Važnost rada i molitve u terapijskim zajednicama
U vrijeme socijalizma potiho se govorilo o drogi, a narkomane se medijski „smještalo“ u rubriku crna kronika. Onda nije bilo centara za prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnika ni terapijskih zajednica.
Terapijske zajednice konfesionalnoga tipa jesu (prema mojem mišljenju) najučinkovitiji način borbe protiv droga, ali se od države marginaliziraju.
Važnost zajednica konfesionalnoga tipa
Zajednice konfesionalnoga tipa (je)su vjerskoga usmjerenja, samozatajne i okrenute entuzijastičkom radu. Za razliku od bolničkoga tretmana i centara za izvanbolničko liječenje, država za njih ne izdvaja materijalna sredstva. Njihovi štićenici i voditelji kažu da žive od "Božje providnosti". U cilju ozdravljenja duše i tijela tamo se živi prema benediktinskoj maksimi: Ora et labora.
Dugotrajnost boravka u kući (zatvorenoga tipa) olakšava stabilizaciju apstinencije, a jasna struktura: rad, red, disciplina i dnevni ritam, kroz dulje vrijeme, omogućava korisnicima da dosegnu dublje i poželjne promjene ponašanja. Strukturirana i stroga pravila postaju predispozicije za uviđanje snage vjere, rada, zajedništva, (samo)discipline, poniznosti i upornosti.
Najpoznatiji tip komune konfesionalnoga tipa jest Cenacolo, koja je postala najučinkovitija kod simbioze nekoliko važnih elementa na putu oslobađanja od ovisnosti: molitva, rad, stroga pravila i skupni razgovori. Posebna je praksa te zajednice "anđeo čuvar" - "(naj)stariji brat", tj. bivši ovisnik, koji se brine 24 sata o mlađem bratu, a koji je tek započeo put izlaska iz pakla droga. Ovdje se započinje s prvom rehabilitacijom razgovorima u paru.
Cenacolo je zajednica s najstrožim pravilima, gdje nema pušenja, korištenja ekrana, a u prvoj godini nisu dopušteni posjeti. Međutim, ova zajednica pokazuje najbolje rezultate, gdje štićenici mogu odabrati inozemne kuće i naučiti novi jezik, a kuriozitet je da je samo iz takve kuće u Međugorju do 2020. godine (poslije) postalo čak osam svećenika.
Zajednice s kojima sam nekada surađivao i imao istraživanja prakticiraju spoj vjere, rada i zajedništva. Molitva se doživljava (i) kao blagodat zajedničkoga posla. U Cenacolu naglašavaju da njihove kuće nisu lječilišta, nego "škola života". Tu, kao i u drugoj talijanskoj kući Mondo Nuovo, u Nuniću kod Benkovca te u Reto centru (kod Klisa), gdje smo provodili istraživanje, naglasak je na terapiji molitvom i radom. Mnogi ovisnici otkrili su snagu vjere tek u komuni. Otkrivaju da ih je duhovna terapija naučila strpljenju, ustrajnosti, opraštanju i poniznosti. Tamo nema farmakološke terapije.
Korisnici odnosno polaznici terapijskih programa angažirani su na različitim poslovima. Bave se poljodjelstvom, građevinskim radovima, stolarstvom (odnosno restauriranjem drvenih predmeta), pčelarstvom, uzgojem domaćih životinja te izradom i prodajom raznih roba pridonoseći svojoj egzistenciji.
Kada sam imao istraživanja u spomenutim zajednicama, nije bilo u njima, kao danas, mladih s problemom anoreksije, bulimije, ovisnika o internetu, kocki i sl.
Neki važniji rezultati istraživanja
U istraživanju s Višnjom Perin u dva vremenska intervala, a na uzorku 60 ispitanika iz triju terapijskih zajednica konfesionalnoga tipa dobili smo podatak da u svim aspektima postoji statistički znatna razlika između zadovoljstva životom prije ulaska u program i tijekom programa (Vidjeti u: Miliša, Z. i Perin, V., Rad – odgojna vrijednost u komunama za ovisnike).
Rezultati istraživanja pokazali su veće zadovoljstvo štićenika tijekom tretmana u zajednici i to: emocionalnom stabilnošću, druženjem, radom - aktivnostima koje se nude u zajednici, vjerom (molitvom), zdravstvenim stanjem, slobodnim vremenom te očekivanjem da će u budućnosti ostvariti ono što do ulaska u zajednicu nisu uspjeli. Samo su seksualnim životom bili zadovoljniji prije dolaska u terapijsku zajednicu, što je sasvim razumljivo. Prije ulaska u terapijsku zajednicu ispitanicima je bilo važno kako ostvariti užitak kod drogiranja, doći do novca (ne birajući sredstva), imati određene povlastice, što manje raditi ili biti što kraće na poslu koji nije naporan. S duljinom boravka oni sve više preferiraju: upornost, marljivost te samoaktualizirajuću i socijalnu orijentaciju prema radu te zdrav način života.
