Heraklo (priča)

U jednom gradiću na jugu Makedonije bio sam tri dana osamljenik kojemu je čitav svijet okrenuo leđa. Ondje baš nikoga nisam poznavao i 72 sata imao sam vremena za razmišljanje zašto sam svojevoljno prešao toliki put. Nekakav podmukli glas za mojim leđima tiho izreče:
– Da ti guzica vidi puta.
Okrenem se, ali nikoga nisam vidio. Nisam sanjao, već sam razgovarao sam sa sobom.

Preda mnom bio je niz neravnomjerno raspoređenih uskih cesta i nekoliko starih automobila ukopanih u blato. Kojim putem krenuti? Rominjala je kiša na koju se čovjek lako navikne kad je doma; zavuče se u toplu sobu i gleda kroz prozor ili barem nešto čita, gleda televizijski program, pokušava smiriti uplakano dijete, povjerljivo razgovara sa ženom... Ništa od svega toga meni nije bilo blisko tih davnih godina i već prohujale mladosti, jer ondje, u staru Makedoniju, domaglio sam redovnom zračnom vezom između dva odveć udaljena grada bez ikakva naročita razloga. Moja hotelska soba preskupa je da u njoj provodim čitav dan! Odveć tanak doručak u hotelskome restoranu samo je izazvao veću glad, a inače nisam ljubitelj posta i do te svoje tradicije još i danas držim. Jednostavna formula – kad je čovjek gladan treba napuniti želudac! Moram, dakle,potražiti kakvu gostioni-cu gdje, na primjer, peku kobasice, pljeskavice, ćevape u somunu i tome slično.

Gacajući uskim ulicama u potrazi za bilo kakvim ciljem promatrao sam obične ljude koji su kao i posvuda u svijetu ubrzano hodali. Dok pada kiša svi vjerojatno izgledamo nekako mračno i otužno, a k tome još, ovdje baš nikoga ne poznajem, nikome ne mogu iz čista mira poželjeti dobar dan ili do viđenja.

Pronašao sam gostionicu na uglu stare dvokatnice, u predjelu koji svakako mogu nazvati predgrađem. Valjda ću se znati vratiti do hotela! Pročelje zgrade s vremenom je doslovno bilo oljušteno, a o vratima gostionice bolje da ništa ne kažem. Nekadašnja boja gotovo se je stopila s bojom stakla. Ono što me je privuklo baš u tu gostionicu, naravno, osim rukom pisanih niskih cijena istaknutih u izlogu, jest sam naziv – "Heraklo". Ma baš! Makedonci, kad požele, stvarno imaju stila.

Ušao sam, dakle, u gostionicu "Heraklo" koja je u to vrijeme bila potpuno prazna, bez gostiju. Nigdje nikoga. Drveni pod je zaškripao pod mojim koracima, sjeo sam za uski stol pored prozora. Za koji trenutak iz druge prostorije došao je oronuli starac spuštenih debelih brkova i teških obrva, opasan pregačom poput stolarske. Njegovi zavrnuti rukavi na košulji sive boje i predugačke tamne hlače odavali su malograđanskog gostioničara koji svakako ne priznaje granice između stoljeća; kao da je izrastao iz Šenoina romana. Pomislio sam zatim u jednom trenutku da ovaj starac ima najmanje sto i dvadeset godina i vjerojatno je vlasnik gostionice te jedini uposlenik u njoj. Rekao je zatim da nema kobasica, jer da je slaba potražnja te sam naručio pljeskavicu. Po njegovu pogledu shvatio sam da je začuđen što naručujem samo jednu pljeskavicu, pa iz pristojnosti ipak naručim dvije. Pretpostavljao sam da stari gospodin Heraklo nevoljko pali kuhinjsku peć zbog samo jedne posrane pljeskavice. Naručio sam još i pivo.

