Prikaz knjige Davida P. Goldmana, „How civilizations die (and why islam is dying, too)", Regnery Publishing, Inc., 2011.

Zadnjih smo mjeseci neprestano bombardirani vijestima o nemirima od Tunisa do Pakistana. Libija je u građanskom ratu, Egipat se još nije stabilizirao nakon revolucije i kontrarevolucije, sukob Hamasa i Izraela ostavio je Gazu u ruševinama, Libanon i dalje, u Siriji i Iraku, mjestima preklapanja interesa Turske, Irana, Saudijske Arabije i Katara bijesni sektaški rat s donedavno nezamislivim zvjerstvima, Islamabad je pod opsadom How civilization diesprosvjednika. U takvoj situaciji možda vrijedi promotriti i drugačiju analizu od one koja nam se najčešće nudi na stranicama novina i televizijskim ekranima Takvu nam analizu daje David P. Goldman u svojoj knjizi „How Civilizations Die (And Why Islam is Dying, Too)“.

Najpoznatiji pod svojim pseudonimom „Spengler“, pod kojim piše kolumnu na internetskoj stranici Asian Timesa, ovaj američki Židov s doktoratima iz ekonomije, klasične glazbe i njemačkoga jezika na inovativan i često duhovit način iznosi svoja predviđanja, povezujući teme poput ekonomije, politike, religije, teologije, demografije, klasične glazbe, povijesti i književnosti. Rođen u obitelji sekularnih američkih Židova, u mladosti je bio ateist i gorljivi ljevičar[1]. Promjena dolazi uz pomoć Normana A. Baileya koji ga nagovara da se uključi u rad Reganove administracije: „Moje političko obrazovanje počelo je u njegovu brlogu u staroj zgradi Izvršnog ureda predsjednika kada mi je objasnio da će SAD uništiti Sovjetsko Carstvo do kraja osamdesetih. Mislio sam da je opasni luđak i odmah mu se pridružio.“[2] Svoju karijeru u financijama gradio je radeći na odgovornim poslovima u Bear Stearnsu, Credit Suisseuiu Bank of America. Pored kolumne u Asia Timesu kontribuira i u radu magazina The Tablet, Forbes (1994. − 2001.), First Things (gdje je bio i urednik), suradnik je Gatestone Instituta te piše i na stranicama PJMEDIA.

I. Peti jahač apokalipse − gubitak vjere

Danas je već postalo uobičajeno govoriti o prenapučenosti kao jednom od najvećih svjetskih problema. Po toj maltuzijanskoj liniji razmišljanja samo je pitanje vremena kada će se ljudska vrsta razmnožiti u tolikoj mjeri da će iscrpiti sve dostupne resurse. Sasvim suprotno tomu, Goldman upravo u niskom fertilitetu vidi najveću opasnost u budućnosti: “Europski borac za zaštitu okoliša, koji želi smanjiti svjetsku populaciju da bi snizio karbonske imisije, svoje će posljednje godine provesti u bijedi jer za jednu generaciju neće biti dovoljno živih Europljana koji bi mu plaćali mirovinu i medicinsku njegu.”[3]Od više od 6000 jezika koji se sada govore na planetu više od polovice nestat će do kraja stoljeća.[4] U većini zapadnih zemalja fertilitet[5] je pao ispod granice prirodne obnove stanovništva. Postavlja se pitanje zbog čega je tomu tako i što utječe na činjenicu da neka društva imaju stopu fertiliteta iznad granice obnove, dok u Europi i Japanu već desetljećima traje demografska zima.

U povijesti su djeca imala svoju ekonomsku vrijednost, bilo kao pomoć obitelji prilikom obrađivanja zemlje, bilo kao jamac sigurnosti u starijoj dobi. Moderni mirovinski sustavi i urbanizacija pretvorili su rađanje djece u trošak za roditelje. No, što onda neke ljude motivira da imaju više djece, dok se drugi odlučuju za jedno ili sve češće nijedno dijete? Odgovor treba potražiti u vjeri. Demografi sve više povezuju broj djece s religioznošću roditelja. „Čovječanstvo ne može podnijeti smrtnost bez nade u besmrtnost.”[6] Osim ekonomske, djeca imaju i duhovnu vrijednost. Najniže stope fertiliteta u Europi pronalazimo upravo u zemljama kojima je pola stoljeća vladao ateistički komunizam poput Mađarske, Rusije i Ukrajine. U SAD-u najviše djece imaju evangelički kršćani, dok starijim protestantskim denominacijama prijeti izumiranje. Osim na unutarnjem planu, demografija će imati ključan utjecaj i u geopolitičkim kretanjima. Po Goldmanu ljudi prestaju rađati djecu kada počinju gubiti vjeru. Nakon poraza njihovih nacionalnih idolatrija u II. svjetskom ratu, poraženi Japan i Njemačka umiru polaganom demografskom smrću. Europski narodi iscrpili su se do te mjere u međusobnim ratovima da sada samo životare. Zemlje koje su nekada imale pretenzije vladati svijetom, poput Francuske, Engleske i Španjolske kroz nekoliko će generacija postati nebitne u globalnim odnosima. Jednostavno neće imati dovoljno stanovništva, a i ono koje budu imali bit će prestaro.