Dobri odnosi u zajednici temelje se na kvalitetnim odnosima svih sudionika na različitim poslovima. Prije im je droga "betonirala" dokoličarenje i ekstremni hedonizam kao njihov nekadašnji životni stil. Dok su bili ovisnici bili su u stalnoj potrazi za novim "šutom", grozničavo tražeći novac od drugih, a(li) ne i njihovo društvo, bježali su od obveza, odgovornosti i (zahtjevnoga) rada. To je potvrda da je dosada opasan porok te da je (svaka) ovisnost kratkotrajna ugoda, a dugoročno mučenje.
Prije ulaska u komunu bili su visoko otuđeni, a od boravka u komuni (za)dobili su osjećaj zajedništva. Istinska prijateljstva nisu dio života ovisnika o "teškim" dogama, ali su pronađena ili obnovljena tijekom boravka u kući.
Treba učiti (i) od razgovora s bivšim ovisnicima
Tijekom ovoga istraživanja vodili smo razgovore sa štićenicima, njihovim roditeljima i odgovornima iz tih zajednica te doznali da je od onih koji su ostali dulje od dvije godine trajno izliječeno njih oko 20 %. Samoinicijativnim napuštanjem kuće i kraćim boravkom u kući raste postotak recidivista. To su na prvi pogled pesimistični podatci. Naime, u centrima za izvanbolničko liječenje gdje se ovisnicima daju tablete ne iznose se podatci koliko se narkomana skinulo s tzv. supstitut terapije. Roditelji bivših ovisnika tvrdili su da je "zamjenska terapija s metadonom, suboteksom i heptanonom produljivanje agonije života te da je ona besplatno drogiranje na račun države". Svrha metadonske terapije jest umanjiti apstinencijsku krizu i kriminogene aktivnosti. Međutim, bivši ovisnici i njihovi roditelji su tijekom i nakon istraživanja tvrdili da se teže skinuti s metadona nego s heroina te da je najdulja detoksikacija bila za one koji su prije dolaska u komunu kombinirali metadon s heroinom.
Momci s "duljim stažom u kući" otkrivaju da su našli ravnotežu između molitve i rada, a da su im najgori bili prvi dani dolaska u kuću kao i razdoblje detoksikacije. Tjelesni rad im je ublažavao mentalnu bol.
Brojni razgovori s bivšim ovisnicima oplemenili su i obogatili moje profesionalno i životno iskustvo, a oni su iz pakla droge izvukli poruku da život na rubu može biti putokaz k (novom) životu. "Trčimo u provaliju, a prije toga smo nešto pred sebe postavili da nam priječi pogled u nju" (Pascal u Mislima).
Bivša ovisnica povjerila mi se vrlo poučnom pričom: "Nisam se mogla nositi s maskama. Kod kuće sam bila jedna osoba, na poslu besprijekoran radnik, na ulici djevojka koju hvale. Maske sam mijenjala ovisno o situaciji. Najveći bijeg od maski bio je heroin. 'Lijek' pored kojega bi se ravnodušno i bez ikakvoga problema i grižnje savjesti nosila sa svim problemima. Nisam imala snage ostaviti osobu koja srlja u propast, priznati roditeljima da su u pravu, da se pogledam u ogledalo i kažem kako sam na krivom putu. Duboko u sebi sam znala da biram izgovore da se udaljim od kontrole roditelja i dobijem svoju 'slobodu'. Sada kada sam se oslobodila tog zla, sebi sam oprostila drogiranje. Vjerujem da su mi i roditelji oprostili. Sumnjam da ću ikada zaboraviti sredstva koje sam koristila da skrijem drogiranje. Mislila sam da imam dva velika problema, a odabrala sam bijeg kojim sam probala najveće zlo – drogu. Dok sam bila duboko pod utjecajem droge, nisam se znala nositi s lošim osjećajima."
Oni koji su bili više od dvije godine u terapijskoj zajednici otkrivaju formulu uspjeha: "Vjera, molitva i rad izvukli su nas iz ponora". Sada imaju smisao života, a kao nekadašnji gubitnici postali su lučonoše života. Vlastiti pad doživjeli su kao prolazan, ne kao poraz.
