S prezirom odbacujem vašu presudu

Suci. Slobodan Praljak nije ratni zločinac!
S prezirom odbacujem vašu presudu!“

Slobodan Praljak, 29. 11. 2017.

Hrvatska je službena politika već u studenome 1991. uputila apel stranim državnicima i glavnom tajniku UN-a za formiranjem Međunarodnog suda za ratne zločine, zbog zločina počinjenih u agresiji na Hrvatsku:

Također apeliramo na Vas da podržite inicijativu za formiranje Međunarodnog suda za ratne zločine protiv Vukovarhrvatskoga naroda i drugih nesrpskih naroda, pa i protiv IzjednačavanjeOstaje gorki dojam da je postupak zatvaranja MKSJ bio režiran tako da potvrdi politički smisao njegova mandata: izjednačavanje krivnje “svih strana“ zbog ratova i raspada Jugoslavije. Naime, službeni je stav ureda haškoga Tužiteljstva bio „da su svi ratni lideri svih strana krivi za ratne zločine“,[5] a razliku su vidjeli u tome da "Srbi su kopilad ... Dok su Hrvati podmukla kopilad".lojalnih Srba, pred kojima savjest međunarodne zajednice više ne bi smjela zatvarati oči.[1]

Više je nego znakovito da zločini počinjeni od strane JNA i srpskih paravojnih postrojbi protiv hrvatskoga naroda u Vukovaru i Škabrnji, nisu bili dovoljan razlog međunarodnim čimbenicima da odgovore na apel Hrvatske. "Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju"[2] (MKSJ) ustanovljen je 25. svibnja 1993. rezolucijom Vijeće sigurnosti UN-a.[3]MKSJ počeo je raditi 1994., te nakon 24 godine od utemeljenja, koncem 2017. prestaje s radom.

Nakon 24 godine „statistička“ bilanca Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju je sljedeća: MKSJ podigao je optužnice protiv 161 osobe, a osuđeno je njih 90. Osuđena su 64-ica Srba i Crnogoraca, a 18 Hrvata su kažnjeni sa 6 do 25 godina zatvora. Izrečeno je ukupno šest doživotnih kazni i sve su ih dobili Srbi.[4] Političke i pravne pak ocjene smisla, rada i učinkovitosti Međunarodnog kaznenog tribunala za bivšu Jugoslaviju su oprečne, ne samo u državama nastalim raspadom Jugoslavije, nego i među stručnjacima i teoreticima međunarodnoga prava i međunarodnih odnosa.

Na koncu mandata postavlja se političko i pravno pitanje ocjene opravdanosti i učinkovitosti MKSJ, utemeljenog sa svrhom da u razumnome roku kazni počinitelje zločina u agresiji na Hrvatsku i ratovima u BiH. Nažalost, glavni akteri agresije na Hrvatsku i nalogodavci počinjenih zločina u agresiji na Hrvatsku nisu ni optuženi a kamo li osuđeni. Vojni vrh JNA koji je planirao i okupirao 30% Hrvatske i 70% Bosne i Hercegovine, a pritom je JNA počinila Del Ponteniz zločina nad civilnim stanovništvom,nije ni bio predmetom haških optužnica - sukladno sporazumu glavne haške tužiteljice Carle del Ponte s Beogradom o neotvaranju arhiva JNA.

No, nećemo se upuštati u političku ocjenu i pravnu procjenu politike Tužiteljstva i prakse haškoga Tribunala. Ocjenu njegova sveukupnoga rada treba prepustiti vremenu i povjesničarima.

Međutim, ostaje gorki dojam da je postupak zatvaranja MKSJ bio režiran tako da potvrdi politički smisao njegova mandata: izjednačavanje krivnje “svih strana“ zbog ratova i raspada Jugoslavije. Naime, službeni je stav ureda haškoga Tužiteljstva bio „da su svi ratni lideri svih strana krivi za ratne zločine“,[5] a razliku su vidjeli u tome da "Srbi su kopilad ... Dok su Hrvati podmukla kopilad".[6]

Tribunal je 22. studenog 2017. osudio na doživotni zatvor generala Ratka Mladića jer je zapovjedio izvršenje genocida u Srebrenici. Znakovito je da Tužiteljstvo MKSJ oficira JNA Ratka Mladića, nije ni optužilo za jednako teške zločine počinjene u Hrvatskoj - od razaranja Zadra do Škabrnje.

