Francuska revolucija

Crkva u početcima Francuske revolucije

U svojim početcima Francuska revolucija nije bila neprijateljski najstrojena prema Crkvi. Moglo se reći da je tzv. „niži kler“ najvećim dijelom sastavljen od župnika, heroja galikanskoga rižerizma (prema Edmondu Richeru) bio taj koji je staleže skrenuo prema Francuskoj revoluciji.[1]

Kada su se generalni staleži okupili 5. svibnja 1789. godine u Versaillesu, velika je sloga vladala između trećega staleža i svećenstva koje je sačinjavalo prvi stalež. Buržoazija je sačinjavala najutjecajniju klasu trećega staleža – rukovodila je revolucijom i iz nje izvukla korist. S obzirom na svo bogatstvo i svoju kulturu, zauzimala je prvo mjesto u društvu. Imajući u vidu njezino mjesto u društvu i njezin položaj u ekonomskom životu, mogu se razlikovati razne skupine: skupina „buržuja“ u pravom smislu riječi, pasivna buržoazija rentijera koji žive od profita pretvorenog u glavnicu ili od prihoda zemljoposjeda; skupina slobodnih zanimanja, pravnika, činovnika, složena i vrlo raznovrsna skupina; skupina zanatlija i trgovaca, sitna i srednja buržoazija vezana uz tradicionalni sustav proizvodnje i razmjene; skupina krupne poslovne buržoazije, aktivan sloj koji živi neposredno od profita, avangardno krilo buržoazije. U odnosu na cijeli treći stalež buržoazija naravno predstavlja samo manjinu, čak kad se u nju ubroje i sve zanatlije.[2] Čak 149 župnika i 4 biskupa priključili su se 23. lipnja 1789. trećem staležu koji se konstituirao kao predstavništvo nacije. Manje od mjesec dana nakon toga, jurišem na Bastillu, religioznih interesa još nije bilo.

Francuska 1

Skica Žaka-Luja Davida prikazuje kako Narodna skupština daje Tenisku zakletvu

U slavnoj „noći žrtava“ (4./5. kolovoza 1789.) kler se u Narodnoj skupštini natjecao s plemstvom u tome tko će se prije odreći svojih feudalnih prava i povlastica u korist građana i seljaka.[3] Tada više nije bilo razlika među staležima, srušio se srednjovjekovni feudalni poredak francuske Crkve, a pred jutro (5. kolovoza) u Narodnoj se skupštini pjevalo: „Tebe Boga hvalimo“. Građanska i ljudska prava ozakonjena su 27. kolovoza 1789., a člankom 10. svim je Francuzima zajamčena sloboda savjesti i vjere.

„Građanska konstitucija o svećenstvu“ izglasana je 12. srpnja 1790. na čisto galikanskoj crti − nije pokazala nikakvu želju za progonom, ona je samo zacrtala administrativnu reorganizaciju francuske Crkve. Međutim, u njoj su jednostavno bila primijenjena nova demokratska načela, a bez suglasnosti Svete Stolice. Nije se vodilo računa o zajedništvu Rima i klera. Kleru je bila nametnuta prisega vjernosti novom političkom poretku, iako je to bilo strano njegovoj tradiciji.

Razilaženje, antiklerikalizam i progoni

Osim nametnute prisege vjernosti, točka razilaženja bila je i ograničena primjena prosvjetiteljskih ideja na religiozni život. Prezir prema kontemplativnom životu i oslobođenje od prezauzetih redovničkih obveza, ponuđeni u ime ljudskih prava onima koji su pristupili redovničkim zajednicama, imali su u sebi nešto uvredljivo i ubrzo su urodili nesporazumima i otporima.[4]

I s obzirom na pitanje crkvenih dobara pojavio se problem. Naime, da bi pokrila financijske nevolje države, na prijedlog biskupa Talleyranda, Narodna je skupština odlučila oduzeti sva crkvena dobra i upotrijebiti ih za plaćanje javnih dugova. U raspravi oko toga nastala je podjela, a svećenstvo je demonstrativno napustilo skupštinu. Ovaj je potez pozdravila radikalna ljevica, nakon čega je uslijedilo ukidanje nekaritativnih redova i samostana, a 14. travnja 1790. objavljen je zakon o nacionalizaciji i sekularizaciji crkvene imovine. Građanski ustav francuskoga klera, donesen 12. srpnja iste godine, preuredio je Crkvu po nacionalnoj osnovi, odvojio ju je od Rima i priključio državi. Kada je od svećenika zatraženo da polože zakletvu na ustav, oko dvije trećine sveukupnoga klera odbilo je zakletvu pa su izbili krvavi progoni.[5]

