Bolje budala s idealima, nego čovjek bez časti!

U našoj novijoj povijesti ostat će zabilježeno ime Stipe Mlinarića Ćipe. Uz sva druga vukovarska imena branitelja i stvaratelja nove hrvatske države njegovo će se spominjati i u Hrvatskom državnom saboru: jedan je od rijetkih branitelja koji je sjeo u zastupničke klupe nakon mnogih turbulentnih političkih sukoba i prevrata u okvirima njegove stranke Domovinskoga pokreta. Kao i uvijek kad se sudaraju stare strukture nestajućega režima i novih snaga tek objedinjenih u stranački okvir, pojavljuju se nesigurnosti u oblikovanju nove misli a i novi ljudi. Među njima ima i onih koji će svojim neznanjem ili netaktičnim postupcima gotovo razoriti stranku, ali ipak uvijek opstaju najdosljedniji i najjači, vezani za svoje ideale koje ne mijenjaju ni u novim političkim uvjetima.

Povod ovim riječima je najnoviji spor koji je nastao uvrjedama što ga novinar Jovanović ili Šprajc upućuje povremeno i bezočno upravo Stipi Mlinariću Ćipi. Što to Jovanovića bode i razdražuje kod Ćipe, zna samo on koji se onako ležerno ugojen cinično obraća Ćipi s visine majordoma u hrvatskom novinarskom senatu te mu prigovara ovo ili ono da bi ga s prezirom nazvao budalom. Možda zato jer Ćipe nema fakultet, a on dotični ima, onaj Političkih nauka. Na splitskom pazaru bi rekli: Neš ti vakulteta! Eto iz njega izlijeću sami velikani duha koji nas obasipaju svojom erudicijom i plemenitošću. E, pa toga Jovanovića kojem se obratio uvrijeđeni Ćipe, uzela je u zaštitu osobno naša blijeda zmijska ledi Orešković. Jer ona je uvijek na strani poniženih i uvrijeđenih.

Dakle, Stipe je proglašen budalom. Vrijedi najprije zabilježiti Stipine riječi upućene ne samo raspomamljenoj Daliji Orešković, nego cijelom hrvatskom auditoriju:

„Kaže narod da za ideale ginu budale, a ja sam bio spreman poginuti za ideal hrvatske slobode. To me možda i čini budalom, ali ja sam na to ponosan. I dok god ima takvih poput Vas koji imaju škole i znanja, ali iz oportunizma, kukavičluka i manjka poštovanja prema žrtvama šute i okreću glavu, treba i nas, kako Vi kažete, budala koji će se baviti teškim pitanjima.“

Osim toga spomenuo je da njena sloboda proizlazi iz činjenice da je on (kao i njegov pokojni brat, ubijeni branitelj), za svaku njenu slobodnu riječ koju ona izgovara u slobodnoj državi i Saboru, dobio u srbijanskom logoru kundakom po rebrima ili po glavi.

Njegova bitka s demonom, njegovi nesebično darovani dani rana, krikova, mirisa smrti i užasa vukovarskoga inferna, upravo oni su osigurali Oreškovićki slobodu govora, slobodu vrijeđanja svega i svačega, opstrukciju vlasti i priklanjanje ergelama smrti. Ima pravo govoriti jer joj je Stipe osigurao to pravo. A kako se Oreškovićka javno odrekla hrvatskoga državljanstva i od sada se izjašnjava kao državljanin Zoran Šprajc, Stipe odgovara:

„Ne gubi Hrvatska ništa Vašim odricanjem od hrvatskoga državljanstva, Hrvatska bi izgubila Vašim dolaskom na vlast…“ ( Narod.hr, 24. 4. 2026.)

O spomenutoj spodobi Orešković, koja se nedavno, gle čuda! oglasila kao neka unuka ili tome slična potomka poznatoga partizana, pisali smo jednom ili dva puta - o punini njene slave koja sve više sliči na Lady Macbeth. Ova najkrvavija Shakespeareova drama donosi lik ambiciozne, kompleksne antiheroine, koja prkosi uvriježenim rodnim ulogama, koja potpuno očišćena od ženstvenosti posjeduje moć destruktivne ambicije, da bi na koncu doživjela psihološki pad.

