Zlatko MilišaZlatko Miliša karikatura

Šutnja je zlo

Nove traume za štićenice i nakon dvanaest godina

U Hrvatskoj ne postoji gotovo nikakva zaštita dječjih prava u medijima. I u obiteljskom Milišazakonodavstvu je pojam dječje "dobrobiti" ostao nedorečen i/ili proizvod različitih interpretacija, da ne kažem manipulacija. "Kada se ljudska patnja i tjeskoba transformiraju u medijski spektakl" (Šola) onda se iz perverzne konstrukcije zbilje stvaraju slučajevi da bi se podilazilo najnižim strastima kod čitatelja i gledatelja… Sve žrtve iz Hedlove priče o prostituciji u Domu u Osijeku sigurno prate nova zbivanja, vezana uz tu priču i vjerujem da one žive u strahu od otkrivanja identiteta, a ne zlotvori – zlostavljači o kojima Hedl priča i danas, nakon 12 godina.

Snimanje serije prema Hedlovim konstrukcijama

Nedavno je započeto snimanje dramske serije pod nazivom "Šutnja", a motivirana je pričama iz romana novinara Drage Hedla "Izborna šutnja". Režiser je uvjeren da su se nad djecom u domu za odgoj u Osijeku "iživljavali muškarci svih političkih smjerova, društvenih skupina (sudaca, poduzetnika, nogometaša)… – svi veliki Hrvati, uzorni muževi i vjernici..." Time se nakon 12 godina ponovo aktualizira Hedlova priča sve kako bi istražio jesu li se zlikovci pokajali. Dakle, ne dovodi u pitanje istinitost Hedlovih navoda, niti mi je u fokusu pitanje hoće li filmom izazvati traume nekadašnjih štićenica Doma.

Drago Hedl je 2009. svoje argumente o prostituciji u Domu ovako opravdao: "Djeca u Dom dolaze s najmanje 14 snimanjegodina, a neki od njih već tada pokupe stotinjak kaznenih djela. Dolaze iz razorenih obitelji, alkoholičara, prostitucije, droge, kriminala i nasilja. Većinom su zapuštena, zanemarena, a nerijetko zlostavljana. Kada dođu u Dom već su uništene osobe. Među njima kriminalci regrutiraju prostitutke, dilere i lopove." Sve je to pisao Drago Hedl, a dokaze (svjedočanstva) o stanju u Domu (na koje se poziva) uzimao je od (tih istih) roditelja koje je okvalificirao kao kriminalce, alkoholičare, nasilnike, ovisnike...

Na njihovim pričama temeljio je (sve) optužbe protiv "zlotvora" koji su silovali maloljetnice. U njegovom fokusu su navodno druge osobe-zlostavljači, no žrtvovao je štićenice Doma i ex ravnateljicu Jasminu Dević. Taj Dom je imao preko deset nadzora i ništa nije potvrđeno iz Hedlovih natpisa. Prav(n)i put zaštite dječjih prava je pravodobno upoznati nadležne institucije kako bi se zaštitilo ugrozu djece, a ne stvarati publicitet od intimnih priča najranjivijih skupina.

Kada je započeo progon žrtava?

Medijski je progon započeo 13. lipnja 2009. u Jutarnjem listu s tekstom "Ugledni Osječani kupuju usluge štićenica doma". U tome članku novinar Hedl navodi kako "postoji organizirani lanac maloljetničke prostitucije", a žrtve su štićenice Doma za odgoj iz Osijeka. On "dokaz" temelji na iskazu oca čije je dijete tada bilo u Domu i on, kao glavni svjedok (u priči toga novinara), optužuje svoju suprugu da ona organizira prostituciju. Otac je povodom razvoda tražio Novinenad sinom skrbništvo. Naknadno, policijski inspektori otkrivaju da je otac pismo iznudio/platio i da ono nije nikakav dokaz o organiziranoj prostituciji djece iz Doma s "uglednim Osječanima".

