Doprinos znanosti i znanstvenika izlasku Hrvatske iz krize

U Zagrebu, u Hotelu Westin, 11. svibnja 2012. održana je svečanost obilježavanja dvadeset godina utemeljenja Kluba hrvatskih Humboldtovaca. Pokrovitelj svečanosti bio je predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, a kao podržavatelji istaknuti su Agencija za znanost i visoko obrazovanje, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nacionalno vijeće za znanost RH i Igor ČatićPoglavarstvo grada Zagreba. Konferencija je bila dobro posjećena, bilo je puno uglednika, ministar, dekani, rektori, profesori, sama intelektualna krema, kao što takvim svečanostima i priliči. Tema radnog dijela konferencije Ignoriranje medijaNaravno, kao što je to i uobičajeno, mediji su jedva zabilježili taj događaj, dok im je tema Konferencije bila potpuno nezanimljiva. A hrvatska javnost bila je zaokupljena svim zapletima u Larinom izboru i ostalim sapunicama, svim važnim dogodovštinama oko Severine i tu i tamo kojim očajnim prosvjedom ljudi koji ostaju bez poslabila je „Doprinos znanosti i znanstvenika izlasku Hrvatske iz krize", vjerojatno jedna od najvažnijih tema suvremenog hrvatskog društva.


Naravno, kao što je to i uobičajeno, mediji su jedva zabilježili taj događaj, dok im je tema Konferencije bila potpuno nezanimljiva. A hrvatska javnost bila je zaokupljena svim zapletima u Larinom izboru i ostalim sapunicama, svim važnim dogodovštinama oko Severine i tu i tamo kojim očajnim prosvjedom ljudi koji ostaju bez posla.


Međutim tema konferencije i sve što se na njoj i oko nje događalo su veoma važni kao slika našeg društva da zaslužuju detaljniju analizu i ozbiljniji osvrt. I otvaraju mnogo važnih pitanja.

Angažirani intelektualci

Iako je Konferencija bila posvećena godišnjici hrvatskih Humboltovaca, znanostnajvažniji dio konferencije bio je okrugli stol s temom odnosa znanosti i krize, odnosno ulogom znanosti u rješavanju krize. Temu Okruglog stola osmislio je prof.dr.Igor Čatić, jedan od rijetkih naših „angažiranih" intelektualaca, inženjera koji djeluje na području gospodarstva i znanosti. Dok su nekada intelektualci, a posebno inženjeri bili jako društveno aktivni i kroz stručne časopise, nastupe u medijima, nastupima na okruglim stolovima i raznim konferencijama, danas je nastala nevjerojatna situacija – angažman intelektualaca se ugasio ili se sveo samo na povremeni oblik političkog angažmana. Najaktivniji i u medijima najprisutniji su tzv. pripadnici lijevo-liberalne struje, odnosno svjetonazora, dok tzv. desni ili nacionalno orijentirani svjetonazor aktivnije zastupa tek nekoliko intelektualaca, najviše povjesničara i sociologa. A zanimljivo je da, u vrijeme opće gospodarske krize koja bi u normalnim društvima mobilizirala sve ljude koji su stručni u gospodarskim pitanjima, na tom području broj angažiranih intelektualaca sveo se na par imena – to su profesor Igor Čatić, inženjer Vladimir Ferdelji, profesor Ljubo Jurčić i moja malenkost, još se tu i tamo pojavljuje poneko ime. Naravno, kod toga mislim samo na ozbiljne ljude koji se razumiju u gospodarstvo, a ne na masu raznih „nezavisnih ekonomista" i „nezavisnih konzultanata" koji često nastupaju u medijima, a nisu nikada bili niti blizu gospodarstvu.

Nekada su (mnogi) inženjeri bili stručnjaci, ali i intelektualci širokog duha odgovorni prema potrebama društvene zajednice. Takvih gotovo više i nema. Danas su inženjeri većinom samo bolji ili lošiji stručnjaci kojima su handbook i razni web portali jedina literatura koju čitaju. Usmjereni su na borbu za golo preživljavanja ili trku za novcem uz potpunu nezainteresiranost za probleme društvene zajednice. Mnogi, uvjereni da ništa ne mogu učiniti, zavukli su se u svoje laboratorije ili samo na rješavanjeNacionalni interesiKrajnje je vrijeme da akademska i ostala znanstvena zajednica prekine šutnju i to jasno kaže. Hrvatski znanstvenici moraju prije svega pridonositi ostvarenju hrvatskih nacionalnih interesa i biti na odgovarajući način uključeni u svjetska kretanja. Hrvatska uskoro neće imati zemlju i jezik svojih otaca i pridodajem, ni znanstvenike koji će promišljati hrvatske nacionalne interese problema na svom radnom mjestu. A fakulteti su prošli jedan proces promjena, započet u 1980-tim i više uopće nisu u kontaktu s realnim svijetom i gospodarstvom.


