Lustracija i strah od odmazde

Kad je u pitanju očišćenje hrvatskog društva od zločina i zločinaca bivšeg komunističkog režima, onda postoje i drukčija mišljenja od onih koji misle da je to jedna nužnost. Tako bivša ministrica pravosuđa Ana Lovrin (HDZ) kaže: Danas nakon 16 godina stabilne hrvatske države veliko je pitanje čemu bi služila lustracija. Mislim da je to bespredmetno i ja nisam za lustraciju (2006. godina).

Takvo stajalište treba promatrati i iz drukčijeg konteksta i reći kako je pravosuđe u totalitarnoj Jugoslaviji bilo instrument i produžena ruka zločinačke komunističke partije i Titova režima. Taj instrument izvršavao je volju komunističke klike, koja je onemogućavala pluralističku demokraciju zasnovanu na vladavini prava i poštivanju ljudskih prava vršeći svoje ovlasti u suprotnosti s osnovnim demokratskim načelima, kršeći pri tome osnovna ljudska prava. Izvršavajući takvu volju taj instrument i sam je bio akter zločina. Tvrdi se kako je današnja Hrvatska prepuna aktivnih sudaca koji su služili komunističkom režimu.

S druge gledajući i sve dosadašnje hrvatske vlasti, tako i današnja, nisu omogućile ostvarenje istinske pluralističke demokracije zasnovane na vladavini prava i poštivanju ljudskih prava. Odnosno, jesu, ali samo na papiru, samo formalno. Današnje pravosuđe prepuno kompromitiranih sudaca iz bivšeg režima važan je čimbenik jednog takvog nakaradnog stanja koji osigurava takvu "demokratsku" Hrvatsku.

Takvo pravosuđe bilo je u mnogočemu dobar osigurač vladavine Ive Sanadera pa je i s tog aspekta gledajući razumljivo i Sanaderovo razmišljanje o lustraciji: U Europu se ne može ići s nacionalistima koji forsiraju lustraciju, radi svoje frustracije, mišljenje je Ive Sanadera unatoč činjenici da je lustracija provedena i u nekim zemljama Europe.

Hrvatski akademik Dušan Bilandžić o lustraciji ima također jasno negativno mišljenje: Protiv sam provođenja lustracije. Mislim da je to plod i žestokih sukoba među zemljama bivše Jugoslavije. Revanšističke snage se sada žele osvetiti, radi se o političkim borbama i nastavku rata iz raznih razloga. To je naš balkanski mentalitet i desnica vapi za time, za osvetom.

Na takvo razmišljanje može se reći da je lustracija provedena u mnogim europskim zemljama i da nigdje nije bila ni osvetnička ni revanšistička. Svugdje su je provele demokratske snage i na demokratski način, a pravi odgovor svima onima koji se protive lustraciji i ne znaju njen smisao i bit daje Branimir Bučanović koji piše: Lustracija ne može u potpunosti ispraviti socijalističko-komunističke zločine te društveni kriminal u cjelini. Nije moguće vratiti sve ono što je tijekom tog vremena opljačkano u nacionalizaciji.

SudstvoSve dosadašnje hrvatske vlasti, tako i današnja, nisu omogućile ostvarenje istinske pluralističke demokracije zasnovane na vladavini prava i poštivanju ljudskih prava. Odnosno, jesu, ali samo na papiru, samo formalno. Današnje pravosuđe prepuno kompromitiranih sudaca iz bivšeg režima važan je čimbenik jednog takvog nakaradnog stanja koji osigurava takvu "demokratsku" Hrvatsku.Ona ne može vratiti živote, niti može ispraviti emocionalnu, psihičku ili društvenu nepravdu i rane koje su učinjene. No krivo bi bilo zaključiti kako zbog toga ne treba ništa činiti. Činiti treba, jer lustracija odvaja društvo od mračne i zločinačke prošlosti. Taj proces je ključan zbog budućih generacija, a posebno zbog informiranja o dijaboličnosti totalitarizma. On pomaže u dubinskoj demokratizaciji društva i raščišćavanja s kontaminiranim naslijeđem. Lustracija je bitna zbog dokazivanja zločina te društvenog distanciranja od svih formi isključivosti. Ona pokazuje svima, a posebno mladim generacijama, kako se isključivost i jednoumlje ne može tolerirati niti može biti obrazac ponašanja.

S takvim razmišljanjem očito se ne slaže ni prvi hrvatski ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac koji o lustraciji kaže: Mnogo je onih koji ne poznaju stvari, ne poznaju kroz što smo mi prolazili, ne poznaju povijest, a sada bi sudili. Lustracija otvara cijeli niz pitanja na koje ne bismo dobili prave odgovore. Tajne policije radile su težak i zahtjevan posao na zaštiti tada zajedničke države. Radili smo ono što su i prije nas radile tajne službe i što danas rade sve tajne službe na svijetu, uključujući Hrvatsku.

