Bolovanja

Unatoč pojačanim kontrolama bolovanja kod nas u zadnje dvije godine, stopa bolovanja neprestano raste. Dnevno je na bolovanju cca. 50.000 zaposlenika. Na povečani postotak bolovanja ne treba optuživati (samo) liječnike već prave uzroke treba tražiti (i) izvan liječničkih ordinacija. I u ovom slušaju se međusobno strane optužuju s krivom logikom zaključivanja - uzrok posljedica. Problem porasta bolovanja sagledavam u znatno širem kontekstu...

Nerijetko se ljudi odlučuju za bolovanja zbog depresivnih RazloziNerijetko se ljudi odlučuju za bolovanja zbog depresivnih stanja, ankcioznosti i sl., kao posljedice radnog mobinga, minimalnih primanja, loših radnih uvjeta, uravnilovke u osobnim dohocima - neovisno od zalaganja, egzistencijalnoj ugrozbi i/ili dužničkog ropstva...stanja, ankcioznosti i sl., kao posljedice radnog mobinga, minimalnih primanja, loših radnih uvjeta, uravnilovke u osobnim dohocima - neovisno od zalaganja, egzistencijalnoj ugrozbi i/ili dužničkog ropstva...

Pored ovoga, zabilježeni su brojni slučajevi višegodišnjeg bolovanja zbog inertnosti invalidskih komisija, koja odugovlače s odlukama o (ne)sposobnosti za rad. Obiteljski liječnici bi bili lišeni pritisaka od pacijanata kada bi postojale nekadašnje komisije za bolovanja. I HZZO ne može biti amnestiran od odgovornosti, umjesto što krivnju prebacuje na obiteljske liječnike.

Psihijatri i psiholozi upozoravaju na alarmantan podatak – da gotovo dvije trećine zaposlenika diljem Europe ima svakodnevno stresne situacije na poslu. Sve je više anksioznih i depresivnih bolesnika i u Hrvatskoj. Potaknuta problematikom prezaposlenosti u Velikoj Britaniji, Madeleine Bunting u knjizi "Willing Slaves" (Svojevoljni robovi), konstatira da radoholizam višestruko utječe na zdravlje. Studije iz psihologije rada pokazuju da su workaholics (radoholičari) deprimiraniji i/ili društveno izolirani. Dodatni problemi nastaju kada ljudi postanu žrtve radnog perfekcionizma, stresa na poslu, kada na radnom mjestu imaju osjećaj da su nezamjenjivi, radna postignuća percipiraju kao svoj jedini uspjeh, a tvrtka postaje životna satisfakcija, kada preziru godišnje odmore ili vikende, zanemarujući članove obitelji. No, postoji i druga strana medalje...

Knjiga Working chicaškog novinara S. Terkela prije nekoliko desetljeća je izazvala šok u Americi. Poslije višegodišnjih razgovora s tisućama Amerikanaca autor zaključuje kako je za prosječnog Amerikanca preživjeti radni dan "pakao i ponižavanje" (Terkel, 1975.). To objašnjava činjenicom da je zaposlenicima manje važno visina osobnog dohotka u odnosu na osjećaj besmislenosti posla i/ili života. Psiholozi upozoravaju na posljedice monotonih poslova ili na stanje kada ljudi rade ono što ne odgovara njihovim interesima. Naravno da takvi ljudi traže pomoć stučnajke s ciljem da bi što manje bili na radnom mjestu. Druga istraživanja pokazuju da zaposlenike masovno frustrira činjenica da nemaju očekivana priznanja za svoj posao. To su glavne tendencije nezadovoljstva zaposlenih u tzv. razvijenim državama svijeta. Istraživanje u deset tranzicijskih zemalja, iz 1998. godine (Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Rumunjske, Slovačke, Češke, Istočne Njemačke, Poljske i Ukrajine), pokazuje da u tim postsocijalističkim NeradKultura nerada širi se konzumerizmom, dirigiranom ekonomskom krizom, naslijeđenim mentalnim sklopom oslobađanja od rada, gdje je važno kako zaraditi, a ne kako raditi. Ona se širi s onima koji ne mogu naći posao, koji su radili i ostali bez posla, rade a ne dobivaju plaću, zabušantima na poslu, rade na poslovima koji ne odgovara njihovoj diplomi, onima kojima je država nametnula da s fakultetskom diplomom odrađuju tzv. stažiranje (s minimalnim primanjima), parazitima koji žive od tuđeg rada, sklonih nepotizmu, poltronstvu ili mediokritetstvu, mešetarima dionica, korisnika povlaštenih mirovina, onih koji žive od politike, a nemaju odgovarajuće kompetencije ili stručnu spremu...zemljama postoji visok stupanj zaokupljenosti pitanjima materijalne sigurnosti. Niska primanja stvaraju nove frustracije. Zbog te činejice najviše ih je okupirano materijalnim pitanjem, najviše u Rumunjskoj, 56,1%, a najmanje u Ukrajini, 21,4% (vidjeti u Pero Arčić, Gordan Črpić i Krunoslav Niokodem, u knjizi Postkomunistički horizonti).

