Odnos prema himni kao pokazatelj stanja u društvu

Razmišljam nekoliko dana o mailu kojeg nedavno primih iz Kaštela. U njemu je, među ostalim, stajalo: „...osjećamo se kao hrvatski Robinzoni... razbijeni i razasuti." Mail mi je poslala osoba u čijoj su obitelji svi sposobni za rad te imaju kakva - takva primanja i mogu preživjeti bez straha od ovrha za neplaćene račune. Takva obitelj bi po, „Milanovićevom receptu", trebala biti zadovoljna i sretna što živi pod njegovim nebuloznim režimom u Hrvatskoj.

No, vidimo, ni ti ljudi nisu zadovoljni! Nisu u duši zadovoljni jer pažljivo gledaju i vide sve što se oko njih zbiva. Kako to nezadovoljstvo može eskalirati da svi postanemo „hrvatski Robinzoni" i da postanemo doista „razbijeni i razasuti" i da se ne možemo više nikome obratiti, osim Bogu, svjedočit će i primjer koji ću poslije u tekstu opisati.

Prije toga, valja reći da je naprosto nemoguće ili gotovo nezamislivo u jednom novinarskom tekstiću, poput ovoga, objediniti gomilu problema koji u ovim tužnim vremenima hrvatske povijesti muče brojne hrvatske obitelji. Možda će ovaj jedan detalj iz naše zbilje nekome biti marginalan i potpuno nevažan da nađe svoje mjesto u medijima. Možda.

No ipak.

Šibenski slučaj

Naime, početkom tjedna za šetnje Šibenikom za rukav me u stranu povuče, u napušteno dvorište u centru grada, dobar poznanik pa mi u konspiraciji - kao u Titovo doba - veli kako je vrijeme da i novinari nešto napišu o tomu što se zbiva u školama za vrijeme pjevanja hrvatske himne.

Vrlo nervozno čovjek kaže:

StvarnostNisam bio iznenađen kada sam čuo ovu kratku ispovijest, jer mi je, nažalost, jasno da je to hrvatska stvarnost. No, nije mi jasno gdje se izgubio učiteljičin autoritet da barem nije upozorila ostalu djecu i njihove roditelje da je takvo ponašanje, u najmanju ruku, neprimjereno. Pa, ljudi, zar svatko u Hrvatskoj mora biti od najranije dobi „žigosan" ako drži ruku na srcu dok se svira hrvatska himna!?„Svi se vi novinari u Šibeniku strašite o tomu pisati, a svi znate sve ali ne želite! Nema ovdi kod nas više kruva! Briga me što Šibenčani za sebe govore da su pravi samo oni Šibenčani koji su za „crveni Šibenik" i samo tako moreš postat pravi Šibenčanin! Znam šta sam proživio u našem ratu, ali zašto moje dite u miru, kad imamo slobodan grad i državu za koju sam se borio, mora suze liti zbog nekoga u ovoj Hrvatskoj!? Molim te, napiši nešto!!! Zbog diteta te molim, inače ja zbog sebe samog ne bi! Nije meni do pojavljivanja u novinama, ali, brate, ako nešto vide tvoje kolege – zašto o tomu niko ništa ne piše i ne govori da javnost zna! Da znamo di smo!"

Evo pišem.

Ab ovo. Veli čovjek da ima devetogodišnjeg sina koji nastupa u školskim priredbama na raznoraznim školskim proslavama, a pritom se uvijek pjeva hrvatska himna. Učio je dijete svih tih godina da dok se svira ili pjeva himna prisloni desnu ruku na srce. Tako je mali i činio, no nedavno je došao kući nakon priredbe sav uplakan i rekao da su mu se svi u razredu smijali jer je držao – ruku na srcu. Te ga nakon toga ismijavali uz razne pogrde koje dijete nije razumjelo jer su se mu se, usput, i neki roditelji njegovih školskih kolega smijali. Upamtilo je dijete, kaže poznanik, kako su mu svi vikali: "Zaostala seljačino! To više nitko ne radi!!!" Dodao je kako se učiteljica ni u što nije miješala; stajala je po strani.

In medias res. Nisam bio iznenađen kada sam čuo ovu kratku ispovijest, jer mi je, nažalost, jasno da je to hrvatska stvarnost. No, nije mi jasno gdje se izgubio učiteljičin autoritet da barem nije upozorila ostalu djecu i njihove roditelje da je takvo ponašanje, u najmanju ruku, neprimjereno. Pa, ljudi, zar svatko u Hrvatskoj mora biti od najranije dobi „žigosan" ako drži ruku na srcu dok se svira hrvatska himna!?

