Smisao patnje

Većina ljudi nema životnih izazova i žale se da su umorni od ispraznosti života. Iz padova ništa ne (na)uče. Društvene krize i osobne patnje jesu "izvor saznanja" (F. Dostojevski, Zapisi iz podzemlja). Govor o boli jest "prvi znak ozdravljenja" (Đ. Šušnjić). Ako ne učimo i ako pravilno ne reagiramo na bijes, patnju ili bol, tada te emocije prerastaju u kronične bolesti današnjice – prkos, nemoć, zavist, šutnju, kritizerstvo ili mržnju. Ivan Cankar zapisao je: "Nema ljepše nade od one što je nikla iz tuge i nema ljepših snova od onih što ih rađa bol." Iz svoga i tuđih iskustava zaključio sam da čovjeka ništa ne može probuditi osim pravog šoka.

Najviše sam naučio od najranjivijih skupina i prezrenih u svijetu. Njihove su patnje i žrtve dragulji. Oni su svjetionik života. Neovisno o tome što im se događalo, u sebi nemaju ni trunke osude ni negativnosti prema drugima. Oni trebaju postati naše lučonoše. Poučavaju nas da se nikada ne trebamo predati. Odvažnost nije (samo) vrlina velikih, nego (prvenstveno) hrabrost svakog čovjeka. Takve nitko ne može poniziti. Najviše vjerujem prognanicima života koji su uspravni izišli iz pakla života, pronašli smisao života i KatastrofeTvrdnju da osobne katastrofe postaju temelj osobnog razvoja otkriva psiholog Kazimierz Dabrowski u knjizi Personality Shaping (Oblikovanje osobnosti), u podnaslovu "Through Positive Disintegration" (Kroz pozitivnu dezintegraciju). Osobne traume, padove, boli… samo prividno vode lošim posljedicama dezintegracije. Takve situacije potencijalno vode do preispitivanja vlastitog života i ranijih iskustava. Tek se tada otkrivaju novi prioriteti ili nova reintegracija, kojom pojedinci pridaju životu novu dimenzijupostali lučonoše života. Prognanici života bili su razne žrtve nasilja, patnji, rata, ovisnosti.., ali su se regenerirali i šalju poruke da nikada ne treba odustati.

Većina ljudi zauzeta je sobom i/ili pitanjem što im se događa (Zašto baš meni?), i istodobno se ne pitaju reagiraju li i kako na sve što im se događa?! "Ne plašite se napraviti veliki korak. Nitko još nije preskočio provaliju u dva mala skoka" (David Lloyd George). Problem je u tome što ne učimo iz iskustva i što živimo od očekivanja drugih. Većina nije naučena samostalno rješavati probleme. Nemaju svi problemi rješenja, ali problem postaje najveći onda kada ga ne želimo priznati ni vidjeti. Britanski pjesnik John Donn u pjesmi Otok kaže "Ne pitaj kome zvono zvoni, tebi zvoni." Kada čovjek prođe vlastite i tuđe drame, tada gubi strahove i okreće se mijenjanju sebe i svijeta oko sebe.

Tvrdnju da osobne katastrofe postaju temelj osobnog razvoja otkriva psiholog Kazimierz Dabrowski u knjizi Personality Shaping (Oblikovanje osobnosti), u podnaslovu "Through Positive Disintegration" (Kroz pozitivnu dezintegraciju). Osobne traume, padove, boli… samo prividno vode lošim posljedicama dezintegracije. Takve situacije potencijalno vode do preispitivanja vlastitog života i ranijih iskustava. Tek se tada otkrivaju novi prioriteti ili nova reintegracija, kojom pojedinci pridaju životu novu dimenziju. To najbolje opisuju (u ispovijedima) bivši ovisnici o teškim drogama. Tome sam posvetio jedno poglavlje u knjizi Šok današnjice. Dabrowski tvrdi da na "najvišim stupnjevima višerazinske dezintegracije" pojedinci svojom voljom ulaze u samopropitivanje, a potom se posvećuju (samo)razvoju do tada zatomljenih vlastitih potencijala. Taj proces sazrijevanja zahtijeva vlastito preispitivanje bolnih iskustava te otkrivanje novih izazova i smisla života. Takva osoba analizirala posljedice osobnih padova i mnogih neugodnih iskustava, a potom otkriva (pozitivna) iskustva koja postaju ključ osobnog rasta. Zar to nije najbolji vodič života za sve ljude? Bruno Šimleša, u knjizi Škola života, opravdano tvrdi da "svaka potisnuta trauma izvorište je novih" te da "prosvjetljenje ne ukida bol, ali ukida patnju".

Poučna iskustva

Mnogi ljudi koje sam upoznao svjedoče kako je strah od boli znatno intenzivniji od same boli. Evo jednog dobrog primjera. Jedan je mlad čovjek sjajno opisao svoje iskustvo boli (dostupno na poveznici). Videozapisom je ponudio svoje viđenje teških vremena i boli. Opisuje patnje kroz koje je sa suprugom prolazio, bio frustriran i depresivan. Otkriva: "Prije nekoliko godina, kada je to bio slučaj, morao sam proći kroz tu bol. Mogu vam reći da je nivo zrelosti koji nosim, koji se odnosi na moju perspektivu različitih dijelova života, refleksija boli koju sam pretrpio kako bih stigao ovdje gdje jesam. Život bez izazova i boli je život bez rasta… Neki ljudi misle da sam čudan, ali ponekad čak to i tražim: ‘Pošalji mi izazov Bože, za koji ti misliš da će riješiti svijet boli’. Ja prizivam izazove jer trebam biti testiran, moram biti jači, moram rasti u rješavanju slabosti koje su u mom karakteru. Život bez boli i izazova jest život bez rasta… Na kraju završava: "When life puts you in tough situations don’t say why me, just say try me" (Kada te život stavi u tešku situaciju, nemoj reći zašto ja, nego reci iskušaj me). Taj je mladi čovjek uspio zato što, za razliku od većine, na bol nije gledao kao na zlo.

