Nedavno je izišao iz tiska novi broj časopisa „National security and the future“ posvećen generalu Slobodanu Praljku. Iz novog broja NSF-a u dva nastavka donosimo tekst prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana „S prijezirom odbacujem vašu presudu“. (hkv)

S prezirom odbacujem vašu presudu (II.)

 

Profiteri programirane krivnje

Neovisno o tome što je sudac Antonetti ostao u manjini, nije moguće opovrgnuti činjenicu da u predmetu IT-04-74-T Tužiteljstvo ne gradi optužnicu na relevantnim povijesnim činjenicama i zbiljskim događajima. Također, ostaje činjenica da predsjednički transkripti nisu dovoljan dokaz da je postojao UZP, niti da je on bio planiran ili motiviran od strane političkoga i vojnoga vodstva u RH. Zato Tužiteljstvo kulise optužnice za udruženi zločinački poduhvat gradi na izjavama svjedoka koji nisu sudjelovali u pojedinim događajima, nego daju svoje tumačenje tih događaja. Svjedoci, čak i kada su dobronamjerni, svojim tumačenjem događaja kreiraju novi događaj Antonettijer je naknadno tumačenje uvijek barem jedan korak odmaka od zbilje, a jedan korak bliže virtualnoj stvarnosti. Time postaje nejasna granica između objektivnoga znanja i subjektivnog prikaza zbilje.

No, Tribunal i optuženici nisu bili suočeni s dobronamjernim svjedocima Tužiteljstva. Bili su suočeni s proizvodnjom dobro planiranih, pomno plasiranih i medijski orkestriranim dezinformacijama.

Skoro od samoga vremena utemeljenja MKSJ, bošnjačka je politika planski koristila svoje izvještajne službe sa zadaćom diskreditacije HR HB, njezinih lidera i optuživanja RH za „lažno savezništvo“. Do tih su planova i dokumenata došle međunarodne snage (IFOR) u BiH već 1996. kada su upale u kamp na Pogorelici, gdje su obučavani pripadnici AID-a.[1]Na temelju procjene zaplijenjenih dokumenata do kojih je došao IFOR Agencija za istraživanje i dokumentaciju BiHizradila je procjenu moguće štete po svoju službu i bošnjačku politiku:

.... izvršili smo procjenu i došli do zaključka da, s tim u vezi, postoji ozbiljna vjerovatnoća mogućih političkih, diplomatskih i drugih štetnih posljedica po interese RBiH... Navedeni zaključak je, između ostalog, izveden i iz Izetbegovićtema seminarskih radova koji su svakodnevno izrađivali polaznici Kursa, a koji su takođe zaplijenjeni od strane IFOR-a. [2]

Nakon što je u ime Bošnjaka Alija Izetbegović potpisao Washingtonske i Daytonske sporazume, djelatnici AID-a u kampu na Pogorelici educiraju se za zadaće na programu: „'tiha okupacija' naše zemlje od strane SAD-a i IFOR-a“, „protivbošnjački i protivislamski interesi IFOR-a, SAD-a, Francuske i V. Britanije“.

No, nisu samo IFOR, SAD, Francuska i Velika Britanija bili neprijatelji „bošnjačkih interesa“ već je to bila prvenstveno „hrvatska strana“.[3]Zato je AID sustavno radio da se Hrvati optuže za „lažno savezništvo“ te „spajanje tzv. Herceg-Bosne i Hrvatske i rasparčavanjeRBiH“. Nakon razotkrivanja programa rada bošnjačke tajne službe, AID u svojem izvješću precizno navodi zadaće za koje su njihovi djelatnici bili obučavani:

prijedlozi mjera Službe prema ličnostima iz političkog života:

Dario Kordić – hapšenje

Mate Boban – kompromitacija

Ivan Bender – kompromitacija

Jadranko Prlić – kompromitacija.[4]

Nakon dva desetljeća bošnjačka izvještajna služba može se pohvaliti svojim uspjesima – ostvarila je svoje glavne ciljeve jer im je uspjelo preparirati haško Tužiteljstvo u dovoljnoj mjeri da ono optuži Hrvatsku za „lažno savezništvo“ i za „spajanje tzv. Herceg-Bosne i Hrvatske i rasparčavanjeRBiH“.