Protuteža presudi Ratku Mladiću izrečena je nakon sedam dana, 29. studenoga 2017.,a mjesec dana prije zatvaranja MKSJ. Implicitna je porukada MKSJ prestaje s radom izricanjem zadnje presude i to u predmetu IT-04-74-T šestorici Hrvata: dr. Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, generalu Slobodanu Praljku, generalu Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću. Tako sud završava s političkom porukom, da JNA nije izvršila Haagagresiju na Hrvatsku i BiH, Srbija nije agresor na BiH, a da je Hrvatska jedini agresor u ratovima tijekom raspada Jugoslavije i to na BiH.

Šestorica Hrvata su optužena da su bili članovi udruženoga zločinačkoga pothvata (UZP), koji je prema Tužiteljstvu imao za cilj stvaranje hrvatskoga entiteta u BIH, a „krajnji cilj“ bio je pripajanje toga entiteta Hrvatskoj te stvaranje „Velike Hrvatske“- u nekom budućem vremenu. Taj se cilj prema Tužiteljstvu nije mogao ostvariti bez etničkoga čišćenja Muslimana, a budući da je u njemu sudjelovalo i političko i vojno vodstvo Hrvatske radi se o međunarodnom sukobu, te je slijedom toga Hrvatska bila agresor u Bosni i Hercegovini.

Osim političkoga i vojnoga vodstva Hrvatske te optužene šestorke, Tužiteljstvo sudionicima udruženoga zločinačkoga poduhvata smatra sve političke predstavnike hrvatskoga naroda u BiH, sve čelnike i članove HDZ-a u RH i BiH, pripadnike oružanih snaga, policije, izvještajnih službi RH, „te druge poznate i nepoznate osobe“:

... Među ostalim učesnicima bili su sljedeći: članovi rukovodstva i organa vlasti Herceg-Bosne/HVO-a (kao što je DestrukcijaDestrukcija povijesnoga konteksta, logike političkih zbivanja i ciljeva vojnih operacija onemogućila je svaku raspravu o činjenicama, zločinima i odgovornosti. Optuženici su proglašeni krivima i prije nego što je proces počeo, neovisno o dokumentima i svjedocima što ih je Tribunal prihvaćao a češće odbijao pod krinkom nedostatka vremena za njihovo konzumiranje, a ne relevantnosti za meritum stvari.navedeno u paragrafu 25), uključujući razne funkcionere i članove vlade i političkih struktura Herceg-Bosne/HVO-a na svim nivoima (uključujući opštinske organe vlasti i mjesne organizacije); razni čelnici i članovi Hrvatske demokratske zajednice (dalje u tekstu: HDZ) i Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (dalje u tekstu: HDZ-BiH) na svim nivoima, razni oficiri i pripadnici oružanih snagaHerceg-Bosne/HVO-a (kao što je opisano HRHBu paragrafu 25), razni pripadnici oružanih snaga, policije, bezbjednosnih i obavještajnih službi Republike Hrvatske, te druge poznate i nepoznate osobe.[7]

Ovako definirani sadržaj instituta udruženi zločinački poduhvat s neograničenim brojem sudionika ima za posljedicu potpunu inverziju pravne logike i povijesne istine. Pravna je logika izopačena jer polazi od aksioma presumpcije krivnje. Tužiteljstvo ne mora dokazivati nečiju krivnju, već optuženik mora dokazivati svoju nevinost, budući da UZP,prema Tužiteljstvu, čine članovi i dužnosnici HDZ-a, stranke koja je osvojila apsolutnu većinu u RH, te stranke HDZ BiH koja je dobila apsolutnu potporu hrvatskoga naroda u BiH. Ne samo da su svi dužnosnici i pripadnici tih HVOstranaka, koji su na ishodu demokratskih izbora preuzeli vlast,članoviudruženoga zločinačkoga pothvata- već su i „druge poznate i nepoznate osobe“ članovi UZP-a.

Zbog toga što su HDZ RH i HDZ BiH dvije sestrinske stranke, Tužiteljstvo na toj hipotezi izvodi zaključak da je Hrvatska agresor u BiH. Inverzija političkih zbivanja i povijesne istine time je potpuna: Hrvatska prestaje biti zemlja koja se brani od velikosrpske imperijalne politike i agresora već postaje država koju je MKSJ proglasio krivom za agresiju, a time i za rat na području bivše Jugoslavije.