Tjednik Arena je potkraj lipnja 2009. počinio medijsko silovanje izvrtanjem činjenica tvrdnjom da je štićenica iz toga doma davala "usluge" jednom policajcu. Uz tekst je bila otisnuta eksplicitna scena seksualnog čina. Bila je to fotografija "glumice" Ashley Jordan s njezine internetske porno stranice. Drugi članak, od 16. lipnja 2009. u Jutarnjem listu pod naslovom "Zataškava li policija osječku aferu?", objavljuje anonimnu prijavu, a ne i nalaz inspekcije u kojemu je pisalo da "nema propusta u stručnom radu sa štićenicima". Treći članak, od 28. veljače 2010., koji objavljuje ista dnevna novina nosi naslov "Zatrudnjela sam u Domu gdje caruju droga, alkohol, nasilje i seks". Naknadno saznajemo kako je ta djevojka zatrudnjela iz jednogodišnje veze sa svojim dečkom iz Doma. No, takvi medijski tekstovi su imali isti cilj – prikazati Dom za (pre)odgoj djece "sivim", a štićenike nepopravljivima.

U tekstu od 7. ožujka 2010. ponovo u Jutarnjem listu pod naslovom "Uspjela sam svoje dijete spasiti od prostitucije" govori majka štićenice čija je kći došla u Dom zbog roditeljskih fizičkih sukoba. Može li se izjava takve majke, bez ikakve provjere, uzeti kao vjerodostojna i njome stigmatizirati svu djecu i Dom? Tekst objavljen 21. ožujka 2010. pod naslovom "Direktor iz Hrvatskih cesta iskorištavao maloljetnice", bez ikakvih (novih) dokaza baca nove sumnje u skandal. Direktor Hrvatskih cesta je tužio Dragu Hedla zbog klevete pa mu je isti novinar platio odštetu. Kao epilog nasiljepriče, ravnateljica Doma Jasminka Dević, slomljena medijskim progonom, u kolovozu 2011. daje neopozivu ostavku.

Jedna novinarka je pisala da su neke maloljetnice od nje tražile novac za kupnju bonova za mobitele u zamjenu za priču. Trebam li podsjećati da je kupovanje informacija od maloljetnica neprihvatljivo i neprimjereno, kao i razgovor s maloljetnicom bez nazočnosti i pristanka roditelja, skrbnika ili staratelja.

Više od deset inspekcijskih očevida nisu otkrili ništa što bi potkrijepilo insinuacije novinara Hedla. Ovako je to svojevremeno komentirao Ivica Šola: "Ravnateljica doma za odgoj djece i mladeži, kao i njezini štićenici, uhvaćeni su u perverziju izvrnute zbilje eksploatirajući dječje sudbine za privatne obračune. Oni su žrtve principa žutog novinarstva koje glasi: treba inzistirati na fikciji sve dok ne postane stvarnost! Državne institucije koje pristanu i popuste tom pritisku fikcije i žutila bolje da i ne postoje." Ministarstvo je višekratno slalo inspekcijski nadzor, ali ne i tim stručnjaka za djevojčice kojima je trebala stručna pomoć. Naime, jedna od djevojčica je liječena na psihijatriji, što nije čudo, s obzirom na silne traume… Ovdje mi se čini zgodnim citirati Dobrišu Cesarića. "Netko sa svojim bolom ide kao s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu prijeći u suze ili riječi".

Hedl je više sudac i istražitelj nego novinar koji poštuje etičke kodekse

Djeca iz tog Doma (po)ostala su kolateralne, žrtve medijskih napisa novinara Hedla, koji je od bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića 2011. godine dobio odličje Red Stjepana Radića "za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije". Treba li podsjećati da je taj novinar u vrijeme socijalizma, podilazeći tadašnjim vlastima bl. Alojzija Stepinca nazivao "krvnikom među svecima". Hedl je za tu tešku objedu hedlpravomoćno osuđen za klevetu. Kolega Šola novinara Dragu Hedla naziva "novinarom samoubojicom jer mu nije bitno što će svojim preziranjem stvarnosti, činjenica, naštetiti sebi, izložiti se tužbama za klevetu jer slast koju osjeća pri nanošenju zla onom na koga se fiksirao jača je od samopoštovanja ili dostojanstva struke kojom se bavi".

