Zlatko MilišaZlatko Miliša karikatura

Šutnja je zlo

 Slučaj pokojnog Dujmića potvrđuje da su mizantropi dobri poznavatelji ljudi

Moja glavna teza koju uspješno provlačim kroz većinu kolumni je da mizantropi nisu tek puki mrzitelji ljudi (iz nekih svojih osobnih razloga) nego jako dobri poznavatelji ljudskog roda. To ću ovdje potkrijepiti svježim primjerom.

Moć laži i obmana u ljudskom rodu

Velikani književnosti sjajni su psiholozi ili psihijatri koji, poput Dostojevskog, osvjetljavaju tamnu stranu ljudske Dostojevskiprirode. Upravo su ih zato proganjali razni režimi. "Ako nekoga mrze mnogi, mora da je dobar čovjek" (William Shakespeare). I ovo zapažanje potvrđuje moju želju da redefiniramo definiciju mizantropa. Samo veliki mislioci su uvidjeli moć laži i obmana u ljudskom rodu. Pored njih i svjetski priznati psihoterapeuti otkrivaju da ljudi radije žive u lagodi svojih obmana, nego u nelagodi svjetla (reflektora) istine. U svim našim usponima i padovima možemo pronaći određena značenja i/ili barem djelomične odgovore.

Čileanski književnik, pedagog i pjesnik Pablo Neruda je odavna konstatirao da svakodnevno nestaje onaj koji ne mijenja svoj život. Izdvajam neke najvažnije misli iz njegovo predivne pjesme Lagano umiranje: "Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav, onaj koji ne prihvaća pomoć. Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja, onaj koji ne mijenja rutinu... Lagano umire onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija. Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život onda kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti i koji ne ide za svojim snovima…"

"Zaborav je nastao kad vas je stvorio, a niste ga više trebali!"

Licemjerno je danas čitati medijske napise o tome kako su članovi "Novih fosila" shrvani smrću onoga koji ih je stvorio, smrću velikana glazbenog stvaralaštva Rajka Dujmića koji je uistinu bio jedan od najtalentiranijih, najplodnijih i najuspješnijih naših skladatelja zabavne glazbe.

Dujmićeva smrt otvorila je međutim medijski prostor pripadnicima estrade za izraze svoja žalovanja za njim. Koristeći taj nenadani medijski interes za sebe i ono što bi mogli reći, nebrojeni estradnjaci su u medijima poslali toliko licemjernih poruka o genijalcu Dujmiću da je to stvarno na granici moralnih nakaza! Nagnalo je to dugogodišnjeg Rajko Dujmicestradnog menadžera Edvina Softića na primjereno oštar komentar kojeg je objavio na Facebooku, i iz kojega prenosim:

"Čitam puno toga danas o Rajku Dujmiću! Većinu vas može biti sram! Svi se razmećete i pišete, opraštate se, gdje vam je moral, bar stid, sram... pa da šutite, a opet znam ne možete, zovu vas svi, morate nešto reći, mnoge vas je stvorio, treba javnosti reći i izreći da je bio genije, a da pređete crtu i povučete sve gnjusnosti koje ste mislili i izgovarali o njemu!? I želite se jako pokazati kako ste ga poštovali, voljeli, čuli se sa njim svaki dan, živjeli sa njim njegove probleme, a najogavnije riječi sam osobno čuo iz vaših usta i svjedok sam vaše bezobzirnosti, i svi sad prepričavate svoje prelijepe dogodovštine i susrete, da bi ukrali za sebe dio njegove popularnosti jer vam sad treba da bi se pojavili u medijima i vidim svi imate fotke sa njim stare po tko zna koliko godina i svi ste mu bili veliki prijatelji, a nikad do sad to nigdje niste objavili!!....