Destrukcija povijesnoga konteksta, logike političkih zbivanja i ciljeva vojnih operacija onemogućila je svaku raspravu o činjenicama, zločinima i odgovornosti. Optuženici su proglašeni krivima i prije nego što je proces počeo, neovisno o dokumentima i svjedocima što ih je Tribunal prihvaćao a češće odbijao pod krinkom nedostatka vremena za njihovo konzumiranje, a ne relevantnosti za meritum stvari.

... pa postane moguće ono što nije bilo moguće

Ključne figure velikosrpske politike Milošević, Karadžić, Mladić prisilno su a ne dobrovoljno završili u Haagu, a priori Šestorkaodbijajuću nadležnost i suradnju s MKSJ. Za razliku od njih hrvatska je šestorka dragovoljno došla u Haag 2004. godine, uvjerena u svoju nevinost i u nadi da će imati pošteno suđenje.

Proces dr. Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, generalu Slobodanu Praljku, generalu Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću najduži je proces što je vođen na MKSJ, što znači da je Tribunalu trebalo 13 godina da shvati je li Hrvatska umiješana u rat u BiH, te da utvrdi njihovu odgovornost za zločine koji su učinjeni od strane Hrvata u Srednjoj Bosni i Hercegovini.[8] Tužiteljstvo ih nije optužilo da su osobno počinili zločine ili da su naredili zločine. Tužiteljstvo je tražilo da budu osuđeni za zločine koje nisu zapovjedili, koje nisu mogli spriječiti i za koje nisu znali.

Iako je uvažilo niz njihovih žalbenih osnova, Žalbeno vijeće potvrdilo je kazne koje su izrečene u prvostupanjskoj presudi.[9] Kada je predsjedavajući Žalbenoga vijeća sudac CarmelAgius[10] pročitao presudu Slobodanu Praljku, general je izjavio:

“Suci. Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prezirom odbacujem vašu presudu!“

- i sljedećeg je trena pred kamerama oduzeo sebi život.

Nazočni i TV gledatelji u nizu zemalja ostali su u šoku, osim suca Agiusa koji nije shvatio što se zbiva i nastavio je čitati sažetak presude. Nevjerica, stres, strah, zgražanje, očaj, bol preplavili su hrvatsku javnost ali i uzdrmali same temelje haškoga Tribunala. Kolektivni šok i stres hrvatske javnosti i međunarodnoga gledateljstva prouzročili su PraljakPraljkova pobuna protiv nepravde, odlučnost da ustraje na istini, njegov prezir prema nesposobnim sucima i očaj što više nema prostora i vremena dokazivati elementarnu činjenicu: Slobodan Praljak nije ratni zločinac!

Praljkov čin u haškoj sudnici nije bio teatralna gesta, niti bijeg od odgovornosti za svoje čine, niti gesta kukavice u strahu pred osudom, niti potez očajnika koji u depresiji bježi od kazne. To je bila 'hladna, racionalna logika' pobune protiv suda kao sile, Suda koji nije racionalno, dokumentirano dokazao da je Slobodan Praljak kriv. Suda koji je omogućio da „postane moguće ono što nije bilo moguće“.

Praljkov čin logična je posljedica moralnoga načela i uvjerenja da nije kriv, te da ne može prihvatiti osudu da je „ratni zločinac“. To je jasno i precizno rekao u svojoj završnoj riječi na suđenju:

Nisam kriv!

I ne mislim pritom na osjećaj krivnje. Hladno, racionalno, logikom koja je kritički provjeravana desetine puta - znam da nisam kriv.

Časni suče Antonetti; ako vaša presuda bude suprotna mom zaključku, ja ću, poštujući opće načelo opovrgljivosti svakog mišljenja, zaključka ili stava, otvoreno i hrabro preispitati svoj stav o vlastitoj odgovornosti.

Ako spoznam pogrešku, izdržavat ću kaznu jer ste vi pravični. Znat ću što sam mogao bolje, kako sam mogao bolje, gdje sam mogao bolje i kada sam mogao bolje; i to mišlju, riječju, djelom i propustom.

