Zlatko MilišaZlatko Miliša karikatura

Šutnja je zlo

 Čuda

Newyorkški psihoanalitičar Gerald Schoenewolf autor je pojma "osjećajna zaraza." U knjizi, Doktrina sokapod istim nazivom, objašnjava kako ljudi svoja emotivna stanja usklađuju s onima s kojima se okružuju. Ljudima se nameće rezigniranost i dnevni problemi kao užas(i) života. Istina je suprotna, da nas "samo nedaće života uče da cijenimo dobar život" (Goethe).

Ljudi koji strmoglavo klize u provaliju rezigniranosti služe se izgovorima: "Čuda su nemoguća je protiv sudbine se ne može", "Bit će onako kako treba biti", "Ništa nema smisla", "Bit će onako kako drugi odrede"... Takva rezigniranost vodi strahovima, a svi totalitarizmi se temelje na strahu. To je opisala Naomi Klein u knjizi "Doktrina šoka i obamrlosti."

Razlozi za optimizam: Rukomet, Međugorje i lanac dobrote

Naši su rukometaši ostvarili san, pobjedivši domaćina Poljsku s "nemogućih" četrnaest pogodna razlike. Kažu "čudo" se dogodilo, jer tko se tome nadao, osobito nakon uzastopnih (i zadnjeg) poraza od "moćnih" Francuza? Tajna našeg uspjeha je u sjajnoj misli: "Nikada niste toliko blizu pobjedi kao kad ste poraženi" (Henry Ward Beecher). U tom kontekstu, naša CRO reprezentacija i njen izbornik su već sada pobjednici. I nimalo me ne interesira ishod (pulu)finala. Zluradi komentatori i plaćeni pesimistički prognozeri se dižu na noge i poručuju da rukometni izbornik, prije utakmice s Poljskom, treba (trajno) pakovati kufere. Nakon senzacionalne utakmice s RukometasiPoljskom, naš izbornik Željko Babić daje znakovitu izjavu: "Ovo je čudo iz Međugorja." Na novinarski upit da li sada Hrvatska ide po medalju, Babić odgovara: "Ne znam. Ne treba se kladiti protiv Isusa i gospe Međugorske, nikada". Ivica Kostelić daje mu vjetar u leđa: "Čuda se mogu dogoditi onima koji vjeruju i koji se srčano bore."

Dok se javnost godinama terorizira Papaya Summer-festivalom na Zrću ili Ultra u Splitu, mediji ne bilježe da se na desetke tisuća mladih iz (najmanje) pedesetak država svijeta svake godine ljeti okuplja na desetodnevnom Međunarodnom festivalu mladih. Fra Ante Vučković, prodekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu svojevremeno se osvrnuo se na razlike okupljanja mladih dviju destinacija. "Da sam novinar, ja bih otišao primjerice na Ultru u Split i na Mladifest u Međugorju te usporedio što se događa na jednom mjestu, a što na drugom. Pitao bih mlade što ih okuplja, što ih drži zajedno, koji su rezultati na kraju dana, na kraju programa i VjeraSvjedoci smo (ka)da je 2014. u katastrofalnim poplavama u BiH, Hrvatskoj i Srbiji dobro (opet) pobijedilo. Nebrojena djela suosjećanja, solidarnosti i humanosti nisu pitala za naciju ili vjeru. Vodene bujice nadjačale su bujice solidarnosti prema ljudima u nevolji. Katastrofe su upozorenja i društveno otrežnjenje. U nesrećama se lakše odvaja važno od nevažnoga. Katastrofe i nevolje zbližavaju. U trenutcima kada prijeđemo na stranu dobra, (pre)ostalo zlo se jasnije vidi. Henry James je to ovako komentirao: "Ne boj se života! Vjeruj da je život vrijedan življenja i da će ti vjera pomoći da on to postane!"kakvi su učinci na ljudima s kojima se susreću jedni i drugi. Pretpostavljam da se primjerice za Ultru ne postavlja pitanje zašto se tamo okupljaju mladi, kao da je to po sebi razumljivo, a postavlja se za Međugorje, kao da je to neobično i neočekivano..." (vidjeti portal Dnevno. hr od 18. kolovoza 2014.)

Svjedoci smo (ka)da je 2014. u katastrofalnim poplavama u BiH, Hrvatskoj i Srbiji dobro (opet) pobijedilo. Nebrojena djela suosjećanja, solidarnosti i humanosti nisu pitala za naciju ili vjeru. Vodene bujice nadjačale su bujice solidarnosti prema ljudima u nevolji. Katastrofe su upozorenja i društveno otrežnjenje. U nesrećama se lakše odvaja važno od nevažnoga. Katastrofe i nevolje zbližavaju. U trenutcima kada prijeđemo na stranu dobra, (pre)ostalo zlo se jasnije vidi. Henry James je to ovako komentirao: "Ne boj se života! Vjeruj da je život vrijedan življenja i da će ti vjera pomoći da on to postane!"