Hedl nikada i nigdje nije napisao o konkretnim propustima u Domu i u Centru za socijalnu skrb. To je stajalo u zapisniku Prekršajnog suda u Osijeku 2010. Ograđuje se od objave imena zlostavljača jer se radi o moćnim ljudima i to ne bi, kako misli polučilo nikakav rezultat. Ako zna njihova imena, a prešućuje ih, to je kazneno djelo! Hedli, Veljače (o kojoj sam ranije pisao na ovom portalu) i slični se prikazuju zaštitnicima djece, a u naravi se bave samoreklamiranjem!

Ponovnim aktualiziranjem te priče ondašnje djevojčice a sada žene i majke ponovo otvaraju svoje traume. Djevojke o kojima je Hedl pisao 2009 godine, imaju između 27 godina do 30 godina i žive na području Osiječko - baranjske županije.

Novinari koji su "istraživali slučajeve" nisu nikada dolazili kada se u Domu događalo mnogo toga pozitivnog. Pitam: Zar nije vrijedno novinskog članka kada se jedno dijete, poslije brojnih obiteljskih trauma, potom boravka u Domu, vrati u normalan život, završi školu, fakultet, osnuje obitelj? Ovdje ću napomenuti primjer jednog iznimno afirmiranog crnoodvjetnika u Hrvatskoj koji je također bio u Domu za odgoj. Takvih slučajeva ima jeko puno, ali tipovima poput Hedla to nije intrigantno. Iste su poruke u listovima za tinejdžere, reklamama, najgledanijim filmovima, glazbenim spotovima, dramama svjetskim uspješnicama ili romanima jer imaju cilj vratiti čovjeka najprimitivnijim porivima za nastranostima, nasiljem, seksom…

Novinari koji su pratili ovaj slučaj, nikada nisu pozvani od istražnih organa da ispričaju svoja saznanja. Zato je u pravu Ivan Zvonimir Čičak koji je svojevremeno izjavio da novinari tipa Drage Hedla nisu istraživači, nego "istražitelji isljednici". Jedna latinska poslovica kaže: Coruptio optima, pesimum, što, u slobodnijem prijevodu, znači da je najgore kada se pokvari ono što je najbolje.

Iz etičkog kodeksa novinara izdvajam dvije točke koje govore kako ih je Hedl prekršio:

1. Novinarsko izvještavanje mora biti temeljeno na činjenicama koje su potkrijepljene dokazima. Hedl je svoje "dokaze" temeljio na iskazima osoba koje su maloljetne ili starijih osoba koje su osuđivane.

2. Novinari moraju izbjegavati objavljivanje detalja i pejorativne kvalifikacije koje mogu stigmatizirati ranjive skupine te moraju zaštititi najranjivije društvene skupine, prije svega djecu i mlade. Hedl je upravo to uradio (višekratno) navodeći najintimnije dijelove priča štićenica, a neke od njih su bile iznuđene.

Stigmatizacije djece i mladih

Stigmatizacija se temelji na rasprostranjenim stereotipima, koji postaju osnova za isključivanje ili izbjegavanje ljudi stigma1određene skupine ljudi. Ervin Goffman u svojoj knjizi Stigma - Notes on the Management of Spoiled Identity definira stigmu kao "atribut koji je duboko diskreditirajući". Prema njemu stigmatizacija je proces globalne devaluacije koji posjeduje devijantni atribut. Stigma se javlja kao "poseban oblik odnosa između atributa i stereotipa". (Goffman)

Goffman analizira pojam "medijske stigme" djece i mladih promiskuitetnog ponašanja, kada djeca i mladi djeca postaju kolateralne žrtve medijskih manipulacija.

Zaključno

Najgori oblik manipulacije, ali i zlostavljanja jesu javne objave kao i lažne optužbe za seksualno napastovanje – gdje se mlade dovodi u dodatne frustrirajuće situacije. Sve žrtve iz Hedlovih priča od medija do njegovih romana i sada serije koja se snima po motivima iz Hedlovih "ukoričenih" fikcija, stavljaju nekadašnje štićenice iz Doma za odgoj koje su sada odrasle osobe u nove frustracije u strahu od otkrivanja njihova identiteta, a zlostavljači će opet biti ostavljeni na miru, po strani.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Uto, 11-05-2021, 15:33:18

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2021 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.