Vjerujem da u tome leži i jedan od odgovora na pitanje zašto se znanost nije dovoljno uključila u rješavanje problema društva i gospodarstva.


Hrvatska je kroz ovih dvadeset godina prošla znanostjedno nevjerojatno složeno i turbulentno razdoblje, otvoreno je mnogo pitanja na koje nismo definirali odgovore, ne znamo što se i zašto se sve to događalo. Moje je uvjerenje da je znanstvena zajednici (zbog mnogo razloga) propustila povijesnu ulogu koju je mogla imati u oblikovanju našeg društva i gospodarstva u zadnjih 20 godina. Zato su političari, većina potpuno nedorasli povijesnim zadacima, odradili to umjesto znanstvenika.


Početkom devedesetih, kada se stvaralo novo društvo i novo gospodarstvo, nažalost naša znanost nije bila spremna ponuditi rješenja ili ozbiljnije sudjelovati u kreiranje rješenja niti za procese pretvorbe vlasništva, a niti za procese restrukturiranja gospodarstva. Ekonomisti su još do 1990. proučavali samoupravljanje kao najsavršeniji oblik odnosa u društvu, a znanstvenici s tehničkih fakulteta su se tijekom 1980-tih već toliko odvojili od gospodarstva i realnog svijeta da su njihova znanja za restrukturiranje poduzeća bila uglavnom neupotrebljiva. Svi su oni bili naučeni da svijet upoznavaju kroz proučavanje literature (uglavnom strane), a ne kroz istraživanja u našem realnom svijetu. Kada sam 1990. bio u Upravi KONČAR-a posjetio nas je jedan profesor iz Amerike znatiželjan da vidi što se to događa u procesima tranzicije, ali nije došao niti jedan znanstvenik s našeg Sveučilišta, njih to nije zanimalo.

Profesor Čatić je jedan od posljednjih inženjera, intelektualaca „starog kova" i širokog duha veoma aktivan i angažiran za dobro društva. Osim toga je jedan od posljednjih profesora iz plejade velikana koji su nekada bili jako čvrsto povezani s gospodarstvom. Njegova borba za plastične vrećice postala je već legendarna i ući će u povijest. Uspio je svojim velikim angažmanom i uvjerljivim argumentima promijeniti stavove široke javnosti koju su „zeleni" već uvjerili da su plastične vrećice jedno od najvećih zala suvremenog svijeta. Njegova kreativnost se iskazala i na području jezikoslovlja, lijepi novi nazivi – lučonosna istraživanja (umjesto fundamentalna) i plodonosna istraživanja su mi se tako dopala da sam ih uvrstio u Pojmovnik nazivlja s područja poduzetništva (možete pogledati na www.raza-tpz.hr).

Treba istaknuti da je prof. Čatić jedini (koliko ja znam) znanstvenik koji se bori da se znanstvenici ne vrednuju samo na temelju objavljenih članaka u svjetskim časopisima, čime se svjetskoj znanosti besplatno dijele rezultati naših istraživanja, već da se vrednuju na temelju znanstvenih rezultata koji se mogu primijeniti u našem gospodarstvu.
U članku u Vjesniku 27.8.2010., napisao je:

„Desetljećima se zagovara vrednovanja ne samo časopisa nego i pojedinaca na temelju IF-faktora (impact factor, faktor odjeka koji vrednuje objavljivanje u stranim časopisima) u ovoj zemlji. Stoga ne čudi da danas postoji niz tehničkih fakulteta koji više nemaju nijednog nastavnika iz redova uspješnih praktičara. Sve su to oni koji su od demonstratora, medijibez dana rada u praksi, postali redovni profesori u trajnom zvanju".