Fr rev

Crkva se podijelila na dva dijela: na one koji su položili zakletvu i na one koji su je odbili položiti. Religijski progoni i kampanje raskršćivanja koje su se obrušile na Francusku nakon tog događaja stvorile su podjele koje još nisu nestale iz francuskoga društva. Odbijanje zakletve na ustav rezultiralo je tzv. Rujanskim pokoljem (1792.), pokoljem u kojemu je ubijeno 188 svećenika i redovnika te tri biskupa.[6] Ovo razdoblje terora trajalo je sve do listopada 1795. godine. Nakon smaknuća kralja Luja IV., kraljice Marije Antoanete te ubojstva jakobinca Marata (tijekom 1793. godine), diktaturu je preuzeo Robespierre. U Francuskoj je ukinuto kršćanstvo, a uveden je „kult razuma“.

Međutim, rojalisti i svećenici i dalje su proganjani. Godine 1794. Robespierre uklanja vladavinu jakobinaca i daje izglasati dekret o „priznanju najvišeg bića i neumrlosti duše“. Nešto kasnije iste godine i Robespierre je završio pod giljotinom, a njegovu vlast preuzima direktorij od pet članova. Nastupa tolerancija katoličkoga klera, a odvajanje Crkve od države postaje zakonom. Ipak, progoni su i dalje izbijali, a neprijateljstvo prema kršćanstvu prestaje tek nakon Napoleonova državnoga udara.

Napoleonov odnos prema Crkvi

Napoleon je bio potpuno ravnodušan što se tiče religije. Religiju je smatrao tek političkim faktorom, a da bi u Francusku uveo red, s papom je zaljučio „konkordat“ (15. srpnja 1801.) u čijem se uvodu navodilo da je katolička, apostolska i rimska religija vjeroispovijest većine francuskih građana te se u skladu s tim ponovno uspostavlja. Crkva se odriče nacionalizirane imovine, a biskupije će dobiti nove granice te će opet biti popunjene. Taj je konkordat naišao na otpore u Francuskoj i nekim belgijskim pokrajinama koji su se kristalizirali u malim shizmatičkim „Crkvama“, ali omogućena je rekonstrukcija državne Crkve koja je ovisila o ministru bogoštovlja.[7] Problem je nastao Napoleonovim potajnim dodavanjem 77 „organskih članaka“ koji su jednim dijelom opozvali tekovine konkordata. Papa Pio VII. je protestirao, no uzalud. Pio VII. imao je mnogo teškoća s Napoleonom. Iako je pristao prisustvovati Napoleonovu krunjenju za cara, nakon papina pomazanja Napoleon si je sam stavio krunu na glavu.

Francuske su trupe ušle u Rim 2. veljače 1808. Prvih su dana Francuzi poštivali papinske palače, ali 7. travnja francuski je general Miollis došao u plaču Kvirinal i dao uhititi državnog tajnika kardinala Giulija Gabriellija. Nakon što su u kolovozu francuske trupe ponovno upale u Kvirinal, Papa je dao oglas u kojemu poziva Rimljane da ne surađuju s okupatorom. Dana 17. svibnja 1809. Napoleon I. dekretom priključuje Papinsku Državu Francuskom Carstvu. Papa je odgovorio Bulom u kojoj mu je zaprijetio izopćenjem. Kada je 10. lipnja u Rimu skinut papinski stijeg i zamijenjen francuskom trobojnicom, Papa je po cijelom gradu dao izvjesiti obavijest o Napoleonovu izopćenju. Odmah je uslijedio Napoleonov odgovor, odnosno zapovijed o uhićenju Pape. U četiri sata ujutro, 6. srpnja, Papa je uhićen i odveden u zarobljeništvo u francuski grad Savonu, gdje je u zatočeništvu u pomorskoj utvrdi ostao tri godine.

Za vrijeme svoga zatočeništva Pio VII. bio je pod stalnim Napoleonovim pritiscima. Jedan od tih zahtjeva bio je i onaj o poništenju njegova braka što je Papa kategorično odbijao. Unatoč tome, Napoleon se razveo i oženio austrijskom nadvojvotkinjom Marijom Lujzom. Napoleon je više puta izjavio da unatoč prisvajanju Papinske Države ima poštovanje prema Papinoj duhovnoj vlasti. Papa službeno nije imao nikakvih kontakata s vanjskim svijetom, no ipak se uspijevao tajno dopisivati sa svojim kardinalima. U svibnju 1812. Napoleon je izdao nalog da se Papa iz Savone premjesti u Fontainebleau gdje je Pio VII. stigao potpuno iscrpljen. Narušena zdravlja i pod pritiskom Napoleona, Papa pristaje na prijedlog novoga konkordata. Nakon neuspjeha vojnoga pohoda na Rusiju (1812.) i bitke naroda kod Leipzega (1813.) oborena je Napoleonova vlast i savezničke su trupe osvojile Pariz (31. ožujka 1814.). Tada je Bečki kongres mogao nanovo urediti Europu.[8]

Francuska2

Ilustracija: sir David Wilkie (1785. −1841.), Napoleon i Pio VII. na konferenciji u Fontainebleauu

Kardinal Consalvi, državni tajnik Pija VII., u doba restauracije vješto je vodio pregovore na Bečkom kongresu koji je uveo novi europski poredak. Kako Papa nije ekskomunicirao Napoleona, nakon njegova povratka s Elbe, što su od njega zahtijevali europski vladari, on se isto tako nije htio priključiti Svetoj alijansi koja je, pod vodstvom ruskoga mističnoga cara Aleksandra I., naumila utjeloviti savez solidarnosti i jedinstva trona i oltara. Sveta Stolica više je voljela voditi pregovore o konkordatima sa svakom vladom posebno. U obnovljenoj monarhiji u Francuskoj ona se morala zadovoljiti obnovom konkordata iz 1801. godine, u Italiji je Papa bio prisiljen prihvatiti jozefinizam[9] u pokrajinama u kojima je Austrija vladala ili u onima koje je okupirala. Sveta Stolica sklopila je konkordat s Bavarskom, a 1818. s napuljskim kraljevstvom. Svakoga je puta posrijedi bio neki kompromis, ali suradnja države i Crkve u konkordatu je barem bila definirana. To savezništvo s režimima koji su držani legitimnima omogućuje da se razumiju kolebanja Crkve pred nacionalnim revolucijama nakon što se ona konačno nekako pomirila s političkim mijenama izazvanima političkim revolucijama.[10]

Posljedica Francuske revolucije: laiciziranje i rastava Crkve i države

Francuska revolucije postupno je uspostavljala laičku državu, odvojenu od Crkve. Najprije je, umjesto javne privilegirane vjere, uspostavljena državna vjera. Iako se Ustavotvorna skupština u početku zadovoljavala tolerancijom, 13. travnja 1790. godine odbila je zadržati katolicizam kao državnu vjeru. Građanski ustav svećenstva (1790.) također nije priznavao katolicizmu monopol javnoga kulta. Rascjep koji je nastao nakon ustava predstavljao je bitan faktor u daljenjem razvijanju stvari − borba protiv neprisegnutih svećenika te neprijateljstvo prema ustavnim svećenicima negativno je utjecalo na Crkvu, a i na samu religiju.

Smatrajući da „stvarno slobodna država ne može trpjeti nikakvu kooperaciju“, zakonodavna skupština je 18. kolovoza 1792. godine ukinula vjerske kongregacije koje su se bavile nastavom i dobrotvornim poslovima.[11] Njihova imanja stavljena su u prodaju, a nastava i dobrotvorne ustanove su laicizirane. Uz tu se odluku navode i zabrane za nošenje svećeničke odjeće, osim za vrijeme obreda. Laicizirano je i vođenje matičnih knjiga, a neprisegnutim svećenicima naređeno je da napuste kraljevstvo jer će u suprotnom biti deportirani. Uzrok odvajanja Crkve i države nalazi se u građanskim ratovima i dekristijanizaciji. Osim toga, proširilo se i nepovjerenje prema ustavnim svećenicima[12] te su se postupno kristalizirali neprijateljski postupci. Konačno rastavljanje Crkve i države te prešutno ukidanje Građanskoga ustava dogodilo se 18. rujna 1794. godine kada je konvent donio odluku da Republika više ne plaća „troškove ni plaće nijednog vjerskog kulta“.

Rastava Crkve i države točno je utanačena 21. veljače 1795. godine: republika ne daje sredstva ni za koji vjerski kult, zakon ne priznaje nijednog svećenika, svaka javna manifestacija i svako vanjsko obilježje zabranjeni su.[13]

Potkraj revolucije primijetilo se opadanje utjecaja i prestiža katoličke crkve. Svećenstvo je bilo podijeljeno i neorganizirano, a ispovijedanje vjere sve rjeđe. Crkva i revolucija bile su nepomirljive u doktrinama, a samim tim i neprijateljice. No, veći dio naroda bio je povezan s tradicionalnom religijom što dokazuje činjenica brze obnove religije pod konzulatom. Međutim, Bonaparte je odbio tretirati katolicizam kao državnu religiju, iako ga je priznao kao vjeru većine Francuza. Podredio je Crkvu državi, strogim propisima i beskompromisnim ophođenjem prema Papi.

S druge strane, Crkva je oslobođena okova i zastarjelih oblika. Jednim potezom izbrisan je sav feudalni poredak sa svojim raznolikim beneficijama i razlikama između visokoga i nižega klera. Crkva je bila osiromašena, no počela se drukčije odnositi prema svijetu. Mogla se razviti narodna Crkva 19. stoljeća.

Nikol Boljfetić
Obnova

 

Časopis ObnovaVaš primjerak časopisa za kulturu, društvo i politiku "Obnova" možete naručiti na e-mail adresu: casopis.obnova@gmail.com, a aktivnosti udruge "Obnova" možete pratiti na www.obnova.com.hr.

 

Literatura

· August FRANZEN, Pregled povijesti crkve, Zagreb, 2004.

· Albert SOBOUL, Francuska revolucija, Zagreb, 1989.

· Charles TILLY, Europske revolucije 1492. − 1992., Podgorica, 2006.

· Guy BEDOUELLE, Povijest Crkve, Zagreb, 2004.

Bilješke

[1] BEDOUELLE, Povijest Crkve, str. 14.

[2] SOBOUL, Francuska revolucija, str. 20−31.

[3] FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, str. 285.

[4] BEDOUELLE, Povijest Crkve, str. 142.

[5] Oko 4000 svećenika bačeno je u tamnicu, prognano ili smaknuto.

[6] Zbog vjere su ubijene i brojne druge osobe čija su imena ostala nepoznata. Među ostalima i više od 40 dječaka mlađih od 18 godina. Pokolj je počinjen nezakonito, a dokumenti o tom činu uništeni su u požaru pariškoga Hotela de Ville 1871. Izvori podataka uglavnom su svjedočanstva očevidaca. Sveukupno, oko 1400 osoba stradalo je u rujanskom pokolju. Među takozvanim rujanskim mučenicima 191 žrtvu blaženima je proglasio papa Pio XI. 1926. godine.

[7] BEDOUELLE, Povijest Crkve, str. 143.

[8] FRANZEN, Pregled povijesti Crkve, str. 286.

[9] Vjerska doktrina o odnosima Crkve i države koja je razvijena na dvoru Cara Josipa II. koji je iz Beča vladao Njemačkom (Austrija je tada bila samo nadvojvodstvo), Češkom i Ugarskom 1780. − 1790. godine (područje kojim je vladao obuhvaćalo je i znatne dijelove današnje Italije, Poljske, Rumunjske, Ukrajine, Nizozemske, Belgije i Francuske).

[10] BEDOUELLE, Pregled povijesti Crkve, str. 142.

[11] SOBOUL, Francuska revolucija, str. 430.

[12] Sumnjalo se da su rojalisti i umjerenjaci.

[13] SOBOUL, Francuska revolucija, str. 431.

Pon, 20-11-2017, 03:10:36

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0055_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).