Znam tko ste, što ste i vjerujem da sam ga bolje poznavao od vas mnogih kojima je podario sebe u svojim pjesmama, ali zaborav je nastao kad vas je stvorio, a niste ga više trebali! Sad ćete se trgati, dežurni lovci, da pišete njegovu biografiju, sve što će vam donijeti njegovo mrtvo tijelo...i uprihoditi vam, vaš veliki fundus fotografija koje imate vjerujem negdje u arhivi više nego i njegova žena! ... Poznavali ste njegove hitove, pjesme, pomoć i moć, sve što ste trebali i koristili dok je bio u ekspanziji svog emotivnog naboja i onog sto vam je “rodio”. Ali kad ste se kao zadnji “primitivni Balkanci” suočavali sa pričama i spoznajama o njegovoj nemoći, patnji, svemu što mnogi skrivaju i vješto se prikrivaju, tu ste čuvali svoj medijski image! Da, nije bio kao vi i nije imao tu moć da odglumi, za razliku od vas, svoju bol i nemoć, nije tu bio vješt! Rajko, našao si konačno svoj mir, želio si otići (ne na ovaj način) tuga i razočarenje te je ubilo već odavno, pokušavao si pronaći opet one ljude kojima si sve dao, ali njih nije više bilo. Znam, sve znam. Lako je sa tobom biti u društvu dok si bio neprikosnoven... nisu znali, možda sad znaju što su godinama činili i zamisli sad bi i bili uz tebe i pomogli ti na tvom putu traganja za njima ili takvima!..."

Rajka Dujmića je snašla rumunjska poslovica koja kaže: "Čuvaj me, Bože, prijatelja, jer se neprijatelja čuvam sam". Kada je prolazio kroz najveće svoje životne drame ostao je sam, bez podrške najvećeg dijela poznatih "iz svijeta lakih nota" koji sada imaju toliko puno dobroga za reći o njemu.

Zašto gubimo zahvalnost prema onima koji su nas zadužili?

Goethe ovako opisuje nezahvalnost ljudi: "Ako sretnemo nekoga tko nam duguje zahvalnost, to nam odmah padne Dijete Medjugorjana pamet. A kako često susrećemo nekoga kome mi dugujemo zahvalnost, a da na to ni ne pomislimo?"

Nebrojne ljude je pokojni Dujmić stvorio i zadužio. Zašutjeli su kada ga je zarobila ovisnost. Rajko je prestao biti interesantan kada se počeo kompromitirati sa svojom bolešću. Drugi kao nisu!? (Intrigantno je da neki ovisnici o drogama i dalje imaju svoju publiku. Zašto? To sigurno nije samo radi glazbenog stila. To je druga priča!)

S. Emmanuel Maillard u knjizi Skriveno dijete Međugorja pita: "Znate li kada gubimo mir?" Evo njegova odgovora: "Kad počnemo gledati samo jednu stranu neke osobe – stranu koju ne volimo – zanemarujemo osobu kao cjelinu. Zaboravljamo sve ostalo. Čak i ako je taj nedostatak, loša navika ili grijeh stvaran, zbog zaustavljanja na njemu gubimo ono što je ta osoba ranije činila, što je dala, što je pretrpjela, itd. Tako gubimo zahvalnost! A bez zahvalnosti ne možemo imati mir. Zahvalnost otvara vrata mira."

Parafrazirajući misli M. L. Kinga, da nas manje ubijaju riječi naših neprijatelja od šutnje prijatelja, onda je lakše oprostiti neprijateljima nego prijateljima! U oba slučaja imamo životne lekcije od kojih učimo i kojima trebamo biti zahvalni na (novoj) spoznaji i iskustvu. Ruska poslovica kaže: "Svoje hvala ne žali, a tuđe ne očekuj". Još jedna, mađarska poslovica je dotaknula pokojnog Dujmića: "Blago onome tko nema prijatelje, teško onome kome su potrebni".

Dvostruki moral kao uzrok patnji

Rascjep između riječi i djela uočavaju i od njihovih posljedica pate ponajprije djeca i mladi, ali i oni odrasli koji su u srcu ostali djeca. A vjerujem da je Dujmić bio upravo takav - vječiti dječak.

Mladi se tako, oponašajući starije, odlučuju za dvostruki život – biti konformist u javnom životu, a individualist u DIjalog i tolerancijaprivatnom. Tako javno i privatno stvaraju podijeljena čovjeka, dva načina govora i ponašanja istoga čovjeka – prvi zadovoljava društvene potrebe, a drugi osobne. O tome pišu S. Lipset u knjizi Politički čovjek i Đ. Šušnjić u knjizi Dijalog i tolerancija. Zato trebamo "staviti točku na i između onog što se čini i onog što se propovijeda" (Gustavo Gutierrez).

