Selo ili grad?

Utopija urbanog života postaje višestruko intrigantan fenomen. Život u svjetskim metropolama postaje sve nesigurniji, turobniji i otuđeniji. Visoki troškovi života, astronomske cijene nekretnina, brzi ritam života, zagađeni zrak, prometni kolaps, otuđenje u obitelji, od drugih ljudi i prirode, samo su neki od razloga (ka)da građani teže prirodnijem načinu života. To omogućava život na selu. Tamo ljudi još uvijek pomažu jedni drugima. Grad (p)ostaje usud života za starije osobe vezane za stalne liječničke preglede, a mladi lakše pronalaze poslao, dostupnije im je (visoko) obrazovanje, izvanškolske aktivnosti...

Izbor je na nama

U životu se mijenjaju izbori i prioriteti. Bitno je da se ne rukovodimo pomodarstvom da je građanima "rezerviran" urbani život, a za seljake ruralna sredina. Malograđani ne znaju za mjesto boravka. Socijalna izolacija, stresne situacije i otuđenje znatno su izraženiji u (većim) gradovima nego u manjim gradovima i selu. Izbor između života na selu ili gradu ovisi o životnim stilovima. Ako preferiramo ubrzani način života onda je grad logičan izbor, a selo je za ležerniji način života. Sve brutalnija dehumanizacija života u velikim urbanim sredinama može pokrenuti obrnuti migracijski trend.

Posljedice urbanizacije

Prije desetak godina u SAD-u zabilježeno je prvi put više samaca negoli oženjenih. U Njemačkoj je više 17 milijuna samačkih kućanstava. To je, između ostalog, posljedica urbanizacije, o čemu piše njemački psihijatar Manfred Spitzer u knjizi "Usamljenost – nepoznata bolest". Spitzer iznosi podatke da su suvremeni oblici ovisnosti i duševnih bolesti u visokoj korelaciji s društvenom izolacijom, osobito vidljivim u visoko urbanim sredinama.

U sjajnoj dokumentarnoj seriji izvrsnog novinara Ben Foglea – "Ljudi od divljine" opisuju se životi ljudi koji su se odmakli iz svjetskih metropola. Otišli su daleko od materijalne civilizacije i urbanog života, žive zdravije i imaju ispunjen dan aktivnostima koje sami određuju. Odbacili su stanove, kuće, račune, kredite i svakodnevni stres na poslu. Odlučili su se za seoska domaćinstva i bave se uzgojem domaćih životinja i vlastite hrane. Pronašli su nutarnji mir. U svjetlu ove teme koronavirus je donio jednu pozitivno stvar - diljem svijeta nitko nije bježao sa sela u gradove. Obratno.

U Hrvatskoj je enorman uvoz hrane. Nestašica hrane može potaknuti masovni odlazak na selo. Drugi "okidač" za promjenom mjesta stanovanja je eskalacija krize.

Što južnije to svjetlije

Politički projekt stigmatizacije (nekada socrealističkog) Balkana, iz kojeg (svi) žele pobjeći u njedra "napredne" Europe, polako, ali sigurno pada u vodu. Mnogi prihvaćaju izreku "Što južnije, to tužnije", a ja već odavna tvrdim obrnuto: Što južnije to svjetlije, prirodnije i mirnije!

Prije desetak dana sam bio u Međugorju. Djeca se, ispred roditeljskih kuća igraju satima i nitko nema mobitela. Roditelji se međusobno posjećuju, pomažu oko gostiju i poljoprivrednih radova. U Međugorju vlada MIR koji svakoga dotakne.

Infrastruktura se u manjim gradovima (koji nisu uz more) postaje sve kvalitetnija. Bolji je društveni život u malim zajednicama. Život u urbanim sredinama je ljude međusobno otuđio i udaljio od prirode. U svjetskim metropolama život postaje okrutan. Zato ne čudi da se sve više građana koji se odlučuju za povratak na selo. Antropolog John Henry u knjizi "Culture Against Man" ovaj fenomen objašnjava činjenicom da u tradicionalnim i ekonomski manje razvijenim društvima postoji "komplementarnost između onoga što se proizvodi i onoga što se želi". I autorica romana "Napokon rođen" Margaret Mazzantini otkriva zašto joj nedostaje balkanski "skromni i ponosni svijet", a (njezin rodni) Rim je opisala "životnom močvarom".

Ljudi su porijeklom sa sela se u velikim gradovima stigmatiziraju pogrdnim izrazima - provincijalac, dođoš, balkanac, seljačina, primitivac, dotepenac, rȕdimentāran (zaostao u razvoju)... Radije biram (autentične) "provincijalce" i ljude "od divljine" nego samoprozvane "progresivce" iz "urbanih plemena" (Benjamin Perasović). Ponavljam: malograđani i primitivci ne znaju za mjesto boravka.

