, a četvoricu politička vlast na prijedlog istog vijeća.

Između dva rata, Javna dobrotvornost naročito je brinula o uzdržavanju triju domova Zaklade Martinis Marchi: za siromašne dječake, djevojčice i starice.

Vijeće sv. Duje

Tijekom 19. st. u Splitu je   uostalom kao i po drugim europskim gradovima   rastao broj siromašnih obitelji. Teško je i zamisliti kolika je bijeda vladala u podrumskim izbama i po ruševnim tavanima starog gradskog središta "geta". Na poticaj uglednog bilježnika Josipa Marolia (1853.-1934.) posljednjeg muškog izdanka drevne obitelji Marulić, u travnju 1882. osnovano je Društvo sv. Vinka Paulskoga takozvano Vijeće sv. Duje. Bila je to podružnica pariške središnjice   po svoj prilici prva u Hrvatskoj   istoimene međunarodne organizacije koju je s nekolicinom sudrugova DujeVijeće sv. Duje pomagalo je najsiromašnije obitelji materijalno i moralno. Od prikupljenih sredstava nabavljalo im je kruh, tjesteninu, odjeću. U slučaju bolesti i druge namirnice i lijekove. Pronalazilo zaposlenje, osiguravalo liječničku njegu i troškove sprovoda. Plaćalo im je također stanarine te troškove krštenja, vjenčanja i putovanja.studenata utemeljio 1833. pisac i povjesničar Frederic Ozanam (1813.-1853.). Na taj su se način i laici pridružili djelatnostima muških i ženskih redovničkih bratovština koje je u 17.st. bio osnovao sv. Vinko s prvotnim ciljem zaštite robijaša, nahočadi i siromašnih seljaka.

Vijeće sv. Duje pomagalo je najsiromašnije obitelji materijalno i moralno. Od prikupljenih sredstava nabavljalo im je kruh, tjesteninu, odjeću. U slučaju bolesti i druge namirnice i lijekove. Pronalazilo zaposlenje, osiguravalo liječničku njegu i troškove sprovoda. Plaćalo im je također stanarine te troškove krštenja, vjenčanja i putovanja.

Jednako su bile značajne i "riječi ohrabrenja, korisne upute, savjeti o ljubavi i povjerenju u Providnost" koje su im dijelili pojedini članovi. Roditelje su poticali, pa i prisiljavali neka djecu odgajaju građanski uljuđeno i u duhu katoličke vjere.

Posredno su nadzirali ponašanje djece, brinuli o udorednosti, osobito ugroženih djevojčica i djevojaka. Posjećivali su i tješili nemoćne i stare. Jednom riječju, podučavali su ih "o svemu što je u skladu s moralom i što vodi ka dobru, kreposti i spasu duše..."

O Božiću 1882. sazvao je bilježnik Maroli glavnu skupštinu Vijeća sv. Duje na kojoj je iscrpno i potresno govorio o teškoj bijedi najsiromašnijih Splićana: "Jecaj bijednika možda ne dopire do vas, jer se odbija od ledenih zidova vlažnih i nezdravih podruma ili tavana koji su predaleko od vaših sjajnih prebivališta. Ipak, tužan poput brecanja pogrebnog zvona, on svakodnevno ponovno para srce djelatnih članova Vijeća. Vi niste vidjeli, možda čak ne možete ni zamisliti da postoje, bijedna prebivališta u kojima još mlad čovjek omotan u tanke prnje dogorijeva u groznici na golom podu iscrpljen od gladi i bijede . Naokolo njega poput prikaza sirota žena u suzama, nemoćna da mu pomogne jer je i njoj samoj protrebna pomoć, te brojna ispijena, izgladnjela dječica koja uzaludno pitaju koricu kruha..."

Predsjednik Vijeća zatim je predložio da se ugroženim slojevima pomogne i Pučkom kuhinjom u kojoj bi "za ciglih 10 solada siromašni našli hranjiva i zdrava jela: obrok juhe i obrok mesa"! Predviđalo se dnevno pripremiti 100 do 200 obroka. Prostorije su namjeravali urediti po uzoru na one u Grazu. Skupština je imala odjeka. Mnogi imućni građani udijelili su novčane priloge. Najveći (5.000 forinti!) dao je konte Juraj Pavlović. Bilježnik Maroli svoje je izlaganje tiskao u knjižici na talijanskom jeziku (20 str.) koja se također prodavala u korist fonda.