Možete si misliti kako na njega gleda znanstvena zajednica koja cijeli svoj angažman i sustav napredovanja temelji na „paper oriented research" (istraživanja koja imaju za cilj samo rad na papiru).

Znanost, kriza i društveni angažman

Potpuno je normalno očekivati da jedan takav čovjek ne može nezainteresirano gledati sa strane kako se društvo urušava, gospodarstvo uništava, kako kriza razara temelje našeg društva, dok se većina znanstvene zajednice bavi samo sobom.


„Krajnje je vrijeme da akademska i ostala znanstvena zajednica prekine šutnju i to jasno kaže. Hrvatski znanstvenici moraju prije svega pridonositi ostvarenju hrvatskih nacionalnih interesa i biti na odgovarajući način uključeni u svjetska kretanja", napisao je u Vjesniku. 11. prosinca 2009.


A prije skoro deset godina napisao je proročke riječi:


»Hrvatska uskoro neće imati zemlju i jezik svojih otaca i pridodajem, ni znanstvenike koji će promišljati hrvatske nacionalne interese.« (Vjesnik, 27. srpnja 2004.).

U želji da se to ipak ne dogodi prof Čatić je 11. listopada 2010. u članku u Vjesnikui upozorio:


„Hrvatska znanost je na prekretnici. Donositelji odluka o djelovanju znanstvene zajednice u Hrvatskoj morat će se uskoro odlučiti. Mogu li hrvatski znanstvenici pomoći u rješavanju hrvatske strukturne krize. Ili će političari i dalje slušati hrvatske znanstvenekrizastavotvoritelje (engl. opinion makers) koji se zalažu da se hrvatska znanost pretvori u tuđu sluškinju.


Zašto je hrvatska znanost dovedena u takvu situaciju? Prvo, stavotvoritelji su stalno nametali stavove da trebamo besplatno stavljati na raspolaganje znanje stvoreno novcima hrvatskih poreznih obveznika ili što je još gore, iz zaduživanja, stranim bazama podataka. Tome se podredilo sve kriterije napredovanja.


Koja je korist od toga za Hrvatsku? Odgovorno, ne prevelika. To je zapravo prva stuba sluganstva.


Sada se hrvatske znanstvenike uključuje u razne europske projekte. U pravilu kao mlađe partnere. Izvrsno. Ali dan ima 24 sata i gdje je vrijeme potrebno za promišljanje i razradbu hrvatskih nacionalnih interesa na pojedinim područjima".

Taj je tekst osobno predan Predsjedniku Republike tijekom posjete izaslanstva Društva za plastiku i gumu (11.10.2010). Planiralo se da to bude tema buduće konferencije pod nazivom „Mogu li hrvatski znanstvenici pripomoći izlasku iz krize"..

Znanost o krizi i kriza u znanosti

Duboko uvjeren da se znanost treba aktivno uključiti u rješenje krize profesor Čatić odlučio je organizirati skup znanstvenika s tom temom. Kada sam dobio obavijest o ideji Konferencije, ja sam se, naravno, oduševio i uključio svojim prijedlozima. Uvijek zastupam mišljenje da se znanost treba uključiti u unapređenje gospodarstva u prvom redu kroz stvaranje izvozno konkurentnih proizvoda temeljenih na našem razvoju i na stvaranju industrije znanja. Nisam vidio problem u organizaciji same konferencije, ali sam izrazio sumnju da možemo naći dovoljno znanstvenika koji razmišljaju o problemimahazudruštva i gospodarstva i koji svojim kreativnim doprinosom mogu ostvariti postavljene ciljeve. Pitao sam se možemo li među 4.500.000 građana Republike Hrvatske i tisuće raznih znanstvenika naći 5-7 osoba koje mogu reći nešto ozbiljno, pametno i korisno, bez fraza i praznih lamentacija o ovom našem društvu.


Iako dobro poznajem (ne)funkcioniranje našeg društva nisam očekivao da će organiziranje Konferencije ići tako teško i da će proći godine dok se ne realizira.