Daytonski sporazumi parafirani su 21. studenog 1995., a potpisani su u Parizu 14. prosinca 1995. godine. Izvješće AID-a otkriva da je bošnjačka politika te sporazume,već u vrijeme njihova potpisivanja, smatrala „tihom okupacijom naše zemlje“ te da SAD, Francuska, Velika Britanija i IFOR vode „protubošnjačku“ i „protuislamsku“ politiku. Kako bi neutralizirali „tihu okupaciju“ AID je dobio zadaću diskreditirati i eliminirati Hrvate kao politički čimbenik u Federaciji BiH. Tu je zadaću uspješno odradilo haško Tužiteljstvo, i prije izricanja presude političkom i vojnom Daytonvodstvu HVO-a, objavivši na portalu Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju - kao utvrđenu činjenicu čiju istinitost ne treba dodatno pojašnjavati - da je hrvatska politika imala za cilj „rasparčavanjeRBiH“:

... vođe Srbije i Hrvatske su se tajno sastali već 1991. godine i dogovorili o podeli Bosne i Hercegovine, ostavivši Muslimanima malu enklavu.[5]

Poznato je da za takvu tvrdnju nikada nitko nije iznio niti jedan dokaz. Ne postoji zapisnik sa sastanka u Karađorđevu, a predsjednici Tuđman i Milošević u svojim su izjavama i pisanim priopćenjima tvrdili da na tom sastanku nije bilo razgovora o Bosni i Hercegovini, niti o podjeli BiH. Sama pak tvrdnja da se radi o „tajnom“ sastanku je neodrživa jer je medijski bio popraćen od niza novinskih agencija. No, takva je tvrdnja potrebna Tužiteljstvu kako bi susret dvojice predsjednika prikazali kao urotnički prema Muslimanima i kao glavni dokaz za UZP.

Zagovornicima mita o Karađorđevu taj sastanak je dokaz o dogovorenom ratu protiv Muslimana. To što će par mjeseci nakon Karađorđeva početi opća agresija velikosrpske politike na Hrvatsku,a krvavi se rat voditi narednih četiri godine kako bi Hrvatska oslobodila 30% svojega teritorija od Miloševića – samo je po sebi već dokaz bespredmetnosti i besmislenosti tvrdnje o dogovoru „o podeli Bosne i Hercegovine“.

Međutim, dezinformacija se ne gradi na smislenom sadržaju, već na konstrukciji njezine dvosmislenosti kako bi bila u neposrednoj funkciji interesa i ciljeva kreatora i promotora dezinformacije. Mit o „podjeli Bosne“ u Karađorđevu BiHza zagovornike unitarne BiH i neprijatelje njezina federalnoga uređenja je samoispunjavajuće proročanstvo kojem, kao i svakom proročanstvu, ne treba dodatnih dokaza.

Za Izetbegovića i njegovu politiku Karađorđevo je apsolutni događaj, događaj koji određuje sve druge događaje:

... danas je jasno kako to što se dogodilo u Karađorđevu obilježava čitavu historiju naših odnosa i objašnjava događaje koji su slijedili svih ovih četiri-pet godina nakon toga.[6]

Neprijeporna je činjenica da je začetnik toga mita bio je Alija Izetbegović. On je plasirao tezu o „podjeli Bosne“ i to dan prije nego što je održan sastanak u Karađorđevu:

Uvjeren sam (a u tom pogledu imam i izvjesne informacije) da će Vam On u bilateralnim razgovorima ponuditi neka parcijalna rješenja, koja bi dijelom bila ostvarena na račun Muslimana i BiH.[7]

Haškom je pak Tužiteljstvu potreban mit o Karađorđevu, kako bi mogli isfabricirati tezu o UZP koji ima za cilj „podjelu Bosne“. Međutim, vjerodostojnost mita o „podjeli Bosne“ bila bi upitna kada bi se znalo da ga je prvi plasirao Alija Izetbegović. Zato je on u kasnijim svojim izjavama tvrdio da je o „podjeli Bosne“ saznao tek nakon Karađorđeva, te je mijenjao priču o izvoru svojih informacija. Tužiteljstvo bi isto imalo problema s vjerodostojnošću ako bi se pozivalo na Izetbegovića. Zato su kao krunskoga svjedoka mita o „podjeli Bosne“ koristili Stjepana Mesića:

Tužitelj M. Harmon najavio je 16.3.1998. godine haškom Tribunalu svjedoka optužbe Stjepana Mesića u slučaju Mesić Haaggenerala Blaškića:

On će svjedočiti o dvostrukoj politici Predsjednika Tuđmana spram Bosne, jednoj koja je bila javna politika za priznanje neovisnosti Bosne, i o prikrivenoj politici podjele Bosne između Hrvatske i Srbije.[8]

