Postoji iznimno malo plemenitih ljudi i to smatram glavnim problemom današnjice

Ljudi o dobrim djelima malo govore, a o lošima naveliko pričaju. Trebamo zato imati štit protiv Milišasvih koji nas truju ogovaranjem, koji su uvijek u problemima i od kojih nemamo što pametno čuti. Više vrijedi upoznati čovjeka spremna na pokajanje nego stotine onih koji tvrde da nisu bili u iskušenjima. Bolje poučava vlastita nesreća nego stotine savjeta. Umjesto da učiniš loše onome koji te povrijedio, bolje je da stvoriš energiju za oprost – mir – zdravlje. Svađe, psovke, ljutnja ili želja za osvetom sastavni su dio naših života, a često su pogubni ako nismo spremni na pomirenje. Gotovo ništa ne treba odgađati osim jednoga – gnjevne reakcije. "Kada se ljutimo više od 30 sekundi, ostaci te emocije ostaju u tijelu još 5 sati". (Tony Robbinson).

Možemo li razmotriti posljedice kada danima traju razarajuće emocije? "Ljudi će zaboraviti što ste rekli, zaboravit će i što ste učinili, no nikad neće zaboraviti kako su se osjećali zbog vas" (Maya Angelou).

Bez solidarnosti, altruizma i empatije mnogi ljudi ne bi preživjeli

Izražavanje emocija je sociološki, povijesno, pedagoški i kulturološki određeno. Povijesna iskustva su nas podučila da bez solidarnosti, altruizma i empatije brojni ljudi ne bi preživjeli. Zajedništvo među ljudima budi se u dramatičnim Danski odgojuvjetima ili u neimaštini. Ujedinjuju se u nevolji i/ili plemenitim djelima. Ljudski rod se može održati samo empatičnošću, solidarnošću i altruizmom!

A ipak, često se djecu, posebno u ekonomski razvijenijim društvima odgaja na filozofiji samodostatnosti, a ne pomažućem ponašanju. Glavna teza Jessice Jolle Alexander i Iben Dissing Sandahi u knjizi (svjetskoj uspješnici) Danski odgoj u socijalizaciji djece i mladih temelji se na "suosjećanju s drugima, a ne osuđivanju drugih." Postoji iznimno malo plemenitih ljudi i to smatram glavnim problemom današnjice.

Svi oni koji vide samo sebe, tiskaju se u prvi red samo za sebe, jer to oni navodno zaslužuju. Takvi obožavaju citirati kvazistručnjake koji kažu "ako voliš sebe pomagat ćeš drugima". Da mi je znati koliko je takvih u realitetu! Po meni statistički irelevantan postotak. Neradnicima kao ni sebeljubivima nema pomoći! Za takve nema lijeka! Takvi dolaze u posjete nemoćnima u bolnice i staračke domove samo onda da bi od tih ljudi uzeli zadnje što im je ostalo: od novca do dostojanstva. To su moralne nakaze i to u ekspanziji, na žalost i u našoj Domovini!

Pretjerano zaštitnički odgoj stvara ljude neosjetljive na patnje drugih

Djeca odgajana u zaštitničkom (roditeljskom) okruženju i bila mimoze sada su na putu da postanu "mali tirani" Tiranineosjetljivi na patnje drugih. Ovo je glavna tema njemačke psihologinje Jirine Prekop u knjizi Mali tirani. Prekop ističe da (pre)zahtjevna djeca "ne znaju slušati i imaju stalnu potreba da budu u centru pozornosti". Barry Schwartz, autor knjige Paradoks izbora smatra da roditelji djeci svakog dana daju toliko mogućnosti izbora da djeca postaju nepopravljivo razmažena i kada pređu tridesete.