Ako me ne uvjerite, ako vaše tumačenje činjenica bude nedovoljno dobra ili pogrešno primijenjena spoznaja neke od društvenih znanosti:

pa postane moguće ono što nije bilo moguće,

pa postane jednostavno ono što nije jednostavno,

pa moć da se nešto učini postane prosta zamjena za želju ili htijenje,

onda ću ja biti u zatvoru samo zato jer je sud sila.

A to zbilja ne bi bilo ništa novo.[11]

Činjenica da bi nakon pravomoćne presude bio na slobodi nakon nepune dvije godine – nije mogla utjecati na odluku čovjeka koji nije kriv.

Redefiniranje političkog konteksta i povijesnih činjenica

Ključni problem Bosne i Hercegovine kao višenacionalne države koju čine tri konstitutivna naroda - bio je i još uvijek jeste - ustavno uređenje koje treba definirati ravnopravnost i konstitutivnost tri njezina naroda.

Povijesna je pak činjenica da je međunarodna zajednica (MZ) od prvoga dana raspada Jugoslavije bila svjesna da su međunacionalni odnosi pravi uzrok i razlog sukoba u BiH. Zato je MZ uvjetovala priznanje BiH prethodnim dogovorom triju nacionalnih strana kao ustavnom uređenju BiH. Hrvatsko, muslimansko i srpsko vodstvo prihvatili su tzv. Cutileirov plan kao osnovu ustavnoga uređenja BiH. Izetbegović je dobio međunarodno priznanje, ali je odbacio Cutileirov plan. Prihvatio je i druga dva mirovna plana Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan. Sva tri plana imala su istu početnu premisu Cutileirova plana: „Bosna i Hercegovina će biti država sačinjena od tri sastavne jedinice temeljene na nacionalnim načelima i vodeći račun o gospodarskim, zemljopisnim i drugim kriterijima“.[12] Sastavne jedinice u tim su planovima imale različite nazive (kantoni, provincije, republike), a pojedini su konstitutivni narodi mogli računati s većim ili manjim postotkom prostora svoje sastavne jedinice. No, u sva tri predložena mirovna BiHplana osnovno načelo ustavno-političkoga uređenja BiH bilo je da su „tri sastavne jedinice temeljene na nacionalnim načelima“.

Izdvojeno pak mišljenje suca Claude-a Antonettija zorni je dokaz upućen javnosti da haško Tužiteljstvo nije htjelo, a većina sudaca Raspravnog i Žalbenog vijeća u predmetu IT-04-74-T nije znala ili nije htjela, prepoznati taj povijesni i politički kontekst kako bi mogli racionalno i „van razumne sumnje“ prosuđivati o uzrocima i razlozima rata i ratova o kojima su sudili.

Ključni datumi i događaji uvijek su presudni za razumijevanje konteksta pojedinih zbivanja. Zato sudac Claude Antonetti u svojem izdvojenom mišljenju (napisanom na 565 stranica) prvo utvrđuje slijed zbivanja na koji se odnosi optužnica, a da bi se moglo razumjeti značenje pojedinih izjava i dokumenata. Sudac Antonetti rekonstruirao je „pregled datuma događaja navedenih u Optužnici“.[13] No, u „pregledu datuma događaja“ na kojima Tužiteljstvo gradi optužnicu u predmetu IT-04-74-T mirovni planovi međunarodne zajednice ne postoje.

Potpisivanje plana Carrington-Cutileiro od strane Izetbegovića, Karadžića i Bobana (18.3.1992.) ne postoji kao datum i događaj u optužnici. Prezentacija Vance-Owenovog plana u Ženevi (podjela BiH u 10 provincija) 3. siječnja 1993. nije datum, a odbacivanje Vance-Owenovog plana od strane Skupštine Republike Srpske u BiH (5-6. svibnja 1993.) nije događaj. Prezentacija Owen-Stoltenbergovog mirovnog plana: podjela BiH u 3 konstitutivne republike: srpsku (51%), bošnjačku (30%) i hrvatsku (16%) nije za Tužiteljstvo ni datum ni događaj, kao ni Washingtonski sporazum (Osnivanje hrvatsko-muslimanske federacije Bosne i Hercegovine) 1.3.1994. godine.[14]

Okvir za razumijevanje smisla i ciljeva triju politika ali i napadnih odnosno obrambenih vojnih operacija bilo HVO-a, Armije BiH ili vojske RS je prihvaćanje, odbijanje, negiranje, ignoriranje, poništavanje mirovnih planova MZ od Antonetisukobljenih strana. Sama pak činjenica da optužnica ne spominje te mirovne planove, dokaz je nevjerodostojnosti Tužiteljstva, odnosno nezainteresiranosti za istinu i razumijevanje motiva i ciljeva rata.