Kao svjedok Tužiteljstva i optužbe Stjepan Mesić je već 1998., na haškom Tribunalom postao krunskim svjedokom o "podjeli Bosne" u Karađorđevu. Većina onoga što je rekao u svojem svjedočenju bilo je neistinito, lažno i kontradiktorno. Raščlamba njegova svjedočenja dokazala je da je on na sudu bio krivokletnik.[9]

Njegovo kontradiktorno i lažno svjedočenje svatko može koristiti prema svojim potrebama. Naime, Stjepan Mesić, zaprisegnuti svjedok, svjedok Haaškoga tužiteljstva, izjavio je na tomistomprocesu da ni u siječnju 1994. još nije postignut dogovor između predsjednika Tuđmana i Miloševića, jer je on, Stjepan Mesić, kao predsjednik Sabora RH, bio zapreka postizanju toga dogovora pa je zato tražena njegova ostavka.[10]

Ni Alija Izetbegovićnije dosljedan u tvrdnji da je dogovor o „podjeli Bosne“ postignut u ožujku 1991., već će KrivokletnikKao svjedok Tužiteljstva i optužbe Stjepan Mesić je već 1998., na haškom Tribunalom postao krunskim svjedokom o "podjeli Bosne" u Karađorđevu. Većina onoga što je rekao u svojem svjedočenju bilo je neistinito, lažno i kontradiktorno. Raščlamba njegova svjedočenja dokazala je da je on na sudu bio krivokletnik.naknadno tvrditi da je dogovor o „podjeli Bosne“ trajao godinama:

Razgovoreo ovome započeli su Tuđman u Milošević u Karađorđevu 25. marta 1991. godine, a nastavili ih do kraja rata u Bosni i Hercegovini.[11]

Mit o podjeli Bosne i Hercegovine postao je realna činjenica u javnome prostoru iako nije utemeljen na činjenicama i dokazima o sastanku u Karađorđevu. Mit je postao istinit po svojim posljedicama: predrasuda zasnovana na Josipovićnedokazivim tvrdnjama i lažnim svjedocima. Predrasuda zajednička bošnjačkoj politici koja je protiv federalizacije BiH, te lijevim hrvatskim medijima i promotorima politika detuđmanizacije.

U službi haškoga Tužiteljstva bio je izravno drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, a posredno i treći predsjednik RH Ivo Josipović, čije su izjave također bile potvrda optužnice o UZP-u i prilog osudi Hrvata kojima se sudi u Haagu. Izjave predsjednika Republike uvijek imaju težinu činjenica i onda kada nisu potkrijepljene dokazima. Pogotovo kada su izrečene na račun hrvatske politike u Parlamentu BiH:

Politike koje su devedesetih - bilo to iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ililudosti - vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu - podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Zavedeni su narodi i pojedinci požnjeli rat, smrt i sakaćenje stotina tisuća, milijune raseljenih, uništena gospodarstva, uništene obitelji, a ovdje u Bosni i Hercegovini ostavili za sobom rastrgano tkivo jednoga nedvojbeno posebnoga društvenog i kulturnoga bića utemeljenog namultietničnosti i multikonfesionalnosti. Dubokožalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče. Došlo je novo doba, doba u kojemu odlučno treba prepoznati pogreške prijašnjih vremena, i hrabro kročiti novim putem, putem koji će trajno u regiji donijeti mir, stabilnost i prosperitet.[12]

Političkim profiterima optužnica i presuda Hrvatima u Haagu bit će potpuno nevažno što je izrečena presuda uvreda za samu pravdu i degradacija institucije međunarodne pravde. Za razliku od političkih izjava dvojice hrvatskih predsjednika i sličnih izjava njihovih sumišljenika, većina haških odvjetnika dijeli uvjerenje Michaela Karnavasa, pravnika s dugogodišnjim međunarodnim iskustvom i ugledom:

... dio mračne ostavštine MKSJ-a... / je/ ... školski primjer kako ne treba voditi predmet, kako ne treba birati sudsko vijeće, kako ne treba voditi sudsku raspravu, kako ne treba analizirati dokazni materijal, kako ne treba pisati presudu ... /to je/ bila parodija, šarada, teatar apsurda zamaskiran suđenjem.[13]

Prezirom dokinuti apsurd

Dr. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, general Slobodan Praljak, general Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić dragovoljno su otišli u Haag i haški pritvor 2004. godine. Što je sudski proces duže trajao, a trajao je 13 godina i bio Praljakje najduži proces što je vođen na MKSJ, to su šestorica Hrvata bili sve manje zatočenici u haškome pritvoru a sve više zatočenici haškoga teatra apsurda.

Što je vrijeme njihova zatočeništva bilo duže, to se zdanje svijeta apsurda u kojem su se našli sve rigidnije protivilo zdravome razumu.