Početkom 1883. u dvorani "Diana" priređen je veliki dobrotvorni bazar. Mlade Splićanke prodavale su lutrijske srećke zgoditaka-darova prikupljenih od domaćih i stranih trgovačkih tvrtki. Međutim, Pučka kuhinja proradit će tek 1898. i to zahvaljujući naročitom zalaganju biskupa Nakića i gradonačelnika Petra Katalinića. Potrebna sredstva za namještaj i uređenje prostorija osigurali su: Općina, Društvo sv. Vinka Paulskog, Javna dobrotvornost, Sirotište "Manđer" i Caritas. Upravljanje je najprije povjereno sestrama milosrdnicama sv. Vinka, a poslije dominikankama.

Pučka kuhinja

U vrijeme Prvog svjetskog rata u Splitu je vladala nezapamćena oskudica. Iako su sredstva uložena u dionice propala, Pučka kuhinja je zahvaljujući požrtvovnosti članova uprave nastavila djelovati. Čak se otvaraju podružnice u Velom varošu i na Dobrome da bi se što više pomoglo izgladnjelim građanima.

Pucka kuhinja

Pučka kuhinja

Nova uprava (kuratorij) pod predsjedništvom gradonačelnika dr. Ive Tartaglie (članovi: Juraj Cerovski, Ante Cukrov, Jakov Čulić, Josip Dvornik, kanonik Herkulan Luger, Dušan Manđer, Marko B. Mikačić i Andro Pavičić) odlučila je 1924. kuhinju proširiti i osuvremeniti.

U preuređenim prostorijama konačno je svečano otvorena 4. prosinca 1928, ali pod nazivom Gradska kuhinja, jer je osim najsiromašnijima bila namijenjena i srednje imućnim građanima. Smještena u jugoistočnom prostoru Dioklecijanove palače, nalazila se   ironijom sudbine   otprilike na mjestu nekadašnje antičke carske blagovaonice! Hrana se posluživala u povećoj dvorani na petnaest velikih okruglih stolova s mramornim pločama te u manjoj prostoriji rezerviranoj za "bolje" mušterije. Opremljena suvremnim uređajima njemačke tvrtke Küpperbusch und Söhne, Westfallen, bila je jedna od najmodernijih u tadašnjoj Jugoslaviji. Brigom Općine uživala je besplatan smještaj, ogrijev i rasvjetu. Hrana iz Gradske kuhinje raznosila se također po splitskim sirotištima, ubožnicama i zatvorima.

U znak zahvalnosti Izvršni odbor u glavnoj je dvorani postavio spomen-ploču zaslužnim članovima. (Ne znam je li sačuvana ili je uništena!) Blagodati Gradske kuhinje osjetile su tisuće siromašnih Splićana i tijekom Drugog svjetskog rata te u prvim godinama socijalističke izgradnje. Bilo je to razdoblje kada su Splitom, po sovjetskom uzoru, nicali deseci "radničko-namješteničkih menzi". Prestala je poslovati 50-tih godina (valjda da ne bi podsjećala na bivšu “kapitalističku” dobrotvornost!) a njene su prostorije ustupljene gradskom Kino-klubu.

Caritas na Peristilu

Najpoznatija svjetska ustanova za pomoć siromašnih svakako je Caritas (lat. caritas = ljubav, štovanje, milosrđe KaritasNajpoznatija svjetska ustanova za pomoć siromašnih svakako je Caritas (lat. caritas = ljubav, štovanje, milosrđe prema bližnjemu, tako se zove i jedna od triju teoloških vrlina!) Prvi odbor splitskog Caritasa ustanovljen je odlukom Općinskog vijeća 24. veljače 1892. Međutim, dozvolu za prikupljanje milodara s ciljem "spriječavanja javnog prosjačenja po gradu" dobio je od kraljevskog Poglavarstva tek 17. prosinca 1895.prema bližnjemu, tako se zove i jedna od triju teoloških vrlina!) Prvi odbor splitskog Caritasa ustanovljen je odlukom Općinskog vijeća 24. veljače 1892. Međutim, dozvolu za prikupljanje milodara s ciljem "spriječavanja javnog prosjačenja po gradu" dobio je od kraljevskog Poglavarstva tek 17. prosinca 1895.

Općina je pomagala rad Caritasa redovitim mjesečnim i izvanrednim prilozima, a članovi odbora prikupljali su i druge milodare, pak se je siromahe pomagalo hranom i novcem. Poslije prvog svjetskog rata Općina je osnovala (1919.) takozvani "Siromašni ured" koji je ubrzo prestao s radom.