Sudac Antonetti u bilješci kojom komentira svoju tabelu događaja relevantnih za razumijevanje konteksta političkih zbivanja na koje se odnosi optužnica daje slijedeće tumačenje:

Činilo mi se da nije potrebno u fusnotama navoditi izvore u vezi s opšte poznatim događajima, to su istorijskečinjenice koje se ne moraju dokazivati, no treba naglasiti da su svi ti događaji pomenuti u dokumentima koji su uvršteni u spis ili su ih pominjali svjedoci.[15]

Jasno je da su svi mirovni planovi međunarodne zajednice „istorijske činjenice koje se ne moraju dokazivati“, te da je„istorijska činjenica“ kako je hrvatska strana jedina prihvaćala i potpisivala sve predložene mirovne sporazume u cijelosti, za razliku od srpskoga i muslimanskoga vodstva. No, Tužiteljstvo haškoga tribunala ne može optužnicu graditi na tim „istorijskim činjenicama“,budući daje hrvatski entitet definiran u svim međunarodnim mirovnim planovima, pa bi bilo nelogična i besmislena optužnica da je „sredinom januara 1993. počeo da postoji udruženi zločinački poduhvat (ili UZP) s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“.[16]

Zbog toga što su u svim mirovnim planovima MZ tih „osam opština“ u kojima se zbivaju sukobi i događaju ratni zločini već sastavni dio provincija 8 i 10 (prema Vance-Owenovu planu), odnosno hrvatske republike prema (Owen-Stoltenbergovu planu), tj. entiteta s većinskim hrvatskim stanovništvom, to bi Tužiteljstvo trebalo optužiti i Vancea, Owena i Stoltenberga za UZP „s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini“.[17] Zato Tužiteljstvo konstruira teoriju o uspostavi Banovine Hrvatske iz 1939. kako bi optužili hrvatsko političko i vojno vodstvo da žele 'stvoriti hrvatski entitet' – koji su već dobili pristankom i potpisivanjem spomenutih mirovnih planova.

Hrvatsko je političko vodstvo u BiH znalo da je potpisivanjem mirovnih planova MZ svaki put ostvarilo maksimum AntonettiTužilaštvo je iznijelo tvrdnju da je Franjo Tuđman igrao dvostruku igru, ali, kako je mogao da igra dvostruku igru naspram sagovornika na tako visokom nivou kao što su bili lord Owen, CyrusVance, Alija Izetbegović ili Slobodan Milošević? Dali je on mogao da igra dvostruku igru i prilikom rasprava u Savjetu bezbjednosti? Ne mogu da vjerujem u tu verziju, posebno s obzirom na to da imamo dokaze koji se sastoje od niza razgovora vođenih u uskom krugu, u kojima on, i to čak i pred najbližim saradnicima poput Bobetka ili Šuška, govori isto što je izjavljivao pred drugim ljudima u drugim prilikama.onoga što se u danim (političkim i vojnim) okolnostima moglo postići. Međutim, mirovne je planove rušila, s jedne strane, nezadovoljna velikosrpska separatistička politika a, s druge, nezasitna muslimanska unitaristička politika. Hrvatski je problem bio kako u sendviču tih dvaju politika sačuvati ono što su dobili za diplomatskim stolom. To je logični i politički zaključak koji slijedi iz analize odnosa triju nacionalnih politika prema planovima MZ ustavno-političkoga uređenja BiH. To su „istorijske činjenice koje se ne moraju dokazivati“.

