Prije 410 godina
Od prastarih vremena Splićani časte i slave čudotvornu Gospu od Pojišana. Pisane isprave potvrđuju da je već u XIII. stoljeću na mjestu današnje crkve postojalo svetište, a arheološki fragmenti da možda datira čak od X. stoljeća. Nekoć na osami u splitskom polju, milju istočno od gradskih zidina, danas je u užem gradskom središtu, na uzvisini iznad uvale Bačvica. Po pučkoj predaji čudotvornu Gospinu ikonu na tom je mjestu pronašao namjernik Poljičanin (otuda naziv od Pojišana) te je predao gradskim svećenicima. Međutim slika je nestajala i uporno se vraćala u polje gdje je nađena. Zato Splićani odluče na tom mjestu podići svetište. S velikim pouzdanjem vjernici su se stoljećima obraćali svojoj Gospi od Pojišana, osobito u trenucima kada bi ih pogađale teške nevolje: ratovi, kužne pošasti, suše, glad... Mnogi pojedinci zazivali su Gospinu pomoć u bolesti, olujama i brodolomima. Da su molbe često bile uslišane, svjedoče brojni zavjetni darovi.
Ovom prilikom podsjetit ću kako je prije 410 godina obimnim radovima obnovljeno i prošireno oronulo svetište i to baš u trenutku dok je Splitom harala smrtonosna epidemija. Grad pod Marjanom – veoma prometnu trgovačku skelu između Turske i Mletaka - kuga je od XIV. do XIX. stoljeća poharala dvanaestak puta. Nesmiljena boleština ne samo da je odnosila tisuće života, već je – zbog složena postupka naknadnoga raskuživanja prostorija, pokućstva i predmeta – prouzročila i neprocijenive štete imovini pojedinaca, a time i kulturnom blagu čitava grada. Ona iz godine 1607. također je stigla karavanskim putem iz Sarajeva. Najprije se pojavila u Zagori, a u Splitu je prvi slučaj zabilježen (27. ožujka) i to u kući trgovca Polenija. Do 20. travnja u gradu je već devedeset "sumnjivih" kuća, a u zagrađima dvadeset. Gradsko vijeće hitno je imenovalo zdravstveni odbor na čijem su čelu bila četvorica uglednih građana: Papalić, Bokanić, Allegretti, Alberti. Plemićke obitelji bježale su na svoje posjede van grada, a pučani se sklanjahu po splitskom polju (kao što će se tri i pol stoljeća poslije sklanjati pred velikim savezničkim bombardiranjima 1943-44.!)
Međutim, zabilježeno je da je, unatoč opasnosti zaraze, nadbiskup Markantun de Dominis neustrašivo obilazio oboljele, tješeći ih i dijeleći im posljednju pomast. Na taj je način želio osobnim primjerom potaknuti na djelo milosrđa i ostalo svećenstvo. Na poluotočiću Sustipanu od dasaka je sagrađen prihvatni stacionar. Koristili su se i oni stariji, Sv. Lazara / Sv. Magdalene, smješteni na marjanskoj padini izvan Veloga Varoša. Do 17. travnja umrlo je: u gradu 17, u zagrađima 41, a u lazaretu 57 osoba. Broj zaraženih popeo se na 139. Ovoga puta kuga je pokosila i ukopnike, a novi se nisu mogli naći. Još veća pomutnja i panika nastane kada u dva dana (od 29. lipnja do 1. srpnja) umre 113 osoba! Uz ostale nedaće vladala je nezapamćena žega i suša... (baš kao i ovih dana!) Smrtnost je rasla: od 3. do 8. srpnja, samo u užem gradskom području umru još 123 osobe. Iznenađuje da se unatoč svemu u gradskom lazaretu nastavljao prometovati robom... Očito je već tada vrijedilo načelo: “biznis je biznis”!
U gradu su se zatekla i dvojica stranih liječnika: Napuljac i Francuz. Ovaj posljednji došao je sa zadatkom da "proučava" kugu na licu mjesta! Međutim, jedan je obolio, a drugi je od velikog straha nestao bez traga. Tek kad je epidemija počela jenjavati (u kolovozu) mletačke su vlasti poslale još dvojicu. Posljednji slučaj bolesti zabilježen je 18. prosinca 1607.
Unatoč svemu, a uzdajući se u čudotvornu moć Gospe od Pojišana, Splićani su u jeku epidemije počeli obnavljati i širiti njenu zapuštenu crkvu. U tome je uvelike pomogao nadbiskup, ali i gradski knez Marino Bondumier. Ovaj posljednji, osim što je za radove ustupio sve osuđene kažnjenike, osobno je snosio troškove izgradnje nove krovne konstrucije. Međutim i sam je bio okrutno pogođen: nesmiljena pošast pokosila mu je kćerkicu Jelenu. Sahranili su je u malenom sarkofagu i smjestili unutar obnovljene Crkve iznad ulaznih vrata - tamo se nalazi i danas! To potvrđuje natpis na kamenoj ploči: HELENAE MARINI BONDUMERIO PRAETORIS SPALATENSIS FILIAE PESTE INTEREMPTAE OSSA HIC IACENT. (Na sličan način u malenom sarkofagu iznad ulaznih vrata Crkve sv. Duje sahranjeni su posmrtni ostaci kćeri kralja Bele IV. Katarine i Margarete koje su umrle na Klisu u vrijeme tatarske najezde sredinom XIII. stoljeća.)
Kako je izvana izgledala obnovljena crkva možemo vidjeti na jednom crtežu (G. Santinija): imala je apsidu, a na pročelju zvonik na preslicu s mašikulom koja je mogla poslužiti u slučaju napada, Turci s obližnjeg Klisa često se zalijetahu u Splitsko polje... U unutrašnjosti, osim glavnog oltara s čudotvornom ikonom, nalazila su se još dva oslikana: jedan posvećen Gospi Karmelskoj, a drugi Navještenju. Postojala je i dobro opremljena sakristija.
Kuga je godine 1607. uvelike opustošila Split. Na temelju popisa pučanstva sačinjena 11. studenoga saznajemo da je u gradu i zagrađima preživjelo svega 1045 duša, dok ih je prethodne godine 12. kolovoza 1606. bilo 4223. Dakle, u nepunu godinu umrlo je čak 3178 Splićana. Obnova pučanstva novim doseljenicima potrajala je do 1611. kada je grad "opet bio napučen kao prije".
Spomenimo na kraju da je ista epidemija kuge napravila još veću pustoš po zapadnoj Bosni (Duvnu, Livnu, Banja Luci, Uskoplju) pomorivši više od 20.000 osoba.
Frano Baras