U kratkom vremenu dvije humanitarne akcije za dvije teško bolesne djevojčice, otkrile su drukčiju sliku Hrvatske, suprotnu prevladavajućem društvenom ozračju pesimizma i beznađa. Koncem 2012. godine za šestogodišnju Stephanie Mildu, a potom i za petogodišnju Noru Šitum, hrvatski su se građani u rekordnom roku odazvali humanitarnoj akciji, prikupili potrebne iznose za (pre)skupa liječenja u Sjedinjenim Državama i pokazali rijetko viđen duh plemenitosti. Tako masovan humani angažman osiromašenih hrvatskih građana još jednom je posvjedočio o postojanju pozitivnog lica Hrvatske. Prikupljanje novčane pomoći za Stephanie i Noru predivna je gesta koju vidim kao vraćanje onomu što se činilo izgubljenim, povratku, empatiji, altruizmu i solidarnosti. U akciji su sudjelovali mnogi koji žive više nego skromno i koji su se za liječenje djevojčica odrekli novca koji im je i samima neophodan. Odricanja u korist stradalnika, nemoćnih i siromašnih trebaju biti dominantna za izgradnju bolje budućnosti društva i zdravo stanje nacije. OptimizamDarivanjem (sebe) ništa ne gubimo. Da bismo preživjeli, moramo puno toga primiti, "no da bismo živjeli trebamo darivati" (Winston Churchill). Loša vremena trebaju nas usmjeravati na plemenite akcije u lancu dobrote. U Hrvatskoj su plemenite akcije intenzivirane Bedemom ljubavi.

Hrvatska je od 2007. članica Eurotransplanta, međunarodne organizacije za razmjenu ljudskih organa. Prema podatcima te organizacije Hrvatski građani od 2013. godine daruju najviše organa u odnosu na druge države Europske unije. Rezultat je to visoke solidarnosti i svijesti građana koji se sve češće odlučuju donirati organe. Stopa donatora je u stalnom porastu. U 2013. stopa darivatelja na milijun stanovnika u Luxemburgu je iznosila 7.6, Njemačkoj 12.5, Nizozemskoj 15.1, Sloveniji 22.4, Austriji 22.9, Belgiji 29, a u Hrvatskoj 32. Odavde slijedi pitanje, zašto se misli da je pesimizam i depresija naš usud? Ne smijemo dopustiti da tamne medijske slike navuču tamne oblake u našim životima. "Hrvatski nacionalni pesimizam nije ukorijenjen u narodu, već je privid koji stvaraju pesimizmom zaražene hrvatske elite i mediji koji su postali neprijeteljima nade." (Slaven Letica)

Pesimizam kao zaraza

Jesu li u vašem najbližem okruženju pojedinci koji su vazda u problemima, nezadovoljnici životom, a zapravo žrtve vlastita pesimizma? Pesimisti svoje osjećaje nezadovoljstva prenose na druge. Laurince E. Shapiro je napisao knjigu o emocionalnoj inteligenciji, gdje konstatira da optimisti sami sebe "smatraju odgovornima za poticanje pozitivnih događaja. Razmišljanje pesimista je suprotno: dobri događaji su privremeni, a loši stalni. SudbinaSudbina čovječanstva, kao i svakog pojedinca, nije stvar slučaja. Ako vjerujemo da je sve unaprijed predodređeno, onda se prepuštamo stihiji života. Ništa nije zadano. Ako neko misli da mu je suđeno da se utopi u beznađu života, "utopit će se i u čaši vode" (Margaret Mazzantini u briljantnom romanu "Nanovo rođen"). To vrijedi za fataliste. Nema predaje i prepuštanja stihiji. Treba sabotirati nametnutu sudbinu.Skloni su druge okrivljavati. Skloni su katastrofičnom razmišljanju i preuveličavanju loših događaja. Pesimizam je simtom epidemije depresije." Shapiro savjetuje da se u početnim stupnjevima razvoja pesimizma mora poraditi na promjeni načina razmišljanja. Moć pozitivnog mišljenja već u naslovu knjige "Možeš ako misliš da možeš" Optimizam12objašnjava njen autor Norman Vinsent Pil, polazeći od glavnog metafizičkog aksioma da čovjekove misli određuju njegov život.