Nema osobe u Hrvatskom državnom saboru koja se njoj suprotstavila, a da ju nije strašnim riječima napala, oblatila i gotovo predložila za likvidaciju, kao vjerojatno mjerodavna za egzekucije nepoćudnih. Osobito se s velikom mržnjom obraća braniteljima, polako ih sve uvlačeći u ustaške odore, kao i onih pet stotina tisuća Thompsonovih slušatelja na Hipodromu. Svaka njena riječ zvuči kao psovka ustaškim materama pa se i ja osjećam pogođena iako nisam mogla biti ustaška majka. Golema je njezina mržnja prema svima koji se ističu svojom dosljednošću u sačuvanju prezrenih ideala što se svakodnevno derogiraju u dubokoj državi. Rijetki su rječiti i obrazovani zastupnici koji otvoreno brane hrvatsku državnu misao i čvrstim stavom zaslužuju dignitet osobe s karizmom. Stoga se izuzetci, iako ne toliko srčani kao jedan Starčević u svoje saborsko vrijeme ili Matoš u svojim književnim okršajima, kao što su prof. Josip Jurčević ili mlađi Miletić iz Mosta posebno ističu. Dragi nam hadezeovci tiho mrmore i slabašnim glasom oponiraju oporbi punoj raznih oreškovićki i benčićki. Zašto? Zato što ne znaju povijest hrvatskoga naroda a ni opću povijest. Ne znaju ni oporbene ptice bukavice koje urliču i mašu a bez ikakvoga znanja, što im olakšava lupetanje o važnim i presudnim pitanjima upravo iz povijesti koja se stalno spominje, ali kao šuplje sito.

Zamišljam kako bi izgledala diskusija između jednoga dr. Tomislava Jonjića i čitavoga čopora saborskih narikača i muških i ženskih. Ta bi simultanka mogla trajati vrlo kratko jer bez argumenata i znanja stečenoga u arhivima i dokumentarnim centrima morali bi zašutjeti ili pobjeći kao što to često čine. Od prvoga dana to čine.

Imali smo mi i u prvom sazivu HDS takozvane „naturščike“ koji nisu imali fakultet, ali su uživali poštovanje ne samo u Saboru, nego i u javnosti. Stjepan Sulimanec zvani Štefina bio je bez fakulteta, ali je ipak uspio ostaviti trag u političkom životu Hrvatske. Rođen 1915. u siromašnoj seljačkoj obitelji u malom selu Turnašica, Pitomača, učlanio se u HSS da bi zbog toga bio 1945. suđen na robiju i „odležao“ je tu robiju u Lepoglavi. Potom 1971. o svom trošku tiska u Beču knjigu „Temelji ljudske pravde“ te ponovno biva osuđen na dvije godine zatvora i to izdržava u Staroj Gradiški. Godine 1990. učlanjuje se u HDZ-u i potom postaje dopredsjednik Hrvatskoga državnoga sabora. U životu je objavio i neka književna djela: igrokaz „Uskrs slobode i ljubavi“, pjesme u raznim časopisima pa i u legendarnom Maruliću, da bi 1991. godine objavio knjigu „Naše pravice“ i nije morao na robiju. O njemu su auktori Suzana Leček i Stipe Botica 1999. napisali biografsko djelo „Za slobodu i pravicu“.

Eto nam jednog izvornog seljaka bez fakulteta! Koliko su knjiga napisali gospodin Jovanović i gospođa Oreškovićka?

Sjećamo se i duhovitoga izvornoga seljaka Josipa Pankretića, zastupnika u HDS, ljudine koja je drmala govornicom i zadržavala pozornost svojim pravedničkim nastupima.

Tako se naša ljubav i pozornost nije mjerila po fakultetima, mjerila se djelima, po djelima smo ih poznavali i cijenili. Po njihovim žrtvama za dom, knjigama, robijama za domovinu.

Tako uvijek presudi narod i to ostaje zauvijek: nad nama i danas lebde sjene velikana koji su ljubili domovinu ma kakva bila. I stoji Šenoin natpis na Šestinskoj crkvi: „Još nas ima, još Hrvata“, a malo dalje odgovara iz slavnoga groba Starčević.

Nevenka Nekić