Vlč. dr. Anto Pelivan - In memoriam
U Zagrebu, u bolnici na Šalati, u ponedjeljak 18. prosinca 2017. umro je nakon duže teške bolesti svećenik banjolučke biskupije vlč. dr. Anto Pelivan. Rođen je 13. lipnja 1942. u župi Čuklić. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1968. kao član Franjevačke Provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita. Od 2008. godine djeluje u Banjolučkoj biskupiji a 2013. je u nju inkardiniran. Bio je upravitelj župe sv. Josipa u Novoj Topoli, suradnik pri Europskoj akademiji Banjolučke biskupije, župnik u župi sv. Petra i Pavla u Šimićima, župnik u župi sv. Franje Asiškog u Mahovljanima i upravitelj župe sv. Ivana Krstitelja u Bos. Aleksandrovcu. Obnašao je i dužnost ekonoma biskupije. Misa zadušnica za pokojnog Antu je u srijedu, 20. prosinca 2017. u banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure u 11 sati, a nakon nje obred sprovoda na groblju " Sv. Marko" u Banjoj Luci.
Na našem životnom putu susrećemo mnoge ljude. Neke viđamo stalno, mnoge tu i tamo, a neke susretnemo samo jednom, no taj nam susret ostaje duboko urezan u sjećanje i gotovo nam mijenja životni put. Susrela sam vlč. Antu Pelivana pred dosta godina kad je tiskana moja prva knjiga "Hrvatska mojim očima i srcem" u njegovoj tiskari pokraj Zagreba. Kad su trebali izaći prvi primjerci knjige otišli smo u Donju Lomnicu i upoznali gospodina Pelivana. Naime tada nisam uopće slutila da je on svećenik. Kao i svaka druga tiskara, ova imenom "Ekološki glasnik" bila je prepuna kutija, paleta papira i knjiga. Dok smo čekali prve primjerke moje knjige, iz znatiželje, zapelo mi oko na upravo tiskane snopove i zastala sam. To su bili prekrasni kalendari, koje sam kasnije pri kraju godine dobivala za narednu godinu od mojih prijatelja planinara. Ti su kalendari bili uvijek fantastična zbirka nevjerojatnih umjetničkih slika Velebita, Zrmanje ili nekih drugih predjela Hrvatske. Česti autor fotografija bio je upravo osobno velečasni Ante Pelivan.
Tada sam kratko razgovarala s njim i pričao mi je kako stalno bilježi Hrvatsku svojim foto aparatom, jer treba, kako je govorio, ovjekovječiti tu Božju ljepotu, koju mi Hrvati imamo. Kako sam i ja obožavatelj hrvatskih ljepota mi smo se dvoje odmah dobro razumjeli, jer točno tako i sama osjećam. Nažalost, nemate prilike vidjeti moje fotografije, no tko zna. Možda i ja jednog dana nešto po tom učinim, no za sada moje fotografije nisu toliko dostupne oku KapitalizamPosljednjih godina posebno je darivao nadu osiromašenim župljanima u Novoj Topoli, koja se nalazi uz hrvatsku granicu na putu prema Banja Luci, krajeva iz kojih su protjerani, maltretirani i pobijeni katolički vjernici. Rijetki župljani su se vraćali u opustošene krajeve, no pri povratku čekao ih je svećenik Ante Pelivan. Smatrao je da mora biti s narodom i pomagati vratiti život tamo gdje je zbog rata nestao, propovijedati riječ Božju u svakoj životnoj situaciji. Težak je život njegovih župljana, siromaštvo, neimaština, stalno maltretiranje, no svećenik Pelivan bio je uz svoje vjernike, pomažući im koliko god je mogao, uz pomoć tiskare koja je doprinosila znatna sredstva materijalne pomoći.javnosti. No, kad bi vidjeli moje slike uočili bi da na njima nema ljudi, jer za mene priroda kojom smo obdareni dovoljna je na slici. Nema ništa ljepšega od krajolika Velebita, tamnih crnogoričnih šuma kroz koje prosijavaju bijele stijene. Ili kad gledate Jadran sa Zavižana! Zar su nužni ljudi na tim slikama? Tako je i on izgleda osjećao, pa smo razgovarali dulje vrijeme, i u svemu se složili. Prije odlaska darovao me je sa nekoliko svojih putopisnih knjiga: "Zrmanja, Krka, Cetina i njihovi pritoci", "Po putovima i stazama Velebita" i monografijom "Velebit", koje mi na istaknutom mjestu stoje na policama u sobi. Kad se zaželim vidjeti malo hrvatskih ljepota, posebno onih planinarskih, uzimam Pelivanove prekrasne knjige i uživam u fotografijama, koje su posebno lijepe i jedinstvene.
