Stupovi društva i stupovi srama

Kada je skandal oko „Poreznog stupa srama“ već bio u punom zamahu, premijer je izjavio: „Nisam niti pogledao taj popis, to je posao Porezne uprave“. Najavio je da ga ni neće pogledati. Ta me izjava začudila, jer je to nije problem samo Porezne uprave kao što ni požari u Dalmaciji nisu problem samo vatrogasaca.

Kroz taj popis može se uspješno analizirati naše društvo, utvrditi zašto smo u krizi i zašto ne možemo naći izlaz iz krize. Objava poreznih dužnika s ukupnim iznosom duga koji se penje na desetke milijardi kuna, reakcije i objašnjenja dužnika, njihova opravdanja, ogorčeni komentari građana, mudra objašnjenja i analize raznih analitičara govore ne samo o samom problemu neplaćanja poreza već više govori o cijelom našem društvu. Najzanimljiviji mi je bio komentar jednog mudrog nezavisnog stručnjaka koji je rekao da je sada problem u tome što se poduzetnici „moraju baviti porezom, umjesto da se bave poslom, traženjem kupaca i ugovaranjem poslova“. Porezom se ne treba baviti, porez treba plaćati i o tome se ne diskutira. Poduzetnici trebaju koristiti savjete poreznih stručnjaka da plate, naravno, što manje, ali porez treba platiti. Neplaćanje poreza je zločin prema državi koji ugrožava i gospodarstvo i suverenitet države. Al Capone je bio monstruozni, višestruki ubojica, ali je u zatvoru završio zbog neplaćanja poreza.

Porezne stope, manje ili veće, ovakve ili onakve, proizlaze iz gospodarskog koncepta političara na vlasti. Kada se donose zakoni, kada se ide na izbore, može se diskutirati kakve poreze trebamo, što treba, a što ne treba oporezovati. Ali kada se porezi definiraju, tada ih treba plaćati, bez diskusije. I po tome se vidi kakva je država, a i kakvi su njezini građani. Država koja ne može osigurati redovito i disciplinirano plaćanje poreza, ne funkcionira kao prava država. I nema nikakvo moralno pravo smanjivati plaće prosvjetnim radnicima da bi uštedjela milijardu kuna, ako propušta naplatiti desetke milijarda kuna. Neke tvrtke godinama nisu plaćale porez, a građanima se na račune sjeda zbog desetak kuna duga. Objavljeni popisi poreznih neplatiša pokazuju:

1. Država ne funkcionira, jer nije sposobna osigurati normalno i disciplinarno plaćanje poreza i stvaranje predviđenih proračunskih prihoda.

2. Društvo je nepravedno i nemoralno, jer jedna pravila vrijede za izabrane kojima se „gleda kroz prste“, a druga za obične građane, na koje se šalju ovrhe.

3. Neplaćanje poreza je još jedna metoda za stvaranje nove klase bogataša, koji se nisu obogatili radom i poduzetničkim sposobnostima, već otimanjem od vlasništva države kroz procese privatizacije, a uz to i privilegijama koje su im dozvoljavale da ne izvršavaju obveze društvu.

4. Država i državna poduzeća neizvršavanjem svojih financijskih obveza i neplaćanjem svojim dobavljačima uništavaju pojedina poduzeća i mnoga od njih dovode do stanja da ne mogu plaćati poreze.

5. Stvorili smo bešćutno društvo koje više ne reagira niti na nepravdu, niti na korupciju, niti na kriminal, niti na poplavu nesposobnih i nemoralnih ljudi na mnogim važnim mjestima.

To sve govori o jednoj velikoj i dubokoj krizi u društvu i taj cijeli problem stvarno nije samo problem Porezne uprave. Odluke o toleriranju neplaćanja takvih silnih milijardi kuna poreza sigurno nisu donosili činovnici na šalterima Porezne uprave. Međutim, ako gledamo sve to malo šire cijeli slučaj možemo povezati sa slučajem koji je uzbuđivao Hrvatsku pred 6 godina.