Ruski književnik Mihail Jurjevič Ljermontov u svom romanu Junak našega doba kroz lik Pečorina portretira probleme mladog naraštaja koji proizlaze iz prijetvornosti odraslih... Pečorin je bio neobičan i nadaren mladić, koji je zbog teških društvenih okolnosti postao odbačen. Bio je neshvaćen, postao je drukčiji zato što ga je mučio dvostruki moral u svijetu. Problem mladeži leži upravo u riječima kojima Pečorin opisuje samoga sebe: "Svi su na mom licu vidjeli znake ružnih osobina kojih nije bilo u mene, ali su pretpostavljali da ih imam, pa su se pojavile. Bio sam skroman – pretvorili su me u lukavog, pa sam se povukao. Snažno sam osjećao dobro i zlo; nitko me nije mazio, svi su me vrijeđali, pa sam postao zlopamtilo... Bio sam spreman zavoljeti cijeli svijet, ali me nitko nije shvatio, pa sam naučio mrziti."

Elieen Mulligan u svojoj knjizi Upravljanje životom provocira pitanjem što nam je važnije: "odobravanje okoline ili vjernost svojim vrijednostima?!" Evo jedne kratke i poučne priče nepoznata autora. Jedan imućan otac poveo sina da se druži s jednom iznimno siromašnom obitelji. Svrha je bila pokazati mu kako žive ljudi koji nemaju novca. Na povratku kući upitao je sina što misli o ljudima koje su posjetili, a sin je odgovorio: "To je bilo jako lijepo iskustvo. Mi imamo lijep bazen, oni rijeku, mi imamo sunčan krov, a oni nebo sa zvijezdama, mi imamo veliku terasu s vrtom, a oni šumu“. Na kraju je dodao: „Hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni!"

Poduprimo amatere - oni pjevaju iz ljubavi prema glazbi

Mnoge medijske face žive u ravnodušju prema drugima. Preziru konkurenciju. Naravno to javno rijetko iskazuju. Sada se žale i prosvjeduju da im je pao promet i da jedva preživljavaju.

Terry E. Miller u knjizi World Music (Glazba svijeta) opisuje istočnoazijsku kulturu visokog poštivanja amaterskog World musicstvaranja. Autor iznosi kako su u drevnoj Kini "najjadniji bili profesionalni glazbenici", koji su bili kurtizane i robovi. Samo najobrazovaniji i svećenici mogli su svirati glazbu kao sredstvo samokultiviranja, meditacije, pročišćavanja duše, spiritualnog uzdizanja i komunikacije s božanskim bićima ili s prijateljima. Nisu nastupali pred publikom ni u komercijalne svrhe kako ne bi dopustili da ih zovu "profesionalnim glazbenicima". Učitelji glazbe imali su svoje druge profesije i mislio se da je besramno ako su za život morali zarađivati glazbom. Dakle, u staroj Kini u srednjem vijeku društveno je cjenjenije bilo kvalitetno amatersko muziciranje od onog "profesionalnog" koje se tretiralo kao besramno, bez obzira na to koliko su u njemu drugi uživali. To pozitivno stajalište prema amaterskom muziciranju bilo je uvjetovano negativnim odnosom prema "profesionalnom zabavljačima".

Sjećam se vremena kada je u mom rodnom Trogiru bilo šest klapa. Svi smo pjevali na rivi, kantunima ili konobama. Pjevali smo iz ljubavi prema glazbi, a nitko radi novaca. Sa šesnaest godina sam pjevao u klapi Radovan a nakon toga kratko i u klapi Trogir. U Dalmaciji se sada mladi najviše okupljaju na tehno zabavama koje su ušle pod zidine Splita, Trogira... To je novi kulturocid. Gotovo je zamrlo pjevanje a capela. Amaterizam gubi društvenu potporu te je većinom prepušteno samoorganiziranju i samofinanciranju. Često ga se percipira kao pučku zabavu. Amaterizmu se dodjeljuje uglavnom minimalna financijska sredstva. Tim slijedom, vjerujem da bi vrijedila obrnuta kineska jednadžba: umjesto profesionalno = besramno, bilo bi to amatersko = budalasto. Profesionalna i amaterska djelatnost zaslužuju jednak tretman. Nikako ne bi smjela postojati jedna na štetu druge, kako se danas događa.