Tek 1924. imenovan je novi odbor Caritasa, koji je nastojao pronaći u gradu barem stotinu osoba koje će mjesečno pomogati s najmanje 100 dinara. Isti je odbor preselio ustanovu iz nepodesnih prostorija u Kružićevoj br. 4 u nove na Peristilu br. 5 uređene o trošku Općine. Ipak, akcija prikupljanja milodara nije urodila plodom.

U rujnu 1926. formiran je novi odbor: dr. Ivo Tartaglia (predsjednik), kanonik Herkulan Luger (podpredsjednik), Marin Šegvić, (tajnik), Josip Dvornik (blagajnik), članovi: Mandica Arambašin, Marija Buzolić, Josip Ferri, Olga Rupčić, Eleonora Tartaglia, Frano Aljinović, don Vinko Brajević, kanonik Josip Carević, Ante Jurjević, Filip Kundić, kanonik Ante Milić, Vicko Šakić, inž. Kamilo Tončić.

Usljedilo je uspješno prikupljanje milodara, pak su ubrzo podmireni svi dugovi prema Pučkoj kuhinji, a siromasima su osigurani besplatni dnevni obroci i novćana tjedna ili mjesečna pomoć. Na dan Svih Svetih i Dan mrtvih splitske skautice prodavale bi umjetničke dopisnice i značke u korist siromašnih. Caritasu se ustupao i novac prikupljen licitacijom "izgubljenih predmeta" čiji se vlasnici ne bi javili.

Zaklade

Od davnih vremena običavali su imućniji Splićani namijeniti dio svoje ostavštine za pomoć siromašnih djevojaka i prosjaka. Međutim postojanje pravih zaklada možemo sustavnije pratiti tek od 19. st. Tako je kanonik Petar Manđer utemeljio (1850.) prvo Dječje obdanište (Asilo infantile) koje je poslije njegove smrti povjereno sa svom imovinom Općinskom vijeću. Preimenovano (1899.) u Dječje zaklonište pružalo je predškolskoj djeci siromašnih roditelja "zaklon, hranu, pouku i zabavu". Djelovalo je u Severovoj ulici pod nadzorom dominikanki. Oktavije i Petar Martinis Marchi oporučili su "Javnoj dobrotvornosti" (1855.-56.) polovinu imanja. Tim sredstvima ostvarena je dobro poznata Zaklada "Martinis Marchi" koja je uzdržavala domove za dječake i djevojčice, te one za starce i starice. Dom za dječake nalazio se u dvokatnici na Balkanskoj (danas Vukovarskoj) cesti. Raspolagao je s radionicama, spavaonicama, dvoranom za obuku i zabavu. Zavod se brinuo i za njihovo daljnje školovanje. Dom za djevojčice (od 6 do 16 godina) nalazio se u zgradi sestara Milosrdnica u Bribirskoj ulici. Dom starica u Velom Varošu u Popovićevoj ulici bio je premalen, pak ih je općina o svom trošku smještala kod privatnih obitelji. Dom za starce nalazio se u Senjskoj ulici, poslije u prostorijama samostana na Poljudu, a od 1941. na Vidilici iza tvrđave Gripe.

Puk je te domove nazivao ubožnicama, a njihove korisnike ubogarima.

Mate Koceić ostavio je (1885.) glavnicu od 10.000 fiorina za dvije godišnje stipendije namijenjene siromašnim đacima (po mogućnosti iz Velog varoša!) za njihovo srednjoškolsko i fakultetsko obrazovanje sve do polaganja doktorata.

Dr. Ivan knez Buratti utemeljio je (1885.) zakladu s ciljem davanja godišnje potpore "ubogim i marljivim đacima splitskim zavičajcima" upisanima na zagrebačkom Sveučilištu.

Kata i dr. Gajo Bulat osnovali su (1888.) zakladu za nabavku miraza siromašnim djevojkama, po mogućnosti kćerima vatrogasaca!

Ivan Reić, pok. Marina oporučio je (1889.) čisti dio ostavštine za stipendiranje "vrijednih i siromašnih splitskih mladića" koji će studirati: mehaniku, kiparstvo, slikarstvo ili trgovinu.

Zaklada Augusta pl. Brandla (1905.) bila je namijenjena siromašnim dalmatinskim pomorcima trgovačke mornarice onesposobljenima za privređivanje te za otvaranje njihove ubožnice.

Napomena: Uglednog i veoma zaslužnog splitskog gradonačelnika dr. Ivu Tartagliu (1880.-1949.) komunisti su 1948. osudili na sedam godina strogog zatvora... Budući da je bio teški srčani bolesnik, skončao je već iduće godine u Lepoglavi.

Frano Baras

 

 

Pet, 21-09-2018, 08:49:05

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).