Međutim, u svojoj konstrukciji UZP-a Tužiteljstvo MKSJ ne prihvaća mirovne planove MZ kao relevantne datume i događaje, jer bi u tom slučaju moralo odustati od optužnice da su Hrvati nastojali formirati entitetkoji im je MZ već ionako priznala mirovnim planovima. Zato protivno logičkom načelu Occamove britve, UZP grade na hipotezi da je dr. Franjo Tuđman vodio „dvostruku igru“, te da je hrvatska politika imala za „krajnji cilj“ stvaranje Banovine Hrvatske, odnosno „taj krajnji cilj ... je bilo stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se obnovile ranije granice i koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda“.[18]

Slijedom inverzije političkih činjenica i povijesnih događaja Tužiteljstvo sudionicima UZP-a smatra dr. Franju Tuđmana, ministra Gojka Šuška i generala Janka Bobetka, jer su oni imali za cilj vojnim putem postići ono što je većdogovoreno i potpisano od strane hrvatskih predstavnika iz BiH, a čemu su dužnosnici RH bili svjedoci. Predsjedavajući Raspravnoga vijeća sudac Antonetti u svojem je izdvojenom mišljenju mogao samo ustanoviti, da se hipoteza Tužiteljstva, ne gradi na materijalnim dokazima i činjenicama nego samo na određenom broju zapisnika:

što se tiče dokaza o njihovom učešću u zajedničkom planu raspolažemo uglavnom samo predsjedničkim transkriptima.[19]

Zato je sudac Antonetti smatrao da je „od ključne važnosti“ analizirati ne samo dvadesetak „predsjedničkih transkripata“ koliko ih citira optužnica, nego je analizirao njih 64. On u svojem Izdvojenom mišljenju, od 7 do 58 stranice, secira te transkripte jedan po jedan i uz svaki daje svoj komentar. Spoznaje do kojih je došao raščlambom transkripata dovele su ga do zaključka da je optužnica o udruženom zločinačkom poduhvatu neutemeljena.

Tužiteljstvo optužnicu u predmetu IT-04-74-T zasniva na hipotezi da je predsjednik Tuđman vodio „dvostruku igru“, odnosno „dvoličnu politiku“ kako su ga optuživali Alija Izetbegović i Stjepan Mesić.[20] Sudac Antonetti nakon raščlambe 64 predsjednička transkripta dolazi do sasvim oprečnoga zaključka:

... predsjednik Franjo Tuđman se uvijek izjašnjavao u prilog održavanju granica koje je priznala međunarodna zajednica i u prilog priznavanju tri konstitutivna naroda u Republici Bosni i Hercegovini. Takavstav, ponovljen više puta, u suprotnosti je s glavnom tezom tužilaštva. Dakako, tužilaštvo je iznijelo tvrdnju da je Franjo Tuđman igrao dvostruku igru, ali, kako je mogao da igra dvostruku igru naspram sagovornika na tako visokom nivou kao što su bili lord Owen, CyrusVance, Alija Izetbegović ili Slobodan Milošević? Dali je on mogao da igra dvostruku igru i prilikom rasprava u Savjetu bezbjednosti? Ne mogu da vjerujem u tu verziju, posebno s obzirom na to da imamo dokaze koji se sastoje od niza razgovora vođenih u uskom krugu, u kojima on, i to čak i pred najbližim saradnicima poput Bobetka ili Šuška, govori isto što je izjavljivao pred drugim ljudima u drugim prilikama.[21]

Sudac Antonetti odbacio je hipotezu Tužiteljstva da je predsjednik Tuđman vodio „dvoličnu politiku“ ili „dvostruku igru“, te je konstrukciju udruženog zločinačkoga pothvata, kako je definiran optužnicom smatrao bespredmetnom:

U krajnjoj instanci, čini mi se da stav Tuđmana, koji je on ponovio mnogo puta u ta 64 razgovora, protivurječi tezi o udruženom zločinačkom poduhvatu za koji tereti tužilaštvo.[22]

Na osnovu dubljeg proučavanja tih izjava uspio sam da izvedem više konstatacija za koje se čini da upućuju na činjenicu da Franjo Tuđman nije osporavao rezolucije Savjeta bezbjednosti i da je odobravao Vance-Owenov plan koji se protivio bilo kakvom komadanju Republike Bosne i Hercegovine, što nije isključivalo eventualno pripajanje Hercegovine Republici Hrvatskoj ako bi došlo do pripajanja srpskog dijela Republike Bosne i Hercegovine Srbiji.[23]

Za takav zaključak navodi niz činjenica na temelju raščlambe stavova iz predsjedničkih transkripata „uglavnom“ jedinih dokaza o UZP. Transkripti ne nude ni jedan dokaz da je Hrvatska vojno intervenirala u BiH, odnosno nema potvrde da je bila uvučena u međunarodni sukob – a još manje da bi bila agresor:

Republika Hrvatska je intervenisala u Bosni i Hercegovini, ali prije svega putem dobrovoljaca i oficira upućenih na lice mjesta, poput Praljka, Petkovića ili Rose. Materijalna pomoć je stalna tema njegovih diskusija.