Snalažljivi i na Viru i u društvu

Početkom 2006. godine nastala je velika halabuka oko ilegalne gradnje koja je u nevjerojatno velikom razmjeru zahvatila naš mali otok Vir. Država je tada najavila drastične akcije, neke kuće su se srušile, za neke je obećala da će ih srušiti, a nekoliko tisuća kuća koje su sagrađene bez građevinske i ostalih dozvola su «legalizirane». Budući da sada, nakon 6 godina novi ministar ponovno najavljuje velike akcije protiv nelegalne gradnje, možemo zaključiti da galama oko Vira nije dala nikakve ozbiljne rezultate. Međutim, «slučaju Vir» nije samo slučaj u kome su neki ljudi bespravno izgradili svoje kuće. I on, kao i friški slučaj neplaćanja poreza mnogo govori o našem društvu. Zato si moramo odgovoriti na nekoliko pitanja.

1. pitanje – kako je moguće da 8.000 ljudi na jednom malom otoku ulaže svoja, ne mala, financijska sredstva, u gradnju objekata bez potrebnih dozvola? Ti ljudi nisu glupi, oni dobro znaju da je to nelegalno, a ipak svjesno ulaze u taj, nevjerojatan, financijski rizik. Sad možemo postaviti pitanje kako je moguće da se 130.000 menadžera, poduzetnika i građana usudilo ne plaćati obveze državi, iako dobro znaju da država ima moć da ih zbog toga strpa u zatvor.

Odgovor – i jedni i drugi su vjerovali da za to neće biti kažnjeni,.

2. pitanje – kako je moguće da građani u tolikom broju vjeruju da ih država zbog nepoštivanja zakona neće kazniti?

Odgovor – zato, jer društvo neprestano šalje poruke da su takve i mnoge druge nezakonite radnje zapravo dozvoljene.

3. pitanje - kako je to uopće moguće u XXI. stoljeću, u jednoj demokratskoj, civiliziranoj i pravnoj državi?

Odgovor – odgovor nije jednostavan i treba to detaljnije analizirati

Kako se štiti i kako se „štiti“ društvo

Jednog popodneva u parku u malom gradu na sjeveru Švedske prolaznici su prisustvovali jednom, za njih, nevjerojatnom prizoru. U malom jezeru gastarbajter s «brdovitog Balkana» dinamitom je lovio ribu. Građani i policajci bili su šokirani, ali i nemoćni. Naime, u njihovom zakonu nije uopće predviđena mogućnost da se netko tako barbarski ponaša, pa takvo nešto nije bilo zabranjeno. Policajcima je jedino preostalo da ga zamole da to ne radi, jer to nije pristojno. Slično se dogodilo, kada je jedan isti takav, na livadi na rubu grada počeo graditi kuću bez ikakvih dozvola, kao što je to uobičajeno u kraju odakle je došao. Ni tako nešto nije u zakonu bilo predviđeno. Da se obrane od takvih situacija morali su mijenjati zakon. Takvi primjeri pokazuju da je civilizirano društvo u određenim trenucima jednostavno nepripremljeno za napade svojih neciviliziranih članova koji ne poštuju pravila ponašanja u društvu. Ali isto tako da odmah uspostavlja mehanizme obrane, jer u normalnim društvima s pravom demokracijom postoje mehanizmi koji štite društvo, pojedince i kapital države.

Suvremena demokratska civilizirana društva, nakon dugih stoljeća ratova i milijuna žrtava izgradila su sustav s mehanizmima i pravilima koja reguliraju naš život u zajednici i zaštićuju život, vlasništvo i prava pojedinca, zaštićuju kapital i resurse države i nacionalne interese. I tih pravila se svi mi moramo držati - i oni na vlasti i oni koji nisu na vlasti i oni bogati i oni koji nisu bogati i oni jaki i oni slabi. Treba ih se držati, bez obzira što ponekad izgledaju kruta, birokratska i koče efikasnost i brzinu djelovanja. Pravila koja moraju vrijediti za sve tiču se i plaćanja poreza i gradnje vikendica na Viru.

U neciviliziranim, primitivnim društvima i diktaturama oni koji su fizički jači, koji imaju jače oružje, koji imaju moć, koji su došli na vlast i oni koji su bliski ljudima na vlasti ne moraju se držati nikakvih pravila. Ta su pravila određena samo za «prosti puk».

Naravno, treba odmah reći da je demokracija vrlo neučinkovit, dugotrajan i kompliciran proces. Treba se držati zakona, pravila, procedura, poslovnika. Sve to dugo traje i naravno ide na živce onima koji imaju moć. Mnogi moćnici zato kažu: »Kada bih se držao svih propisa i zakona, ne bih nikada ništa napravio». Međutim, društvo bez pravila kojih se svi pridržavamo ne može funkcionirati, nastaje bezakonje, kaos ili diktatura. Ne možemo se držati i ne držati pravila, biti i ne biti za pravnu državu, kako nam odgovara. Članovi zajednice pravila ponašanja moraju prihvatiti kao nešto normalno, njihovo i u svakom trenutku ih trebaju zastupati i braniti. A prekršitelji pravila moraju biti od društva uočeni i označeni, a od strane pravne države kažnjeni.

U civiliziranim društvima je nezamislivo da se masovno ne plaća porez, jer su svi svjesni da je to udar na stabilnost, a i suverenitet države. Zato su uspostavili mehanizme koji to brzo uočavaju i kažnjavaju. Rijetki su oni koji se usude ne plaćati porez, takvi postaju kriminalna manjina s kojom država lako izlazi na kraj. Kriminal i lopovluk nisu nikada problem sami po sebi. Uvijek ih je bilo i uvijek će ih biti. A ozbiljne države znaju uspostaviti mehanizme da se obrane od takvih. Ozbiljan problem nastaje tek kada se kriminal tolerira.

Naše društvo nije (a izgleda i ne želi) uspostaviti stvarne mehanizme nadzora koji bi djelovali s ciljem zaštite društva. Ima mnogo rješenja koja predstavljaju samo fiktivne i formalne sustave nadzora i zaštite. Dobar primjer su nadzorni odbori koji bi u ime vlasnika (države) trebali nadzirati rad uprave pojedinih poduzeća, odnosno nadzirati poslovanje i poslovne odluke uprave. I reagirati, ako uoče da se nanosi šteta vlasniku poduzeća. A to je i u slučaju neplaćanja poreza. Međutim, današnji naši nadzorni odbori su čak mnogo gori od nekadašnjih radničkih savjeta, jer su u nadzornim odborima potpuno nestručni ljudi koji o poslovanju nemaju pojma, fućka im se za poduzeće i zanima ih samo plaća koju dobivaju. U tome su svi isti i lijevi i desni, a „domoljubni“ Hrvati nisu ništa bolji. U Nadzornom odboru KONČAR-a bio je , iako ne razlikuje generator od transformatora, i Đ.P., naš veliki domoljub koji je robijao za Hrvatsku. U nadzornom vijeću jedne zagrebačke obrazovne institucije bio je jedan ugledan hrvatski domoljubni intelektualac i u tom vijeću podržavao jednog opskurnog direktora. A takvih primjera ima bezbroj. Zar su srebrnjaci i škude tako jako važni? Sustav takvih nadzornih odbora koji ništa ne nadziru velikim je dijelom uzrokovao uništavanje hrvatskih državnih poduzeća. A „veliki“ Hrvati koji su htjeli što prije i što bolje unovčiti svoje domoljublje uništili su Hrvatsku.

Snađi se druže

Ako se malo vratimo u «onu, bivšu komunističku prošlost», sjetit ćemo se jedne popularne izreke «snađi se druže». To je bilo glorificiranje snalažljivih ljudi koji su se znali snaći u pojedinim situacijama. Oni su punili razne priče i anegdote u kojima su uvijek ispadali simpatični, gotovo kao heroji. Snalažljivost našeg naroda smatrana je kao naša velika vrijednost u odnosu na „glupe“ Nijemce. Svi smo mi u našoj okolini upoznali ljude za koje svi govore «on ti je sposoban i snalažljiv, on se uvijek zna snaći». I svi ih gledaju pomalo sa strahopoštovanjem. Koliko puta vam se dogodilo da, dok vi stojite u redu, snalažljivi ljudi idu preko reda, dok vi plaćate ulaznicu i idete kroz vrata, snalažljivi skaču preko plota, dok se vi držite pravila, snalažljivi traže vezu, idu «okolo», dok vi plaćate porez, snalažljivi kupuju jahte. I postaju heroji. A normalni i pristojni u očima većine su zapravo kukavice, mlakonje, nesnalažljivi i nesposobni.