Jednom sam čuo poučnu priču od kolegice koja je prije nekoliko godina osjetila prve simptome svoje bolesti. Tada je mislila sam da je tomu uzrok njena iscrpljenost na poslu. Razmišljala je: "Čim obavim sve na poslu, odmah ću sebe postaviti kao prioritet". Tog dana, odlazeći s posla kući, jedva se održavajući na nogama, kada joj priđe nepoznati mladić i upita: "Kako se nositi s neizvjesnim situacijama?" Iznenađena neplaniranim susretom i pitanjem prije nego što mu je išta suvislo odgovorila, on nastavi: "Pitao sam brojne stručnjake i nitko mi nije znao dati odgovor. Kako se nositi sa situacijama koje su neizvjesne? Tek tada se pribrala i odgovorila: "Zbilja ne znam." Mladić, prije nego što se ispričao, zadnji puta kratko prokomentira: "Onda se vjerojatno nikad niste našli u takvoj situaciji"! Narednog dana shvatila je da treba potražiti pomoć. Nakon tjedan dana dobiva dijagnozu o neizlječivoj bolesti, (koja u najboljem slučaju znatno narušava kvalitetu života), a potom su uslijedili mjeseci neizvjesnosti, (nakon primanja nebrojnih terapija). Ta bolest ima za svakoga ima drugačiji scenarij, a nepredvidljiva je i najvećim stručnjacima. Njeno glavno obilježje je neizvjesnost! Nakon više od dvije godine od dijagnoze rekla mi je da je danas "na putu prihvaćanja svoje bolesti," dok joj je "prvi instinkt bio skrivanje bolesti, čuvanje bolesti kao tajne i sramote." Potom su uslijedili bijes, ogorčenost, tuga… Godinu dana od šoka, odlučila je da će dijeliti svoje uspone i padove, ali da će "neke stvari ostaviti i samo za sebe." Shvatila je da su mozak i tijelo jedno, "isprepleteni na milijun načina, ali isto tako i odvojeni u svojem djelovanju." Naučila je više slušati svoje tijelo, "posebice ako mozak ima agendu koju tijelo u nekom trenutku ne može ispuniti." Dodala je: "Važno je biti i živjeti u trenutku kako bi uopće moglo doći do narednih trenutaka, bili oni ružni ili lijepi." Naučila je da bolest postala dio njena života, da (više) nema mjestu samosažaljenju, jer za njeno pojavljivanje ona nije odgovorna. Završila je riječima: "Ja nisam bolest, a drugi će me drugi gledati kroz prizmu bolesti TraganjeViktor E. Frankl, u knjizi Čovjekovo traganje za smislom, poručuje: "Živjeti znači patiti, preživjeti znači naći smisao patnji. Ako život ima smisla, onda i u patnji i umiranju postoji svrha." Vrijedi podsjetiti narodne mudrosti koja kaže da se "na muci poznaju junaci". Život je prihvaćanje teških trauma kao izazova, a neživot odbacivati teške dionice i ne (na)učiti iz njih.samo ako se i ja sama tako gledam." I druga mlada kolegica poučena ovim spoznajama nedavno mi je otkrila kako je (sve) to primijenila u svojim fizičkim bolima od neuropatije, što joj je iznimno pomoglo!

Na dan okrutnog ubojstva njezine kćeri jedinice, 2008., prva dopredsjednica Vlade iz vremena Tuđmanove neovisne Hrvatske, Ljerka Mintas-Hodak, godinama pruža pomoć mališanima iz Afrike. Gospođa Hodak, otkriva kako je, vođena intuicijom, "htjela da iz tragedije iziđe nešto dobro, nešto čime bi se moja Ivana bavila da je bila živa". Takvih primjera ima u izobilju. Oni su sve samo ne slučajnosti, kako bi zlobnici kazali, pojedinačne reakcije čudnih likova, fanatika ili nepopravljivih optimista.

Zaključno

Viktor E. Frankl, u knjizi Čovjekovo traganje za smislom, poručuje: "Živjeti znači patiti, preživjeti znači naći smisao patnji. Ako život ima smisla, onda i u patnji i umiranju postoji svrha." Vrijedi podsjetiti narodne mudrosti koja kaže da se "na muci poznaju junaci". Život je prihvaćanje teških trauma kao izazova, a neživot odbacivati teške dionice i ne (na)učiti iz njih.

Život je potraga za smislom, a opasnost je u čekanju i/ili nereagiranju na životne drame kroz koje prolazimo. Nespremni za promjene su "poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo neće odvesti" (Lou Ann Snith).

Ivo Andrić je zapisao: "Dobra iskustva varaju, a zla nikad nisu uzaludna." Slično mi je rekla kolegica Loretana Farkaš: "Svako iskustvo je dobro, a loše najbolje". Loša iskustva postaju svoja suprotnost kada prepoznamo grešku koju smo (već) napravili. Takva iskustva su nagrada. Portugalska poslovica kaže: "Čuvaj se čovjeka kojega iskustvo nije poučilo". Kada se loše osjećamo, možemo nastaviti s istim mislima ili promijeniti misli, doživljaje, emocije, namjere i postupke.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša