Trogirski kodeks

O neobičnim sudbinama starih hrvatskih rukopisa, kodeksa, inkunabula, princeps i ostalih izdanja moglo bi se napisati više zanimljivih knjiga. Tijekom stoljeća neke su od tih dragocjenosti nestale, neke Satyricon00dospjele u velike državne knjižnice i arhive, a neke se i danas skrivaju po samostanskim i privatnim zbirkama diljem Europe i Amerike.

Ovom prigodom podsjetit ću na glasoviti kodeks koji se pod signaturom COD. TRAGURIENSIS — PARISINUS 7989 KodeksOvom prigodom podsjetit ću na glasoviti kodeks koji se pod signaturom COD. TRAGURIENSIS — PARISINUS 7989 čuva u trezorima pariške Bibliothèque Nationale. U drugoj polovici XVII stoljeća doživio je svjetsku slavu jer se u njemu nalazi i Petronii Arbitri Satyri fragmenta ex libro quintodecimo et sextodecimo, zapravo cjeloviti prijepis jedinstvenoga svjedočanstva rimske književnosti Neronova doba.čuva u trezorima pariške Bibliothèque Nationale. U drugoj polovici XVII stoljeća doživio je svjetsku slavu jer se u njemu nalazi i Petronii Arbitri Satyri fragmenta ex libro quintodecimo et sextodecimo, zapravo cjeloviti prijepis jedinstvenoga svjedočanstva rimske književnosti Neronova doba.

Sve je počelo u Trogiru oko 1650. kad je mladi Marin Statilić, koji se upravo vratio sa studija iz Padove, pronašao u bogatoj knjižnici obitelji Cipiko rukopisni svežanj s Katulovim, Tibulovim i Propercijevim pjesmama, koji je u privezu imao 44 lista poduljega dotad nepoznatog odlomka Petronijevih Satira. Svoje otkriće priopćio je Statilić učenomu sugrađaninu Ivanu Lučiću (1604-1679), budućem ocu hrvatske historiografije. Taj ga zajednički s Franom Dragačem usporedi s amsterdamskim fragmentarnim izdanjem Petronija iz 1626. i zaključi da Trogirski kodeks sadrži integralni tekst Trimalhionove gozbe (Coena Trimalhionis), to jest dijelove koji dotad nisu bili poznati te da su u njemu i ostali fragmenti suvislije raspoređeni. Lučić preporuči Statiliću neka prepiše otkriveni tekst »točno onako kako tamo stoji sa svim pravopisnim pogreškama i interpunkcijama, a zatim neka ga na slavu rodnoga grada dade tiskati«.

U međuvremenu Lučić se (1654) zauvijek preseli u Rim, a u Dalmaciji se rasplamsa višegodišnji (Kandijski) rat s Turcima. Tek poslije desetak godina, na uporna Lučićeva nagovaranja, pošalje mu Statilić vlastoručno izrađeni prijepis. Tekst pobudi veliku pozornost znanstvenika. Većina ih zaključi da je to doista prijepis izvornoga Petronijeva teksta. Princeps izdanje pojavi se u Padovi (1664) pod naslovom Petronii Arbitri fragmentum nuper Tragurii repertum. Na žalost, unatoč Lučićevim upozorenjima, izdavač je jezično i pravopisno dotjerao tekst i tako uvelike oštetio njegovu izvornost. Baš ta dotjerivanja pobude u nekih sumnju da je odlomak krivotvoren.

Pošto su u to vrijeme u Rimu prebivali čuveni nizozemski tiskari i kartografi braća Blaeu, Lučić i njih upozna s trogirskim otkrićem i obeća im poslati novi prijepis. Na putu za Amsterdam rukopis koji se nalazio u »velikom omotu« bio je sumnjiv francuskim vlastima. Zaplijenjenu pošiljku dostave osobno knezu Condeu Velikom Burbonskom (1621-1686), prijatelju i zaštitniku književnika i umjetnika. Na njegov zahtjev prouče ga najbolji pariški znalci klasične književnosti i »nakon mnogih prepirki većina ga proglasi autentičnim«.

Iste se godine pojavi i pariško izdanje, ali opet s »proizvoljnim dopunama« Ivana Kaja Tilebomena. Na to su u Parizu objavljene dvije rasprave čiji autori (Adrian Valesi i Ivan Kristofor Wagenseili) odlomak proglase krivotvorinom, a ujedno se i veoma prezirno izraze o Trogiru i njegovim građanima. Istovremeno u Upsali (1665) lektor Ivan Scheffer d'Argentina tiska raspravu De fragmenti Traguriani vero auctore (O pravom autoru trogirskog ulomka). Istu će, ali s vlastitim opaskama, objaviti u Leipzigu (1666.) Toma Reinesius.

Bilo bi zanimljivo istražiti koliko je objavljivanje Petronijeva ulomka možda utjecalo na nastanak Boileauove Treće satire Le repas ridicule (Smiješni ručak), napisane baš godine 1665. Naime, u toj se satiri ismijavaju gurmanska pretjerivanja novopečenih francuskih bogataša, jednako kao u Trimalhionovoj gozbi ona rimskih.

Konačno u Parizu bude objavljen tobožnji odgovor Marina Statilića (Marini Statilei Traguriensis I. C. responsio ad Ioh. Christophor Wagenseilii et Adriani Valesii dissertationes de Traguriensi Petronii fragmento). Međutim, Lučić ubrzo sazna da ga je zapravo napisao stanoviti Pierre Petit (1598-1677).