«Nesnalažljivi ljudi» su učili, radili i htjeli svojim znanjem i sposobnošću napredovati, postizavati rezultate na poslu i u životu. Snalažljivi ljudi upisivali su se nekada masovno u SK (a sada u SDP, HDZ i ostale političke stranke) da bi mogli bez rada napredovati i lagodno živjeti.

«Snalažljivi, sposobni» ljudi gradili su na Viru, svake godine išli u svoje vikendice na moru na ljetovanje, nisu plaćali poreze i u duši ismijavali one mlakonje i kukavice koji nisu bili tako hrabri i snalažljivi. Mnoge žene svojim muževima takve snalažljivce nabijaju na nos: «Vidiš ovog našeg susjeda kako se zna snaći, izgradio je vikendicu na moru, a ti si nesposobni njonjo i kukavica.»

Snalažljivi u novoj Hrvatskoj

Snalažljivi i «sposobni» koji su zanat ispekli u socijalizmu, kao razni partijski moćnici ili direktori, a mnogi i na sajmištima među švercerima i lopovima, u trenucima stvaranja nove države došli su na svoje. Kada je stari sustav propadao, a novi nije uspostavljen, dok je rat bjesnio, država nije stigla, a mnogi nisu niti htjeli, izgraditi mehanizme koji bi zaštitili i ljude i vlasništvo i moral. I u tom međuvremenu snalažljivi su beskrupulozno navalili. Za njih je Hrvatska bila bespomoćno truplo na koje su navalili kao vukovi i gladne zvijeri da što prije i što lakše otkidaju što veće komade mesa. A nikoga nije bilo koji bi s batinom rastjerao svu tu bagru «snalažljivih i sposobnih« ljudi koji su iskoristili svoju priliku. Dok su se hrabri borili na frontu, a ostali išli na posao i svojim radom doprinosili da država može funkcionirati, snalažljivi su divljački iskorištavali svoj povijesni trenutak, privatizirali su poduzeća za „malu lovu“, u državnim poduzećima su si kao menadžeri namještali ugovore i otpremnine da ti „pamet stane“, a radnike su slali na burzu. Naravno, oni su sada uvaženi članovi društva i na palubama svojih jahti, a često i na TV, svima govore o svojoj sposobnosti i važnosti za razvoj društva.

Imamo nevjerojatnu situaciju da mnogi političari, koji su inače prisegnuli da će štititi zakone i ustavni poredak, smatraju da je potpuno normalno ljudima objašnjavati da su zakoni glupi. Nije ni čudo da onda neki zaključe da je glupo plaćati porez. Sjetimo se samo nekadašnjeg tzv. Zakona o 0.0 promila. Taj zakon nije zabranjivao pijenje alkohola. Svatko se mogao, što se tog Zakona tiče, «naroljati k'o svinja». Ali zakon je samo odredio, da se pod utjecajem alkohola ne smije voziti auto. Alkoholizam je veliko zlo u našem društvu i ako je Zakon spasio i jedan ljudski život, opravdao se. Ali svi oporbeni političari, u to vrijeme, natjecali su se kako da ismiju taj zakon i svide se našem puku koji smatra da je alkohol dio naše kulture. Tako se ljudima slala poruka da se Zakona zapravo i ne treba držati. Niti Zakona o alkoholu, a onda valjda niti zakona o plaćanju poreza.

Korupcija postoji samo zato što se tolerira, a nesposobni ljudi mogu upropaštavati državna poduzeća i institucije, jer je prihvaćena idiotska teza da „direktor ne treba biti stručnjak, jer oko sebe ima stručnjake“. I kada nitko ne reagira na veliko bogatstvo ljudi koji nigdje ne rade ili na činjenicu da netko kupuje hotel za 9.000.000 kuna, iako je jasno da te novce nije mogao zaraditi ili kada bahati bogataši batinom u Zagrebačkom gradskom poglavarstvu isposluju građevinske dozvole, šalju se poruke da se takve aktivnosti zapravo toleriraju.

