Moć novca i kako se oduprijeti bankarskom mobingu

Prosječna obitelj u Hrvatskoj ima tri kredita. Zaduživanje države prelilo se na građane. Sjećam se kako sam slavio kada sam napokon otplatio zadnju ratu kredita za stan i vozilo koje sam kupio uz „pomoć“ banke. Kada sam isplatio i zadnju ratu kredita, još sam trebao uplatiti 500 kn da sam vlasnik vozila, a ne banka! Naravno da sam odbio.

Kada sam prije pola godine prodao svoju jedinu nekretninu, uz angažman agencije, odvjetnika i javnog bilježnika, onda su iz banke tražili da im dostavim kupoprodajni ugovor. Naravno da sam im rekao da je sve vidljivo i transparentno, ali ipak sam isto poslao elektroničkom poštom. A prije tjedan dana zove me opet šef poslovnice iste banke, samo iz drugog grada, da im opet dostavim isti dokument.

O promjenljivim kamatnim stopama, slučaju „švicarca“ ne trebam pisati. Nebrojeni su primjeri bankarskog mobingiranja građana.

Je li ljudska civilizacija nastala na dužničkom ropstvu?

U dokumentarnom filmu Duh vremena – Zeitgeist prikazana je jedinstvena presuda jednog suda iz američke savezne države Minnesote. Banka se obratila sudu tužbom protiv građanina Jeromea Dalyja, kojemu je trebala biti oduzeta kuća koju je kupio kreditom. Gosp. Daly u svojoj je obrani tvrdio da posuđeni novac nije vlasništvo banke, da je stvoren ni iz čega u trenutku kada je sporazum o pozajmici potpisan. Gosp. Daly iznio je argument da novac ne dolazi od bankarske imovine, da banka za taj novac ne daje ništa osim fiktivnog papira. Sud je odbacio zahtjev banke za oduzimanjem imovine pa je gospodinu Dalyju ostala njegova kuća. Ta sudska odluka ima goleme posljedice, jer kad god posudite novac od banke, bez obzira na to je li u pitanju (stambeni) kredit ili rata kreditne kartice, novac koji vam je dan jest nezakonit oblik konsideracije, odnosno vlasništva.

Antropolog David Rolfe Graeber u knjizi Debt: The First 5000 Years (Dug: prvih 5000 godina) iz 2011., otkriva da su znatno prije novca, za vrijeme prvih agrarnih imperija, postojali kreditni sustavi za razmjenu dobara. Obrazlaže tezu da je ljudska civilizacija nastala na dužničkom ropstvu, ali da se s vremenom odnos prema dužnicima znatno dehumanizirao. Nalazi brojne povijesne dokaze da su u ranijim vremenima vlastodršci imali različite postupke kod oprosta dugova. Graeber zaključuje: „U prastaro doba držalo se da je dužnička kriza najgori scenarij koji može voditi rastakanju društva“. Današnje bankare i MMF vidi kao suvremene lihvare koji ne opraštaju dugove ni „najosjetljivijim članovima društva“. Današnja društva saniraju dugove banaka!

Banke su socijalne bombe

Vladari kaosa su 2008. u zadnjoj gospodarskoj krizi veću prijetnju vidjeli u slomu bankarskog sustava, pa su vlade nebrojenih država tvrdile kako nemaju izbora te da moraju sanirati banke koje su stvorile gospodarsku i socijalnu krizu. Sličan scenarij vidimo i danas kada nas plaše novim restrikcijama, nestankom robnih zaliha, većim kamatnim stopama…

Steve Keen, profesor ekonomije i financija sa Sveučilišta Western Sydney, ugledni je australski ekonomist koji godinama brani tezu: strategija „saniranja“ dugova pomoću kredita glavni je uzrok financijskog kraha. Profesor Keen savjetuje da je najbolja lekcija iz nametnute krize shvatiti da su banke generatori duga.

Ne čudi da sve više ljudi shvaća da im transakcije novca pod „mentorstvom“ banaka više štete nego koriste. U svijetu ima mnoštvo primjera kada građani rasprodaju imovinu i bježe od banaka kao posrednika. Žele postati samostalni i izbjeći bankarski mobing. Odriču se glavnog mešetara – lihvara banaka. Sjećamo li se vremena kada smo dobivali plaću u „buštama“, kada nismo imali kreditne kartice i banke kao posrednike? Ja bih se sutra vratio u to vrijeme!