Gazda je zatim nestao u kuhinji, a ja sam mirno zapalio cigaretu i zagledao se kroz mutni prozor napolje. Bio sam ljut na sebe stoga što usput nisam kupio bilo kakve novine, tek toliko da nešto čitam za razbibrigu, makar na makedonskom jeziku i ćirilici. Ali odmah se domislim da usput nisam vidio niti jedan kiosk s novinama. Eto, gledat ću kroz prozor, pa što bude!

Kiša, kiša, samo kiša preda mnom i možebitno će se do sumraka podići magla, a oko mene ustajali zrak starosti. Ne mogu reći da je zaudaralo, to ne, upravo je to miris vremešnosti, daleke prošlosti kad je vjerojatno stari gospodin Heraklo još bio krjepostan mladić pun života i kad je pred njim bio čitav neotkriveni svijet. Kakve je, pak, on pustolovine doživljavao u svojoj mladosti? Za razliku od mene koji sam dokono doputovao u njegov grad na jugu Makedonije, svako njegovo daleko putovanje trebalo je imati nekakav smisao. A možda mu je najveće junaštvo bilo ostati ovdje, u starome kraju, i nastaviti s gostioničarskim poslom poput svih njegovih obiteljskih predšasnika? Mogao je otići u Ameriku ili u Australiju, Novi Zeland, možda u bilo koju zemlju Južne Amerike ili barem u Hrvatsku kako su to učinili mnogi njegovi zemljaci danas razasuti širom planeta. Možda je uistinu jednom davno napustio rodnu grudu i otišao u bijeli svijet, ali se je vratio s odveć razočaravajućim impresijama? Svijet je velik, prevelik za nekoć mlada gospodina Herakla, ali ne može biti toliko velik koliko je u njegovoj duši velika mala Makedonija; ovdje odjekuju snažni otkucaji srca čitava Balkana i koje može čuti samo onaj koji je udahnuo prvi zrak na domaćim jaslama. Drugi, pak, osjećaju snažnu egzotiku...

Iznenada pomislim kako se niti onaj pravi mitološki Heraklo nije uopće maknuo iz svoje Grčke! Sva svoja junaštva počinio je u svojoj zemlji, a sva njegova junaštva tako uvjerljivo su opisana, upravo kao da je sa sobom vodio čitave postrojbe pjesnika, glazbenika, slikara, kipara, povjesničara, činovnika i vojnika koji su svjedočili njegovoj slavi i ujedno ostvarivali sve ono što je davni polubog zamislio tijekom svoga puta. A možda je Heraklo podrijetlom bio Makedonac?...

Zapravo, stari gostioničar je, čini se, pravi Heraklo. Vjerujem u ono što vidim. Ime gostionice zasigurno je nekoć bio poziv slučajnim europskim turistima na domaću makedonsku okrjepu. Ljudska nada uvijek je tako duboka i uvijek tako žestoko osjećajna, sve dok se čovjek ne otrijezni mrtvim kapitalom i vlastitim uzaludnim trudom. Najvećem junaku grčke mitologije onih dvanaest potvrđenih velikih junaštava na posljetku nije donijelo ništa, baš ništa; stekao je tek mrtvi kapital kojega već tisućljećima prežvakavaju mudre i manje mudre glave. Heraklo se pjesnički oblikuje od antičkih vremena do danas baš kako to naša strast priželjkuje u određenim trenutcima, a najgore je u svemu tome što ne damo mira mrtvu čovjeku...

Stiže stari gospodin Heraklo s mojim pljeskavicama na tanjuru i dvije pogačice. Dobar objed, iako baš ne volim slabo pečeno meso. U djetinjoj dobi, dok bi mati okrenula glavu na drugu stranu, takvo što šviknuo bih kroz prozor na dvorište na zadovoljstvo uvijek gladnih mačaka! Sada ipak plaćam objed i moram ga pojesti do posljednje mrvice. Slabo pečene pljeskavice ovdje su specijalnost kuće "Heraklo" i kao gost moram poštovati zasigurno lako uvredljiva domaćina. A kad Heraklo plane, zna se...
Zatim se je starac nalaktio iza svog šanka i čekao možebitno povoljan trenutak da povede razgovor sa došljakom.