Lujak2

Male civilizacije nestaju iz brojnih razloga, no velike civilizacije nestaju samo kada im ponestane volje za životom.[7] Čovjek ne živi samo o kruhu − europske zemlje imaju svu hranu koja im je potrebna, ali su izgubile apetit za životom, kaže Goldman te nabraja tri velika izumiranja o kojima nas uči povijest. Prvo veliko izumiranje smješteno je između 1206. i 1150. godine pr. Kr. kada su uništeni svi gradovi na istočnom Mediteranu, poput Mikene, Troje, Hattuše, Jerihona i drugih kanaanskih gradova.[8] O drugom velikom izumiranju, onom helenskoga svijeta, imamo brojnije podatke.[9] Demografski osiromašena Grčka postala je lak plijen za Rimljane koji su i sami ubrzo stekli navike svojih pokorenih učitelja. Mommsen tako piše da Italija Ciceronova vremena sliči Grčkoj Polibijeva doba. Koncentriranje velikih zemljoposjedničkih imanja u rukama maloga broja ljudi, rad robovske snage na imanjima, iseljavanje italskoga stanovništva u osvojene zemlje i posljedično tome propast malih zemljoposjednika bili su početak kraja Rima. U vrijeme barbarskih invazija znatan dio legija je već bio popunjen prethodno pokorenim plemenima. Više nije bilo Rimljana koji bi se novačili te nam Rimsko Carstvo danas predstavlja treći primjer propale civilizacije.

II. Propast istoka

Općepoznato je da razvijene zemlje zapada imaju demografskih problema. Ono što se rijetko čuje jest činjenica da su upravo muslimanske zemlje one s najbržim stopama pada fertiliteta. Današnje muslimanske zemlje imaju dva do tri puta veći pad fertiliteta od svjetskog prosjeka. Na razini cijeloga svijeta u proteklih pedeset godina fertilitet je pao sa 4,5 djece po ženi na 2,5, što predstavlja pad od dva djeteta po ženi. U Turskoj je taj pad petero djece po ženi, u Pakistanu je broj djece po ženi pao za tri, u Indoneziji i Egiptu za četiri. Prosječna Iranka koja se rodila u obitelji sa šestero ili sedmero braće i sestara imat će samo jedno dijete.[10] Ako se ti trendovi nastave, do 2070. godine Iran će imati veći udio staroga stanovništva u cjelokupnoj populaciji od Njemačke. Dodatni je problem, usporedimo li muslimanske zemlje s europskima, to što njihov fertilitet pada naglo, dok je u Europi padao postepeno kroz više generacija i što, za razliku od razvijenih europskih zemalja, one neće imati razvijeni mirovinski sustav i sustav socijalne zaštite koji bi apsorbirao radikalni preokret u dobnoj strukturi. Da su toga svjesne i vladajuće elite u tim zemljama pokazuju i izjave njihovih čelnika. Dok je još 2006. godine Gaddafi predviđao trijumf islama na europskom tlu[11], već 2008. godine Tayyip Erdogan panično izjavljuje u svom govoru pred ženskom publikom u provincijskom gradu Usaku sljedeće: „Oni žele uništiti tursku naciju. Upravo to žele napraviti... Da bi naš narod ostao mlad, trebate imati najmanje troje djece.”[12] Iranski predsjednik Mahmud Ahmadinežad u rujnu 2010. izjavljuje: „Dvoje djece je formula za izumiranje nacije... Najnovija istraživanja pokazuju da se na svakih deset iranskih parova rađa samo osamnaestero djece... To je ono što je problem na Zapadu. Negativni rast populacije uzrokovat će izumiranje našega identiteta i kulture.”

Lujak3

Jedna je odrednica zajednička svim muslimanskim zemljama: s rastom pismenosti žena pada i fertilitet. Tako da u Beludžistanu, najnerazvijenijoj iranskoj provinciji, žene još uvijek u prosjeku rađaju sedmero djece, dok je u Teheranu taj prosjek 1,5. Dodatni je problem u tome što će današnji najbrojniji dio stanovništva Irana početi odlaziti u mirovinu baš u vrijeme kada prema predviđanjima iranske naftne rezerve počnu nestajati. Kakve će to posljedice ostaviti na političkom planu većinski šiitske zemlje, tek ostaje za vidjeti (Beludžistan ima većinsko sunitsko stanovništvo), vodeći računa o tome da Perzijanci čine tek nešto više od polovice stanovništva Irana (ostatak su Azeri, Kurdi, Arapi i Beludži). Slično tome, u Turskoj bi kroz nekoliko generacija Kurdi mogli činiti većinu u ukupnoj populaciji Anatolije, dok bi na razini cijele države imali najveći broj vojno sposobnog stanovništva. Hoće li Kurdi uistinu i postati većina, također nam tek ostaje vidjeti (Goldman vidi mogućnost doseljavanja u Tursku iz okolnih zemalja poput Kazakhstana, Turkmenistana, Uzbekistana i Azerbejdžana, gdje živi više od 60 milijuna Turcima bliskih pripadnika turkijskih naroda), no demografija već sada igra ulogu na izborima u Turskoj. Islamistička stranka AKP Tayyipa Erdogana[13] je, oslanjajući se na pretežito tradicionalno stanovništvo u unutrašnjosti zemlje, preuzela vlast od sekularnih stranaka koje su bile na vlasti još od Mustafe Kemala Ataturka, za koje pretežito glasa stanovništvo obalnih provincija.[14]

