Zašto su "saveznici" razarali hrvatski Split?

Poznato je da je jugo-komunistička (socijalističko-marksistička historiografija) pola stoljeća prešućivala partizanske ratne i poratne zločine. Međutim manje je poznato da je isto tako, jedva ili pristrano, spominjala anglo-američka teroristička bombardiranja hrvatskih gradova i gradića, naročito onih u priobalju od jeseni 1943. do jeseni 1944. Nastojalo se pošto-poto prepustiti zaboravu barbarske "reidove" na civilne ciljeve. Bila je to još jedna od tabu-tema poput bleiburškog pokolja, "križnog puta" ili jama-bezdanica.

Namjerno se prešućivalo stradanja gradskog pučanstva, a uveličavalo žrtve i napore onih "po šumama i gorama"! Tako se dogodilo da hrvatska javnost sve do danas ne zna točno koliko je stotina nevinih civila (često čitave obitelji od djeda do unuka) bilo raskomadano, smoždeno ili osakaćeno pod savezničkim zrakoplovnim bombama od 50 do 500 kilograma. Ne zna koliko je bilo porušeno privatnih kuća i javnih zgrada, lučkih i kolodvorskih postrojenja, brodogradilišta, tvornica, kulturnih i sakralnih objekata...

47 rezija duhana

Naprotiv, mnogi od poginulih često su pribrojavani "žrtvama okupatorskog ili fašističkog terora", a za razaranja bivale optuživane njemačke ili hrvatske vojne postrojbe! Ovom prilikom podsjetit ću na najveće razaranje koje je u svojoj dvomilenijskoj prošlosti doživio Split prije sedamdeset godina.

Poslije kapitulacije Italije i petnaestodnevne partizanske uprave, grad su potkraj rujna 1943. zauzele njemačke vojne postrojbe i vratile pod vlast Nezavisne Države Hrvatske. Mnogo mlađih građana povuklo se s partizanima, poneka obitelj pridružila se zbjegu koji će preko Visa otploviti u Italiju, potom u El Shatt. Preostali građani (oko 30.000) živjeli su u iznimno teškim ratnim uvjetima velike oskudice i gladi.

Ipak, najteže su ih pogađala svakodnevna nadletanja, te povremena bombardiranja i mitraljiranja anglo-američkih zrakoplova. Samo u prvih šest mjeseci 1944. nad Splitom i bližom okolicom bilo je 1890 naleta, 640 uzbuna i 21 bombardiranje, a poginulo je preko 450 osoba. Potkraj svibnja 1944. uslijedio je kraći predah, pak je građane bio obuzeo osjećaj lažne sigurnosti, govorilo se: "Saveznici nas više neće bombardirati. Toliko je Splićana otišlo u partizane... Neće oni nas!"

Sablasna klaonica ljudi i stoke

Tada je osvanula vedra i sunčana subota 3. lipnja 1944. Na improviziranoj tržnici (stari Pazar već je bio razoren) uz sjeverni zid Sv. Dominika i dijelu Hrvojeve ulice, poljoprivrednici iz okolice bili su dopremili obilje tamnocrvenih trešanja i ponešto poljoprivrednih proizvoda. Na obližnjem prostoru, uokolo Crkve sv. Duje i Peristila, preprodavalo se polovnu odjeću, obuću, rubeninu i ostale kućne potrebštine...

To je privuklo veliki broj izgladnjelih Splićana koji su se nadali nabaviti malo svježeg voća i povrća. Među njima zatekao se s majkom i autor ovih redaka. Dok smo se divili prekrasnim tamnocrvenim trešnjama ni u snu nismo mogli pomisliti da će se sav taj prostor do nekoliko minuta pretvoriti u sablasnu klaonicu ljudi i zaprežne stoke... Bili smo tek napustili tržnicu kroz stara Srebrena vrata i krenuli Krešimirovom ulicom put Pjace, kada se začula huka zrakoplova. Sirene se još nisu ni oglasile, a već su zapraskale prve eksplozije. Sunce su zamračili crni oblaci dima i prašine...

Bomb2

Te kobne subote "Saveznici" su od 10,10 do 14.49 sati bombardirali Split četiri puta! Prvi nalet imao je dva vala u razmaku od 23 minute. U oba slučaja napalo je po 12 zrakoplova dvomotoraca "bristol-blenheim" u pratnji 6 lovaca.

Drugi nalet počeo je u 13.02, također u dva vala u razmaku od 21 minute. U njemu je sudjelovalo čak 60 četveromotoraca "liberatora" (21 + 21) ostatak formacije odletio je istočno u pravcu Omiša.

Ravno i tepih bombardiranje

Taktika napada u prvom naletu bila je u ravnom, a u drugom u tz. "tepih sistemu". S visine od oko 2500 metara spuštane su najprije manje rasprskavajuće bombe za "žive ciljeve" (50 do 100 kg) zatim teške prodorne bombe (200 do 400 kg). Na grad je palo preko 800 bombi, otprilike isto toliko u more pred lukom. Da su sve pale na grad, Split bi bio sravnjen sa zemljom.