Potvrđivanjem optužnice IT-04-74-T podijeljene su uloge u teatru apsurda. Optužnicom su u ponor zaborava bačene žrtve zločina, jer neće ni nakon 24 godine dobiti zadovoljštinu, jer ni nakon 24 godineneće biti osuđeni počinitelji zločina.

Optužnica IT-04-74-T protiv šestorice Hrvata podignuta je jer su „podmukla kopilad“, a ne zato što su naredili ili počinili zločine. Oni su morali biti krivi jer su „svi ratni liderikrivi za ratne zločine“. Taj je aksiom haškoga Tužiteljstva učinio besmislenim svaki pokušaj dokazivanja nevinosti pozivanjem na dokaze i argument „izvan razumne sumnje“.

Optužnica IT-04-74-T protiv šestorice Hrvata podignuta je jer su se udružili u UZP kako bi vodili „dvoličnu politiku“ i „dvostruku igru“, a ključni je dokaz to što su prihvaćali i potpisivali sve mirovne planove koje je nudila međunarodna zajednica. Srpski i muslimanski lideri - koji nisu prihvaćali te planove ili su ih prihvaćali pa ih se odricali – nisu vodili ni „dvoličnu politiku“ ni „dvostruku igru“. Kriva je „podmukla kopilad“ koja je željela i činila sve kako bi ostvarila te planove.

Inverzija istine pobijedila je logiku zdravoga razuma. Zato je u virtualnome svijetu UZP-a moguće da postane PresudaPresuda izrečena 29. studenog 2017. nije i neće pridonijeti političkoj stabilizaciji i mirnom suživotu u BiH, sve dok se na nju pojedine politike budu pozivale. Presuda neće biti kraj jednoga procesa, nego početak novih dugoročnih obračuna s onim Hrvatima koji zagovaraju opstojnost BiH kao države triju konstitutivnih naroda u kojoj i Hrvati moraju imati jednaka prava kaoi druga dva naroda. Sudski procesi hrvatskim političkim predstavnicima i pripadnicima HVO-a i Herceg-Bosne vodit će se samo kao aneksi presude u Haagu. Službena bošnjačka politika svoje je stajalište već davno vrlo precizno najavila:moguće ono što u zbilji nije moguće.

Jedino je u svijetu apsurda moguće tvrditi da je hrvatska politika obučavala, opremala, snabdijevala muslimanske postrojbe cijelo vrijeme rata; omogućavala odlazak Muslimana iz Hrvatske vojske u Armiju BIH, liječila tisuće muslimanskih ranjenika u hrvatskim bolnicama - a sve sa ciljem da bi ratovala protiv Armije BiH.

Jedino je u Orwellovu svijetu moguće tvrditi da je Hrvatska prihvatila stotine tisuća muslimanskih izbjeglica, smjestila ih u svojim odmaralištima i hotelima, organizirala školovanje za prognanu djecu u svojim školama, omogućila im besplatnu socijalnu skrb – a sve sa ciljem da etnički protjera Muslimane iz onih općina u kojima su Hrvati ionako bili većina.

Jedino je u „Pohvali ludosti“ Carle del Ponte i Brammertza moguće zamisliti da Predsjedništvo BiH zasjeda u Zagrebu, muslimanski lideri gostuju u hrvatskim medijima i spavaju u hrvatskim hotelima, njihove obitelji cijelo Haagvrijeme rata imaju VIP tretman na hrvatskom Jadranu – i da je sve to dokaz kako Srbija nije, a Hrvatska jest agresor u BiH.

Jedino u sudnici haškoga Tribunala suci mogu gledali na ratove u BiH kao na izoliranu Leibnizovu monadu koja se ne tiče ni njih ni ostatka svijeta – a sve sa zadaćom da međunarodna zajednica ostane nevina od bilo koje odgovornosti kao četvrta strana u sukobu.

Završnom scenom u haškome teatru apsurda stvoren je nepremostivi jaz kako pravda ne bi dohvatila istinu prošlih vremena. Postalo je moguće ono što se protivi zdravome razumui što bi trebala postati istina u budućim vremenima.

Prihvatiti presudu bez pobune i ogorčenja značilo bi ostatak života provesti u svijetu apsurda, odustati od smisla života, dokinuti moralna načela,odreći se ponosa i časti, poniziti istinu, zaboraviti pravdu. Slobodan Praljak to nije mogao.