Ako opet dobije izbore zagrebačka "urbana gerila" možemovaca, na čelu s "Lenjinom u tenisicama", vjerujem da će potaknuti ljude da potraže čišću, ležerniju, kulturniju i tolerantniju sredinu od Zagreba. Jedna ogorčena građanka naše metropole je na svom Facebook profilu zapisala: "Ne mogu živjeti u gradu u kojem se krade njegov duh, kojem se identitet mijenja po diktatu trendova koji nemaju veze s njegovom poviješću i kulturom. Ne odlazim zato što glorificiram život izvan grada, već upravo suprotno - zato što ono što se danas naziv u Zagrebom više nije grad".

Gradovi u Dalmaciji

Kaos urbanizacije najviše nagriza gradove. Gradovi u srcu Dalmacije se natječu u devastiranju kulturne baštine i prirodnih ljepota. U Dalmaciji i priobalju ne posustaje betonizacija, divlja gradnja, masovni turizam, (ljetni) kolaps u prometu... Tamo se natječu čija će kuća imati više apartmana, a obiteljske kuće postaju zgrade.

Investitori postaju lokalni šerifi. Gradovi i muzeji stenju pod najezdom masovnog turizma. Lokalne vlasti su godinama dopuštale neselektivni porast barova, privatnog smještaja i noćnih klubova. Prodaja nekretnina strancima tako brzo napreduje da, na primjer u centru Dubrovnika ima više vlasnika kuća iz inozemstva nego domaćih ljudi.

Sve je manje stanovnika u centrima tih gradova, a u zaleđu su neuređena polja i sve manje težaka. Izumrli su stari zanati. Sve to ide pod ruku s galopirajućom apartmanizacijom jer Dalmacija živi od "cimer fraj ekonomije". To su neki razlozi zašto za odmor ljeti biram Gorski kotar. Ne čudi da sve više ljudi u ljetnom periodu biraju i Liku te destinacije koje nudi kontinentalni turizam.

Slavonija se još odupire

Tamo gdje je zagospodario tsunami modernizma nema zajedništva i društvenosti. U malom mjestu Bilju pokraj Osijeka vlasnik etno-imanja Orlov put jednom mi je rekao: "Jučer kad sam se vratio iz Zagreba, uhvatila me panika jer mi je Zagreb tako blizu. Nepuna tri sata vožnje vozilom do moje oaze mira".

Slavonci su pristojni, ljubazni. srdačni, empatični, solidarni, skromni i mirni ljudi. U Slavoniji domaćini drže goste kao kap vode na dlanu. Slavonci koji su otišli u inozemstvo priznaju da (im) je na Zapadu nemoguće naći takve „lege“ i prijatelje.

T-portal je još 1. 1. 2016. objavio ovu moju izjavu: „Kada bi se napravilo istraživanje o tome tko je najbolji domaćin, definitivno bi Slavonci i Baranjci bili na prvom mjestu.” Drago mi je je to naknadno svjetska javnost prepoznala s nagradom Traveller Review Awards, vodeća svjetska online platforma za turistički smještaj Booking.com. Prema ocjenama njihovih korisnika, gostiju hotela, apartmana i eko-imanja, Osječko-baranjska županija je proglašen "najsrdačnijom regijom u Europi". Međutim, dok se polagano Lika i Gorski kotar bude iz dugogodišnje letargije u Slavoniji sela sustavno popadaju. Izuzetak je Baranja gdje cvjeta seoski turizam.

Moj (rodni) Trogir i Zadar (gdje sam živio i radio 26 godina) doživjeli su tsunami modernizma. Tamo se pokopava sve ono što su naši stari stoljećima gradili. Zadar se nekada s pravom zvao grad ZA DAR, a danas je uništen betonizacijom.

Suprotno tim sredinama Osijek je grad po mjeri čovjeka i zato tu živim već trinaestu godinu. Ipak, da nemam ozbiljne zdravstvene probleme otišao bi živjeti u dalmatinsko zaleđe, Liku ili Gorski kotar. Rekoh ranije, sve je stvar izbora, životnih okolnosti i preferencija. Zato je važno znati što nam je (i kada) u životno najvažnije. Ch. Thurman je zapisao da je život poput jelovnika iz kojega biramo. "Ako kažete da uspjehu na poslu, govorite ne razumnom povratku kući i mogućnosti življenja uravnoteženim životom. Kad god neka osoba nečemu kaže da, to znači da nečemu drugom mora reći ne. Problem je kada se ljudi (na duže vrijeme) fokusiraju na jedno područje života, na primjer karijeru, a zanemare ostala - obitelj, zdravlje, prijatelje i duhovni život."

Zaključno pitanje: selo i/ili grad?

Ruralna i urbana sredina podrazumijevaju različite stilove života. Zato ne treba donositi vrijednosne sudove ZA ili PROTIV života na selu i gradu. Neki tijekom godine uspijevaju kombinirati život na selu i gadu. Međutim, ostaje činjenica da je život u manjim gradovima i selima humaniji pa zato ljudima postaje sve privlačniji. Svekolika kriza u Europi i Hrvatskoj može dodatno potaknuti ovaj trend.

dr. sc. Zlatko Miliša prof.