Zašto traume nikako ne smijemo sagledavati s negativnog stanovišta?

Dominantni pristup u psihologiji traume je onaj koji traume tretira kao prediktor kasnijih (osobnih i socijalnih) teškoća. Takav pristup traumatska iskustva prikazuje kao izvorište kasnijih problema, osobito kod kasnijih antisocijalnih ponašanja i depresivnih stanja. Takav pristup mi nikada nije bio zanimljiv, a i poprilično je jednostran! Evo (i) zašto…

Artur Jores, u knjizi Čovjek i njegova bolest, tvrdi da čovjek današnjice "ne voli trpjeti i stoga promašuje moć dozrijevanja koju u sebi nosi patnja."

Posttraumatski rast

Ljudi koji su prebrodili najveće boli sastavljaju liste prioriteta u životu, prestaju se opterećivati životnim trivijalnostima i/ili nerazumijevanjem drugih.

Tvrdnju da osobne katastrofe postaju temelj osobnog razvoja otkriva psiholog Kazimierz Dabrowski u knjizi Personality Shaping (Oblikovanje osobnosti), u podnaslovu "Through Positive Disintegration" (Kroz pozitivnu dezintegraciju). Osobne traume, padove, boli… samo prividno vode lošim posljedicama (dezintegracije). Dabrowski tvrdi da na "najvišim stupnjevima višerazinske dezintegracije" pojedinci svojom voljom ulaze u samopropitivanje, a potom se posvećuju (samo)razvoju do tada zatomljenih vlastitih potencijala. Taj proces sazrijevanja zahtijeva vlastito preispitivanje bolnih iskustava te otkrivanje novih izazova i smisla života. Takva osoba analizira posljedice osobnih padova i mnogih neugodnih iskustava, a potom otkriva (pozitivna) iskustva koja postaju ključ osobnog rasta.

Suprotno Maslowljevoj teoriji, Dabrowski tvrdi da osobne tragedije, patnje i slični procesi dezintegracije postaju (kod pojedinaca) glavni put do samoostvarenja.

Viktor E. Frankl, svjetski priznat psihijatar i autor jedne od najprodavanijih knjiga, Čovjekovo traganje za smislom, opisuje iskustvo kada je, unatoč stalnim patnjama pronašao u najtežim životnim situacijama smisao života. "Iz ruševina se najbolje vide zvijezde". (Frankl)

Kada osoba aktivno razmišlja o posljedicama traumatskog iskustva, ima veći potencijal za osobni rast. Cilj nije zaboraviti traumu nego se znati nositi s njenim izazovima! Posttraumatski rast je doživljavanje i percepcija traumatskih iskustava na način koji poboljšava osobni razvoj i rast.

Van der Kolk u knjizi The body keeps the score: Brain, Mind, and Body in the Healing of Trauma smatra da je za prevladavanje trauma (naj)važn(ij)a konvergencija tijela i psihoemocionalnih stanja. I povijesna iskustva su nas podučila da bez solidarnosti, altruizma i empatije brojni ljudi ne bi preživjeli.

Važnost podrške najbliže okoline

Brojni psihoterapeuti otkrivaju da se životni preokreti kod ljudi događaju kada se suočavaju sa životnim traumama. "Krizne situacije izvlače iz ljudi ono najbolje" (Rutger Bregman u knjizi Ljudski rod).

Govor o boli je "prvi znak ozdravljenja". (Đuro Šušnjić). Da nemamo teških dionica u našim životima ne bismo upoznali svoje potencijale, ali ni upoznali pravo lice drugih. "Nisu tragični naši padovi. Tragično je samo ako se ne želiš podignuti. Nije tragična patnja, prezir ljudi..., tragično je samo ako se ne želiš iz toga dizati... Treba uvijek znati gledati preko zida patnje." (Tomislav Ivančić, Gdje je izlaz)

Posttraumatskom razvoju pogoduju podržavajući odnosi kada se osoba uvjeri da joj bliske osobe šalju poruku: „Ovdje sam da ti pomognem i tu sam za tebe”! Henri J. M. Nouven u knjizi Živjeti – ovdje i sada je zapisao: „Brinuti se za drugoga znači: biti s njim, plakati, trpjeti i s njim osjećati… Riječi privrženosti i ljubavi trebamo iz dana u dan, kao kruh naš svakidašnji. One nas drže živima“. Osobe koje ne posustaju, usmjeravaju se na snagu vjere, pozitivnog su stava i/ili orijentirane na ono na što mogu utjecati. Takve osobe na probleme gledaju kao na izazove i sve čine da ublaže posljedice krizne situacije. Na krizu gledaju kao situaciju s kojom se mogu aktivno nositi.

Gabor Maté u svjetskoj uspješnici Kada tijelo kaže ne navodi istraživanja u kojima je dokazano da najviše stradava imunološki sustav kod najusamljenijih ljudi, konfliktnih odnosa te trauma iz djetinjstva… On ispravno konstatira da iznimno rijetko koja zdravstvena ustanova istražuje povezanost između bolesti pacijenata i stresova u njegovim životima.

