Tajna slobode

Većini političkih aktera, koji su sudjelovali na prošlim izborima, bilo je, tijekom predizborne i izborne kampanje, onemogućeno utjecanje na mišljenje i ponašanje birača. Nije bio omogućen izbor na temelju informiranosti, čime su prošli izbori bili nepošteni i nedemokratski, te kao takvi ne odražavaju pravu političku volju naroda, a vlast proizišla iz takvih izbora je nedemokratska i nelegitimna.

Osim na taj način novi mandatari osvojili su i ostvarili vlast i na način da su prevarili i obmanuli birače, jer nisu otvoreno i jasno istakli svoj stav i svoj stvarni program tj. uvođenje svoje vlastite, zakonom neograničene vlasti. Da su istakli taj svoj stvarni stav i program, nitko za njih ne bi glasovao, jer bi to značilo da narod dobrovoljno i svojevoljno bira nasilje, zaostalost i neuravnoteženost, a to je suludo.

Nepošten način, namjere iste

Svaka vlast koje na vlast dođe na nepošten način ne može imati poštene namjere, ni prema narodu, ni prema hrvatskoj državi. To jasno pokazuju sve dosadašnje vladavine, koje su na isti način kao i ova "nova" vlast osvajale vlast, koje su umjesto sustava slobode ostvarile sustav nasilja, nereda i pritiska, a to nije smisao države za koju se borilo. Njen smisao je samo u ostvarenju slobode, sve ostalo je izdaja i stoga i ovi koji su ponovno došli na vlast i oni koji su do sada vladali ne zaslužuju samo oštru osudu, nego rušenje i pad sa kompletnim diktatorskim ustrojem, jer jedino njihovim padom može se ostvariti željena sloboda, napredak i uravnoteženost.

Odmah nakon ostvarene "pobjede" , umjesto najave demokratskih promjena i promjena političkog sustava, pobjednici se okreću prošlosti i njenoj tamnijoj strani posvećujući pobjedu zatiraču demokracije u Hrvatskoj pokojnom Ivici Račanu, koji je na nepošten, neodgovoran i nedemokratski način vladao Hrvatima u svom mandatu skidajući glave nepodobnima u svim sferama društva, čak i sobaricama, što jasno upućuje da će se u Hrvatskoj nastaviti nedemokratski procesi i način vladanja, da će se produžiti nerazvijenost, diktatorsko mrtvilo i proces zaostajanja.

Samo površna analiza danas najjače partije to jasno potvrđuje, a ona ukazuje da u toj partiji nikada nije bilo živih sila koje bi nosile i zastupale ideju slobode. U toj partiji nema živih snaga razvijenosti, koje bi zastupale i zahtijevale drukčiji vladarski sustav, nema u njoj nositelja dinamike i progresivnosti, već ima onih čimbenika koji predstavljaju jednu opasnost koja prijeti slobodi, napretku i razvijenosti.

Kroz cijelo vrijeme svog djelovanja ta partija odvojena je od naroda i kao takva stvorila je svoje vlastite čvrste interesne skupine koje su joj, uz ostalo, donijele pobjedu i koje joj predstavljaju jamstvo za sljedeće pobjede.

Time ta partija predstavlja samo organ klasnih i grupnih socijalno-ekonomskih interesa na političkom području, te kao takva ne ostvaruje slobodu, napredak i promjene, već samo težnju socijalno-ekonomskog klasnog diktata da cjelini nametne svoj interes i tako ostvari ekonomsko politički totalitarizam.

Sličnih, ili istih karakteristika bila je i partija koja je zbačena sa vlasti. Jedni i drugi su razlog da je oslobođenje, koje smo doživjeli s velikim nacionalnim oduševljenjem i zanosom, preraslo u nešto sasvim neželjeno, s beskrajnim razočaranjem.

Međutim, razlog tome je i činjenica da se i obrazovani kadar, tj. kulturni i vjersko-moralni sloj društva, odvojio od naroda, čime je narod ostao bez instrumenata potrebnih za uspjeh.

Šutke se dopustilo da vješti komunistički kadrovi, u trenutku kad je borba za oslobođenje postala masovna i neizbježna, preokrenu sve pothvate u svoju korist, uklone s vremenom sa scene autentične nositelje borbe i sve one koji su zastupali ideju slobode, te uspostave vladavinu ničim ograničene moći, sile i nasilja.