Sudbina čovječanstva, kao i svakog pojedinca, nije stvar slučaja. Ako vjerujemo da je sve unaprijed predodređeno, onda se prepuštamo stihiji života. Ništa nije zadano. Ako neko misli da mu je suđeno da se utopi u beznađu života, "utopit će se i u čaši vode" (Margaret Mazzantini u briljantnom romanu "Nanovo rođen"). To vrijedi za fataliste. Nema predaje i prepuštanja stihiji. Treba sabotirati nametnutu sudbinu. Ona će nas "nadvladati samo ako mi nju ne nadvladamo. Sudbina ima vlast samo nad onima koji o njoj ovise" (Pavao Brajša u knjizi "Abeceda demokratskog ponašanja"). Nema više sile, sudbine, slučajnosti niti konfuzije, jer u svemu postoje poveznice ili razlozi za sve što nam se događa. Ništa nije nemoguće jer "snovi jučerašnjice su nada današnjice i stvarnost sutrašnjice" (Robert H. Goddard). Ovdje ću parafrazirati Weberovu misao: Nemoguće je samo ono što nismo pokušali!

Antonie de Saint-Exuperay u Malom Princu tvrdi: "Ono što je bitno, oku je nevidljivo", a Frankl provocira pitanjem: "Je li vam ikada pala na pamet proturječnost da sposobnost oka kojom opaža svijet ovisi o njegovoj nesposobnosti da opaža samo sebe?"

Čovjek je duhovno biće dok ostaje u vjeri i odupire se beznađu.

Čovjek je (primarno) biće vjere

Snagu vjere austrijski psihijatar Viktor E. Frankl naziva "fundamentalnom antropološkom odredbom čovjeka – samotranscendiranjem čovjekove egzistencije." Psiholog Kazimierz Dabrowski vidi snagu religije u procesima osobne reintegracije, koja pomaže u velikim traumama.

Ako razum ne razumije bit života, tada vjera "počinje gdje razum prestaje. Čovjek svjedoči o Bogu na dvostruki način – "njegovim priznanjem i njegovim poricanjem. Onaj tko poriče Boga misli na njega onoliko koliko i onaj koji Tomislav Ivancic1ga uzdiže." (Đ. Šušnjić u knjizi "Dijalog i tolerancija") Ovo je sjajno opisao K. Jaspers u knjizi "Filozofija", objašnjavajući zašto u vjeri stanuje nevjera: "Prava vjera nevjeru poznaje, priznaje i podnosi. Vjera teži nevjeri da bi se u sebi uvjerila u prevladavanju svoje nevjere. Zato vjera ima nevjeru kao mogućnost u sebi." Odatle je intrigantna činjenica teologa Tomislava Ivančića kako je imao sjajna iskustva i rezultate radeći s ljudima koji su se deklarirali kao ateisti. Mojim kritičarima odgovaram kako nisam praktični vjernik i istima dajem za dar nekoliko poučnih priča...