Budući da je kriza velika i duboka bilo bi normalno očekivati da će se mnogi s iskrenim entuzijazmom uključiti u organiziranje Konferencije i ponuditi svoj doprinos zajedničkim naporima za rješavanja krize. U normalnim društvima, kada upadnu u duboku društvenu i gospodarsku krizu sve institucije društva i njihovi najbolji članovi osjećali bi svojom dužnošću aktivno se uključiti u pronalaženje izlaska iz krize. Institucije postoje da bi društvo moglo funkcionirati i moraju biti okrenute služenju društvu. Nažalost, većina naših institucija su trome, neučinkovite, a često i nemoralne (vidi aferu Indeks), okrenute su prema sebi i svojim „faraonima" u sredini, a ne prema društvu. Tu i tamo poneka "Važnost" HGK-aVažna institucija za gospodarstvo je Hrvatska gospodarska komora, a jedan njihov vrlo ugledan član, dr. Branimir Lokin jednom izjavio: „Kada bi netko danas ukinuo HGK, nitko to ne bi ni primijetio". A to je institucija koja zapošljava stotine ljudi i guta velike novce. A slično bi se moglo reći i za ostale institucije, agencije, društva...institucija organizira neki okrugli stol sa zanimljivim naslovom, ali su rezultati obično razočaravajući i govore o njihovoj potpunoj intelektualnoj impotenciji. Nakon sudjelovanja na jednom takvom skupu, Okruglom stolu u HAZU, bio sam tako deprimiran i zamišljen zbog niske razine i praktične neupotrebljivosti diskusija koje su dolazile iz oblaka odvojenih od realnosti, da sam na povratku prošao kroz crveno svjetlo, (što mi se u životu nije dogodilo).

Zbog toga, kod organiziranja stručnih skupova koji žele pridonijeti promjeni društva uvijek postoji jedna kvaka, prava opasnost. Naime, da bi konferencija dobila određenu važnost kao organizatore i podržavatelje uvijek se nastoji uključiti što više uglednih institucija. Međutim, sve naše institucije nose veliku krivicu za stanje u društvu, što institucije i njihovi čelnici nikada ne žele priznati. Ako su mnoge važne institucije suorganizatori konferencije, uvijek se postavlja pitanje koliko će biti „pristojno" na Konferenciji kritizirati te institucije, odnosno koliko će sudionici biti slobodni u nastupu. Da bi društvo dobro funkcioniralo mora se oslanjati na institucije koje moraju dobro funkcionirati u interesu društva. Ako društvo ne funkcionira dobro, to znači da ni institucije ne rade dobro i ne izvršavaju svoju ulogu. To znači da institucije treba mijenjati, da treba kritizirati njihov rad. Ako institucije ne rade dobro, to znači da ljudi u njima ne rade dobro. A svi vodeći ljudi o sebi imaju nabolje mišljenje, istovremeno su svi jako osjetljivi, tašti i osvetoljubivi.


Važna institucija za gospodarstvo je Hrvatska gospodarska komora, a jedan njihov vrlo ugledan član, dr. Branimir Lokin jednom izjavio: „Kada bi netko danas ukinuo HGK, nitko to ne bi ni primijetio". A to je institucija koja zapošljava stotine ljudi i guta velike novce. A slično bi se moglo reći i za ostale institucije, agencije, društva....

Zato sam uvjeren da rješenja za izlazak iz krize ne mogu donijeti institucije (uostalom nisu do sada ništa niti učinile) već samo stručni i pošteni ljudi koji imaju kreativnosti i znanja da stvaraju rješenja, ali i koji imaju petlje da mijenjaju društvo, gospodarstvo i bore se protiv svega ekonomijašto koči razvoj društva.

Nije bilo lako organizirati Konferenciju, jer je bilo mnogo nerazumijevanja, nezainteresiranosti, ali i neugodnih reakcija. Početkom 2011., očekujući podršku Predsjednika RH, najednom je kao neugodan udarac došlo je negativno mišljenje njegove savjetnice za znanost, profesorice s Filozofije. Nažalost, ona nije razumjela niti svrhu Konferencije, a nije niti poznavala organizatora i njegov visoki znanstveni ugled. To je zaustavilo pripremu Konferencije na neko vrijeme. Možemo razumjeti da savjetnica Predsjednika koja dolazi s Filozofije ne razumije temu konferencije niti poznaje idejnog začetnika konferencije (koji je jedan od vodećih svjetskih znanstvenika na području plastike i gume). Ali je to otvorilo klasično pitanje. Kakvu mi znanost i kakve znanstvenike, sada u vrijeme krize trebamo i tko mora biti „najvažniji".