Što se tiče direktne intervencije Hrvatske vojske (HV), ona je izgleda bila veoma ograničenih razmjera, ako je uopšte postojala. Franjo Tuđman stalno pominje međunarodnu zajednicu i pitanje sankcija.

Vidi se da on nikada nije htio konfrontaciju s međunarodnom zajednicom i da je bio primoran da prizna postojanje granica, te da je čak predložio da se na granice razmjesti UNPROFOR.[24]

Štoviše, Antonetti ocjenjuje da je spominjanje Banovine Hrvatske imalo više psihološko, nego političko značenje:

Eksplicitno pominjanje Banovine, rekao bih, više je psihološkog nego političkog karaktera.[25]

prof. dr. sc. Miroslav Tuđman
National security and the future

[1] Pismo predsjednika dr. Franje Tuđmana Glavnom tajniku UN-a i stranim državnicima, 21. studenoga 1991., Tuđmanov arhiv, prva knjiga, str. 479-480.

[2] Eng. International Criminal Tribunal for the FormerYugoslavia.

[3] Puni naziv suda glasi "Međunarodni tribunal za kažnjavanje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije (engl. International Tribunal for the Prosecution of PersonsResponsible for Serious Violations o fInternational Humanitarian Law Committed in theTerritory ofthe FormerYugoslavia since 1991.)

[4] Iako je presudom šestorici BiH Hrvata,sud završio s radom, tri procesa: Karadžiću, Mladiću i Šešelju još nisu dovršena. Žalbe će preuzeti Mehanizam za međunarodne kaznene sudove, kao i ponovljeno suđenje bivšim pripadnicima srbijanske Službe državne sigurnosti - Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. (Izvor).

[5] Američki veleposlanik William Montgomery svjedoči „da smo direktno od Carledel Ponte čuli da se službeni pristup njene kancelarije temelji na stavu da su svi ratni lideri svih strana krivi za ratne zločine, a da zatim razmatra koji su to određeni zločini i kako da dokaže njihovu krivicu. Takvo gledište tada mi se učinilo – i još mi se čini – pogrešnim po mnogim osnovama. William Montgomery: Struggling with democratic transition; After the cheering stops. 2010., str. 114; citirano prema Slobodan Praljak. Završne riječi obrane, 21 2. 2011.

[6] Glavna haška tužiteljica citira mišljenje jednoga od tužitelja u svojem Uredu. Činjenica da je takvo mišljenje našlo svoje mjesto u memoarima glavne haške tužiteljice, vjerodostojno svjedoči o mentalitetu imperijalne bahatosti i predrasuda prem Hrvatima. Carla Del Ponte. LaCaccia – Io e i Criminalidi Guerra, str. 254. Citirano prema Slobodan Praljak. Završne riječi obrane, 21.2.2011.

[7] Brammertz, Serge. 11. juna 2008. Predmet br. IT-04-74-T. Druga izmijenjena optužnica. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju.

[8] Nitko od optuženih nije negirao da su počinjeni zločini nad Muslimanima i od pripadnika HVO, odnosno pojedinaca. Zato su i optužnica i presuda jednako nepravedne prema žrtvama koje nisu dobile zadovoljštinu jer nisu osuđeni zločinci koji su počinili zločine.

[9] Dr. Jadranko Prlić osuđen je na 25 godina zatvora. Bruni Stojiću, generalu Slobodanu Praljku i generalu Milivoju Petkoviću potvrđene su presude na 20 godina zatvora, a Valentinu Ćoriću na 16 godina. Potvrđena je i presuda Berislavu Pušiću, osuđenom na deset godina zatvora.​ Oni su 2004. godine dragovoljno otišli u Haag. Prema odluci Žalbenoga vijeća vrijeme provedeno u zatvoru računa im se u zatvorsku kaznu.