U vrijeme pisanja knjige, Egipat je upravo doživljavao smjenu vlasti nakon svrgavanja Hosnija Mubaraka. Goldman o Egiptu piše: „Egipat je Iran bez nafte i Turska bez obrazovane elite. Moglo bi se dodati da je i Gaza bez humanitarne pomoći. Hoće li Egipat ostati vojna država, postati demokratska država ili islamistička država ne može se predvidjeti u vrijeme izdavanja ove knjige. Izgleda najvjerojatnije da će Egipat biti neuspjela država.”[15] Dok su zapadni novinari očekivali da će se nakon Facebookom organiziranih prosvjeda mladih Egipćana na trgu Tahrir u Egiptu odjednom roditi demokracija, stvarnost je ponudila nešto drugačiji rasplet. Prema podatcima iz 2007., Egipat je imao 437 000 broadband konekcija na 80 000 000 stanovnika, ili u prosjeku pet na stotinu stanovnika, što je broj jednak onomu u Iraku i Pakistanu.

Usporedbe radi, u Južnoj je Koreji taj broj 34 na stotinu stanovnika, a u Izraelu 25. Nasuprot tome, prema službenim podatcima 44 % egipatske radne snage je nepismeno ili samo polupismeno, a oni koji i jesu pismeni tu pismenost stječu u školama i sveučilištima koji su daleko ispod standarda i potpuno nekonkurentni na globaliziranom tržištu rada. Većina njihovih polaznika koji pronađu posao pronalaze ga u državnoj administraciji. Čak se ni za one Egipćane, koji jesu dovoljno pismeni i imaju pristup modernom svijetu internetom, ne može sa sigurnošću reći jesu li njegovi sudionici ili tek promatrači. Nekadašnja žitnica antičkoga svijeta danas ima 40 % stanovništva koje živi ispod granice siromaštva i uvozi oko 50 % kalorija koje se godišnje troše. Turistička industrija, koja je prije revolucije donosila oko osam milijardi dolara godišnje, i doznake od Egipćana koji rade u inozemstvu, djelomično su pokrivale taj manjak. Nakon smjene vlasti turizam je u slobodnom padu, a deficit sve više raste. Stanje u Egiptu danas sliči stanju Argentine i drugih latinoameričkih zemalja neposredno prije bankrota, uz bitnu razliku što su one proizvodile dovoljno vlastite hrane za prehranjivanje stanovništva, prema Goldmanu: „Egipat je banana republika bez banana”.

Nasser, Sadat i Mubarak su 60 godina poticali male seljake, poljoprivrednike da ostanu na svojoj zemlji i tako spriječe prenapučenost u gradovima, što je poguban rezultat za produktivnost. Povrh toga, prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije iz 2008. godine, u Egiptu se obrezuje 91 % žena u dobi od 15 do 49 godina[16], dok se 29 % svih brakova sklapa među prvim ili drugim rođacima. Nadalje, svaki put kada im se da prilika, Egipćani nepogrešivo glasuju za islamističke stranke. Položaj egipatskih kršćana, Kopta, koji čine oko 10 % stanovništva, takav je da se u vrijeme vladavine vojne hunte moraju zadovoljiti statusom drugorazrednih građana, a u slučaju prevlasti islamista i taj je status nedostižan. S druge strane, u Siriji je liberalizacija poljoprivrednoga sektora, na koju je bila prisiljena međunarodnim trgovinskim sporazumima, dovela do odljeva stotina desetaka tisuća malih poljoprivrednika sa sela u improvizirana naselja oko Damaska i drugih većih gradova. Porastom globalnih cijena hrane, ukidanjem subvencija za gorivo i zamjenom do tada uvelike intervencionističkoga sustava u kojemu je vlast osiguravala niske cijene hrane, dolazi do gladi. Ako se k tome još uzme u obzir da je u Siriji 2010. godine boravilo oko milijun iračkih izbjeglica, možemo vidjeti neke od uzroka krvoprolića koje se trenutno ondje odvija.

Fertilitet Lujak

U susretu s modernim svijetom muslimanski se svijet mora suočiti s činjenicom vlastita neuspjeha. Goldman smatra da to zemlje poput Irana (a njega smatra glavnim generatorom sukoba u regiji te se zalaže za vojnu neutralizaciju njegova nuklearnoga programa) ne čini manje nego još više opasnima. Ako pljačkaš banke drži taoce kao zalog, policija u pravilu s njim pregovara. No, što ako otmičar boluje od neizlječive bolesti i svjestan je da će ubrzo umrijeti? Svjestan demografskoga i ekonomskoga odumiranja, Iran možda odluči sve baciti na kocku i pokuša sada, dok su mu naftni i ljudski izvori još uvijek na vrhuncu, uspostaviti svoju hegemoniju u regiji.