Upravo je to realnost koju bi valjalo ozbiljno promotriti za dobrobit hrvatske mladeži i društva u cjelini. I pritom potpuno ignorirati, koliko je to god moguće, u zakonskim okvirima, „jovanović-milanović-josipović metodu" koja, očito je iz primjera, uzima (ili privlači) u kratkom roku neartikulirane (ili politički neopredijeljene) Hrvate kojih ima sve više.

Dva pitanja

Obzirom da nisam sociolog pa ne provodim istraživanja bilo bi itekako važno i zanimljivo da netko od sociologa provede znanstveno istraživanje (osoba od 30 do 40 godina starosti!) i potom dobije odgovor na pitanje: „Da li je problem da se poštovanje prema svojoj zemlji može iskazati i na način da se kod intoniranja himne desna ruka prisloni na desnu stranu tijela?"

Možda ne bi bilo dosadno jedno tako pitanje dopuniti i dodatnim pitanjem, primjerice, ovim: „Zašto Vam smeta ako netko dok se svira himna drži ruku na srcu?"

Možda ovaj prijedlog nekome i padne na um, no sumnjam. Čini mi se utopistička teza.

No, vratit ću se na mog poznanika iz Krešimirova grada. Suze njegova djeteta i njegovu tugu zbog toga što taj momčić proživljava teško je sažeti u ovoliko rečenica. Oni to nose sa sobom, a nemaju s kim podijeliti. Čovjek ne će biti odviše sretan ako se ovaj tekst objavi jer mirno razumije da Jovanović ne čita ovakve tekstove i da se ne će nikad baš ništa, dok je on ministar, promijeniti u okružju njegova djeteta.

Poznanik znade i to da su njegovo dijete i njegovu obitelj već ismijali te ponizili pred većinom ljudi u njegovoj gradskoj četvrti. No, držim, da će biti sretan ako se to više niti jednom djetetu u hrvatskim školama ne dogodi – da se srami pokazati kako se sluša himna svih Hrvata.

Himna

Učitelji bi, čini mi se, trebali puno truda u tom smislu uložiti. I ne prihvaćati „zdravo za gotovo" predavanje predmeta „Priroda" od prvog do četvrtog razreda osnovne škole koje se svodi da djeci samo kažu - da Hrvatska ima himnu. U nastavi se ne konstatira da djeca moraju znati napamet naučiti barem početne stihove himne i pritom HimnaUčitelji bi, čini mi se, trebali puno truda u tom smislu uložiti. I ne prihvaćati „zdravo za gotovo" predavanje predmeta „Priroda" od prvog do četvrtog razreda osnovne škole koje se svodi da djeci samo kažu - da Hrvatska ima himnu. U nastavi se ne konstatira da djeca moraju znati napamet naučiti barem početne stihove himne i pritom im u odgojnom dijelu nastave (recimo na satu SRZ-a) pokazati kako se trebaju ponašati dok se intonira himna.im u odgojnom dijelu nastave (recimo na satu SRZ-a) pokazati kako se trebaju ponašati dok se intonira himna.

Pa pritom u tom školskom satu, to je vrlo važno, djeci naglasiti da se hrvatska himna, s poštovanjem, može slušati i ako si u stavu mirno sa spuštenim rukama i sa stavom mirno uz priklanjanje desne ruke na lijevi dio tijela. Ali i da onaj tko drži ruku na srcu nije ništa manje vrijedan – i da nije zaostao! Bez obzira na naputke ministarstva prosvjete u bilo kojoj vladi! Zar je to tako teško provesti u djelo!?

Jer ako doista selektivni (jovanovićevski!) pristup učenicima od početka školovanja (koji se svodi na smijuljenje i kukurikanje kod intoniranja himne!) odmah određuje ideološku političku budućnost – ajme i kuku budućim generacijama Hrvata.

No, evo još „čudesa" vezanih za ovu temu. U zemlji koja ove nabrojene dileme ne želi riješiti u obrazovanju, u televizijskoj emisiji o Thompsonu čujem rečenicu splitskog novinara i pisca Predraga Lucića koji kroz sarkastični smijeh mrtav hladan izjavi kako „braniteljska patetična ekipa... gubi u miru."

Pa, sada, ako itko može, neka netko pokuša objasniti tu rečenicu mom šibenskom poznaniku i njegovom djetetu. To je trenutna hrvatska medijska, politička i socijalna slika koja muči običnog Hrvata. Novinarski tekstovi malo će bilo kome pomoći u rješavanju duševnog mira, no tko zna. Jednostavno, to je stanje u kojem živimo.

A, na neki novi „domoljubni proglas" morat ćemo, očito, još dugo čekati.

Domagoj Zovko