S dubokim poštovanjem se odnosim prema svim područjima znanosti, ali sada u krizi samo neke znanstvene discipline mogu donijeti pravi doprinos. To su ona znanstvena područja koja mogu stvarati inovativne proizvode temeljene na vlastitom razvoju i konkurentne na svjetskom tržištu, odnosno oni znanstvenici koji mogu dati svoj doprinos u povećanju izvoza, pokretanja gospodarstva i otvaranja novih radnih mjesta. Međutim, naši ministri znanosti u većini slučajeva dolaze s medicine i filozofije, a tamo se ne stječu znanja koja su nam sada najvažnija za izlazak iz krize. Oni, nažalost, o razvoju proizvoda, o poduzetništvu temeljenom na znanju i o inovacijama ne znaju ništa. (Iako nam je sada glavna osoba za inovacije koja predstavlja Hrvatsku u jednom međunarodnom projektu profesorica s Filozofije).

Doprinos znanstvenika izlasku Hrvatske iz krize

Pripremajući Konferenciju opisujući Svrhu skupa profesor Čatić je napisao:


„Osnovna svrha predviđenog skupa je maksimalno uključivanje hrvatskih znanstvenika u rješavanje krize. Pritom treba odrediti pristup ostvarivanju mogućih ciljeva. Postoje u osnovi dva pristupa ovom skupu. Prvi je moguće označiti kao uobičajeni pristup gdje znanstvenici govore o važnosti znanosti i njezinim mogućnostima te o preprekama za njezino uključivanje u rješavanje problema. Drugi pristup može se nazvati problemskim. Treba naglasiti da je osnovni cilj skupa jasna konstatacija da su gospodarstvo i društvo u krizi (pomanjkanje konkurentnih proizvoda, slabi izvoz te slaba veza između znanosti i gospodarstva). Utvrditi uzroke postojećeg stanja i predložiti rješenja s posebnimznanostosvrtom na utjecaj državne uprave, dijela Hrvatske udruge poslodavaca (bankarsko-trgovački kompleks), nepostojanje kritične mase za prihvaćanje novih rješenja u proizvodnom gospodarstvu te pravila djelovanja znanstvene zajednice".

Uvjeren sam da su te osnovne teze temelj i za sve buduće konferencije koje će se morati jednom ponovo organizirati, jer se kriza kontinuirano produbljuje. A rješenja još uvijek nema.

Konferencija s temom Doprinos znanosti i znanstvenika izlasku ,Hrvatske iz krize je konačno ipak organizirana 11. svibnja 2012. Nažalost, nije organizirana kao samostalna konferencija, već se uklopila u svečarsko ozračje godišnjice Kluba hrvatskih Humboldtovaca. Drago mi je da je prof. Čatić, nakon toliko problema i gotovo 4 godine uložene u oblikovanje i organizacije ipak uspio realizirati Konferenciju.


I na tome mu treba čestitati.

Cijela svečanost je imala visoku razinu prema broju uglednika, znanstvenika, sveučilišnih profesora i političara. Profesor Čatić je u uvodnom i inspirativnom predavanju dao dobru podlogu za daljnju diskusiju o ulozi znanstvenika u krizi. Predavanja nakon njega otišla u svom uobičajenom smjeru, dogodilo se ono čega sam se bojao, što se uvijek događa i pokazala se prava slika naše znanosti. Zato sam na kraju konferencije tijekom rasprave uzeo riječ i rekao: „Na konferenciji smo čuli mnogo uglednih ljudi koji su mnogo pametnih i lijepih riječi rekli o važnosti znanosti i znanja, međutim malo smo čuli o krizi, a nažalost ništa nismo čuli o tome kako bi znanost mogla doprinijeti izlasku iz krize." Rekao sam im da stalno slušamo o tome kako se premalo izdvaja za znanost, ali sam siguran da i duplo veće izdvajanje ne bi donijelo imalo bolje i u gospodarstvu upotrebljivije rezultate. Jer se radi na način koji ne daje rezultate upotrebljive u gospodarstvu. Spomenuo sam i slučaj poduzeća Ruđer inovacija osnovanog na Institutu Ruđer Bošković s ciljem da provodi transfer znanja, inovacija i rezultata istraživanja u poduzetništvu. Uloženi su ogromni novci, a rezultat je nikakav i cijeli projekt je propao, a da nitko ne postavlja pitanje zašto.