Istraživanja i svakodnevna praksa pokazuju da, osobito kod mlade generacije, sustavno pada empatija, a raste razina sebeljublja. Popustljivi roditelji su u odnosu na djecu često bespomoćni. Kod takvih djeca se ne mogu osloniti na roditelje, jer su zapravo zanemarena i oni kao djeca imaju odgovornost za odnos roditelj-dijete. Zašto? Jer roditelji nemaju autoritet, niti su preuzeli roditeljsku odgovornost. Kad govorimo o stilovima odgoja poznato je da se u permisivnom, odnosno pretjerano zaštitničkom odgoju formiraju narcisiodne osobe. Narcisoidne tipove spaja optuživanje drugih i ravnodušnost prema patnjama drugih. Nemaju minimum samokritičnosti. Obožavaju stihove pjesme Davora Gopca: "Ja volim samo sebe, jedino sebe"!

Kultura koja njeguje narcisoidnost

Svjetska istraživanja upozoravaju da je stvorena kultura koja njeguje narcisoidnost, a psihoterapeuti koji su radili s narcisoidnim tipovima došli su do ovakvog opisa njihovih karakternih osobina: uvjereni su da sve znaju, dijele savjete, VOdstvood drugih ih ne žele čuti, nikada nisu krivi oni nego "druga strana", netolerantni su, stvaraju napete odnose u komunikaciji, skloni su cinzmu i/ili podcjenjivanju drugih i preziru kritičare (vidjeti u Theodor W. Adorno: Autoritarna ličnost).

Suprotnost takvima tipovima, otkriva Alexandre Havard u knjizi Istinsko vodstvo, su nesebični ljudi s crtama liderstva koji imaju ove osobine: autoritativnost, pravednost, hrabrost, vladanje sobom, razboritost, dosljednost, služenje drugima - velikodušnost i poniznost - bezuvjetno služenje!

Carica - žena koju krase empatija, humanost i ljubav prema ljudima

Imam veliku prijateljicu iz Međugorja. Zovem ju Caricom. Prošla je pakao života. Ne priča o tome. U vrijeme rata "druga strana" otela joj je trogodišnje dijete. Muž ju je maltretirao tijekom 17 godina braka. Ostavio ju je. Nije skrbio o djeci, ali ona o njemu ne govori ništa loše. Samo (mi) kaže da ima (iz braka) jedini kapital – četvero djece. Čuva ih kao "kolajnu oko vrata". Kada je, od 1. do 20. veljače 2012. njezino mjesto zameo snijeg i nije bilo struje ni vode, ona je bila zadovoljna jer je u kući imala brašna i drva. Nazvala ju je telefonom prijateljica i uplašeno upitala: "Moja Milka, je li ovo sudnji dan?" Carica joj je odgovorila: "Ako jest, prekrasan je!" Njezina prijateljica Sanda, koja mi je to ispričala, dodala je kako joj je (tada) Carica telefonom, sva ushićena, rekla: "Kakve ljepote! Baš kao nekada! Nema auta, nema buke, ljudi se međusobno pomažu, mole se i više razgovaraju otkada je nestalo struje i vode. Ovo nam treba da nas vrati našoj pravoj kući i samima sebi. Da vidiš kako je sve sledilo okolo i koliko krasnih mosura imam na kući. U daljini čujem samo zvona. Divna tišina. Molim se Bogu da svi vide i osjete ovu krasotu. Bog samo želi da se malo odmorimo i shvatimo što je pravi život. Baš kao nekada. Uživaj u ovoj ljepoti. Ostalo će se nadoknaditi." Njezin otpor teškoćama slika je njezina ponosa. Njezine su je žrtve (kao i onih koji su prošli pakao života) ojačale, a njezina empatija, humanost i ljubav prema ljudima postale zaštitni faktor njezinog mentalnog zdravlja.O Carci sam ranije pisao ali joj se neprestano divim kao primjeru empatije, njene skromnosti, nedostatka mržnje prema onima koji su je povrijedili te zahvalnosti na svakodnevnom životu (iako živi iznimno skromno).

"Pružanje pomoći nije znak nadmoći, nego brige za druge"

Za razvoj emocionalnih kompetencija i razvoja altruizma važno je sagledati sljedeća tri pitanja: što ja želim, što drugi očekuju od mene te što ja mogu i želim dati drugima.