Arapsko proljeće ili arapski tridesetogodišnji rat

U zadnjih nekoliko godina u muslimanskim su zemljama smijenjeni brojni dugogodišnji vladari. Ben Ali u Tunisu, Gadaffi u Libiji, Mubarak u Egiptu, Saddam Hussein u Iraku, Pervez Musharraf u Pakistanu. U Siriji je režim obitelji Assad u borbi za opstanak, u Iranu su studentske prosvjede gušili policija i režimske paramilitarne skupine, dok je Afganistan u neprestanim unutarnjim okršajima od rušenja talibanskoga režima pa je američka vojna prisutnost jedino jamstvo održanja postojećega, barem prividno prozapadnoga režima.

Prva arapska revolucija pokrenuta je u Tunisu, a povod je bio, ne slučajno, hrana.[17] Ne želja za demokracijom, već upravo nesposobnost vladajućih režima da omoguće minimalne životne uvjete stanovništvu bila je u pozadini prosvjeda. I dok je većina zapadnjačkih analitičara u prosvjedima u Tunisu, Libiji i Egiptu vidjela ono što je željela vidjeti, a to je želja tih naroda za demokracijom, Goldman razloge pronalazi u ekonomskoj zaostalosti muslimanskih zemalja. Prema njemu, najveći egzistencijalni problem arapskim zemljama predstavlja Kina, a ne SAD ili Izrael. Razlog tomu nalazi u cjenovnom elasticitetu. Tako primjerice prosječni Amerikanac kupuje jednaku količinu mlijeka bez obzira na eventualni rast njegove cijene, no poraste li cijena hamburgerima, prestaje jesti brzu hranu. Jednako tome, prosječni Kinez danas za razliku od nekada potroši jednaku količinu žitarica, bez obzira na cijenu. S obzirom na to da je cijena žita na svjetskim tržištima relativno volatilna (s razlikama u cijenama na godišnjoj razini od otprilike 15 %), muslimanske si zemlje sve češće ne mogu priuštiti njegovu kupnju. Dođe li u određenoj godini do slabijeg uroda (dakle smanjenja ponude), cijena žita će rasti sve dok ne opadne i potražnja. I dok su se zemlje istočne Azije razvile u toj mjeri da im cijena žita više ne igra toliku ulogu, najsiromašnije arapsko stanovništvo počinje gladovati.[18]

Zašto su muslimanske zemlje tako neuspješne na globalnom tržištu? Izuzev Turske, gotovo su sve zemlje Bliskog istoka ekonomski i institucionalno zaostale. Izuzmemo li naftni sektor, nema nijedne grane gospodarske aktivnosti u kojima te zemlje bitno sudjeluju na globalnom tržištu. Da bismo pronašli razlog tome, moramo se vratiti u islamski svijet u vremenu prijelaza s XI. na XII. stoljeće i na do danas najutjecajnijega njegova mislioca, Islama Abu Hamida al-Ghazalija. Nakon strelovitoga širenja arapskih osvajanja zemljama koje su se tada nalazile pod upravom Bizantskoga Carstva, islam dolazi u doticaj s helenskom kulturom i filozofijom. Narednih su se stoljeća islamski filozofi podijelili na one koji su pokušali integrirati grčku racionalnu filozofiju, primjerice Avveroesa i Avicena, te one, u konačnici pobjedonosne, koji su odbacivali bilo kakav strani utjecaj, od kojih je najznačajniji bio al-Ghazali. Prema al-Ghazaliju, ljudska bića ne mogu razumjeti božju volju koja sama ne može biti ograničena ljudskim kategorijama razuma. Tako papir u dodiru s vatrom ne gori zbog njegove zapaljivosti, nego zato što je to Alahova volja u tom konkretnom slučaju. U drugom slučaju ta volja može biti i drugačija.[19] Negiramo li kauzalnost, s njome negiramo i mogućnost čovjeka da razumije prirodu.[20] Očito je da je takav način razmišljanja nespojiv s prirodnoznanstvenim i bilo kojim drugim istraživanjem. Radikalna razlika između poimanja Boga u islamu i kršćanstvu došla je do izražaja i u reakcijama na predavanje Benedikta XVI. u Regensburgu gdje je glavna papina postavka bila zatvorenost islama u odnosu na racionalnost.[21] Kršćanski je Bog sam Razum, Logos, dok je Alah, tvrdi Goldman, poput čitava poganskoga panteona u jednoj osobi, potpuno neshvatljiv i nedokučiv ljudima. Rezultati takve teologije mogu se primijetiti i u činjenici da se u Španjolskoj u jednoj godini prevede više knjiga na španjolski nego što je u arapskim zemljama knjiga prevedeno na arapski u zadnjih 1000 godina.[22] Uz to, kritičko ispitivanje Kurana i reforma islama „iznutra” nalazi se pred brojnim poteškoćama.[23]

Pored ekonomske zaostalosti i demografskoga slobodnoga pada, islamski svijet u pogledu vladavine prava još primjenjuje standarde Arabije sedmoga stoljeća.[24] Nije slučajnost što su se demokracija, vladavina prava i prava pojedinca rodila u kršćanskim zemljama, a ne u islamskima − iz Biblije vidimo da Jahve Noi daje obećanje da neće biti novoga potopa, s Abrahamom sklapa savez,[25] s Mojsijem i čitavim Izraelom sklapa sinajski savez dajući mu Dekalog te kasnije Isus Krist uspostavlja novi savez na posljednjoj večeri. Tako svaki pojedinac ulazi u osoban savez s Bogom pa ako vladari i imaju određeni autoritet nad pojedincima, oni su uvijek ograničeni savezom koji se odnosi na svaku osobu pojedinačno. U islamu takav savez ne postoji niti može postojati jer bi to značilo ograničavanje Alaha koji ne može biti vezan ničime, pa čak ni svojom riječju. Vladavina prava nespojiva je sa Šerijatom.[26]

Pogledamo li današnje arapske države, vidimo da su one nastale kao posljedica raspadanja kolonijalnoga sustava europskih sila te da su njihove granice prije relikt nekadašnjih interesnih zona nego odraz stvarnoga stanja na terenu.[27] Uzmimo samo primjer današnjeg Bliskog istoka. U Siriji destljećima vlada obitelj Asad koja pripada alavitskoj sekti, bliskoj šijitima. Alaviti se pretežito nalaze uz uski obalni pojas Sirije i čine manje od 20 % ukupne populacije. Većinu čini sunitsko stanovništvo koje živi u unutrašnjosti te uz granicu s Irakom. Na granici s Turskom živi znatna populacija Kurda. U Iraku je situacija obrnuta, na jugu živi većinsko šijitsko stanovništvo, na sjeveru suniti, dok Kurdi prebivaju na tromeđu tursko-sirijsko-iračke granice. Povrh svega, u svim zemljama postoje brojne enklave s kršćanima i pripadnicima raznih islamskih sekti. Današnji islamski svijet u mnogočemu podsjeća na Europu XVII. stoljeća u vrijeme odvijanja Tridesetogodišnjega rata.[28] U njemu se kao jedan od ključnih likova otkriva habsburški general Albrecht von Wallenstein koji je uspio okupiti do tada neviđenu vojsku od 100 000 plaćenika porijeklom iz zemalja od Škotske do Hrvatske, naučivši ih da žive od zemalja u kojima se nalaze. Na kraju rata Njemačka je ostala depopulizirana[29] i rascjepkana na brojne državice, a Francuska se izdigla kao najveća sila kontinentalne Europe.

Ben Ali Gadafi

Slijeva nadesno: Ben Ali, Ali Abdullah Saleh, Gaddafi, Mubarak

U takvoj složenoj situaciji muslimanskih država dolazi do američke intervencije u Iraku kojom se ruši sunitski dictator Saddam Hussein. Uspostavljanjem demokratske, a samim time većinski šijitske vlasti, Irak sve više pada pod utjecaj najveće šijitske i susjedne mu države, Irana. Da bi ponovno uspostavio ravnotežu između sunitskih i šijitskih snaga u zemlji te zaustavio Al-Qaedu, američki general Patraeus financira, naoružava i obučava sunitske plemenske milicije kao protutežu. Tako su suniti ponovno ojačali toliko da se mogu suprotstaviti šijitskoj prevlasti, a ujedno je Al-Qaeda oslabljena jer više nije bilo boraca koji bi joj se pridružili. Naime, svi su već radili za Amerikance. Dok je Wallenstein naučio vojsku da živi od zemlje, Patraeus je naučio zemlju da živi od njega. Taj je sustav donekle i funkcionirao dok je SAD zadržavao značajnu vojnu prisutnost u Iraku. No, nakon povlačenja za Obamina mandata ostao je vakuum i do zuba naoružani vjekovni neprijatelji suniti i šijiti, više nego voljni boriti se za njegovo popunjavanje.[30] Ono što slijedi na Bliskom istoku neće biti ni lijepo ni ugodno. Kao i Tridesetogodišnji rat, i ratovi na tim prostorima prestat će tek onda kada se sve sukobljene strane izmore do te mjere da ih više ne mogu nastaviti. Naivna pretpostavka svih američkih administracija da će uspjeti uvesti demokraciju na područja u kojima je nikada nije bilo i stanovništvo je ne želi (do sada su svi slobodni izbori u muslimanskim zemljama dovodili do pobjede islamističkih stranaka) doživjet će neuspjeh. Najviše što zapadne zemlje mogu učiniti jest spriječiti da umiruće zemlje i njih povuku za sobom.

Teopolitika

Budućnost će pripadati onima koji se u njoj pojave. Jedina razvijena industrijska zemlja s fertilitetom iznad granice obnove stanovništva su Sjedinjene Američke Države. Europa će u budućnosti igrati sve manju ulogu, dok će Kina i Indija igrati sve veću. Goldman smatra da bi u takvim promijenjenim okolnostima SAD trebao napustiti do sada prevladavajuću ideologiju prema kojoj su glavne odrednice ljudske zajednice zajednički interesi. Za razliku od te teorije, koja porijeklo vuče od Cicerona i Hobbesa, predlaže prihvaćanje definicije sv. Augustina prema kojemu ljudske zajednice trebamo razlikovati prema onome što su objekti njihove ljubavi. Narodi propadaju zato što vole pogrešne stvari. SAD bi morao intervenirati u svijetu vodeći se uvijek načelom: koje zemlje/narodi s nama dijele ljubav naspram prava pojedinaca? Engleska, Poljska[31] i Indija[32] neke su od zemalja u kojima prepoznaje zajedničku predanost individualnim pravima nad kolektivizmom. Geopolitički rivali poput Kine i Rusije, iako ne dijele vrijednosti SAD-a, mogu s njim pronaći zajednički jezik. U pogledu islamskih zemalja (islam Goldman smatra glavnim kandidatom za 4. veliko izumiranje civilizacija) nije optimističan. Uzaludni su pokušaji preoblikovanja propalih civilizacija. Ako velik dio ljudi iz muslimanskih zemalja radije želi umrijeti nego se suočiti s neuspjehom svoje civilizacije u modernom svijetu, najbolje, ili najmanje loše, što se može učiniti je da im se ta želja ispuni uz što manje posljedica za Zapad.

Bojan Lujak
Obnova

[1] David P. GOLDMAN, „Confessions of a Coward”.

[2] David P. GOLDMAN („SPENGLER”) ,„And Spengler is...”.

[3] David P. GOLDMAN, How Civilizations Die (And Why Islam is Dying, Too), ix.

[4] Isto, XII. Citirano prema: John Noble WILFORD, Languages Die, but Not Their last Words, New York Times, 19. 9. 2007.

[5] Fertilitet je broj rođene djece po jednoj ženi. Ne treba ga miješati s mortalitetom i natalitetom koji se u pravilu mjere po broju umrlih/rođenih na 1000 osoba.

[6] David P. GOLDMAN, How Civilizations Die, xxii, (Spenglerov Opći zakon br. 5)

[7]Isto, 122., (Opći Spenglerov zakon br. 16)

[8]Ilijada i Odiseja, Knjiga o Jošui i Heziodovi mitovi daju nam sliku tih davno prošlih vremena. I razlozi njihove propasti mogu se nazrijeti u tim djelima. Tako Bog upozorava Izraelce da se ne povode za običajima naroda koje je Jahve protjerao pred njima − žrtvovanjem djece, infanticidom, hramskom prostitucijom i vračanjem: „Ničim se od toga nemojte onečišćavati! Ta svim su se tim onečišćavali narodi koje ja ispred vas tjeram.” (Levitski zakonik 18, 25). Iz Ilijade znamo da Agamemnon žrtvuje svoju kćer bogovima za povoljan vjetar do Troje.

[9]Aristotel navodi kako je Sparta, nekada najmoćniji grad Grčke, sredinom IV. st. pr. Kr. imala samo 1000 građana (ujedno je, nakon Krete, bila prvi grad koji je formalizirao praksu pederastije), dok je nekada taj broj iznosio 10 000. Da bi spriječila cijepanje zemlje, spartanska je aristokracija imala mali broj djece. Iako je, kako kaže Aristotel, zemlja bila u stanju uzdržavati 1500 konjanika i 30 000 hoplita, ukupan broj građana pao je ispod 1000. Nakon što im je tebanski vojskovođa Epimamonda nanio poraz kod Leuktre, Sparta se više nije mogla oporaviti. Nekada slavni grad u rimska je vremena bio nešto poput zabavnoga parka u koji su Rimljani dolazili gledati potomke velikog Leonide. Polibije primjećuje kako u Grčkoj postoji nestašica djece i ljudi zbog čega pada produktivnost te kako ljudi radije traže lagodni život i ne žene se. Ako se pak žene, podižu samo jedno ili dvoje djece od mnogo rođenih da bi ih mogli odgajati u bogatstvu. Popis 79 obitelji iz Mileta, godine 200. pr. Kr., zabilježava 188 sinova i samo 28 kćeri.„Čak i bogataš uvijek izlaže kćer“, piše grčki pjesnik Posidip. Strabo opisuje Grčku kao potpuno napuštenu zemlju: “Rimski vojnici borave u napuštenim kućama, Atena je nastanjena kipovima.” Plutarh misli da se u Grčkoj više ne bi moglo naći 3000 hoplita.

[10] David P.GOLDMAN, How Civilizations Die, 4. Citirano prema: Ali A. Allawi, The Crisis of Islamic Civilization (New Haven, CT:Yale University Press 2009), 272.

[11]„Imamo 50 milijuna muslimana u Europi. Ima znakova da će Allah podariti pobjedu islamu u Europi – bez mačeva, bez pušaka, bez osvajanja. Pedeset milijuna europskih muslimana Europu će pretvoriti u muslimanski kontinent.” Isto, 28. Citirano prema: MEMRI, al-Jazeera TV, Gaddafi Islam taking over Europe Victory within a Few Decades.

[12] Isto, 8.

[13]U vrijeme pisanja knjige Erdogan je bio turski premijer, odnedavno je postao predsjednik.