U sva četiri bombardiranja poginulo je možda desetak vojnih osoba, ali je zato stradalo 227 nedužnih civila, odreda žena i djece! Najviše ih je ubijeno ili ranjeno na javnim površinama (samo na tržnici preko stotinu!). U državnu je bolnicu primljeno 78 teže (umrlo pet) i 140 lakše ranjenih. Zbog unakaženosti neke je leševe bilo veoma teško identificirati.

Potpuno je srušena 121 kuća, teže oštećeno 217, a lakše 210. Pravim čudom ostala je pošteđena Crkva sv. Duje i zvonik. Naime, tri bombe velike razorne moći vezane obručem mimoišle su ih za koji metar i porušile dvije obližnje stambene zgrade na Peristilu.

Bomb3

Od Firula do Meja, od Bačvica do Kopilice, od Poljičke ceste do padina Marjana, malo je koja ulica ostala pošteđena. Ironijom sudbine ni jedna bomba nije pogodila tvrđavu Gripe (koja dominira gradom i veoma je uočljiva!) niti neku od zgrada u kojima su se nalazili njemački stožeri: Banovina, hotel Amabasador, Jadranska banka na Rivi...

Već nakon prvog naleta, "bumbal" Sv. Duje brecajući je pozivao na okup članove Narodne zaštite. Oni su pružali prvu pomoć, skupljali ranjene i mrtve, otkopavali zatrpane itd. Vršeći dužnost poginula su petorica: Miljenko Bilan, Ivan Brešan, Ivan Maslov, Babo Mrduljaš i Veljko Radeljak. Pripadnici hrvatske vojnice (domobrani i ustaše) pomagali su prokrčiti ulice. Nijemci su unesrećene prevozili kamionima i uništavali neeksplodirane bombe.

Na otkopavanju zatrpanih bilo je angažirano 200 do 800 civila. Zatrpani u kućnim skloništima uglavnom su otkopani još istog dana. Preostali leševi otkapani su sve do 8. lipnja. Nastali požari teško su se gasili, jer vatrogasci nisu imali ni dovoljno goriva ni vode. Posebne skupine zaštitara, domobrana, mornara, oružnika i redarstvenika vršili su noćni nadzor.

Napad na zahtjev Tita

Pokoji zatečeni pljačkaš-lješinar ustrijeljen je na licu mjesta. Neposredno poslije bombardiranja, splitski arhitekt i slikar ing. Niko Armanda, obilazio je i skicirao ruševine (crteži se danas čuvaju u Muzeju grada). Nekoliko fotografa amatera također je snimilo pojedine prizore.

Već istoga dana uslijedio je veliki eksodus građana. Bježalo se na Marjan i u splitsko polje. Malo je tko ostao u gradu. Sutradan (4. VI.) biskup dr. Kvirin K. Bnefačić javio je Papi Piju XII. preko nuncija u Beču da su njemački i ustaški vojnici napustili grad, te zamolio neka se Split proglasi otvorenim gradom.

Hrvatska i njemačka promidžba iskoristila je ovo bombardiranje da bi žestoko optužila partizane, naročito maršala Tita. Gradski dnevnik Novo doba bilježi (5. VI.) da je Radio London javio: "Glavni stan savezničkih zračnih snaga u Italiji izvješćuje da su engleski lovački zrakoplovi i teški američki bombarderi napali koncentracije trupa, te lučka i željeznička postrojenja u Splitu i okolici (...) Napadaj je izvršen na zahtjev maršala Tita."

Bomb4

A Radio Bari: "Glavni stan savezničkih zračnih snaga na Sredozemlju objavljuje da su teški američki bombarderi i engleski lovački zrakoplovi pomažući Narodnooslobodilačkoj vojsci marašala Tita, bombardirali lučka postrojenja, te željezničku postaju, lokomotive i vlakove u Splitu..."

Također je objavljen popis poginulih i potresna nepotpisana reportaža o razrušenom Splitu (po svoj prilici iz pera književnika Ivana Katušića koji je tada bio reporter te novine). Istovremeno u partizanskom ilegalnom glasilu NOO Splita (Glas Splita br. 11, od 8. lipnja 1944.) među ostalim je pisalo: "Savezničko bombardovanje Splita imalo je velike koristi za našu oslobodličku borbu. Okupatorske bande zahvatila je divlja panika, tako da su navrat nanos bježali iz grada. Stvorena je strahovita zbrka u čitavom vojnom i administrativnom aparatu ustaške vlasti u gradu. (...) U jednom trenutku krahirao je sav napor ustaša da u gradu stvore prilike koje bi im konvenirale za nesmetano vršenje njihove protunarodne politike..."

U bivšoj Jugoslaviji (sve do 1990!) nije se smjelo kritički pisati o tom zločinačkom anglo-američkom razaranju Dioklecijanova grada. Djelomična dokumentacija po prvi je put objavljena tek 1998. u časopisu Testimonia croatica, MH, Split, br, 1, str. 67.-124.

Frano Baras

Uto, 23-10-2018, 14:57:14

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).