Oslobođanje od rada

Kultura nerada širi se konzumerizmom, dirigiranom ekonomskom krizom, naslijeđenim mentalnim sklopom oslobađanja od rada, gdje je važno kako zaraditi, a ne kako raditi. Ona se širi s onima koji ne mogu naći posao, koji su radili i ostali bez posla, rade a ne dobivaju plaću, zabušantima na poslu, rade na poslovima koji ne odgovara njihovoj diplomi, onima kojima je država nametnula da s fakultetskom diplomom odrađuju tzv. stažiranje (s minimalnim primanjima), parazitima koji žive od tuđeg rada, sklonih nepotizmu, poltronstvu ili mediokritetstvu, mešetarima dionica, korisnika povlaštenih mirovina, onih koji žive od politike, a nemaju odgovarajuće kompetencije ili stručnu spremu... Sve je započelo sa tiranijom korporativnog kapitalizma i/ili dužničkim ropstvom, gdje se ljudi tretiraju kao stvari. Kriza kulminira s bankarskim mobingom, tj. neravnopravnim odnosom vjerovnika i dužnika..

Samo naivne može iznenaditi činjenica da se društveni sustav može promijeniti, a da odnos prema radu ostane isti. Odnos prema radu i danas se često vodi krilaticoam "tko se od rada obogatio" i/ili "ne možeš me tako malo platiti, koliko malo mogu raditi". Od ex socijaliznama do danas ne egzistira (razrađeni) sustav nagrađivanja koji bi zaposlenike motivirao učinkovitijem radu. Kod primanja na posao zadržali smo sustav "veze i poznanstva", a ne postoji sustav nagrađivanja koji bi radnika motivirao za učinkovitiji radni angažman. U privatnom sektoru to se još i može pronaći, ali je javni sektor lišen sustava nagrađivanja, napredovanja, kriterija izvrsnosti... Takva uravnilovka je naslijeđena iz socrealizma, jer zaposlenici iscrpljeni i bez motivacije, linijom manjeg otpora odlaze liječnicima.

Ni poslodavci nisu jedini krivci

Sindikalni čelnici neopravdana bolovanja pripisuju poslodavcima, ponajprije zbog prekovremenog i neprekidnog rada: "Bolovanja bi bilo manje kad bi se poslodavci odrekli dijela dobiti u korist radnika... Imamo radnike s ugovorom o radu na određeno vrijeme ili zaposlene preko agencije za privremeno zapošljavanje, koji na bolovanje idu tek u krajnjoj nuždi." – izjavljuje prošle subote za Novi list Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata. Navodi slučajeve radnika koji mjesecima rade bez slobodnog dana, vikendom i blagdanom, što neminovno vodi ozbiljnim zdravstvenim problemima. Doktrinarni političari i čelnici sindikata za nezadovoljtvo radnika okrivljavaju koncepciju (neo)liberalizama i/ili "truli kapitalizam".

Dok u većini država svijeta vrijedi maksima radi da bi (loše) živio, u Japanu vrijedi druga – život je u radu. Japan je treća ekonomija svijeta. Jedan od razloga jest specifična radna etika. Ona uključuje naglašenu posvećenost radu, odanost tvrtki, radnom mjestu i radnom zajedništvu. U slučaju bolesti uzima se godišnji odmor. Japanci odmore doživljavaju kao dokoličarenje. Predano rade, za što dobivaju razne stimulacije, napredovanja, stručna usavršavanja, stimulirajuće mirovine... Unatoč "ubijanja" na poslu, Japanci su jedan od najdugovječnijih naroda na svijetu. Ovo je dobro znati onima koji kažu da svaki rad ubija ili krivca za porast bolovanja u Hrvatskoj vide samo u jednoj strani.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša