O hrvatskom jeziku i pravopisu u zapisnicima Vijeća za normu

U predizbornom programu Kukuriku koalicije i njezinu planu 21 ni jednom se riječju ne spominje jezična i pravopisna politika. To nimalo ne čudi. Da je predsjednik SDP-a i vođa koalicije Zoran Milanović u koalicijskom programu bio najavio ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, uvođenje ćirilice na temelju lažnih prebivališnih podataka i pisanje novih načela za izradbu hrvatskoga pravopisa te svakodnevno mijenjanje strukovnoga nazivlja u zakonima, po kojima više nije dobra ni obična opća uplatnica nego je sada zamijenjena univerzalnim nalogom za plaćanje, zacijelo ne bi bio dobio izbore.

Hrvatski je jezik za uljuđenu većinu hrvatskih građana prevelika naraštajna vrijednost i teško izboren međunarodni pravni institut da bi se olako dopustilo bilo kojoj političkoj strukturi, napose nedovoljno obrazovanoj kakva je ova, njegovo pustošenje, zatiranje izgrađene leksičke stilistike te razaranje dosegnute jezične i pravopisne stabilnosti.

Osim pitanja moralne odgovornosti današnjega hrvatskoga premijera za prešućivanje ključnih točaka jezične politike u predizbornoj kampanji, otvara se i pitanje profila ljudi koji u Milanovićevo ime tu politiku danas provode, onih vidljivih i onih manje vidljivih, koji nastupaju iz drugoga plana. Mnogi su se uhvatili ministarskih krvnih zrnaca namjesto da prouče njihove biografije i bibliografije, kao i bibliografije njihovih savjetnika i suradnika. Osim što se među ljudima koji danas odlučuju o hrvatskoj jezičnoj politici – s vrlo širokim ovlastima i nikakvom odgovornošću za posljedice – nalaze i osobe bez ikakve strukovne izobrazbe (Slavko Goldstein), ima i visokoobrazovanih ministara i savjetnika, čak akademika (doduše bez ijedne samostalne autorske strukovne knjige – Vlatko Silobrčić), koji ne poznaju osnove hrvatske leksičke i pravopisne norme, a u javnosti se samopromiču kao autoriteti za sva područja ljudske djelatnosti (Rajko Ostojić).

To puno kazuje o ovoj vladi i o vremenu u kojem živimo. Teško je naime povjerovati da bi znanstvenik u punom smislu te riječi i osoba koja ima moralno i strukovno dostojanstvo pristala uz politiku koja počiva na obmani, a rezultate znanstvenih istraživanja uvjetuje isplatom plaća i podmirivanjem računa za električnu energiju i najamninu, kako to čini ministar Jovanović, kada omeđuje granice intelektualne slobode zaposlenika Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

JezikHrvatski je jezik za uljuđenu većinu hrvatskih građana prevelika naraštajna vrijednost i teško izboren međunarodni pravni institut da bi se olako dopustilo bilo kojoj političkoj strukturi, napose nedovoljno obrazovanoj kakva je ova, njegovo pustošenje, zatiranje izgrađene leksičke stilistike te razaranje dosegnute jezične i pravopisne stabilnosti.U takvim okolnostima odluka Uredništva zagrebačkoga časopisa Jezik da u posebnom trobroju (2. – 4.) za godinu 2013. objavi zapisnike ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika povijesne je važnosti. Ne samo zbog toga što ih sada u obliku knjižice čini dostupnima širokoj javnosti kao štivo prvorazredne kulturne i strukovne vrijednosti te tako čuva od zaborava, koji im je ova ovlast bila namijenila, nego ih predočuje i kao dokument koji zorno kazuje kako su znanstvena sloboda i moralno dostojanstvo istraživača jedini put koji vodi rješavanju otvorenih znanstvenih pitanja.