Ovakvo razmišljanje Josipa Boljkovca meni se osobno čini više nego "čudno", jer objektivno gledajući zločin ne može biti opravdan. Takvo njegovo razmišljanje samo potvrđuje pravilo da ljudi u pravilu većinom uvijek žele pronaći opravdanje za svoj grijeh. Teolozi to nazivaju "Adamov sindrom". Naime, Adam za svoj grijeh nalazi u opravdanju da je naveden od Eve i prebacuje tako odgovornost na nju. Međutim kad se radi o odgovornosti onda je ona uvijek osobna.

Boljkovčevo razmišljanje potvrđuje također istinu kako je u naravi grijeha ukorijenjena sklonost i nastojanje skrivanja grijeha: „Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti, da se ne razotkriju djela njegova" (Ivan 3, 20).

Histerija straha

Lustracija kao proces razgradnje totalitarne ostavštine nekadašnjeg komunističkog sustava, radi sprječavanja restauracije istog Hrvatskoj nije potreban, jer komunista više nema i tu se radi samo o histeriji hrvatske desnice i Kaptola koji i danas vide realnu opasnost od restauracije komunizma u Hrvatskoj - to su također česta razmišljanja onih koji su protiv lustracije.

Valja reći, da, kad se govori o histeriji, onda postoje dvije osnovne psihonervoze koje danas nazivamo histeričnim. Jedna od njih je histerija straha (ili fobija). Njena osobina je trajni, bezrazložni strah uzrokovan prisutnošću ili zamišljanjem specifičnog objekta ili situacije koja ne predstavlja realnu opasnost. Radi li se dakle uistinu o tome kod svih mnogobrojnih slobodoumnih pojedinaca i intelektualaca, raznih udruga i organizacija različitih predznaka i na koncu dijela naroda kojemu nije omogućeno da dade svoje mišljenje i odlučuje o toj problematici. Istinska demokracija to bi svakako omogućila. Hrvatske vlasti to ne omogućuju.

Je li uistinu stoji kako u hrvatskom političkom i sveukupnom životu hrvatskog društva nema više komunista i njihovog utjecaja? Ne samo da su se devedesetih mnogi "obični" članovi partije "preobukli" i kroz HDZ od komunista preko noći transformirali u kršćane-demokrate, već su se u politici zadržali i imali veliku ulogu i nekadašnji visokopozicionirani ljudi UDBANe samo da su se devedesetih mnogi "obični" članovi partije "preobukli" i kroz HDZ od komunista preko noći transformirali u kršćane-demokrate, već su se u politici zadržali i imali veliku ulogu i nekadašnji visokopozicionirani ljudi UDBA-e i OZNA-e Manolić i Boljkovac, kao i zadnji šefovi savezne UDBA-e Vugrinić i Perković. Također mnogi drugi slični tom profilu. Po mnogima neki od njih i danas su vodeći lideri tajnih službi u Hrvatskoj.UDBA-e i OZNA-e Manolić i Boljkovac, kao i zadnji šefovi savezne UDBA-e Vugrinić i Perković. Također mnogi drugi slični tom profilu. Po mnogima neki od njih i danas su vodeći lideri tajnih službi u Hrvatskoj.

Međutim komunisti nisu ostali u politici i na vlasti samo kroz HDZ. Njihova moć jača nakon 2000. godine. Naime, nakon 2000. dogodila se komunistička rekonkvista koje je na vlast vratila stare rigidne ljevičare. Moć komunista ne slabi niti dolaskom "demokrata" Ive Sanadera na vlast u HDZ-u i Hrvatskoj, iako se upravo od njega očekivalo donošenje Zakona o lustraciji s kojom bi se zabranilo da bivši kompromitirani udbaški i komunistički kadrovi rade u državnim institucijama i sudstvu.

Suprotno tome Sanader oštro čisti sve one koji bi mogli otupiti moć komunista ili utjecati na donošenje Zakona o lustraciji kojim bi se omogućila i smjena stigmatiziranih komunista i udbaša u HDZ-u- samim time i konačan prekid s nanošenjem zla društvu i zajednici od strane komunista, time i prekid njihovog sve dubljeg zapadanja u grijeh i tamu.

Mnogo je drugih razmišljanja kojima se tvrdi kako komunizam u Hrvatskoj i dalje živi. Evo nekih takvih izdvojenih razmišljanja.

1) Komunističko-udbaške strukture u Hrvatskoj nikada nisu imale moć i snagu kakvu danas imaju, nikada nisu bile jače.

2) Bez lustracije se u redovima lokalne i nacionalne vlasti zadržao i danas nalazi cijeli niz nekadašnjih suradnika komunističke tajne službe i njezinih doušnika.

3) Pripadnici nekadašnje UDBA-e danas su u svim strankama, drže medije i gospodarstvo, oni su profesionalci i jedino što ih zanima jesu novac i vlast.

4) Moć UDBA-e danas se nalazi u jakom marketingu i umreženosti s državnim institucijama, a svoju logistiku ima u velikom crnom kapitalu kojeg je nagrabila u vrijeme Domovinskog rata švercom nafte i oružja, a kasnije nezakonitom pretvorbom i klasičnim kriminalom i kao takva još uvijek drma i disciplinira Vladu, Sabor i sve mehanizme vlasti.