Sveučilišni profesor studentima postavi pitanje je li Bog stvorio sve što postoji? Jedan student mu smjelo odgovori: "Da, Bog je stvorio sve što postoji!" Profesor će potom: "Ako je Bog stvorio sve, onda je stvorio i zlo. Budući da zlo postoji, a uzevši u obzir princip da nas određuje ono što radimo, onda je i Bog zao!" Student je ostao šutke, a profesor je pun sebe ustvrdio kako je još jednom dokazao da je ono što kršćani vjeruju zapravo mit. Drugi je student podignuo ruku i pitao profesora smije li ga nešto pitati. "Naravno", odgovori profesor. Student ustane i reče: "Profesore, postoji li hladnoća?" "Kakvo je to pitanje? Naravno da postoji. Zar ti nikad nije bilo hladno?" Studenti se nasmijaše na kolegino pitanje. Mladić je odgovorio: "Zapravo, profesore, hladnoća ne postoji. Prema zakonima fizike, ono što mi smatramo hladnoćom u stvarnosti je odsustvo topline. Svako tijelo ili objekt ima ili prenosi energiju, a toplina je ono što čini da tijelo ima ili prenosi energiju. Apsolutna nula znači potpunu odsutnost topline; sve stvari postanu nesposobne za reakciju na toj temperaturi. VjeraSnagu vjere austrijski psihijatar Viktor E. Frankl naziva "fundamentalnom antropološkom odredbom čovjeka – samotranscendiranjem čovjekove egzistencije." Psiholog Kazimierz Dabrowski vidi snagu religije u procesima osobne reintegracije, koja pomaže u velikim traumama.Hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili tu riječ da opišemo kako se osjećamo ako nemamo toplinu." Student nastavi s pitanjem: "Profesore, postoji li tama?" Profesor odgovori: "Naravno da postoji." Student će na to: "Opet ste u krivu, profesore, ni tama ne postoji. Tama je odsustvo svjetla. Svjetlo možemo proučavati, ali tamu ne. Ne možemo mjeriti tamu. Najobičnija zraka svjetla može prodrijeti u svijet tame i prosvijetliti ju. Kako možete znati koliko je određeni prostor mračan? Mjerite količinu prisutnog svjetla. Tama je pojam koji ljudi koriste da opišu što se događa kada nema svjetla." Na kraju mladić upita: "Profesore, postoji li zlo?" Sad već pomalo nesiguran, profesor odgovori: "Naravno, kao što sam već rekao. Vidimo zlo svaki dan. Najčešće u svakodnevnim primjerima čovjekove nečovječnosti prema drugim ljudima, u zločinima i nasilju diljem svijeta... Te manifestacije nisu ništa drugo nego zlo." Na to će student: "Profesore, zlo ne postoji ili barem ne postoji po sebi. Baš kao i tama i hladnoća, to je pojam koji su ljudi stvorili da opišu odsutnost Boga. Bog nije stvorio zlo. Zlo nije poput vjere i ljubavi koje postoje baš kao što postoje svjetlo i toplina. Zlo je posljedica onog što se dogodi kada u čovjekovu srcu nije nazočna Božja ljubav. Baš poput hladnoće koju doživljavamo u odsustvu topline ili poput tame koja se događa kada nema svjetla." Profesor je sjeo. Mladić se zvao Albert Einstein. Iako mnogi osporavaju autentičnost ove zgode i je li to doista izgovorio Einsten, primjer je više nego poučan. Ova nam priča otkriva i drugu stranu našeg života: Kako bismo otkrili tamniju stranu naše osobnosti a da nismo spoznali onu svjetliju?

Jorge Bucay u knjizi "Ispričat ću ti priču" opisuje događaj koji slikovito objašnjava snagu vjere i zašto ne smijemo odustati...

"Bile jednom dvije žabe koje su upale u posudu s vrhnjem. Odmah su shvatile da tonu: bilo je nemoguće dugo plivati i plutati u toj smjesi gustoj poput živoga blata. U početku su žabe lamatale nogama u vrhnju kako bi dosegnule rub posude. Ali bilo je uzalud; samo su se praćakale na istome mjestu i tonule. Osjećale su da je sve teže izaći na površinu i disati. Jedna od njih glasno je rekla: "Ne mogu više. Nemoguće je izaći odavde. U ovome se ne može plivati. Budući da ću umrijeti, ne vidim razloga da produljujem ovu patnju. Ne razumijem kakva smisla ima umrijeti od iscrpljenosti zbog uzaludna napora." Rekavši to, prestane lupati nogama i brzo potone, doslovno ju je progutala bijela gusta tekućina. Druga žaba, ona upornija i možda tvrdoglavija, rekla je samoj sebi: "Ne postoji Ispricat cu ti pricunačin! Ništa se ne može učiniti da isplivam iz ovoga. Ipak, makar se smrt približila, radije ću se boriti do posljednjeg daha. Ne želim umrijeti ni sekundu prije no što kucne moj čas." Nastavila je lupati nogama i praćakati se satima ostajući na istome mjestu. Iznenada, od tolika udaranja, batrganja i lupanja, vrhnje se pretvorilo u maslac. Žaba skoči i kližući dođe do ruba posude. Odande se mogla vratiti kući sretno krekećući."

... "Oluja se smirila i lagana kiša počela je natapati pijesak. Dječak je primijetio, kao i mnogi drugi znatiželjnici, da su morski valovi na pješčanu obalu izbacili mnoštvo morskih zvijezda. Njihovo mnoštvo privuklo je pozornost ljudi koji su se tiskali promatrajući neobičan prizor. Morske zvijezde ležale su nepomično svega nekoliko metara od mora koje im znači život. Svi su mirno gledali dok se dječak nije oteo iz ruku svog oca i otrčao do morskih zvijezda. Sagne se, zgrabi tri zvijezde i otrči do mora. Vrati se i ponovi isto. "Što radiš, mali?" – upita ga znatiželjnik. "Vraćam morske zvijezde u more, inače će uginuti na pijesku" – odgovori dječak, ponavljajući iste radnje. "Ali zar ne vidiš da ih ima tisuće i da ih ne možeš sve spasiti? To se uvijek događa nakon olujnih valova. Ti ne možeš promijeniti stvari!" Dječak odgovori: "Za ove sam uspio promijeniti stvari." Čovjek je nakratko ostao zatečen, potom se sagne te sam počne bacati zvijezde u more. Malo nakon toga i ostali znatiželjnici pristupe i sada ih je već bilo pedesetak koji su morske životinjice bacali u vodu." (Dario Miletić: "Učini što možeš") Dječak iz priče prvi je učinio iskorak i pokušao spasiti što se spasiti može. Slično ovom je i po®uka filma "Šalji dalje" Pay It Forward (2000). To je priča o dječaku Trevoru (Haley Joel Osment) koji je zahvaljujući poduzetnom učitelju Simonetu (Kevin Spacey) osmislio pokret nesebičnog lančanog pomaganja. To je spoj mogućeg i ono što se čini nemoguće (na osobnom i društvenom planu.)