Nije bolesno kada netko priziva bol i patnju

Jedan je mladić u SAD-a opisao svoje iskustvo boli (dostupno na http://www.youtube.com/watch?v =_IS_5zt35Tc)... Opisuje patnje kroz koje je sa suprugom prolazio, bio frustriran i depresivan. Otkriva: "Život bez izazova i boli je život bez rasta. Danas ne samo da prihvaćam izazov i bol koja je povezana s izazovom i rastom, nego joj se čak i radujem. Neki ljudi misle da sam čudan, ali ponekad čak to i tražim: ‘Pošalji mi izazov Bože, za koji ti misliš da će riješiti svijet boli’. Ja prizivam izazove jer trebam biti testiran, moram biti jači, moram rasti u rješavanju slabosti koje su u mom karakteru. Bol je predivna, a izazov je smisao života. Život bez boli i izazova jest život bez rasta. Gdje nema rasta postoji ustajala, nepokretna energija, a tako živi većina ljudi. Ako ih pitate što misle o svome životu, reći će ’sve po starom – svaki dan, isti dan’. Očekuju tek udobnost. Tvoja je svjetlost u boli, prihvati je, voli je i rasti iz nje." Na kraju završava: "When life puts you in tough situations don’t say why me, just say try me" (Kada te život stavi u tešku situaciju, nemoj reći zašto ja, nego reci iskušaj me).

Osobno iskustvo

Već tri godine se uspješno borim s "uljezom". Početkom kolovoza prošle godine opet mi je otkriven novi recidiv. Uslijedila su nova zračenja, a u istom mjesecu dobivam novi nalaz - tri metastaze na plućima i nova tri zračenja u istom mjesecu. Ukupno 44 u tri godine.

Nikada nisam posustao. Nisam bio na bolovanju, ali imao sam sve vrijeme i nastavu. Tih godina, (u vrijeme ljeta, baš u vrijeme godišnjih odmora) nisam mogao pričati gotovo četiri mjeseca, a(li) vratio sam se pisanju kolumni, intenzivirao pisanje znanstvenih članaka, a napisao sam i tri knjige. U nemoći govora dobio sam novi polet u pisanju. Govorim uz pomoć govorne proteze koju je često trebalo mijenjati. Svoj novi rođendan imao sam 6. listopada 2022. kada sam na autocesti iz Osijeka prema Zagrebu (negdje kod skretanja za Našice i Đakovo) vidio vozilo iz suprotnog smjera koje gubi kontrolu i ruši 30 m zaštitne ograde. Najveći dijelovi su pogodili baš moje vozilo i to u predjelu glave. Lim vozila iznad glave je ulupljen do neprepoznatljivosti, šoferšajba se raspukla u milijun komadića. Jedan dio ograde je volan vozila slomio. Gledao sam smrti u oči. Čudom nisam oslijepio i (opet) čudom sam preživio. Sve to sam shvatio kao (životni) križ kojega mogu i moram nositi. Stoički sam podnosio negativne vijesti, silna zračenja, a najviše zbog toga što vjerujem (i u čuda), a osjećao sam moralnu dužnost da ostanem uspravan i za sve one koji su molili za moje ozdravljenje. Iznenadilo me koliko ljudi mi je željelo pomoći, na različite načine. Imao sam snažnu podršku bliskih ljudi i snažan osjećaj zahvalnosti dragom Bogu za sve milosti koje mi je dao!

Ovdje citiram svećenika Henrija Nouwena koji kaže: “Kada naše rane postanu izvor iscjeljenja postali smo ranjeni iscjelitelji.”

Snaga vjere u kriznim situacijama

Da nemamo teških dionica u našim životima ne bismo upoznali svoje potencijale, ali ni upoznali pravo lice drugih. "Nisu tragični naši padovi. Tragično je samo ako se ne želiš podignuti. Nije tragična patnja, prezir ljudi, nije tragično ako te svi osude, ogovaraju i kleveću. Tragično je samo ako ti na to pristaješ, ako pomisliš da si to zaista ti i ne želiš se iz toga dizati... Treba znati gledati preko zida patnje." (Tomislav Ivančić, Gdje je izlaz)

Čovjek u vjeri izdrži ono što izgleda neizdrživim. Kada ga drugi otpišu on se vrati životu. To najbolje opisuju (u ispovijedima) bivši ovisnici o teškim drogama.

Betty J. Eadie u predivnoj knjizi U zagrljaju svjetlosti iznosi svoju priču kada je doživjela kliničku smrt: "Po vodstvom Spasitelja naučila sam da je važno da sva iskustva prihvaćamo kao potencijalno korisna… Uvidjela sam da su mnoge moje bolesti bile rezultat mog depresivnog stanja ili osjećaja da nisam voljena. … a stalnim kuknjavama sam širom otvorila vrata negativnoj energiji".

Brojni promjeri (čudesnih) ozdravljenja… daju vjeri Božansku moć. "Bez čuda, čovjek u svojoj slabosti teško uspijeva vjerovati." (Renzo Allegri u knjizi Padre Pio: Čudesni život).

V Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da se naš život sastoji od "faza progresivnog buđenja koje uključuju i duhovna otkrića… čak i tijekom bolnih osobnih tragedija, kriza, stresnih razdoblja, bolesti, boli i patnje".

Danas sam preslušao najnoviju emisiju fra Marija Knezovića Agape u kojoj o svojoj patnji svjedoči dr. Nikolina ….”Iz patnje sam izašla humanija, bolje bi razumjela svakog čovjeka oko mene. Mene je patnja oblikovala. Smatram kad se patnji prepustiš uz Krista, da će te ona samo OJAČATI.”

Zaključno

Kada čovjek u paklu života pronađe smisao života, tada otkriva misterij života. Anselm Grün u knjižici Nisi napušten otkriva što nam bolest poručuje: "Iskoristi vrijeme koje ti bolest daruje. Možda ti bolest pruža predah koje si sam nikad ne bi priuštio." Grün upozorava da u kriznim stanjima bolje vidimo ono što nas je "do tada obilježilo, koje promjene i preobrazbe sada predstoje…" Sofoklo poentira : "Tko nije ništa pretrpio, ne smije savjetovati!"

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.