“Definicija” diskriminacije: “stavljanje u nepovoljniji položaj”
Narod hrabrih branitelja, a kakvih političara? (10/33)

Zakon o suzbijanju diskriminacije obiluje široko i nejasno postavljenim pojmovima koje nigdje jasno ne definira. Kad su k tome ti pojmovi u Zakonu međusobno upućeni jedni na druge, tada je velika opasnost slobodnih i samovoljnih potpuno različitih, pa čak i suprotnih tumačenja Zakona. Time je on u suprotnosti s načelom određenosti zakona “nullum crimen sine lege certa” (nema krivnje bez jasnog/određenog zakona). Nejasan zakon stvara pravnu nesigurnost građana, a ne bolju zaštitu. Ovakav Zakon o suzbijanju diskriminacije upravo je primjer propisa koji će uzrokovati pravnu nesigurnost građana na svim područjima života, a pogodovat će zapravo samo određenim radikalnim ideologijama koje se za “prava” “pojedinca” bore i protiv volje toga istoga “pojedinca” koji im, usput rečeno, nikada i nije dao mandat da ga predstavljaju. Ovaj je Zakon bjelodani primjer zakonodavnog nasilja nad građanima u čije se ime i za čiju korist on tobože donosi.

Željeli su ga izglasovati bez ikakva polaganja računa vlastitim biračima, pa čak i uz ljutnju što im se zbog toga buni vlastito biračko tijelo! Biračko tijelo takvim je političarima važno samo pri prebrojavanju glasova u vrijeme izbora. Odmah sutradan to isto biračko tijelo koje im je osiguralo obnašanje vlasti (fotelje) postaje samo smetnjom njihovim pravim planovima. Tako se u hrvatskom obliku demokracije susreće rijedak paradoks: namjesto posve legitimnoga prava biračkoga tijela da se ljuti na svoje izabrane političare, oni se – političari – sve više bune na svoje birače bez kojih, politički rečeno, ne postoje! Rekli smo da Zakon vrvi mnogobrojnim novim i nejasnim pojmovima koji su nepoznati i u pravnoj praksi europskih sudova, a o hrvatskima da i ne govorimo. Evo još nekoliko primjera. U Zakonu nije jasno definirano što je konkretno “stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe” u odnosu na druge osobe “u usporedivoj situaciji” (čl. 1. st. 2.; čl. 2. st. 1.). Samo kad je u pitanju zabrana diskriminacije po dobi, život vrvi takvom opravdanom i od psihologa i pedagoga preporučljivom diskriminacijom koju Zakon uopće ne izuzima.

Složit ćemo se da svako dijete ima pravo na igru i bezbrižno djetinjstvo, no složit ćemo se i da sve igre nisu dobre (posebno dio računalnih). Složit ćemo se i u tom da određeni sadržaj koji dopuštamo djetetu od šesnaest godina nije preporučljivo dopustiti i djetetu od četrnaest godina. Predloženim Zakonom potičemo maštu djece da, pri možebitnim pedagoškim ograničavanjima, vrše pritisak na roditelje pod prijetnjom prijava za zlostavljanje. No i prema drugim osnovama život uopće nije jednostavno “crn-bijel”, nego složeno nijansiran, a mi bismo, bez jasne definicije, sudovima prepustili da procjenjuju “stavljanje u nepovoljniji položaj” “bilo koje osobe” “u usporedivoj situaciji” čak i u međusobnim odnosima fizičkih osoba! Zakon, još jednom ponavljamo, ne obvezuje samo javna tijela (gdje bi, da je jasniji, još i bio primjenjiv), nego i sve pravne osobe (gdje je u ovakvom obliku potencijalni izvor velikih problema), pa i sve fizičke osobe (gdje se u mnogim detaljima pretvara u karikaturu ili neprimjenjiv propis, osim u stigmatizaciji i progonu određenih ljudi kao “rasista”, “šovinista”, “homofoba”, “nazadnjaka” bilo kakve kategorije).

Hrvatsko odgovorno društvo Ivica Relković, predsjednik

{mxc}