Četiri vodeće svjetske banke točno prije sedam godina dobile su kaznene prijave i račun veći od pet milijardi dolara u sklopu nagodbe s američkim i britanskim vlastima oko manipulacija na financijskim tržištima. Američke banke JPMorgan i Citigroup i britanske Barclays i Royal Bank of Scotland (RBS) teretilo se za namještanje tečajeva i kamatnih stopa.

Kada je u rujnu 2008. navodni slom banaka opustošio svjetsko gospodarstvo, vlade nebrojnih država tvrdile su kako nemaju izbora te da moraju sanirati banke i financijske institucije (koje su stvorile gospodarsku i socijalnu krizu). Sličan scenarij vidimo i danas kada nas plaše novim restrikcijama ili nestankom robnih zaliha. Plaše nas ratom u Ukrajini, prijete novim poskupljenjima goriva, hrane, dizanjem kamatnih stopa… Istovremeno (po uhodanom scenariju) posrnule države srljaju u bankrot tako što uzimaju nove kredite od svojih egzekutora – MMF-a i Svjetske banke! Tipičan je primjer tranzicijska pljačka u Hrvatskoj, gdje su političari pogodovali interesima svjetske bankarske oligarhije.

Banke koje su u Hrvatskoj odobravale kredite, a nisu klijente informirale o svim rizicima podizanja tih kredita trebalo je odmah sankcionirati. S druge strane, Vlada RH mogla je, a nije, ograničiti uzimanje kredita u stranim valutama. To su tek neki primjeri koje vode istom zaključku kako su banke socijalne bombe.

Banke u središte interesa stavljaju novac, a lakovjerni ljudi misle da se čitav njihov život vrti oko novca…

Ljude koji su bez novca nazivaju siromašnima. One koje novac ne zanima nazivaju budalama. Kada imaju prigode steći novac bez rada, tada su paraziti, a kada ga imaju u izobilju, onda su povlašteni. Ako troše novac bez mjere, etiketiraju se kao raskošne budale. Kada rade da bi uštedjeli ili ulagali u posao ili nekretnine, onda postaju predmet zavisti i (novih) ogovaranja. Oni koji ne biraju sredstva kojima mogu doći do novca su gramzivi kleptomani. „Novac je krupna stvar koja je ljude učinila malenima“ (W. Shakespeare).

Stvorena je prijevara da ljudima ništa ne daje takvu sigurnost kao posjedovanje novca ili nekretnina. „Ljudi troše zarađeni novac kupujući stvari koje im ne trebaju kako bi impresionirali ljude koje ne vole“ (Will Rogers).

Pod diktatom bankarskih lobija, novac je u središtu svega iako volja za novcem potiskuje volju za smislom. Novac postaje mjerilo nečije uspješnosti, a nekima novac postaje glavni životni cilj.

Cijenu usmjerenosti na novac ili stvari plaćamo gubljenjem smisla života. „Dobro je imati novac i stvari koje se njime mogu kupiti, no dobro je, također, povremeno provjeriti da niste izgubili stvari koje novac ne može kupiti“ (George Horace Latimer). Kažemo da smo nešto skupo platili, a ne vidimo koliku smo cijenu platili za nepromišljene postupke. Sličnu sliku o novcu dao je i Nikola Tesla: „Novac ne predstavlja vrijednost kakvu mu je čovjek dodijelio. Sav svoj novac uložio sam u eksperimente kako bih došao do otkrića i omogućio čovječanstvu da ima udobniji život“.

U našim se medijima ne navode primjeri oslobađanja od bankarskog mobinga

Od kada je bankarsko mobingiranje građana kulminiralo, krenuo je „pokret“ podizanja novca iz banaka, prebacivanje novca u fondove građana, zahtjevi bankama da im otpišu (dio) duga, da im povoljnije reprogramiraju kredit, dobiju moratorij na otplatu kredita, povoljniju kamatnu stopu itd. To su samo neke inicijative oslobađanja od dužničkog ropstva.