[14]Uzrok takvoj podjeli možemo potražiti u Balkanskim ratovima, I. svjetskom ratu i neposredno nakon njega grčko-turskom ratu, za vrijeme kojih se velik dio europskih muslimana doselio na područje današnje Turske. U Anatoliji su kršćani, pretežno Armenci i Grci, činili petinu stanovništva sve do 1916. godine. Obalu Male Azije još su od antičkih vremena Grci zvali domom. I dok su Grci raseljeni u velikoj poslijeratnoj razmjeni stanovništva, Armenci su imali manje sreće − više od milijun ih je ubijeno ili raseljeno u Armenskom genocidu (današnji turski Kurdistan nekada se zvao zapadna Armenija). Nova turska država svoju je intelektualnu, birokratsku i vojnu elitu regrutirala upravo iz Europe naseljenoga muslimanskoga stanovništva. Na svaki pokušaj remećenja sekularnoga uređenja vojska bi u prošlosti odgovarala državnim udarom. No, izgleda da su sekularni Turci od svojih europskih uzora preuzeli i naviku izbjegavanja prokreacije. Danas je Erdogan taj koji je pozatvarao stotine generala i časnika turske vojske u aferi Ergenekon. Iako europeizirano, tursko stanovništvo i danas prevladava na sveučilištima i velikim gradovima na obali poput Istanbula te ujedno čini jezgru turske ekonomije, a političku moć preuzeli su Erdoganovi islamisti iz Anatolije. I dok su nekada vladali institucijama, danas su prozapadni Turci spali na protestiranje na trgu Taksim Gezi odakle ih suzavcem rastjeruje Erdoganova policija. Na simboličnoj razini također dolazi do promjena. Dok je Ataturk zabranio ženama nošenje marame, Erdoganova se supruga ne pojavljuje u javnosti bez njega. I sama zabrana je nakon mnogo kontroverzi ukinuta referendumom.

[15]David P. GOLDMAN, How Civilizations Die, 34. S današnjeg stajališta možemo vidjeti da je Egipat nakon svrgavanja Mubaraka na izborima glasovao za Muslimansku Braću, da bi nakon državnoga udara vojska ponovno preuzela vlast, samo umjesto Mubaraka dolazi al Sisi. U tranziciji od vojne u islamističku do ponovno u vojnu, demokratska država nije došla na red.

[16]Isto,82. Citirano prema: Female genital mutilation and other harmful practices, World Health Organization, Sexual and reproductive health.

[17]Iskra koja je započela prosvjede bila je samozapaljenje Mohameda Bouazizija, 26-godišnjeg malog trgovca nakon što mu je policija zaplijenila robu i kolica s kojima je prodavao povrće.

[18] David P. GOLDMAN, How Civilizations Die, 40.

[19] „Poveznica između onoga što se redovito smatra uzrokom i onoga što se redovito smatra posljedicom po nama nije nužna. Na primjer, nema kauzalne poveznice između pijenja i utaživanja žeđi, sitosti i jedenja, gorenja i dodira s vatrom... Filozofi ne nude drugi dokaz doli same pojave gorenja, kada dođe do dodira s vatrom, ali opservacija dokazuje samo istovremenost, a ne kauzalnost, i u stvarnosti nema drugog uzroka doli Boga.” Isto, 145. Citirano prema: Robert R. REILLY, The Closing of the Muslim Mind, Intercollegiate Studies Institute, 2010), 105.

[20]Tako npr. dok Jahve u Knjizi Postanka Adamu dovodi sve životinje da bi im on dao imena, u Kuranu Alah uči Adama njihova imena jer on sam nema ovlasti niti znanja da ih imenuje.

[21]„Ne djelovati u skladu s razumom protivno je prirodi Boga. Urednik, Theodore Khoury, primjećuje: Za cara, Bizantinca oblikovana grčkom filozofijom, ta je izjava samoevidentna. Ali za muslimanski nauk, Bog je apsolutno transcendentan. Njegova volja nije ograničena bilo kakvim našim kategorijama, čak ni racionalnošću.” Predavanje Svetoga Oca, Aula Magna Regensburškog Sveučilišta, 12. rujna 2006. godine.

[22] Ako je netko pomislio da je možda riječ o davanju većeg naglaska kvaliteti nad kvantitetom, bit će razočaran saznanjem da je jedan od najprodavanijih prijevoda u arapskom svijetu Hitlerov Mein Kampf, s naturaliziranim prijevodom naslova Moj Džihad.

[23] Biblija prenosi Božju riječ preko usta proroka, tako da se biblijski tekstovi uvijek stavljaju u kontekst vremena i ne tumače se doslovno, nego izvlačenjem biti i njezinom primjenom u današnje doba. No, Kuran je po islamskoj predaji anđeo Gibrail izravno diktirao Muhamedu pa je time i bilo koje tumačenje različito od doslovnog nezamislivo.

[24] Goldman arapsko društvo opisuje sa slikom ruske lutke babuške/matrjoške. Klan je proširena obitelj, pleme je prošireni klan, a država je prošireno pleme. U takvom sustavu otac kao glava obitelji ima ovlast fizičkoga kažnjavanja svojih ukućana usporedive s ovlastima države, koja je ionako samo proširena obitelj (ovdje Goldman polazi od Kurana, Sure 4:34 koja daje dopuštenje muževima da discipliniraju svoje supruge).