U tom bi smislu ovi zapisnici kao nastolna literatura mogli ljekovito djelovati na samoga ministra i na novoga pravopisnoga spasitelja s „konačnim rješenjem". Mogli bi naime ublažiti njihovu napoleonsku samodopadnost i učiniti ih skromnim strukovnim slugama koji stalno propituju vlastito znanje, svjesni da još puno toga trebaju naučiti i da „konačnih rješenja" u jeziku i pravopisu nema. Oni bi mogli pripomoći i da se s poštovanjem odnosimo prema radu prethodnika, a onda i da znademo valjano argumentirati nova rješenja otvorenih strukovnih pitanja, ako su zaista rješenja.

To što nečiji doktorat ima osam stotina ili osam tisuća stranica, ne znači i da je uspio riješiti strukovni problem. Nije svrha znanstvenoga rada gomilanje i popisivanje primjera nego uočavanje kategorijalnih odnosa i pronalazak rješenja te provjera njegove primjenjivosti u svim pretpostavljenim okružjima. U jeziku to uvijek znači i istodobno otvaranje prostora individualnoj stvaralačkoj slobodi, što se iz ovih zapisnika na mnogim mjestima lijepo i jasno vidi, kao jedno od temeljnih načela u vođenju jezične politike u modernim demokratskim društvima.

Pomoć mladim kroatolozima

Nadalje, kao nastolna literatura mogli bi objavljeni zapisnici pomoći mladim kroatolozima u izgradnji znanstvene odgovornosti prema hrvatskom jeziku i kulturi te ih uputiti kako se istančanim znanjem djelotvorno suprotstaviti općemu jezičnomu neznanju i nekulturi, koji danas dolaze, kako svjedočimo, iz samoga vrha državnih institucija. Ondje glavninom rade visokoobrazovani ljudi sa sveučilišnim diplomama i golemim jezičnim poteškoćama, pa se s pravom pitamo kako su uopće stekli diplome uz takvo jezično neznanje. Tu više nije riječ o aktualnim pravopisnim nategama nego o dubinskom nepoznavanju ustroja hrvatskoga jezika, njegovih morfoloških i tvorbenih zakonitosti te odlika temeljnih jezičnih kategorija (sročnosti, broja, roda, padeža, vremena ...), što upozorava na velike propuste u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama i na fakultetima.

Najposlije, ovi su zapisnici i strukovno zrcalo višedesetljetnoga rada jednoga od najboljih naraštaja hrvatskih jezikoslovaca (Katičić, Brozović, Babić), koji je ostavio kroatistici i slavistici naslove što se mogu svrstati uz bok najvrsnijima u svjetskom okviru. Nekima je među kolegama to teško priznati, iako im nije bilo priječeno da napišu bolje gramatike, rječnike ili pravopise, ali jednostavno to nisu uspjeli napraviti.

Namjesto da priznaju boljima da su bolji te im pogoduju u radu i doradbi započetih projekata i djela, uprli su se iz petnih žila da ih u javnosti omraze, unize i obezvrijede, a zapravo su oslabili struku, otvorili joj bokove i znatno pridonijeli rasulu koje danas imamo. Njihova je povijesna odgovornost pred naraštajem koji odlazi ispraviti vlastite pogrješke i vratiti strukovnoj matici najbolje, a ono manje dobro doraditi na načelima ovoga Vijeća, koja trebaju ostati trajnim strukovnim uporištem, neovisnim o bilo kojoj vlasti i ideologiji.