Poučan primjer oslobađanja od dužničkog ropstva jest Island. Godine 2008. glavne su islandske banke – Glitnir, Landbanki i Kapthing – nacionalizirane. Pod pritiskom permanentnih prosvjeda tadašnji je premijer Geir Hilmer 2009. odstupio. Građani su se izborili za neplaćanje dugova i kaznili Vladu koja je pogodovala bankarskim mešetarima. Tri godine poslije toga islandska se privreda oporavlja od najvećeg kraha u povijesti, i to samo zato što Islanđani nisu sanirali te banke nego su ih pustili da propadnu! Ipak, ne možemo zaključiti kako je Island zauvijek rekao NE stranim vjerovnicima. Islandska je Vlada gospodarski program provela u suradnji s MMF-om pa ćemo tek vidjeti hoće li više ikada surađivati s tim ekonomskim krvopijama.

U ožujku 2013. iz vodećih irskih banaka AngloIrish bank i Bank of Ireland građani su podignuli čak 23 milijarde eura. Bila je to revolucija u svijesti tamošnjih građana. Izgubili su povjerenje u poslovanje banaka, osobito u nametnute hipoteke kao oblik bankarske otimačine. Irsko gospodarstvo najbrže je rastuće u Europi, dok mirovine kontinuirano rastu. Gotovo istodobno ciparski je parlament odbio ultimatum MMF-a vlastima Cipra da uvedu dodatni porez na štedne uloge građana u bankama ako žele europsku pomoć za spas od bankrota. Cipar je bio oaza kapitala dok nije došao pod protektorat EU-birokrata. Poslije te „ponude” MMF-a ciparski su građani masovno podizali novac iz banaka.

Mađarska je odlučila smanjiti dominaciju stranih banaka. Mađarski je parlament donio zakon kojim su banke prisiljene isplatiti odštetu klijentima zbog povećanja kamata. Na temelju toga zakona banke su morale vratiti dužnicima sve preplaćene iznose.

Poljska Vlada ima zakon o oporezivanju banaka, a od toga novca financira građane u dužničkom ropstvu i daje subvencije za školovanje djece ekonomski posrnulih građana. Poljska je preuzela islandski model.

Britanac Goldman Sachs je osmislio novi model posuđivanja novca zaposlenika od poslodavaca bez (posrednika) banaka. Njegova (na početku mala) tvrtka Neyber sklopila je partnerstvo s poslodavcima koji omogućavaju svojim zaposlenicima da posuđuju i štede novac po znatno povoljnim uvjetima od banaka. Taj je model izbacio monopol banaka, jer su korisnici dobivali znatno veće prinose na štednju, daleko niže kamate na zajmove, a britanski poslodavci zadovoljnije zaposlenike.

U SAD-u, osobito u Chicagu i San Franciscu, posljednjih je desetljeća u porastu trend građana za akumulaciju svog kapitala, ali bez intervencije banaka. Tamo su se građani oslobodili poreza na imovinu, izbjegavajući bankovne kredite. Shvatili su da tako banke gube monopol. Spoznali su da ih krediti na stanove, poslovne prostore ili vozila tjeraju u ralje života na dug, da nije važno što nemaju svoj poslovni prostor ili stan kupljen bankovnim kreditom, jer je stvarni vlasnik tih nekretnina banka, koja je njima stalno „za vratom” (u Hrvatskoj s lihvarskim kamatama). Građani Chicaga i San Francisca shvatili su da se lakše nose s rizicima ako nemaju kapital od kojega najveću korist imaju banke. Sve je to snažno utjecalo na promjenu poimanja poslovanja, vlasništva i poticanja poduzetničke klime.

Zaključno

Kod dužničkog ropstva na primjeru bankarskog mobinga ima dobra analogija sa slonom koji je kao mali bio vezan lancima. Ispočetka se otimao jer se nastojao osloboditi. Poslije se priviknuo na život s lancima, sputan u mislima i postupcima. Ako kažemo „nemamo izbora“, onda (ne)izravno priznajemo poraz!

prof. dr. sc. Zlatko Miliša