Kako rekoh, susrela sam gospodina Pelivana samo jednom, no zaista me je obogatio svojim pričama i pogledima na život i ljepotu Hrvatske. Tada nisam znala da je svećenik, to sam saznala tek mnogo godina kasnije. Nisam tada znala ni da je znanstvenik, doktor znanosti iz biologije. U njegovoj tiskari tiskane su obje moje putopisne knjige "Hrvatska mojim očima i srcem" i "Snivala sam Božić u Hrvatskoj", kao i dvoknjižje dokumenata Bedema ljubavi iz Toronta, AMCA-ini dokumenti iz iseljeništva, kao uostalom i mnoge vrijedne knjige drugih autora. Ne znam kako je u nekim drugim tiskarama, no tiskara "Ekološki glasnik d.o.o." u Donjoj Lomnici posebna je, baš kao i njen vlasnik. Kad su tiskani prvi primjerci AMCA dokumenata iz iseljeništva,urednik dokumenata dobio je iz tiskare na dar bocu vina iz vinograda Banjalučke biskupije. Rečeno nam je da je to mali dar za veliki rad ljudi iz Toronta za Hrvatsku.
Slično se dogodilo i sa tiskanim dvoknjižjem Bedema ljubavi. Taj čin, boca vina na dar s naljepnicom Banjalučke biskupijske vinarije, bio je materijalno skroman, ali smisaono višestruko značajan, dotaknuo nas je sve do dna duše. Tiskara velečasnog Ante Pelivana bila je zaista primjer iskrenog domoljublja i brige za napačene žrtve. Uz to što im je trebao posao, oni su cijenili ono što smo mi u životu učinili i darovali nas znakovitim prigodnim darom, posebnim kad podsjeća na krajeve koji su toliko propatili kroz stradanja Hrvata. Simbolika obnavljanja i podizanja vinograda u banjalučkom kraju smisleno je bila višestruka, posebice u ekonomiji biskupije i zapošljavanju ljudi u tom opustošenom kraju. A don Ante Pelivan bio je posljednjih godina ekonom Banjalučke biskupije nastojeći vratitit život u te krajeve, činiti dobro i skrbiti za stradale.
Ovaj tjedan don Ante Pelivan, taj poseban čovjek i svećenik, zauvijek nas je napustio. Umro je u Zagrebu, u bolnici na Šalati, u ponedjeljak 18. prosinca 2017. nakon duže i teške bolesti. Posebnost don Pelivana bila je u mnogim stvarima, njegovim putopisima, fotografijama, knjigama, razmišljanjem, ali i životnim stavovima. On je utemeljio tiskaru "Ekološki glasnik d.o.o." u Donjoj Lomnici iz praktičnih razloga ekološke zaštite prirodnih ljepota Hrvatske, a zatim činio sve kako bi priskrbio materijalna sredstva za pomoć krajevima i ljudima u potrebama. Posljednjih godina posebno je darivao nadu osiromašenim župljanima u Novoj Topoli, koja se nalazi uz hrvatsku granicu na putu prema Banja Luci, krajeva iz kojih su protjerani, maltretirani i pobijeni katolički vjernici. Rijetki župljani su se vraćali u opustošene krajeve, no pri povratku čekao ih je svećenik Ante Pelivan. Smatrao je da mora biti s narodom i pomagati vratiti život tamo gdje je zbog rata nestao, propovijedati riječ Božju u svakoj životnoj situaciji. Težak je život njegovih župljana, siromaštvo, neimaština, stalno maltretiranje, no svećenik Pelivan bio je uz svoje vjernike, pomažući im koliko god je mogao, uz pomoć tiskare koja je doprinosila znatna sredstva materijalne pomoći.
Puno gubimo odlaskom svećenika Ante Pelivana, jer nas je napustio dobrotvor, umjetnik fotografije, znanstvenik, domoljub i nadasve dragi čovjek velikog srca. Neka mu je laka zemlja u kojoj počiva, neka ga prati Božji blagoslov za mnoga dobra koja je učinio za vrijeme svog zemaljskog hoda. Pokoj vječni daruj mu Gospodine. Počivao u miru.
Valentina Krčmar
Toronto, Kanada