Ruđer iz Dubrovnika
Biografska trilogija

RUFINELLI

Kad se Ruđer 26. rujna 1740. dovezao u Rufinelli, vila za isusovce bila je završena i skladno se uklapala u duboko tamno zelenilo na padinama Albana.

Graditelj Vanvitelli, onaj koji će kasnije s Ruđerom pregledavati kupolu Svetoga Petra, profinjenim je kontrapunktom povezao svjetlo i sjenu isusovačke vile ovdje na tlu nekada drevnoga Tuscula, koji je udaljen svega dvadeset i jedan kilometar od Rima. Ispod Rufinellija prostirao se Frascati u gustim nasadima i rafiniranim ljetnikovcima.

S Ruđerom su se u udobnoj kočiji dovezli učenici i kolege. Uživali su u vožnji kroz rimsku campagnu punu zrelih narova i obranih vinograda. Kad su se približili Rufinelliju, Ruđer je bio uzbuđen: ustreptalo je gledao skladne stupove i bjelinu zdanja usred šume zelenila, dubokog i mirisnog, smaragdnog i protkanog cvijećem što se penjalo uza stupiće.

U vili je bilo sedamdeset soba, dvorana za svečanosti i kućna kapela. Ruđer je dobio sobu na prvom katu, jednostavnu, skromnu, ali ugodnu, ispunjenom starinskim namještajem i mirisima iz vrta. Ovdje su isusovci provodili odmor lagodno i lijepo. Smjenjivali su se opušteni trenuci s onima ispunjenim molitvama i učenjem. Išlo se i u lov. Pripovijedao je Ruđer da se moglo uloviti za jedan dan čak 96 zeba, 4 druge ptice i 2 kopca. Ruđer nikada nije lovio. Ta mu je strast bila posve strana. U lovu se posebno isticao lovačkim vještinama Đivo Tudisi. On je odlazio u lov sa sokolom na ruci, kako bi Ruđer rekao »s kraguljem na ruci«.

Ruđer se odmarao posve drugačije. Jutrom bi obavio svećeničke dužnosti, a potom bi se vratio u svoju sobu i bavio se svojim znanstvenim radom. Kasnije bi primio nekoga od seminarista-studenata i podučavao ga. Onda je na redu bila šetnja.

Od rana jutra glasovi Rufinellija ispunjeni su cinkanjem zvona koje se oglašavalo iz kapele, pozivalo na misu. Ruđer je volio stati na prozor svoje kamare, kako je zvao sobicu, otvoriti škure i ugledati veličanstveni prizor: vidjelo se sve do Rima koji se uzdizao usred campagne. Rim je njegova druga domovina. On ga voli i pamti njegove ljepote: njegovu Santa Sabinu na lijepim stupovima od parskoga mramora, divni vrt crkve Svete Marije del Priorato, Zvonik Svete Marije in Cosmedin, nalik na ružičastu biljku usred plavetnila…

Volio je rimske palače koje se ogledaju u jezerima okružene vodoskocima, urešene kamenim balustradama, rijetkim egzotičnim drvećem, parkovima ispunjenim skulpturama… Koliko puta je šetao na poziv domaćina kroz aleje oko tihih, nijemih vila, zanesen mramornim likovima poganskih bogova i boginja. Vile su obogaćene vestibulima, bogatim trijemovima, granitnim balkonima, koje nose karijatide i atlanti. Rim je to prepun platana, čempresa, lovora, cvijeća.

Ne smeta Ruđeru ni kada pada kiša – to je za njegovu zanesenu dušu zlatna Danajina kiša. Pada ona i po, iznad svega, uzdignutoj kupoli Svetoga Petra. Ona se čini jaka i neuništiva i još je daleko dan kada će on, Ruđer Bošković, biti pozvan da ju spasi. Ona je centar njegova svijeta, vjere i nade. Roma aeterna… Prilaze joj stare antičke ceste, još se može koračati preko glatkih četvrtastih kamenova Vie Apiae, kojima su davno prošle legije slave i njihovi koraci zamrli u pinijama i smrekovini, u poljima i valovlju brda…

Okolo raširila krila zemlje brdovita rimska campagna, bjelasa se Tiber, a u daljini se nazire plavkastosrebrno more, mliječno, poput opala, pretvarajući se u uransko staklo ili zamućeni gorski kristal.

Sve to vidi s prozora svoje kamare. Toliko ljepote može smrtno raniti čovjeka, pomisli Ruđer i polazi u šetnju.

Pred njim su maslinici, zrak vonja po divljem aromatičnom mediteranskom bilju, po komoraču, oreganu, bosilju, ruzmarinu, lavandi. Pod srebrnim lišćem drevnih grbavih maslina, kao da je tkogod umočio listove u mjesečinu, sjede pastiri. Ruđer voli grčku i rimsku mitologiju, pa mu se oni uvijek učine drugačijim – ne sasma običnim i prostim. Oni ga sjećaju na mitske likove poput Atis. On očekuje da se oglasi Panova frula, da zvuk zaplovi sjetno i otegnuto toplim zrakom, a iza grma da dlakavu glavu pomoli stari raspojasani satir noseći menadu u naručju. Arkadijski pejzaž pun je titraja davnine i cvrčanja cvrčaka. Iz ovoga mitološkoga raja prelazio je u druge misli: To zemlja bruji Giospodinu tvorcu ! Tako bi se njegove šetnje pretvarale u san. Pune nosnice širile su se i udisale mirise zemlje, a radosni mir ispunio bi mu dušu i bistrio um. Uvijek je sobom nosio štogod od svoje nauke – ako ništa u mislima smjenjivale bi se matematika, astronomija, teologija, mehanika, arheologija, sve to u nekom nadahnutom kolopletu koji je samo on znao razpetljati.