Tko nam je prijatelj?

Priča o tome što se dogodilo vrapcu koji je slomio krilo i počeo se smrzavati: Naiđe krava i ispusti topli "sadržaj" na njega. To je promatrao mačak. Skoči na vrapca, izvadi ga iz balege i pojede. Pouka: nije svatko neprijatelj tko se na te nabaci blatom, a ni prijatelj tko te izvadi iz blata.

Amerikanac Dale Carnegie autor je svjetske uspješnice "Kako pronaći prijatelje i utjecati na ljude" koja se i danas traži i čita, iako je napisana davne 1936. godine. Autor je ponudio licemjerstvo kao recept kako steći i zadržati prijatelje: bez obzira kako se osjećate smiješite se i širite pozitivnu energiju, nikada nikome ne govorite da je u krivu, Kako rponaćine budite različiti od drugih - ne budite ono što jeste, nisu važni racionalni stavovi jer ljudi odlučuju na temelju emocija...

Je li to cijena civilizacije koju moramo platiti i s kakvim posljedicama? Jesmo li ikada okupili svoje prijatelje i pokazali im svoje isječke iz kružnice života? I, što smo doživjeli? Učimo (li) se (ne)iskrenosti i u prijateljstvu?! "Svodimo li druge na stepenište vlastitog uspona, možemo imati samo nazovi prijatelje. Volimo li samo sebe, zapravo ne volimo ni sebe. Volimo li samo druge, zapravo ih ne volimo" (I. Golub).

O temi prijatelja sam zapisao još jednu sjajnu misao: "Tko te želi vidjeti ili kome je stalo do tebe – potražit će te, kome trebaš – naći će te. Ostalo su izgovori. Kada padneš, znat ćeš imaš li prijatelja. Oni koje nazivaš prijateljima osuđuju te kada padneš, a postaju zavidni kada postigneš uspjeh. To su poznanici, ne prijatelji. Isprva laskaju, a onda otkrivaju pravo lice kod naših uspona i padova." Imamo li (i)jednu osobu kojoj možemo i želimo sve reći? Zato je zgodna dosjetka: "Najboljega prijatelja imaš u ogledalu. Nikada se nije nasmijao dok si plakao."

Nedavno sam na internetu pročitao poučnu priču o prijateljstvu. "Dva su prijatelja hodala pustinjom. U jednom trenutku su se posvađali i jedan ošamari drugog. Povrijeđeni ne reče ništa, ali zapisa u pijesku: “Danas me ošamario prijatelj.” Nastaviše svoj put, i nađu oazu. Odlučili su se okupati. No, prijatelj koji je bio povrijeđen upao je u živo blato. Ovaj drugi ga spasi. Spašeni prijatelj uklesa u kamenu: “Danas mi je prijatelj spasio život.“ Ovaj koji ga je udario i koji mu je spasio život ga upita. “Kada sam te udario, to si zapisao u pijesku, a kada sam ti spasio život to si uklesao u kamen. Zašto?” Prijatelj mu odgovori: Kada te neko povrijedi, to zapiši u pijesku kako bi vjetrovi oproštaja to obrisali. A kada netko napravi nešto dobro, trebali bi to uklesati u kamen kako to vjetrovi nikada ne bi mogli obrisati."

U Zapadnoj Gani postoji izreka: "Nije teško umrijeti za prijatelja, ali teško je naći prijatelja za kojeg ćeš umrijeti." Kod uspona i padova prepoznajemo tko nam je (pre)ostao. Na jednoj pogrebnoj ploči (u Bokanjcu kod Zadra), po želji pokojnika, zapisano je: "Zaboravit će me prijatelji i rod cio, samo ovaj kamen svjedoči da sam bio".

