Jauci patnje u „socijalnoj državi"
Tvorac termina "Hrvatska kao socijalno pravedna država" je Vlado Šeks, no od tog njegovog slogana nije se daleko odmaknulo, jer Hrvatska je danas sve a najmanje socijalno pravedna država. Socijalne države nema a to što su Vladina pseudosocijalna usta puna socijalne države, samo govori da je njegovo licemjerje bezgranično.
Nema ni socijalnih programa ni socijalne politike kao promišljenog načina pronalaženja sredstava za rješavanje socijalnih problema. Pod takvom politikom podrazumijeva se organizirana djelatnost države i drugih društvenih čimbenika sa ciljem prevladavanja socijalnih razlika, pomaganje siromašnim i isključenim pojedincima i socijalnim skupinama, kao i ujednačavanje životnih šansi, te unapređivanje socijalne dobrobiti građana. Nema socijalne politike i socijalnih programa kojima bi se ostvarila socijalna prava građana u smislu da bi im bilo zajamčeno zadovoljavanje temeljnih egzistencijalnih potreba.
Socijalna politika u svom djelovanju polazi od društvenih vrijednosti kao što su solidarnost, socijalna pravda, jednakost, socijalna sigurnost, socijalna kohezija. Tih vrednota, koje krase socijalno pravednu državu, nema u RH.
Naša država daleko je od atributa "socijalno pravedna država" , jer socijalno pravedna država, za razliku od naše države, na sebe preuzima odgovornost osiguranja osnovnih egzistencijalnih potreba svih svojih građana. Socijalno pravedna država osigurava određenu razinu dobrobiti svim članovima društva i smanjuje socijalne razlike, kako bi se izbjegla polarizacija.
Naša država nije stvorila socijalnu pravdu, ona je stvorila socijalnu nepravdu stalno smanjujući onaj stupanj "socijalne pravde" koji već postoji. Stalno kršeći postojeću "socijalnu pravdu" povećava nepravdu, što je protivno i samom Ustavu RH. Hrvatskoj se tako neprestano događa redukcija socijalnih prava, odnosno snižavanje njihove razine.
Cjelokupna socijalna politika države mogla bi se definirati u nastojanju države da smanji opseg prava socijalno ugroženih građana i u cilju da kroz iskorištavanje položaja socijalno ugroženih građana ostvaruje nove prihode.
RH je samo po Ustavu, samo na papiru socijalna država. Deklarativno je preuzela terete koje niti obavlja, niti ih može u praksi obavljati. U RH potpuno su zanemarena načela socijalne politike, to je država u kojoj vlada velika raslojenost u socijalnoj pravdi, to je država u kojoj vlada socijalna bijeda i u kojoj svakodnevno i sa svih strana svjedočimo jaucima patnje. To je država u kojoj čovjek nije više čovjek sa svojim neotuđivim dostojanstvom, pravima i dužnostima nego obična brojka, radnik-stroj ( ako ima sreću to biti) iz kojeg treba izvući najveću moguću korist u određenom vremenu, uz najmanju moguću cijenu.
Za ostvarenje socijalne pravednosti velik je značaj učinkovite i snažne pravne države s jasno reguliranim i transparentnim mehanizmima poslovanja.O Hrvatskoj kao takvoj državi ne može se govoriti i iz razloga dok razni "Todorići" sustavno krše radnička prava, drže plaće na minimalcu a radnike na ugovoru na određeno, ne plaćaju prekovremeno........