Spoznaja da se diljem barokne Europe pokrenula velika polemika o autentičnosti trogirskoga rukopisa uvelike rastuži i ogorči naše znanstvenike nastanjene u Rimu. Dubrovački opat Stjepan Gradić (1613-1684), ravnatelj Vatikanske knjižnice, »držao je sramotom da tuđinci uzimaju u obranu odlomak«, pak je »nakon brojnih dogovaranja sa svojim zemljacima« zatražio neka mu Statilić pošalje izvornik. Posredovanjem generalnog providura Dalmacije Priulija i mletačkog veleposlanika pri Vatikanu Grimanija, budno čuvani kodeks konačno stigne u Italiju. Nakon što je izložen na uvid javnosti, u palači Grimaldi u Bologni, svi ga jednoglasno proglase izvornim Petronijevim tekstom. Istovremeno Gradić objavi (1668) u časopisu Giornale dei letterati iscrpan članak u obranu trogirskoga rukopisa. Taj sjajan primjer naše rane književno-znanstvene polemike Lučić će poslije integralno prenijeti u svojim Povijesnim svjedočanstvima o Trogiru.

Napokon i francuski znanstvenici promijene mišljenje te izjave kako drže da je rukopis star najmanje dvjesto KrivotvorineUnatoč svemu, stanoviti Nodot tvrdit će (1688) da je pronašao u Beogradu (?!) drugi rukopis s nepoznatim Petronijevim odlomcima. No ubrzo se otkrije da je riječ o krivotvorini koju je Nodot pokušao podmetnuti oponašajući Petronijev jezik i stil. Valja napomenuti da su neki autori i u novije vrijeme, umjesto Trogiranu Statiliću, otkriće pripisivali Francuzu Petitu. Naš latinist Veljko Gortan upozorio je (1969.) da su to uradili Cesare Cantu u svojoj Storia della letteratura latina (1864) i Francuz Maurice Rat, koji je (1934.) objavio dvojezično izdanje Satirikona.godina. (Da je procjena bila točna, s obzirom na knjižnu humanistiku kojom je pisan, potvrdili su i naši suvremeni znanstvenici Veljko Gortan i Jakov Stipišić.)

Uporni Lučić uputi u Amsterdam novi prijepis »s različitim usporedbama s padovanskim izdanjem«, Gradićevu Apologiju o Statiliću, te svoje pismo i posvetu Velikom Condeu. Blaeuovi sve to objave u posebnoj knjizi 1670. godine. Lučić napominje: »Tako se nasmiješila sreća gospodinu doktoru Statiliću time sto su tako učena pera ustala u njegovu obranu kojom je prigodom moj rodni grad bio toliko puta spomenut u tisku, pa stoga svaki naš domorodac mora odati svako priznanje gospodinu opatu Gradiću koji je s toliko poštovanja branio naš rodni grad od uvreda zlobnika.«

Unatoč svemu, stanoviti Nodot tvrdit će (1688) da je pronašao u Beogradu (?!) drugi rukopis s nepoznatim Petronijevim odlomcima. No ubrzo se otkrije da je riječ o krivotvorini koju je Nodot pokušao podmetnuti oponašajući Petronijev jezik i stil. Valja napomenuti da su neki autori i u novije vrijeme, umjesto Trogiranu Statiliću, otkriće pripisivali Francuzu Petitu. Naš latinist Veljko Gortan upozorio je (1969.) da su to uradili Cesare Cantu u svojoj Storia della letteratura latina (1864) i Francuz Maurice Rat, koji je (1934.) objavio dvojezično izdanje Satirikona.

Nije do kraja razjašnjeno kako se taj jedinstveni prijepis Trimalhionove gozbe zatekao u knjižnici Čipikovih. Ipak, kada znamo da je u prvoj polovici XV stoljeća trogirski humanist Petar Čipiko (umro 1440.) strastveno skupljao, pa i sam prepisivao antičke tekstove — njegovom rukom pisani kodeks Ciceronovih djela nalazi se u Oxfordskoj knjižnici (Bodleiani), a u Trogiru je pronađen i tekst Juvenalovih satira koji je Čipiko potpisao — možemo pretpostaviti da ga je baš on prepisao iz starijega, poslije netragom nestaloga antičkog rukopisa.

Poslije opisanih događaja kodeks je vraćen u knjižnicu Čipikovih. Od putopisaca Spona i Whelera saznajemo da su iz Splita navratili u Trogir (1675.) samo da bi vlastitim očima vidjeli slavni kodeks koji je »podijelio Europu u tri znanstvene skupine: Italija i Dalmacija bile su na jednoj strani, Francuska i Nizozemska na drugoj, dok se Njemačka nije odlučila, jer je doktor Reinesius napisao pogovor rukopisu, a da ni jednom riječju nije spomenuo njegovu starost...«. Oni ga čak i opisuju: »oblika je in-folio debeo dva palca (...) sasvim dobro čitljiv, a početna slova poglavlja i pjesama ispisana su plavom ili crvenom bojom. Na dnu 189. stranice označeno je 20. studenoga 1423.«

Ne zna se točno kako je trogirski kodeks dospio u parišku Bibliothèque Nationale. Pretpostavlja se da ga je početkom XVIII stoljeća po nalogu francuskog dvora od Čipikovih otkupio tajanstveni francuski redovnik...

Tako je zahvaljujući erudiciji starih Trogiranina i upornosti naših znanstvenika nastanjenih u Rimu bio otet zaboravu i predstavljen baroknoj Europi unikatni prijepis Satirikona. Suvremenoj popularizaciji toga prauzora pikarskoga romana pridonio je u novije vrijeme Federico Fellini svojom raskošnom i kontroverznom ekranizacijom.

Frano Baras

Ulomak iz knjige Krijesnice hrvatskoga Jadrana, Split, 2014.

 

Sri, 12-05-2021, 03:51:58

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.