Naravno, na takvim svečanim događanjima, kada svi hvale jedni druge i svi se smješkaju jedni drugima, takve se riječi ne vole ćuti pa su bili šokirani. Iako su mi neki poslije dali punu podršku.

Nažalost, i ovaj skup je kao i dva u HAZU kojima sa prisustvovao, pokazao da naša znanost živi u svom svijetu, u svom balonu odvojenom i od stvarnosti realnog svijeta i od Hrvatske. I da oni o krizi, a najmanje o svom doprinosu izlasku iz krize nemaju pojma i da ih ta tema uopće ne zanima. A sve to prekrivaju hrpom fraza o važnosti znanja, znanosti, itd..

Naša znanost i visoko obrazovanje su u velikoj krizi, prestali su biti sposobni dati svoj koristan doprinos društvu. Afere Indeks i slične nisu izdvojeni slučajevi već su ugrađene u sustav u kojem su se mnogi znanstvenici okrenuli stjecanju novaca. Već su svi svjesni da je Bolonja jako naštetila kvaliteti fakulteta, doktorski studji su se srozali, a mnoge privatne obrazovne institucije uglavnom „prodavaju" diplome i tako zarađuju velike novce, mnogi fakulteti okrenuli su se trci za nekim formalnim stranim eucertifikatima koji institucije ocjenjuju ne po kvaliteti nastave već samo kroz birokratsku formu. Kvaliteta obrazovanja je sve manje važna.


Mnoge znanstvenike zanima samo vlastita karijera, mogućnost da dobiju što više novaca za istraživanja koja mogu objavljivati u stranjskim časopisima, te da ih nitko ne pita za što će novce potrošiti. Čuli smo pojedince kako im je velika čast što mogu reći da su na nekom simpoziju sjedili kraj nekog briselskog činovnika. A sada im je najveći cilj sudjelovati u nekom EU projektu od kojeg Hrvatska neće imati mnogom koristi.


Prošle zime, na jednoj svečanosti u Dvercima skupinu znanstvenika sam pitao kako znanost može dati svoj doprinos izlasku Hrvatske iz krize i kakvu korist Hrvatska ima od tih silnih EU projekata za kojima svi trče. Jedan mladi profesor me u čudu pogledao i s visoka odgovorio: „Kakva kriza, ja ne znam za nikakvu krizu. Ja nisam u krizi".


Izgleda da je mnogim intelektualcima ipak najvažnije u tom promašenom sustavu zauzeti neku poziciju, dobivati svoju plaćicu, čuvati svoje privilegije, ne „talasati" previše, ne buniti se, dobivati svoja putovanjca u inozemstvo, nastupe na raznim simpozijima, po koji EU projekt, neku lovicu tu, neku tam, pa glumiti „struku" na političkim projektima, ima toliko poslova na kojima čovjek može misliti na sebe i lijepo zaraditi, da stvarno nema smisla baviti se problemima društva.


Možemo reći da su političari nesposobni i neodgovorni i da nemaju pojma kako da izađemo iz krize. Nažalost, znanstvenici nisu ništa bolji i njihovo je znanje (čast iznimkama) za izlazak iz krize potpuno neupotrebljivo. I većina izbjegava bilo kakav društveni budućnostangažman ( ako ga ne može realizirati kroz korist dobivenu u politici)


Zato znanost nije sposobna uključiti se u rješavanje problema krize.


Ali o tome nije nitko pričao, na našim konvencijama i simpozijima nitko o takvim temama uopće ne želi pričati.

Na sreću ipak postoji još nekoliko entuzijasta, angažiranih intelektualaca stare škole, koji dobro razumiju i probleme gospodarstva i svojim primjerima pokazuju što bi i ostali trebali učiniti. Zato treba odati veliko priznanje profesoru Čatiću što je tom konferencijom ponovo pokrenuo razgovor o angažmanu znanosti u rješavanju problema društva. I nadam se da će biti još stručnih supova s tom temom.

Svi se trebamo angažirati da nađemo izlaz iz krize i svjetlo na kraju tunela. I pitati se ne što Hrvatska može učiniti za nas već što mi možemo učiniti za Hrvatsku.

Nadam se da to ne zvuči previše nerealno i previše idealistički.

Marijan Ožanić
Hrvatski fokus

Sub, 19-06-2021, 14:43:16

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.