Velika većina čeka

Ako analiziramo kulturnu sferu vidljivo je da je kod mnogih nestao idealizam, da su se kod mnogih rodile ambicije, umišljenost, sebičnost, koristoljublje, stjecanje povlastica, gramzljivost za novcem, časti i položajima, da su se zbog svega toga dali podrediti i podčiniti. To je zadnja kategorija ljudi čiji su karakteri po svojoj naravi izdajnički i služnički, čiji je moral moral korisnost, a vrlina častoljublje i pohlepa. Izabravši liniju oportunizma i sluganstva čine dio diktatorskog ustroja i suodgovorni su krivci stanja neslobode, jer za takvo stanje nisu krivi samo vođe, nisu odgovorni samo gospodari već i sluge. Ulažu sve napore i sve svoje sposobnosti da osiguraju opstanak vladavine nasilja i nepravde, da osiguraju za sebe što bolje položaje i naklonost gospodara.

Druga priča je onaj obrazovani sloj koji je u potpunosti odsutan i koji nema nikakvu političku ideju, kojeg zbog straha nema kao aktivnog elementa. Da je takvih puno govori činjenica da je nedavno upućeni apel hrvatskoj javnosti pod sloganom "suprotstavimo se medijskoj manipulaciji" potpisalo u odnosu na 8% fakultetski obrazovanih i 4% sa završenom višom školom svega 740 intelektualaca iz Hrvatske i dijaspore, što je u principu razočaravajuće i tragično. Nema darovaDo slobode, kako osobne tako i narodne, može se doći jedino osobnom žrtvom, požrtvovnošću, velikim naporom, ustrajnom djelatnosti i jasnim zahtjevom za slobodom, jer nasilnici i tlačitelji slobodu nikada ne daju svojom slobodnom voljomTo ne govori ništa, do li da velika većina čeka da netko drugi povede borbu, da ih netko drugi oslobodi, a to je razmišljanje roba, jer rob je svaki onaj koji čeka da ga drugi oslobodi.

Do slobode, kako osobne tako i narodne, može se doći jedino osobnom žrtvom, požrtvovnošću, velikim naporom, ustrajnom djelatnosti i jasnim zahtjevom za slobodom, jer nasilnici i tlačitelji slobodu nikada ne daju svojom slobodnom voljom.

Obveza i dužnost je stalno je zahtijevati i uvijek raditi za slobodu, za narod, osobito kad je stanje teško, kad je najteže, a takvo stanje je danas, jer uz stanje neslobode danas se mora braniti i nezavisnost, jer diktat gura pod tuđinsku vlast lišavajući narod prava da slobodno upravlja svojom sudbinom, lišavajući narod preduvjeta za razvitak narodnog života.

Nema slobode bez osobne borbe, žrtava, požrtvovnosti, odricanja idealizma, silnih napora i osobito ustrajnosti, jer odustati znači izgubiti šansu za pobijediti.

Nema slobode, ako se gleda samo na osobnu sreću, udobnost i sigurnost, a da se pri tom žrtvuju i ubijaju ideje, tako se nasilju pruža prividni dokaz slobode i ispravnost vladanja nasilja.

Nema slobode, ako nismo spremni suočiti se s izazovima i teškoćama, ako nismo spremni govoriti ono za što mislimo da je ispravno, pa i onda ako znamo da je takvo mišljenje u suprotnosti s mišljenjem drugih.

Sloboda zahtijeva spremnost učiniti što je potrebno, pa makar riskirali osude, sramotu ili ismijavanje, pa makar došli i u primisao da se možda i neće uspjeti.

Nema slobode, ako nismo spremni pobijediti strah i učiniti ono za što mislimo da je ispravno i ono što treba učiniti. Strah je najveća opasnost za slobodu, a najbolji način za otklanjanje te opasnosti je da joj se hrabro suprotstavimo.

Samo hrabrošću može se protiv straha, samo hrabrošću može se protiv nasilja i samo hrabrošću može se do slobode u čemu i jest njena tajna, jer kako reče Periklo: "Tajna slobode počiva u hrabrosti".

Na nju poziva i Njegova zapovijed (Jošua 1;9 ).

Mirko Omrčen