Ovi primjeri ne smiju biti igrokaz irononiziranja racionalista tzv. leptirovog učinaka: "Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi." Učinak gore navedenih primjera isti je s učinkom posljedica mahanja leptirovih krila koji ne mora uzrokovati uragan, već upozorava kako pojedinačni napori mogu promijeniti slijed događaja. Promjene ne bi bile moguće da su posustali, izgubili vjeru i (naknadno) pokrenuli lančanu reakciju s porukom da smo svi mi posada na istom brodu.

Za kraj ove kolumne se vrijedi podsjetiti istinite priče "Miris kiše"... Kada je liječnik ušetao u bolničku sobu Diane Blessing, bila je slaba nakon operacije. Ona i suprug David su očekivali nalaze. To popodne 10. ožujka 1991., komplikacije su prisilile Dianu, samo 24-tjedna trudnu, da se podvrgne hitnom "carskom rezu" kako bi porodila curicu Danu, koju je par nestrpljivo očekivao. Trideset i šest centimetara dugu i težeći samo jedan kilogram i devet dekagrama. Doktorove riječi odzvanjale su poput bombi. "Mislimo da malena neće preživjeti. Postoji 10 % šanse da će preživjeti noć, a čak i tada, ako preživi noć, njena budućnost će biti okrutna." Otupjeli od nevjerice, David i Diana slušali su dok je doktor nabrajao poražavajuće probleme s kojima će se Dana morati suočiti ako preživi. "Ona neće nikad hodati, neće govoriti, vjerojatno će biti slijepa, bolovati od cerebralne paralize ili teške metalne retardacije." Diana i David, s njihovim petogodišnjim sinom, dugo su sanjali dan kad će dobiti curicu. Svijet im se srušio.

Sutradan su saznali da je Danin nerazvijeni živčani sustav bio toliko ranjiv, da najlaganiji poljubac ili dodir bi pojačao njezinu bol, tako da oni nisu mogli niti priviti svoju malu krhku curicu na njihove grudi kako bi joj pružili snagu ljubavi. Sve što su mogli, je moliti se da Gospodin ostane blizu njihove curice. Kako su tjedni prolazili, ona je polako dobivala po gram na težini. I nakon dva mjeseca, iako su doktori nastavili upozoravati da su njezine šanse preživljavanja, a kamoli življenja bilo kakvog normalnog života jednake nuli, Dana je otišla iz bolnice. Pet godina nakon, Dana je bila majušna ali žilava mala curica i neutaživom voljom za životom. Nije pokazivala nikakve znakove mentalnih niti tjelesnih nedostataka. Jednostavno, ona je bila sve što djevojčica može biti i više od toga. Jednog popodneva u ljeto 1996., pokraj njene kuće u Texasu, Dana je sjedila u majčinom krilu lokalnog parka. Mala Dana je upitala "Osjećaš li taj miris?" Mirišući zrak i otkrivajući blizinu grmljavine, Diana je odgovorila, "Da, miriše na kišu." Dana je zatvorila oči i ponovo upitala, "Osjećaš li taj miris?" Još jednom, majka joj je odgovorila, "Da, mislim da ćemo se smočiti. Miriše na kišu." Dana je glasno izjavila, "Ne, to miriše poput Njega. To miriše poput Boga kad nasloniš glavu na Njegove grudi." Suze su napunile Dianine oči dok je Dana sretno skočila i otišla se igrati s drugom djecom. Riječi njene kćeri potvrdile su ono što su Diana i svi članovi njene obitelji vjerovali. Tijekom tih dugih dana i noći prvih dva mjeseca njezinog života, kad su njezini živci bili preosjetljivi da je oni dotaknu, Gospodin je držao Danu na Njegovim grudima i Njegov ljubljeni miris je ono čega se ona tako dobro sjeća.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša

Pon, 4-03-2024, 08:30:00

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.