S prezirom je odbacio svijet apsurda, nije htio u njemu živjeti i oslobodio ga se samožrtvovanjem. Nije prihvatio poraz jer se nije htio odreći smisla života, ni svoje časti, ni svojega ponosa. Porazio je suce i tužitelje haškoga Tribunala jer je u zadnjoj sceni neopozivo napustio njihovu predstavu – minutu prije nego što je pao zastor. Oduzeo si je život da bi sačuvao pravo na vlastitu sudbinu, vrijednosti za koje je živio, da bi ostao ono što je cijeloga života bio: Slobodan Praljak.

Praljkov čin i sramotna presuda na koncu dvadeset i četiri godine postojanja Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju bit će politički alibi međunarodnim čimbenicima da je „moć da se nešto učini“ posredstvom Tribunala, u konkretnom predmetu bila tek sredstvo skidanja vlastitog dijela odgovornosti za nametanje mirovnih planova, ali i nespremnosti da svjedoče tko su im bili parteri a tko protivnici u provođenjupotpisanih planova o BiH tijekom 1992.-1995.

Presuda izrečena 29. studenog 2017. nije i neće pridonijeti političkoj stabilizaciji i mirnom suživotu u BiH, sve dok se na nju pojedine politike budu pozivale. Presuda neće biti kraj jednoga procesa, nego početak novih dugoročnih obračuna s onim Hrvatima koji zagovaraju opstojnost BiH kao države triju konstitutivnih naroda u kojoj i Hrvati moraju imati jednaka prava kaoi druga dva naroda. Sudski procesi hrvatskim političkim predstavnicima i pripadnicima HVO-a i Herceg-Bosne vodit će se samo kao aneksi presude u Haagu. Službena bošnjačka politika svoje je stajalište već davno vrlo precizno najavila:

Od sada tko god spomene treći entitet i Herceg Bosnu nastavlja zagovarati zločinački pothvat. [14]

prof. dr. sc. Miroslav Tuđman
National security and the futur

[1] IFOR je upao u kamp na Pogorelici na temelju saznanja da iranski instruktori pripadnike AID-a obučavajui za terorističke akcije.

[2] AID je svjestan da su pronađeni dokazi koji ih terete za ugrožavanje interesa BiH: „ –u pogledu mogućih optužbi za opstrukciju dejtonskog sporazuma; - u pogledu odnosa sa SAD-om i njihovim ob. službama; - u pogledu mogućeg narušavanja odnosa sa hrvatskim partnerima u Federaciji..“ Agencija za istraživanje i dokumentaciju BiH. Direktoru agencije. Predmet: Desant IFOR-a na Pogorelici, moguće štetne posljedice. Broj. 563. Dana: 17.02.1996., službena tajna. Strogo povjerljivo.

[3] AID izvješćuje i štiti samo “bošnjačke interese” a ne interese Federacije, odnosno države BiH. Već sama ta činjenica dostatno svjedoči o odnosima prema Hrvatima kao konstitutivnom narodu u Federaciji i BiH.

[4] Agencija za istraživanje i dokumentaciju BiH. Direktoru agencije. Predmet: Desant IFOR-a na Pogorelici, moguće štetne posljedice. Broj. 563. Dana: 17.02.1996., službena tajna. Strogo povjerljivo.

[5] Izvor

[6] A. Izetbegović. Sjećanja. Autobiografski zapisi. Sarajevo: TKD Šahipašić, 2001., str. 419.

[7] Alija Izetbegovićšalje faksom rukom pisano pismo predsjedniku Tuđmanu 24.3. 1991., dan prije sastanka u Karađorđevu, s porukom kako je „uvjeren“ da će mu Milošević ponuditi "podjelu Bosne". Faksimil pisma prvi put je objavljen 2006. godine u knjizi M. Tuđman. Vrijeme krivokletnika. Zagreb : Detecta, 2006., str. 435.

[8] Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16.-19.3.1998.

[9] Podrobna raščlamba njegova svjedočenja prikazana je u: M. Tuđman. Vrijeme krivokletnika. Zagreb : Detecta, 2006.,

[10] M. Tuđman. Vrijeme krivokletnika, str. 216-221; Iskaz Stjepana Mesića haškim istražiteljima, 19. travnja 1997.

[11] A. Izetbegović. Sjećanja. 2001., str. 121.

[12] Govor Ive Josipovića u Parlamentarnoj skupštini BiH 14. travnja 2010. (Izvor)

[13] Michael G. Karnavas (Izvor)

[14] Bakir Izetbegović, 16. 06. 2013. (Izvor)

Uto, 22-05-2018, 17:33:35

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
12
13
15
19
20
21
22
23
24
25
26
27
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0066_Veliki_Tabor.jpg
Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).