O Hrvatskoj kao socijalno pravednoj državi moći će se govoriti kad ostvari uvjete koji socijalno pravednu državu kao takvu definiraju: pravo na rad, na primjerene uvjete rada, na sigurne i zdrave uvjete rada, na pravičnu plaću, na kolektivno pregovaranje. Pravo djece i mladeži na zaštitu, zaposlenih žena na zaštitu materinstva, na profesionalnu orijentaciju, na profesionalnu naobrazbu, na socijalnu sigurnost, na primjerenu socijalnu pomoć, hendikepiranih osoba na autonomiju, socijalnu integraciju i participaciju u životu zajednice, obitelji na socijalnu, pravnu i ekonomsku zaštitu, na jednakost šansi i tretmana u zapošljavanju i profesiji bez diskriminacije s obzirom na spol, na informiranje i konzultiranje, na sudjelovanje u određivanju i poboljšanju uvjeta rada i radne sredine, starijih osoba na socijalnu zaštitu, na zaštitu u slučaju otkaza, zaposlenika na zaštitu potraživanja u slučaju insolventnosti poslodavca, na dostojanstvo rada, na informiranje i konzultaciju u proceduri kolektivnog otpuštanja, na zaštitu od siromaštva i socijalnog isključenja.......
Na sve napisano može se konstatirati, da je u RH loš sustav socijalne zaštite, nema ravnopravnosti u društvu, građanima nisu zajamčena univerzalna ljudska prava ni socijalna pravda. Nema jednakih socijalnih povlastica za sve građane, nema socijalne sigurnosti, nije ostvarena ni osigurana socijalna zaštita svih građana na principima jednakosti i socijalne pravde. Razlog nalazim u činjenici da u aktualnoj politici, prije svega u SDP-u i HDZ-u, nema vizije društva koje bi se temeljilo na jednakosti, pravdi i prosperitetu, te u činjenici da ni jedni ni drugi, za svoga vladanja, nisu uspjeli provesti proces socijalnih reformi te samim time podići razinu socijalnih prava i kvalitete života.
Izostalo je blagostanje koje se obećavalo i visoka kvaliteta života a rodila se ogromna neimaština. To i iz razloga što materijalna dobra nisu raspoređena u narodu na onakav način koji bi rezultirao da vlada suglasnost i zadovoljstvo, već su raspoređena na način da vlada mržnja, jaz i borba. U blagostanju žive malobrojni "bogataši" a u neimaštini mnogobrojni siromašni ljudi gladni i žedni. Vlast u kojoj je nazočan i Vlado Šeks nije pravedna vlast, jer pravedna vlast nahranila bi gladnog i napojila bi žednog. To je ujedno i kršćanska obveza, jer nahraniti gladna i napojiti žedna znači utažiti u svojoj braći glad i žeđ Gospodinovu ( Mt 25,35-42).
Države u kojima je socijalna pravda za sve na višem nivou činile su sve da bi zadržale vlasništvo ili barem kontrolu nad značajnim segmentima nacionalnog gospodarstva, kako bi bile u mogućnosti izdvajati visoka sredstva iz budžeta i time ostvarili socijalnu pravednost u društvu. Hrvatska politika činila je sve da rasproda svoja nacionalna bogatstva tako da mi danas imamo malo ili nimalo tih bogatstava u svojim rukama, pa i iz tog razloga danas nije realno moguće ostvariti društvo socijalne pravednosti. Samo gospodarski jaka država može pronaći načine da pomogne svojim građanima. Država koju su njeni predstavnici učinili tuđom kolonijom to nikako ne može.
Hrvatska je i zbog takve politike dovedena u situaciju da joj danas, kao manje i slabo razvijenoj zemlji, multinacionalne kompanije diktiraju uvjete. One su spremne ulagati, investirati i dinamizirati privrednu aktivnost ( nikako i razvoj), ali se račun za sve te "blagodati" ispostavlja socijalnim programima koji se najprije smanjuju i na koncu sasvim ukidaju. Istinita i žalosna činjenica je da se odluke o nacionalnoj hrvatskoj ekonomskoj politici donose izvan zemlje i za korist drugih. Pravac naše nacionalne ekonomije diktiraju vanjske potrebe. Naš domaći industrijski razvoj je zaustavljen u interesu strane inicijative, koja dominira nacionalnom privredom i tu nije nikako moguće, ako bi i bilo volje, graditi primjerenu socijalnu politiku a kamo li socijalno društvo.
Mirko Omrčen