[25]„Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe - Savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe. Tebi i tvome potomstvu poslije tebe dajem zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica − svu zemlju kanaansku − u vjekovni posjed; a ja ću biti njihov Bog.”; Knjiga Postanka, 17:7−8.

[26] Prema Goldmanu, američka je intervencija u Iraku polazila od pogrešne pretpostavke Busheve administracije da će, uz dovoljno pomoći izvana, svaki narod izabrati liberalnu demokraciju kao svoj politički sustav, tj. da se u svakom čovjeku ispod kože, bez obzira na religiju ili narodnost, skriva Amerikanac.

[27] Tako su u Iraku manjinski suniti držali sve poluge vlasti nad šijitima i manjinskim Kurdima (koji su suniti) za vrijeme Saddama Husseina. U Siriji je na vlasti obitelj Asad koja pripada šijitskoj alavitskoj sekti dok većinu stanovništva čine suniti. U Libanonu pored šijita i sunita žive kršćani, od kojih su najbrojniji maroniti, druzi i pripadnici raznih drugih religija.

[28] Rat koji je odnio više od 30 % stanovništva tadašnjeg Svetog Rimskog Carstva odvijao se nominalno između katolika i protestanata, dok je u stvarnosti bio borba između habsburške dinastije i Francuske za prevlast na kontinentu. Tako je Francuska, katolička zemlja koja se ponosila time što je „prva kći Crkve”, otvoreno pomagala protestantsku koaliciju protiv katoličke Španjolske i Austrije pod Habsburzima. Najveću je cijenu platilo današnje područje Njemačke gdje su u najgorim ratnim godinama mnogi pribjegavali i kanibalizmu. Kao glavni motiv sukoba Goldman iznosi činjenicu da su i Francuska i Španjolska vidjele same sebe kao „izabrane nacije“. Općenito Goldman smatra da je glavni razlog (ili zapravo „kukavičje jaje“ poganskoga svijeta) raspada kršćanstva u Europi stalna navika njezinih naroda da sebi pripisuju prerogative Izraela kao izabranog naroda. Nacionalna idolatrija u različitim se zemljama očituje različito: Galija/Francuska tako se smatrala Novozavjetnim Izraelom preko koje Bog ostvaruje svoju volju („Gesta dei per Francos“), Vizigotski su kraljevi smatrali svoje kraljevstvo božjim instrumentom na zemlji, Engleska je od Providnosti izabrana zemlja (John Foxe), Španjolska je izabrana da ostvari Novi Zavjet kao što je Izrael izabran da ostvari Stari (Juan de Salazar), Poljska je patnički Krist među narodima (Adam Mickiewicz), Irska je nacija za Crkvu (Daniel O'Connell), Rusija je Treći Rim s misijom spašavanja svijeta. Njemački je mesijanski mit za vrijeme nacizma svima dovoljno poznat. Sjetimo se da se i na našim prostorima mogu pronaći slične ideje poput „Nebeske Srbije“.

[29] Goldman smatra da svi veliki ratovi traju otprilike 30 godina; Peloponeski, Tridesetogodišnji, Napoleonski, I. i II. svjetski − toliko zapravo treba vremena da izginu dvije generacije muškaraca sposobnih za rat. Muškaraca treće generacije jednostavno nema dovoljno da bi ga nastavili.

[30]Da je Goldman bio u pravu kada je 2011. godine predvidio da će to “naoružavanje za pacifikaciju” dovesti do još većih sukoba vidimo danas na primjeru krvavoga rata u Siriji i Iraku. Asadov alavitski režim uz potporu Irana, Rusije i Hezbollahovih boraca ratuje sa sunitskim skupinama poput ISIL-a, Al Nusre, Slobodne Sirijske Vojske i brojnih drugih naoružanih skupina koje, kako koga i kako kada, financijski i opremom podupiru SAD, Saudijska Arabija, Katar, Turska. No, i te skupine ratuju same među sobom, a kršćanske i druge nemuslimanske manjine veću sigurnost vide s Asadom nego s džihadistima. Rat se nije zadržao unutar granica Sirije, već je ISIL proglasio kalifat i u sjevernim, pretežito sunitskim, dijelovima Iraka. Pored navedenih skupina tu su još i Kurdi koji de facto imaju neovisnost u Iraku te pomažu svojim sunarodnjacima s Kurdima iz Turske u borbama za teritorij i prevlast Siriji. To sve, naravno, budno promatra Turska u kojoj živi znatna kurdska populacija i kojoj kurdska renesansa najmanje odgovara.

[31] U pogledu danas aktualne Ukrajine (i drugih zemalja bivšeg istočnog bloka) Goldman smatra da treba poštivati interese Rusije jer SAD ionako nema velike interese ni mogućnosti izvući je iz područja ruskog utjecaja, za razliku od Poljske koja je jedna od SAD-u bliskih zemalja i u kojoj smatra da se treba povući granica ruskom ekspanzionizmu.

[32] Tako bi prednost u sukobu s Pakistanom, koji je ionako uvijek na rubu raspadanja, uvijek davao Indiji.

Uto, 17-10-2017, 08:07:00

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0061_Medvednica.jpg
Copyright © 2017 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).