OdgovornostNamjesto da priznaju boljima da su bolji te im pogoduju u radu i doradbi započetih projekata i djela, uprli su se iz petnih žila da ih u javnosti omraze, unize i obezvrijede, a zapravo su oslabili struku, otvorili joj bokove i znatno pridonijeli rasulu koje danas imamo. Njihova je povijesna odgovornost pred naraštajem koji odlazi ispraviti vlastite pogrješke i vratiti strukovnoj matici najbolje, a ono manje dobro doraditi na načelima ovoga Vijeća, koja trebaju ostati trajnim strukovnim uporištem, neovisnim o bilo kojoj vlasti i ideologiji.U prvom redu to je načelo izvođenja norma standardnoga jezika iz ukupne hrvatske jezične baštine u povijesnoj okomici, što znači iz svih triju narječja, koja su trajnim vrelom njegove obnove i razvitka. Opna hrvatskoga standardnoga jezika mora dakle postati propusnijom i za neštokavske sastavnice ne samo na leksičkoj razini nego i na tvorbenoj. Nepostojano kajkavsko e već je sastavnim dijelom hrvatskoga standarda (Čakovec, -vca, čakovečki; bogec, bokca), a leksemi kmica, krič, pajdaš, plovan, puklja, zgubidan, zvizdan, kantunal, kašeta, kulin/kulen, bičve/bječve trebaju isto tako postati sastavnim dijelom rječnika standardnoga jezika.

To načelo zahtijeva i posve nov pristup u leksikografskoj obradbi standardnoga hrvatskoga rječničkoga korpusa. Prihvat povijesne okomice, razumijeva unos ukupnoga hrvatskoga leksika bez vremenskih diskriminacijskih odrednica, tipa zastarjelica, novotvorenica i sl., kao i autorskih diskriminacijskih odrednica, poput individualnih tvorba, koje su dosad bile označivane manje vrijednima za obnovu općega i strukovnoga rječnika.

Sama pak definicija hrvatskoga standardnoga jezika kao idioma jekavsko-ikavske osnovice mora izlaziti iz njegove fonološke slike, u kojoj jekavski oblici, kao što je poznato, pretežu u leksičkim morfemima, a ikavski u relacijskima. Iz toga se onda razumijeva normiranje kratkoga je i iza pokrivenoga r kao odlika sustava u cjelini, izišla iz zakonitosti da se dugo ije u kratkim slogovima krati u je neovisno o suglasniku koji mu prethodi. To je činjenica, a ne pitanje nasilja ili (ne)navike. Norma to mora poštovati, a minimalna odstupanja valja s razborom obrazložiti. Tu, osim Babić–Finka–Ham–Moguševih pravopisa može biti poticajem i vrlo dobar Cipra–Guberina–Krstićev Hrvatski pravopis.

Jezična pitanja

U pravopisu hrvatski je standardni jezik uređen na načelu funkcionalnoga fonološkoga zapisa (u koji idu i likovi uradci, napitci, svetci!) s pretpostavljenom doradbom u dijelu gdje morfonološki zapis omogućuje bolju razlikovnost ili razumljivost, a s konačnim ciljem razvitka pravopisa sa što većim broj jednoznačnih zapisa. Veća razlikovnost kao kriterij upućuje onda posve naravno na davanje prednosti etimološkim zapisima u etnicima i kteticima izvedenima od vlastitih imena iz stranih jezika koji se služe latiničnim pismom, jer se izvedeni lik tvorbeno izravno vezuje s polaznim oblikom (što, na žalost, Vijeće u raspravi nije uzelo u obzir). Time se istodobno iz pravopisa isključuje izgovorno načelo, budući mu u njem i nije mjesto, a rječnik rasterećuje golemoga broja zemljopisnih natuknica i njihovih izvedenica, kojima bi trebalo normirati izgovorni lik.

Najteže hrvatsko jezično pitanje – sastavljeno i rastavljeno (nesastavljeno) pisanje – nije na zadovoljavajući način teorijski riješeno ni do danas, što se vidi i u neskladu pravopisnih rješenja. U posljednjim je pravopisima namjesto pojednostavnjenja zamućeno i ono što je nekoć bilo dobro. Primjerice, uklanjanjem spojnice u dijela dvočlanih imena i naziva sastavljenih od dviju imenica (npr. u naseljenih mjesta) u kojih se prva imenica ne sklanja, izjednačile su se u pismu sklonidbene i nesklonidbene postave, pa je nastala tolika zbrka da čak i jezikoslovci više ne znaju što sklanjati, a što ne sklanjati, pa isto naselje u lokativu jednom navode „u Krilu Jesenicama", a drugi put (pogrješno) „u Krilo Jesenicama". To je dovoljan razlog da se trenutno u pravopis vrati spojnica u postavama dviju imenica od kojih se prva ne sklanja, ali i da se ozbiljno propita cijeli taj pravopisni odsječak.