Sve navedeno pokazuje da se nikako ne može govoriti o histeriji-fobiji kad je restauracija komunizma u Hrvatskoj u pitanju, već o goloj istini koja opravdava "histeriju", ali i zahtjev i potrebu lustracije.

Histerija straha komunista

Ne samo stoga što do sada nije donesen Zakon o lustraciji, nego i činjenica da u Hrvatskoj nema javne rasprave o prošlosti, kao i očito medijsko ignoriranje svake i najmanje inicijative, svakog spomena lustracije jasno ukazuju da ta problematika unosi strah kod vladajućih, jednako u objema frakcijama bivšeg SK, i u HDZ-u i u SDP-u, ali i kod svih drugih koje bi taj proces s razlogom mogao obuhvatiti. Razlozi straha su mnogobrojni i nije ih teško dokučiti.

Branimir Bučanović jedan od razloga straha vidi i u tome da oni po obrascu koji su naučili u partiji misle kako sve protivnike treba zlostavljati, zatvoriti, protjerati ili jednostavno ubiti pa se boje kako će se to i njima dogoditi. On pojašnjava kako demokratsko društvo poštuje i vrednuje pravni ustroj, različitosti te promiče toleranciju prema svima i da je u tom smislu strah bivših boljševika besmislen i bezrazložan.

On je besmislen i bezrazložan tim više, jer je lustracije pravna mjera i provodi se unutar pravnog okvira. U tom procesu pazi se da se ne prekrše prava onoga prema kome se primjenjuje i provodi se s visokim standardima i načelima pravne države i prava. Dakle, osveta, revanšizam i slično o čemu se govori i svaki drugi bezrazložni strah, kad je lustracija u pitanju, nije drugo do li histerija straha (fobija).

Kako liječiti strahove

Općenito gledajući strah se smatra kao prevladavajući duh u svijetu. Njegov zli utjecaj primjetan je na svakom području ljudskog života. Čovjek se može bojati doslovno svega i svačega i StrahNe samo stoga što do sada nije donesen Zakon o lustraciji, nego i činjenica da u Hrvatskoj nema javne rasprave o prošlosti, kao i očito medijsko ignoriranje svake i najmanje inicijative, svakog spomena lustracije jasno ukazuju da ta problematika unosi strah kod vladajućih, jednako u objema frakcijama bivšeg SK, i u HDZ-u i u SDP-u, ali i kod svih drugih koje bi taj proces s razlogom mogao obuhvatiti. Razlozi straha su mnogobrojni i nije ih teško dokučiti.nemoguće bi bilo nabrojati sve vrste strahova (fobija) koji postoje. Osobe sa specifičnom histerijom straha ili fobijom i same prepoznaju da je strah pretjeran i bezrazložan, ali usprkos tome ne mogu mu se oduprijeti.

Takav strah teško je liječiti. Za takvu vrstu bolesti liječnici preporučuju lijekove kao što su anksiolitici, međutim njihova dugotrajna uporaba nije preporučljiva. Kako onda uspješno liječiti osobe sa specifičnom histerijom straha (fobije), ali i sve vrste strahova koji postoje, zagorčavaju čovjeku život, uvode i unose nemir, povećavaju stres, pune psihijatrijske ustanove i koje medicina tek pokušava liječiti? Pravi uspješnik u oslobađanju od straha je prava vjera. Ona oslobađa, jer nas je Isus oslobodio od onoga što jedino može biti uzrokom pravoga straha-od grijeha, odnosno od neprijateljstva s Bogom.

Strahovi uzrokovani krivnjom i kako ih liječiti

Osjećaj krivnje, koji je plod grijeha (počinjenog zla), također rađa strahove. Takvih strahova u našoj zajednici vjerojatno ima mnogo, jer je i počinjenog zla mnogo.Tu vrstu straha i teret krivnje oduzima Isus, ali ne vodeći nas u svijet iluzija, zavaravanja o sebi.

Evo kako to lijepo savjetuje struka. Nije dovoljno priznati i suočiti se s istinom, susresti se sa samim sobom. Od same spoznaje vlastite grješnosti-od onoga što smo uistinu bili, ne možemo biti oslobođeni. Od tereta prošlosti Isus oslobađa usmjeravanjem prema budućnosti premještajući točku interesa: "Idi i od sada više nemoj griješiti" (Ivan 8,11). On poziva na priznanje sebe oproštenim grješnikom. Ljubljenim grješnikom. On upućuje poziv da izađemo iz grješnosti, iz osrednjosti i krenemo putem usavršavanja, snagom koja dolazi odozgor, koja je kreativna, jača od našega straha i našega srama.

Mirko Omrčen

Pon, 22-10-2018, 00:14:51

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

HT: Kolumna Z. Hodaka

Hrvatski tjednikOd četvrtka u prodaji

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).