Sva ova i druga iskustva trebala bi biti vrjednovana od Vlade RH odnosno resornih ministarstva. Kažem "trebala", jer sam davno predlagao da resorno ministarstvo imenuje neovisni tim stručnjaka s ciljem konačnoga vrjednovanja učinkovitosti rada bolničkoga liječenja, centara za izvanbolničko liječenje i terapijskih zajednica konfesionalnoga tipa (za koje država ne izdvaja sredstva). Iako znamo da je: 1. prevencija najjeftiniji i najučinkovitiji način u borbi protiv zlouporabe droga, 2 terapijske zajednice konfesionalnoga tipa najučinkovitije kad se zlo dogodi (a žive od "Božje providnosti") te da je 3. institucionalni ili bolnički tretman najskuplji. Mislim da nam je svima jasan odgovor zašto je tomu tako!
Realitetna terapija sastavni je dio rada terapijskih zajednica
Iako je sestra Elvira osnivačica zajednice Cenacolo za života govorila da oni odbijaju psihoterapiju, sasvim je izvjesno da se rad njezine zajednice umnogome preklapa s realitetnom terapijom, koju je osmislio psihijatar i psihoterapeut William Glasser. Neovisno o brojnim pristupima u primjeni, cilj je te terapije da klijenti nauče sami kormilariti svojim životom te ovladaju nutarnjom kontrolom. Ista je stvar i sa štićenicima u komunama. Druga poveznica jest da se u obje terapije polazi od iste pretpostavke da u pozadini svakoga većega problema stoji nezadovoljstvo svojim (ranijim) životom i odnosi s drugim(a). Zajednički im je i koncept, koji se zasniva na izgradnji pozitivne slike o sebi. Podizanje samopoštovanja važno je kako u prevenciji tako i u terapijskim zajednicama. Pored toga, rad u paru i skupini je iznimno poticajan kako u prevenciji tako u terapijskim zajednicama, jer se tako podiže samopouzdanje. U odgojnom i terapijskom radu se ne traži krivca nego rješenje.
Glasser u svojoj knjizi "Realitetna terapija u primjeni" podučava o važnosti međuljudskih odnosa i važnosti suosjećanja kroz pružanje pomoći ljudima da sami sebi pomognu.
Glasser ne govori o posljedicama izbora djece i odraslih, ali podsjeća da, bez obzira na to što smo činili u prošlosti, možemo odabrati ponašanja kojima ćemo unaprjeđivati kvalitetu življenja. Sličan je koncept i u terapijskim zajednicama, samo što je u njima naglasak na molitvi i terapiji (tjelesnim) radom. No i ova terapija sjajno je preventivno sredstvo.
Ovisnici su i danas stigmatizirani
Izliječeni bivši ovisnici potencijalno su uspješni u procesu društvene reintegracije jer su usvojili novi način života, a on podržava apstinenciju i izbjegavanje kriminalnih aktivnosti. Nekada i danas ostaje glavni problem društvene reintegracije. Naime, nakon izlaska iz zajednice bivši ovisnici bivaju izolirani od ranije ekipe, a stigmatizirani su i od onih koji znaju za njihovu prošlost pa imaju velike probleme i kod pronalaska posla. Većina se vraća u istu sredine i svojim obiteljima. To nije dobro jer treba izbjegavati sredinu iz koje je potekao problem.
Povratak u život bivši ovisnici mogu ostvariti samo ako prestanu biti stigmatizirani, a društvo im pomogne u stručnom prekvalificiranju, usavršavanju, dokvalifikaciji, nastavku obrazovanja i pronalaženju zaposlenja.
Bivšim ovisnicima treba omogućiti da budu dio preventivnih programa, jer "poraz je važan dio učenja" (Wendell Philips). Žalosna je činjenica da postoje oni koji misle da samo struka može imati jedinu i zadnju riječ o preventivnim programima, jer je po takvima "jednom ovisnik uvijek ovisnik".
Dobro je što se problem ovisnosti destigmatizirao, ali su bivši ovisnici i dalje stigmatizirani. Pitanje resocijalizacije ili njihove integracije u život test je uspješnosti rehabilitacije, neovisno o tome je li ona institucionalna ili nije!
Svojim iskustvima u istraživanjima i radu s bivšim ovisnicima o "teškim" drogama spoznao sam da su uspjeli jer za svoje padove nisu okrivljavali sebe ili druge. Njihovi padovi trebaju biti opomena drugima, a njima su poslužili za nove početke.
Zaključno
Rad i molitva najbolje su terapijsko (ali i preventivno sredstvo) koje se prakticira samo u terapijskim zajednicama konfesionalnoga tipa. One su najučinkovitiji put trajnoga skidanja od "teških" droga, ali do danas nisu (su)financirane od države, niti vrjednovane u odnosu na druge (izvan)bolničke tretmane u radu s ovisnicima.
prof. dr. sc. Zlatko Miliša
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.