[10] Žalbeno vijeće činili su suci Carmel Agius, LiuDaqun, Fausto Pocar, Theodor Meron, Bakone Justice Moloto (izvor)

[11] Predmet IT-04-74-T, Tužitelj versus Prlic et al. Završna riječ obrane generala Slobodana Praljka, Ponedjeljak, 21 veljače 2011., str. 5210-5220. (Transkript preuzet s društvenih mreža.)

[12] Cutileirov plan: Tekst izjave o načelima za novo ustavno ustrojstvo Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 18. 3. 1992.). Dokument usvojen na petoj rundi pregovora o BiH pod pokroviteljstvom EZ (Izvor: Vjesnik, 19. 3. 1992.).

[13] Izdvojeno mišljenje suca Claudea Antonettija. (vidi: Pretresno vijeće III, u sastavu: sudija Jean-Claude Antonetti, predsjedavajući sudija Árpád Prandler, sudija Stefan Trechsel, sudija Antoine Kesia-Mbe Mindua, rezervni sudija. Sekretar: g. John Hocking. Datum: 29. maj 2013. Predmet IT-04-74-T, TUŽILAC protiv Jadranka PRLIĆA, Brune STOJIĆA,Slobodana PRALJKA, Milivoja PETKOVIĆA, Valentina ĆORIĆA, Berislava PUŠIĆA. (izvor)

[14] Kurzivom je označen tekst datuma i događaja kako ih sudac Antonetti navodi u svojoj tabeli koja treba „pomoći će da se izjave date u Zagrebu i u Sarajevu stave u kontekst političkih događaja iz tog vremena“. (Vidi: Izdvojeno mišljenje suca ClaudeaAntonettija.)

[15] Izdvojeno mišljenje suca Claudea Antonettija. (izvor)

[16] Sažetak presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i drugi (izvor)

[17] Sve je prijedloge mirovnih planova prihvatilo i Vijeće sigurnosti UN-a, pa bi dosljednost zahtijevala postavljanje pitanja odgovornost i međunarodne zajednice.

[18] Sažetak presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i drugi (izvor)

[19] Podvučeno u izvorniku. Izdvojeno mišljenje suca Claudea Antonettija. (izvor)

[20] Alija Izetbegović: "..dvolična politika HDZ-a vodila je u dalje proturječnosti. Bojeći se promjene granica i otcjetpljenja dijelova teritorija pod kontrolom odmetnutih Srba, hrvatski politički vrh deklarativno podržava suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, a istovremeno dosljedno i planski radi na razgradnji Bosne i Hercegovine"A. Izetbegović: "Pogubnost dvolične politike", u Ć. Ribičič. Geneza jedne zablude. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2001., str. 12.

Tužitelj M. Harmon najavio 16.3.1998. godine Haškom sudu svjedoka optužbe Stjepana Mesića u slučaju generala Blaškića: “On će svjedočiti o dvostrukoj politici Predsjednika Tuđmana spram Bosne ...”. Predmet IT-95-14-A, svjedočenje S. Mesića 16.-19.3.1998.

[21] Podvučeno u izvorniku. Izdvojeno i djelimično suprotno mišljenje sudije Jean-Claudea Antonettija, predsjedavajućeg vijeća.Tom 6 od 6. (izvor)

[22] Izdvojeno i djelimično suprotno mišljenje sudijeJean-ClaudeaAntonettija, predsjedavajućeg vijeća. Tom 6 od 6. (izvor, str. 57.)

[23] Izdvojeno i djelimično suprotno mišljenje sudijeJean-ClaudeaAntonettija, predsjedavajućeg vijeća. Tom 6 od 6. (izvor, str. 435.)

[24] Izdvojeno i djelimično suprotno mišljenje sudijeJean-ClaudeaAntonettija, predsjedavajućeg vijeća.Tom 6 od 6. (izvor, str. 7-57.)

[25] Komentar uz zapisnik razgovora u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu, predsjednika Franje Tuđmana, lorda Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga, 7. srpnja 1993.Izdvojeno i djelimično suprotno mišljenje sudije Jean-ClaudeaAntonettija, predsjedavajućeg vijeća.Tom 6 od 6. (izvor, str. 36.)

Pon, 19-02-2018, 01:00:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0061_Medvednica.jpg
Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).