Nevenka Nekić, Jean ili miris smrti, Udruga dr. Ante Starčević, Tovarnik, 2012.

»A domaći prokazivači prolaze tiho i pokazuju li pokazuju.« (str. 80.) Rečenica koja pogađa u zatiljak kao naboj nad nekom šugavom jamom. Oni su svemoćno upirali prstom, ovi su drugi uspravno odlazili u legendu. Radi se o vukovarskoj bolnici, Ovčari i jednostavno čitavom tom vremenu.

3d jean ili miris smrtiJean-Michel Nicolier imao je dvadeset i pet godina kada se u jesen 1991. priključio postrojbama HOS-a. Osobnom iskaznicom morao je dokazivati da je punoljetan, toliko je izgledao mladolik. Čuo je u medijima o nepravednom napadu na Hrvatsku, zemlju koju nije poznavao, kao ni napadače. Znao je samo da su napadnuti u pravu. I nije više to mogao izdržati. Odlučio je pomoći. Dragovoljac, dakle. Francuz, ne nije hrvatski iseljenik niti u sebi ima imalo takve krvi. Doma je ostala samohrana majka, dvojica braće i djevojka. A majka se upravo na njega najviše oslanjala.

Nevenka Nekić, poznata hrvatska spisateljica, niže u ovom romanu događaje iz junačke jesenje vukovarske epopeje, sa Jeanom u glavnoj ulozi, neke događaje iz njegova života, izvješća u mjesnim novinama o Jeanu u rodnom mu Vesoulu, neka slučajna medijska izvješća o njemu, mrcvarenje u kratkotrajnom zarobljeništvu, povik »Gde je taj Francuz«, grčevite napore obitelji da ga pronađu, majčin dolazak u sada njegovu Hrvatsku nakon muke s francuskim vlastima. Sve zbijeno u koloplet ljudskosti i neljudskosti, ljubavi i mržnje, slobode i neslobode. Jedna zemlja, jedan čovjek, sanjali su svoj san.

Iz iznesenoga je vidljivo da radnja teče u valovima, kao da smo usred vukovarske bitke i događaji određuju naše ponašanje. Spisateljica je pribjegla mješavini povijesnog romana i svojih osobnih sjećanja. Čak se i poistovjećuje s glavnim junakom, naziva ga sinom i pati s njim. Javlja joj se u snu i ona odatle crpi spoznaju da mora sve ovo zapisati, iznijeti na vidjelo kaoSjemeUbili su Jeana, ubili su Glavaševića, ubili su tisuće drugih. Nisu uspjeli. Hrvatska država danas živi jer ovo je bilo mučeničko sjeme koje joj je omogućilo rast. Nevenka Nekić, kao vrsna književnica i domoljub, dobro to zna. Napravila je roman kojega se ne treba stidjeti ni kao umjetnica ni kao ljudsko biće. Nažalost nisu svi u hrvatskom društvu takvi. Ima ih koji svojim djelima pljuju po vukovarskoj i svim drugim žrtvama. Nakon pomne raščlambe prepozna se da su to oni među nama koji su zatrovani virusom jugoslavenstva. patolozi njegove mrtve kosti i kosti još više od dvije stotine njegovih supatnika. I Nekićka ne sustaje, sve dotle dok ovo ne opiše, dok ne stisne ruku njegovoj majci i dok ona ne uzme grumen vukovarske zemlje, grumen zemlje s Ovčare, odnese ga u Francusku, stavi u vazu i zasadi cvijeće koje će nazvati nadom. Mrak nije pobijedio svjetlo.

Mučeničko sjeme

Bilo je predviđeno da Jean nestane u tmini povijesti ili tmini Ovčare, kako hoćemo. Najprije velikosrpski prst, a onda poslije nečiji drugi. Ubili su ga na Ovčari, sl2izbrisali u registru branitelja. Oni tamo i ovi ovamo. Nisu mogli podnijeti da jedan tuđinac prepoznaje što se zbiva i da postane jedan od naših bojovnika. Nije ni čudo, osvajač si i sklanjao si se u stranu dok Hrvatska ne padne. A onda ćeš se ponovno pokloniti jugoslavenskoj namisli.

Jedan od bojovnika namjeravao je na svojim plećima iznijeti Jeana tijekom pada Vukovara. Došao mu je ranjenom u bolnicu, rekao mu o proboju i o svojoj odluci, ali on je to odbio. Shvaćao je da bi time ovom njegovom suborcu izgledi za uspjeh proboja bile umanjene. Još dok su JNA i raznorazne velikosrpske postrojbe ulazile u bolnicu snimile su ga francuske kamere. Nije ga to spasilo, kao ni nazočnost određenih međunarodnih mirovnih udruga. Nečiji prst bio je jači, odlučio je da ide u autobus, naizgled bez voznog reda. Ustvari sve je bilo predviđeno od samoga početka, još tamo u nekim zadimljenim prostorijama u Beogradu.

Ubili su Jeana, ubili su Glavaševića, ubili su tisuće drugih. Nisu uspjeli. Hrvatska država danas živi jer ovo je bilo mučeničko sjeme koje joj je omogućilo rast. Nevenka Nekić, kao vrsna književnica i domoljub, dobro to zna. Napravila je roman kojega se ne treba stidjeti ni kao umjetnica ni kao ljudsko biće. Nažalost nisu svi u hrvatskom društvu takvi. Ima ih koji svojim djelima pljuju po vukovarskoj i svim drugim žrtvama. Nakon pomne raščlambe prepozna se da su to oni među nama koji su zatrovani virusom jugoslavenstva. Hoće li uspjeti ozdraviti? Nekićkina knjiga mogla bi im u tome pomoći.

Miljenko Stojić

Ned, 19-09-2021, 14:58:54

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.