A da liste srama i proširimo

Na popisu dužnika mnogi su uočili ime čiji „case“ može dobro poslužiti za „anatomiju novog društva“. Ivan Mijatović rođen 1973. godine duguje 9,9 milijuna kuna poreza. Njegova je karijera nevjerojatna i on je na temelju svog životnog iskustva „imao pravo zaključiti“ da zakoni ove države, a i pravila ponašanja bilo kojeg civiliziranog društva za njega ne vrijede. I da ne treba plaćati porez. Svojedobno je, kao vrlo mlad čovjek, bez iskustva i naravno znanja, bio pomoćnik ministra financija Bože Prke i bliski suradnik Borislava Škegre. Kada je imao nešto više od dvadeset godina, bio je član Uprave Plive i šef Nadzornog odbora Hrvatskog Telekoma, vodio povjerenstvo za privatizaciju HT-a, nakon čega je otišao u Deutsche Telekom. U Ministarstvu financija, spominje se po medijima, bio je načelnik za upravljanje javnim dugom i gotovinom i zadužen za drugu javnu ponudu Plivinih dionica. Prozivalo ga se zbog više slučajeva sukoba interesa. Bio je u Nadzornim odborima ARZ-a, Končara, PBZ-a. Mediji su pisali kako je 2005. godine dok je radio u Plivi kupio u Charlotti u SAD-u vilu od 500 kvadrata, s 9 soba i velikim bazenom. Spominjali su se i apartmani i dvorac u SAD-u. Na internetu je zbog toga prozvan hrvatskim Rockfellerom.

Najvažnije funkcije u superuspješnim kompanijama obavljao je prije tridesete godine života. Naravno, on o tim poslovima nije imao pojma. Sve te funkcije iskoristio je da izvuče veliku lovu za sebe. A to je čisti kriminal.

Čime je tako mlad čovjek zaslužio da dođe na tako odgovorne funkcije i sudjeluje u donošenju važnih odluka? Tko mu je omogućio i po kojim kriterijima da dođe na te funkcije? Ljudi koji su tog mladog čovjeka postavljali na te funkcije zajedno s njime bi trebali doći na „Liste srama“, jer su ga oni stvorili. Osjećaju li imalo odgovornost prema tome svom djelu ili su se i oni na taj način snašli u životu i obogatili pa u aktivnostima njihovog pulena ne vide ništa loše. Sigurno bi odgovorili: „Što je u tome loše, pa tako se gradio naš 'ubrzani kapitalizam'“. Nekadašnji šefovi i suradnici tog mladog čovjeka su još uvijek živi i zdravi i mogli bi odgovoriti na ta pitanja, kada bi ih netko to pitao, kada bi nekoga to zanimalo. Kada bi netko to pitanje postavio značilo bi da ga to smeta i da želi da se takve stvari više neće događati. Međutim, to pitanje nitko ne postavlja, jer to zapravo nikoga niti ne smeta. To je praksa koja se nastavlja, koju vidimo na svim stranama i koja postaje pravilo za napredovanje, za stjecanje moći i bogaćenje.

Kako da odgajamo svoju djecu

Što možemo zaključiti na kraju iz svega toga? Kako da odgajamo našu djecu? Ako ih odgajamo da budu pristojni, civilizirani ljudi, da se drže pravila morala i pristojnosti, slati ćemo ih nepripremljene u život u kojem dominiraju snalažljivi i «sposobni» koji se ne drže nikakvih opravila. Zar da ih učimo da budu «snalažljivi», da se ne drže pravila civiliziranog društva, da bi u našem društvu mogli uspjeti?

Preostaje nam samo vjerovati da ovakvo vrijeme neće još dugo trajati i da će konačno doći vrijeme u kojem će vladati pravna država, moral, zakoni i pravila civiliziranog društva.

I da će «snalažljivi i sposobni» zauzeti ono mjesto koje im u normalnom društvu pripada, a to su Remetinec i Lepoglava..

Marijan Ožanić