Vijeće za normu pokušalo je pitanje značenjskih odnosa u višečlanih postava razriješiti logički, pošavši od toga da nije krivo napisan svaki onaj leksemski slijed rastavljen razmacima koji se po svojim gramatičkim obilježjima može razumjeti kao valjana postava, ali je pri tom ostalo neriješeno pitanje nenominativnih likova, kao i mnogo složenijih odnosa prenesenoga i novoga značenja, čije je pisanje prepušteno individulanom izboru, a to, naravno, nije rješenje za opći pravopis. U sklopu rješavanja toga poglavlja Vijeće je raspravljalo i o sastavljenom i rastavljenom pisanju zanijekanoga prezenta pomoćnoga glagola htjeti. Iako je predsjednikova argumentacija lingvistički bila potpuno točna, da je naime riječ o dvjema riječima, proklitici ne i enklitici ću, koje izvorni hrvatski govornici osjećaju i razumiju upravo kao dvije riječi (u dijelu primorsko-goranskih i istarskih govora enklitiku i danas ostvaruju kao naglašenicu: Ćeš doć? Ću!; nap. N. B.), u odluci je prevagnulo drugo.

Osporavano je predsjednikovo lingvističko izvođenje problema, uveden argument Ivšićeve naglasne interpretacije srastanja niječnice s enklitikom, potom novosadske navike sastavljenoga pisanja, pa u postizanju konsenzusa nije pomoglo ni pozivanje na Broz–Boranićevu tradiciju i sustavnost cijele kategorije u kojoj se niječnica piše odvojeno od glagola (osim nekoliko iznimaka). Ipak je na kraju zaključeno da se rastavljeno pisanje ne može zabranjivati, što može biti znakom da će na kraju u praksi lingvistika ipak prevladati nad navikom.

U nepunom sedmogodišnjem radu (od travnja 2005. do svibnja 2012.), Vijeće za normu otvorilo je i raspravilo, kako se vidi, više ključnih pitanja. Rezultati njegova rada već su ugrađeni u dva pravopisa (Hrvatski školski pravopis S. Babića, S. Ham i M. Moguša te u Hrvatski pravopis S. Babića i M. Moguša), u Hrvatski školski rječnik Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (Zagreb, 2012.; Nagrada grada Zagreba!), u projekt strukovnoga nazivlja Struna Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje te u mnoge zakone Republike Hrvatske. Oni koji misle da se sve to može baciti pod noge jednom nepromišljenom odlukom, varaju se. Vlast ode i dođe, narod, jezik i kulturne vrijednosti ostaju. To će svakako imati na umu hrvatska zajednica kada u javnoj raspravi bude ocjenjivala i "konačno pravopisno rješenje".

Članovi sramotno ukinutoga Vijeća za normu, zajedno sa svojim predsjednikom, akademikom Radoslavom Katičićem, mogu sa zadovoljstvom uzeti u ruku ovu knjižicu zapisnika kao, da parafraziram Stjepana Ivšića, dragi kamen hrvatskoga jezikoslovlja, jer ona posvjedočuje da su predano i u skladu s najvišim strukovnim dosezima radili na poslu što im ga je povjerila Hrvatska vlada, uvjerena "da u Hrvatskoj nema nikoga tko bi u pitanjima hrvatskoga standadnog jezika bio iznad Vijeća". Nedvojbeno je da će ovi zapisnici naći čitatelje i među budućim naraštajima hrvatskih jezikoslovaca kao poticaj za nova strukovna traganja i produbljivanja, jer su, širinom i nenametljivom akribičnošću, otvorili nekoliko vrlo zanimljivih tema, napose iz područja sintagmatske semantike.

Nataša Bašić

PRILOG: Izjava