BOTANIČKI VRT – FOTOSI

Izložba fotografija u HPEU, 2014. godine
Auktor fotografija NIKOLA PIASEVOLI
U povodu 125. obljetnice Botaničkoga vrta
Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
1889. – 2014.

Slavin skroviti perivoj

Možda najromantičnije slikovne tragove Botaničkoga vrta čuvaju akvareli Slave Raškaj, nesretne i darovite umjetnice hrvatske likovne prošlosti. Odlazila je sa svoje zagrebačke adrese iz Ilice, zgrade koja je danas toliko oronula i sivo stidna, u čarobni ambijent Botaničkoga vrta da bi slikala u akvarelu, mekim i impresionističkim tonskim valerima lopoče i cvjetne aleje. Mnogo se toga od tih vremena početka XX. stoljeća promijenilo u Botaničkom vrtu, ali njeni akvareli ostaju kao čudesna krajolička idila u ovom gaju, arboretumu, sjenovitoj dubravi punoj skrovitih kutaka usred grada koji je danas velegrad.

Godine 2014. slavili smo 125. obljetnicu Botaničkoga vrta Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ideju o takvome vrtu uspio je ostvariti sveučilišni profesor botanike dr. Antun Heinz 1889.godine. Tada se vrt projektirao na južnoj strani grada koji je imao samo 38 000 stanovnika. Od početka je bio uređen u tzv. pejzažnom (engleskom stilu) sa slobodno posađenim skupinama drveća i grmlja te krivudavim stazama. Jedino je cvjetni parter s južne strane staklenika bio izgrađen u francuskom stilu, strogo pravilnog i simetričnoga tlocrta. Botanički vrt danas je dio niza lijepih starih zagrebačkih trgova i perivoja poznatih pod nazivom Lenucijeva ili Zelena potkova. Zbog svoje velike obrazovne, kulturno-povijesne i turističke vrijednosti, kao i sveukupnoga značenja za grad Zagreb i Republiku Hrvatsku, Botanički je vrt od 1971. godine zakonom zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture. Vrt je također upisan u Registar kulturnih dobara Ministarstva kulture.

Njegove raznolike biljne vrijednosti teško je ovdje nabrojiti, ali istaknimo samo dvije možda najpoznatije endemske hrvatske biljke – velebitsku degeniju i dubrovačku zečinu.

Posjetitelji nisu samo dokoni šetači, već učenici i studenti, ali i ljubitelji čarobnih zakutaka punih cvjetne raskoši na kopnu, jezercima, malim špiljama, bazenima, staklenicima; zadivljenici pred golemim krošnjama i arhitekturom stabala, od nježnih bjelogoričnih do tamnih crnogoričnih. Jedan od takvih zaljubljenika koji nastoji sačuvati ovo blago boginje Flore je i auktor ovih fotografija Nikola Piasevoli.

Fotografija je i danas, nakon skoro dva stoljeća od izuma, ostala intrigantna mnogim umjetničkim dušama. U lovu na čudesne i varijabilne izmjene svjetla i tame, sjene i blistavim suncem obasjane trenutke, ovaj samozatajni čuvar ljepote svagda ustreptao ulazi kroz obnovljena svečana vrata Botaničkoga vrta, kojima je vraćeno dostojanstvo originalnoga izgleda. Ima u njegovim fotografskim zapažanjima emocionalne nježnosti, ljubavne sjete, bajkovitosti, čežnje za čistoćom stvorenoga Božjom i ljudskom rukom, rapsodijske glazbe i pulsa. Vodi računa o kadriranju slike, kompoziciji, rakursima, bilježi tamu i jarkost svjetlosti i tako stvara kontraste koji ističu glavnu temu slike.

Najčešća tema su cvjetovi. U tom perivoju sva je Florina raskoš prostrta na plaštu u tonskim varijantama od bijele do tamnoljubičaste ili duboko modre. Svojim fotografijama Nikola Piasevoli ispisuje život magičnih kaligrama i stvara metaforiku ontološkoga pitanja: kako su toliko raznoliki cvjetovi stvoreni na istom prostoru? Je li to samo evolucija ili ta estetika ima duboku etičku i neodgonetljivu zagonetku života uopće? Činjenica postojanja uvijek istoga plameno jarkoga tona neke ruže ili čistoga safira u nekom cvijetu, korespondira sa svijetom minerala i neke tajanstvene egzotične samoće koja stanuje u samom cvijetu, drvetu, grmu. Slikom koju hvata na oknu fotografskoga aparata zaustavlja umjetnik Nikola Piasevoli osjećaj prolaznosti, jer svake sekunde sve se mijenja, zjene vremena trepću u karminskocrvenom božuru, sumpornožutom velikom pelinu, pastelnomodroj apeninskoj šumarici ili bujnoj nakupini cvjetova na tokijskoj trešnji. Bogatstvo i raskoš vilinskoga pejzaža složena ljudskom rukom,  usred tutnjavine grada, zatvara se u fotosima N. P. u bezvučne, spokojne, za budućnost zabilježene trenutke kad se možda neke generacije samo takvim putem budu mogle sjećati nekadašnjega lica zemlje. To smo već doživjeli. One čudesne vrijesove i Florine raskoši na obalama našega hrvatskoga mora što ih je zabilježila ruka jednoga Crnčića ili Medovića u plenerističkim trenutcima, odnijelo je betonsko vrijeme i gusto naseljene zagušljive kućerine. Vedute i pejzaže u Botaničkom vrtu ne možemo mjeriti s prostornim odnosima spomenutih obzorja koja su na jutarnjim ili večernjim slikama naših marinista ostale samo kao uspomene. Ovdje u Botaničkom vrtu fotograf otkriva mikro u makro, sićušno uvećano do indiskretnoga pokazivanja sveukupne zadivljujuće ljepote, arhitekture i najmanjega cvijeta, tonskih prijelaza metaforičnoga ruha koje u tkanju odlazi u nepoznate nam dubine stvaranja svijeta.

Ne igra se Nikola Piasevoli snimkama, ne izvodi performanse, on se zadivljen zaklanja za metierski kanon fotografa što duboko poštuje stvoreno. Ništa nije jače od žudnje za ljepotom u njegovim fotografijama. Od sitnih bokora složenih kao presto u glazbi, ili raskoši usamljene čaške poput dubokog i tajanstvenoga larga, do biblijskih livadnih beznačajnica koje miluju naše korake.

Možda je obuzeta takvim mislima dolazila i Slava Raškaj u ovu oazu skrovitoga perivoja i davne 1899. naslikala one nezaboravne lopoče: u zlatnim odrazima trske i prozračnoj modrini jezerceta golemi zeleni listovi i žuti cvjetovi. Sve jasno, a opet tajanstveno i u njeno akvarelno ostvarenje splinom svjetla ubilježeno stanje duše.

Našega majstora fotografije Nikolu Piasevolija povezuje s velikom umjetnicom upravo taj nadrealni i transcendentni osjećaj žudnje za ljepotom.

Hrvatska paneuropska unija ovom se izložbom pridružuje proslavi 125.obljetnice Botaničkoga vrta. Dobro došli u Florin krajolik!

Nevenka Nekić

__________

Fotografije: NIKOLA PIASEVOLI