Bio sam zaokupljen jelom i pogledavanjem kroza prozor. Pretpostavljam da ga zanima kojim čudom sam se pojavio ovdje te da li je još takvih čudaka stiglo u njegov zabačeni gradić na jugu Makedonije. Vjerojatno bi stari Heraklo zbog veće skupine posjetitelja njegovoj skromnoj gostionici uspio nabaviti prave domaće kobasice i koječega još. Gosti uvijek moraju biti zadovoljni te bi stoga mogao i oprati drveni pod, objesiti kakvu umjetničku slikariju na one odveć prazne sive zidove, možda uključiti radio s domaćom narodnom glazbom, a možda dovesti mali orkestar s pjevačem. O gostionici "Heraklo" čut će se, dakle, izvan granica njegove domovine, pričat će se negdje u daleku svijetu o dobroj kuhinji, srdačnu osmjehu i domaćinskoj ljubaznosti vremešna gospodina Herakla kojemu je davno pokojni otac zasigurno čitao mitološke priče, a lijepo ime bilo je kao stvoreno za njegova malenog junaka. "Heraklo! Heraklo! Heraklo!" – još i danas to ime budi udivljenje u čitavoj Heladi...

Nismo razmijenili niti jednu riječ. Ja sam za njega stranac koji je iz nekakva svog razloga potražio mir u predgrađu, on je za mene samo starac i pečenjar koji mi je ispekao dvije pljeskavice a ja sam ih pojeo „u slast" i zalio mlakim domaćim pivom. Nije mu zasmetalo niti što sam kasnije palio cigaretu jednu za drugom. Za Boga miloga, to je ipak gostionica koja kadikad mora vonjati po duhanskom dimu.Zatim je i on zapalio svoju lulu i čekao da ga dozovem zbog plaćanja računa; uostalom možda još tkogod dođe...

Kad sam napuštao gostionicu stari Heraklo me je ispratio do vrata i ljubazno pozdravio.

Napolju je još uvijek rominjala ona nesnosna sitna kiša. Ponovno sam se našao na uskim blatnjavim ulicama i lutao onim nepoznatim gradom daleke prošlosti i čudesnog smiraja nakon burnih događanja kojih se nitko više ne sjeća. Možda je baš ovdje započela junačka povijest čovječanstva ako se ozbiljno uzmu u obzir matematička odstupanja koja najčešće dokazuju da ni jedna tvrdnja ne predstavlja konačnu potvrdu? Zapravo, što bi to danas značilo ovim mirnim ljudima na dalekom jugu zemlje Makedonije o koju su se mnogi stoljećima otimali i nezasluženo je prisvajali? Ah, uistinu, vrijeme junaka prolazno je; opstaju uvijek samo maleni vrijedni ljudi.
Pretpostavljao sam da će kiša padati čitavog dana i prenijeti se na sljedeći dan. Tako je i bilo.

U drugome makedonskom gradu, u predgrađu Bitolja, pronašao sam ostatke Heracleuma! Zapravo, tamo me je uputio prodavač novina, jer za njega sam bio stranac koji svakako mora upoznati znamenitosti njegova grada.

O, kako čudan splet okolnosti. Snatrio sam da je ostarjeli Heraklo napustio svoje ovozemaljsko poslanje i posvetio se je gostioničarskom poslu, kudikamo mirnijem zvanju od junačkih pohoda tako mnogo puta opjevanih. A od njegova obitavališta ostala je samo skromna ruina koja nestaje pod mediteranskim suncem. Sagnuo sam se u polju od pijeska, razgrtao sam ga otkrivajući čudesne nezgrapne mozaike; tako to rade svi radoznali stranci. Bila je jutarnja tišina, tek su lipe šuštale pod jutarnjim povjetarcem; prestao sam razmišljati o sadašnjosti gledajući oborene stupove središnjega hrama. Da, vrijeme junaka prolazno je...

Siniša Posarić
Hrvatsko slovo, br. 990, 2014.

Uto, 11-02-2025, 12:25:55

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2025 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.