Psihologinja Vera Šušić godinama u Zadru provodi preventivni program Vršnjačka pomoć, a istoimeni priručnik za mlade pomagače zaključuje preporukama: "Tražiti pomoć nije znak slabosti, nego brige za sebe, a pružanje pomoći nije znak nadmoći, nego brige za druge. U razgovoru je važnije znati slušati osobu koja ima problem nego dijeliti savjete. U životu mnoge stvari ne dobivamo i mnoge potrebe ne zadovoljimo samo zato što ne znamo o tome otvoreno razgovarati. U razgovoru s osobom koja je u problemu naglasak stavlja na ono što želi promijeniti, a ne što ne želi ili ne može uraditi. Na primjer događa se da se ljudi koji imaju potencijal da brinu o sebi i drugima identificiraju sa žrtvom, očekujući da drugi njima pomažu umjesto da nađu svoje mjesto u ulozi pomagača koja bi ih ispunila i dodatno osnaživala. Sve ovisi kako gledamo na problem: sa strane ja sam žrtva i ne mogu se pomaknuti ili s pozicije ja mogu riješiti problem; mogu tražiti pomoć od drugih ali i pomoći drugima!" Henri J. M. Nouven u knjizi Živjeti – ovdje i sada je zapisao: „Brinuti se za drugoga znači: biti s njim, plakati, trpjeti i s njim osjećati… One nas iznutra drže živima“.

Čovjek može oboljeti zbog emocionalnih sukoba

Norman Vincett Peale u knjizi Moć pozitivnog mišljenja konstatira: „Nije pronađena tableta ni cjepivo koje bi nas oćzaštitilo od naših vlastitih emocionalnih sukoba…Shvaćamo da čovjek može oboljeti zbog ljutnje. Emocionalna oboljenja ukorjenjuju se u vama, crpe vašu energiju, umanjuju vaše sposobnosti te uzrokuju pogoršanje zdravlja... i uništavaju vašu sreću… Izvježbajte se tako da svaki put kada osjetite val gnjeva kažete: Je li to uistinu vrijedno emocionalne štete koju mi čini?“

Ljudi koji se suočavaju s različitim emocionalnim bolima u većini slučajeva se okreću potrazi za pronalaskom krivnje odnosno optuživanja. To nikamo ne odvodi osim stvaranju ogorčenosti, optuživanja… Takve je dobro uputiti da pitanje "Zašto se bol baš meni događa?" preusmjere pitanjem: "Kako se suočiti s novonastalom situacijom?"

Tvrdnju da osobne katastrofe postaju temelj osobnog razvoja obrazlaže psiholog Kazimierz Dabrowski u knjizi Personality Shaping (Oblikovanje osobnosti), s podnaslovom "Through Positive Disintegration" (Kroz pozitivnu dezintegraciju). Osobne traume, padovi, boli.. potencijalno vode do preispitivanja vlastitog života i ranijih iskustava. Tek se tada otkrivaju novi prioriteti ili nova reintegracija, kojom pojedinci pridaju životu novu dimenziju. Taj proces sazrijevanja zahtijeva vlastito preispitivanje bolnih iskustava te otkrivanje novih izazova i smisla života.

I kanadski klinički psiholog Jordan Peterson u knjizi 12 pravila za život : Protuotrov kaosu tvrdi da nam i loše emocije pomažu kao lekcije života: "Zapravo lošije se osjećamo zbog nekog gubitka, nego što se osjećamo dobro zbog jednako velikog dobitka." Zanemario je ključno pitanje mogu li se i kako uravnotežiti loše misli i pozitivne emocije, i obratno. Emocije nas mogu sputavati ili pokretati na aktivnosti, ovisno o njihovom intenzitetu i kakve su, na primjer radost i tuga, zavist i ponos, ljubav i ljubomora, krivnja i odgovornost itd.