Život pod maskama: Zašto se lažno prikazujemo drugima?

Nemali broj ljudi u životu nosi (različite) maske, ali onaj tko stalno nosi masku, ona s vremenom postaje njegovo lice. To je najvidljivije kod poznatih faca. „U javnom životu više ti je stalo što će drugi misliti o tebi nego što ti je stalo do sebe – kakav stvarno jesi." (Đ. Šušnjić).

Zar odijela ili garderoba (osobito poznatih) nisu kostimi s maskama? Kada se lažno prikazujemo drugima, postajemo onakvi kakvima se predstavljamo da jesmo. "U vrijeme karnevala ljudi pokazuju svoje pravo lice, dok se ostatak Ludilogodine pretvaraju i navlače kostime normalnosti. Odjeveni u kostime glume sami sebi i drugima. U životu igraju propisane uloge, a tek na karnevalu postaju ono što jesu" (Manfred Lütz u knjizi Ludilo).

Khalil Gibran u knjizi Luđak prepričava više nego interesantnu zgodu, koju neznatno skraćujem: "Jednog dana primijetio sam da su mi sve maske ukradene i poviknem: “Prokleti lopovi!” Muškarci i žene su mi se smijali, a neki su pobjegli iz kuće u strahu od mene. Jedan dječak povikne: “On je luđak!” Pogledao sam uvis prema njemu. Po prvi put, sunce je poljubio moje golo lice i moja duša je se rasplamsala ljubavlju prema suncu. Nisam više želio svoje maske. Kao u transu povikao sam: “Blagoslovljeni lopovi koji mi ukradoše maske!” Pronašao sam toliku slobodu u mom ludilu: slobodu samoće…"

Nekadašnji urednik i voditelj emisije na Radio Splitu "Uvijek nedjeljom – nikad nedjeljom" Ivica Ursić opisao je 28. siječnja 2008. što se događa sa suvremenim čovjekom koji je postao rob koncepcije u kojoj sve ima cijenu, a ništa vrijednost. Prepričao je jednu zgodu u kojoj su se poslije niza godina našli učenik i nastavnik. Ugledavši uglađenog i raspoloženog bivšeg učenika, a sada odrasla čovjeka, umirovljeni profesor upita ga: "Pretpostavljam da si uspio u životu jer si sav ozaren. Jesam li u pravu?" "Da", odgovori učenik. No, odmah poslije toga rekao mu je formulu svoga uspjeha: "Učili ste nas da u životu nisu bitne korice, nego sadržaj, a ja sam uvijek davao značaj vanjskom izgledu (formi) jer to ljudi cijene". Nastavio je: "Učili ste nas da valja biti iskren, a ja sam diplomatski zaobilazio iskrenost i ugađao drugima i uspio. Rekli ste nam da se treba vraćati korijenima. Ja se nikada nisam vratio u svoje rodno mjesto jer tamo nikada ne bih bio shvaćen." Ursić je uzeo primjer Isusa Krista. On je živio život duhovnosti, a ne forme, bio je iskren i pred svojim neprijateljima te se vratio u rodno mjesto. Epilog je da su ga u rodnom kraju ti isti, lažni prijatelji zbog iskrenosti razapeli.

Zaključno

Prijateljstvo se testira u nesreći ili, suprotno, uspjehu i/ili sreći. Osobno sam zahvalan svima koji me izbjegavaju, ili su me ostavili u ključnim trenutcima kad mi je trebala njihova pomoć. Mahatma Gandi je rekao: "Oduvijek mi je bila misterija kako ljudi mogu poštivati sebe ako ponižavaju druge ljude", pa se pitam što bi Gandi mislio o današnjoj estradi koja je donedavno na ponižavajući način javno iznosila probleme iz života Rajka Dujmića, a sad svi silno "medijski" žale za njim. Završavam citatom koji mi je poslala prijateljica kad sam rekao da ću pisati ovaj tekst: "Mrtvi ljudi dobivaju više cvijeća od živih, jer je žaljenje jače od zahvalnosti".

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sri, 28-10-2020, 07:00:19

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.