Nema formule za izražavanje emocija, jer to ovisi o trenutku i kontekstu. Indikativno je da nemamo poticajnih knjiga na temu odgoja za emocije, što je temelj moralnog odgoja i odgoja za razvoj empatije. Emocije i želje bi trebale biti "dio obrazovnog procesa" (upozorava Paolo Freire u knjizi Pedagogy of Fredom)

"Nijedan odnos djeteta i roditelja nije isključivo loš ili dobar"

Često se pitam zašto ljudi žele cijeli život sebe i druge obmanjivati pričama o svom "sretnom djetinjstvu", bez trauma Dijete u tebii bilo kakvog štetnog ponašanja roditelja prema njima. Time štite svoje roditelje, ali zapravo i sebe od suočavanja sa, za njih, bolnim i teškim iskustvima. Slažem se sa Stefani Stahl, koja u knjizi Dijete u tebi mora da nađe svoj zavičaj upozorava da se trebamo čuvati zaključivanja u crno - bijelim kategorijama: "Nijedan odnos djeteta i roditelja nije isključivo loš ili dobar. Čak i ako smo imali dobro djetinjstvo u svakome od nas postoji i dio koji je iz tog perioda ponio neke povrede." Ne smijemo zaboraviti da se djeca rađaju sa svojim temperamentom, svojim karakteristikama, nekad smo ih zvali "lakše ili teže odgojiva djeca". Danas se više istražuje zašto su neka djeca otpornija na stres i traumu od druge. Stefani Stahl kaže kako neka djeca na svijet dolaze s jačom duševnom strukturom od druge te da ima oko 10 posto djece koja iz teškog djetinjstva izlaze manje ili više neoštećena i uglavnom s netaknutim osjećajem vlastite vrijednosti. Ja bih ovome dodao da osobno poznajem iznimno uspješne ali i zadovoljne ljude koji su imali teško djetinjstvo i puno rizičnih čimbenika u vlastitom odrastanju. Očito su imali i protektivne čimbenike, odnosno otpornost, koja im je pomogla prevladati ta teška iskustva!

Zaključno

Jedna od najboljih interpretatorica Biblije Silvana Fužinato jednom je javno apelirala: "Ono što vrijedi nije ono što znamo, nego ono koliko pomažemo". Ovdje se uklapa još jedan apel: "Empatija je posljednja prilika ovoga svijeta". (Beiliz) Pored toga, ona je važna da bismo probudili važnost osjećaja za druge. Adekvatno brinuti o drugima i imati empatiju ne možemo ako tu empatiju i brigu nismo i sami dobili u svom ranom djetinjstvu. No, to ne znači da ako je i nismo dobili od svojih roditelja i skrbnika da nam to može biti opravdanje za nebrigu i ne-empatičnost. Uvijek, bez obzira koliko godina imamo, možemo raditi na sebi, svom rastu i razvoju i na svojoj duhovnosti, kako bismo postali bolji i empatičniji ljudi.

Elvin Hatch u dva sveska Antropoloških teorija iznosi istraživačke spoznaje o tome kako su tzv. primitivna društva superiornija u etičkom pogledu u odnosu na materijalno razvijeni svijet današnjice. Ondje gdje su zapadnjački teoretičari vidjeli "divlje", "primitivne" i "zaostale" običaje ili obrede plemenskih skupina, istraživači otkrivaju njihove civilizirane geste, uljuđenost, solidarnost i trajnost međuljudskih odnosa.

Wilheilm Heitmayer, njemački pedagog i sociolog, održao je 1992. godine predavanje na dan Sveučilišta u Bielfeldu na temu "Zašto je ovo društvo paralizirano glede netrpeljivosti prema strancima i glede nasilja?" U jednoj je rečenici opisao posljedice dezintegracije i modernizacije u Njemačkoj: "Što manje jednakosti, to više konkurencije, što više konkurencije, to manje solidarnosti, a s manje socijalnih veza više je bezobzirnosti".

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

 

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.