Ušao bi potom u borovu šumu, prolazio između vrtova, pa opet maslinika, vinograda, voćnjaka. Zemlja se podavala kasnom ljetnom suncu opuštena i rodna.

Zajutrak je Ruđer preskakao pa bi se sa šetnje vratio na ručak dobra apetita. Radovao se ako je bila na jelovniku riba i krema od mlijeka.

U ono doba već je bilo ušlo u modu pušenje, pijenje kave i čokolade. Ruđer to nije volio. To vrijeme koje su drugi provodili u salonu uživajući u novotarijama i slasticama, Ruđer bi proveo u iskopavanjima nedaleko vile. Naime, na mjestu drevnoga Tuscula pronašli su nedavno ostatke palače iz doba careva Antonina. U Ruđeru se otvarala nova strast – arheologija. Uzimao bi lopatu i kopao s užitkom sve dok mu znoj ne bi lijevao niz lice. Kao i sve što je radio i ovo je bilo prožeto uzbuđenjima i strašću. Bacao se u dubine zemlje koja je krila davne dokaze života. Istom je zanesenošću istraživao i zvjezdano nebo. Sve je to bilo za njega isto – potraga za spoznajama na čijim je počecima i svrsi stajao Bog. On je govorio da spoznaja bez Boga, istina radi istine, znanje radi znanja - to bi bilo nečovječno i bezbožno.

Arheološka istraživanja urodila su plodom: antikna palača polako je izranjala iz zemljinih njedara. Uskoro je sam Ruđer mogao nacrtati točan tlocrt i raspored objekata oko vile. Podovi su bili prekriveni mozaicima što su prikazivali scene lova na antilope, oslikavali cvijeće, voće i geometrijske šare. Ruđe je nacrtao pedeset kopija vile i podnih uresa. U svojoj mašti zamišljao je vilu kakva je morala biti u doba sjaj, dostojna jednog Amfiona. Taj mit mu se uvijek činio neobično pametan i lijep. Amfion je bio sin Zeusa i Antiope i znao je svirati na liri. A dok svira, samim zvucima slaže kamenje i zida najljepše palače, pokazujući isto onoliko sklada u gradnji, kao i u melodiji na liri. Ruđer je jako cijenio simboliku grčke mitologije i čudio se kako netko može biti protiv mitologije. Taj čovjek mora biti nedovoljno pametan ili lud kad ju ne shvaća. Takvo oduševljenje držalo ga je cijela života. Kad bude nakon dvadeset godina u Flandriji, u Malinesu, susreo patra Jeana Baptiste Holvoeta, inače pjesnika, ovaj će napadati grčku mitologiju, a Ruđer će se s njim prepirati i napisati da je pun ludih ideja, jer govori protiv ove mitologije »koja da je nedostojna pravoga kršćanina«.

Toga nezaboravnoga ljeta u Tusculumu Ruđer je sretan: iskopali su dijelove mramornih stupova od granita i porfira, kapitele, korniše, reljefe. Onda je izronio i najvrjedniji predmet: sunčani sat od travertina. Bio je neoštećen i jedinstven po izgledu. Ruđer se prihvatio proučavanja i opisivanja sata, protumačio je njegov mehanizam i tako pronašao i grješku u konstrukciji.  

Svaku večer raspravljao je Ruđer oduševljeno o svojim pronalascima, a kako je bio živahne ćudi i bujne mašte, koju mnogi nisu prihvaćali, pa mu je starješina u Milanu predbacivao nestrpljivost i žestinu, svojim je pričanjem privukao u Tusculum brojne ugledne svećenike, plemiće i strance. Mnogi su bili zaljubljenici u arheologiju. Pregledavali su nove iskopine i gotovo su pale u zasjenak već otprije pronađene gradske zidine rimskoga naselja Tuscula, kao i amfiteatar, Ciceronova vila i ostale ruine.

U novijem naselju Frascatiju podno Rufinellija nizale su se raskošne vile, ladanjske palače rimske gospode. Najviše su se isticale vile Aldobrandini i Falconieri.

Vila Aldobrandini imala je perivoj prepun raskošnoga zelenila, južnoga voća i mramornih figura na vitkim renesansnim postoljima. Ruđer je osobito volio skulpturu lijepoga Narcisa, s licem gotovo djevojačkim i dugim viticama kao u Michelangelova Davida.

Vilu Falconieri, nemirnu, punu balustrada i kolonada, sagradio je znameniti Borromini. Ruđer je obilazio jednu po jednu vilu i divio se, vraćao mnogo puta u hladovinu stoljetnih čempresa, pinija, pa se onda u unutrašnjosti vile predavao ljepoti toskanske majolike, umjetninama od slonovače, emajla, starih medaljona iz kojih su ga promatrala lica savršenih rafaelitskih Madona. Iz antiknih pješčanih satova sipao se nečujno fini pijesak i tišina je u dvoranama vila zarobljavala Ruđera uza sve ovo još i mirisima rezbarenoga drvenoga namještaja, kože na omotima knjiga, minijaturama koje su stajale otvorenih stranica pod staklenim oklopima. Na zidovima su stajala raskošna raspela, neka donesena iz davno propaloga Bizanta, zrcala su bila uglavljena u barokne vitičaste okvire.

Sve to nadahnjivalo je Ruđera da pjeva stihove i bilježi odmah u malu bilježnicu.

Uvečer se u isusovačkoj vili vodio razgovor u kojem je Ruđer imao glavnu riječ. On nije večerao, zadovoljio bi se samo s nešto voća. Pripovijedao bi zanimljivo o danu kojeg je proveo. Jedino je od svih igara volio igrati bilijar. Ako bi na redu bila glazbena večer, slušao bi pomno i uživao u skladnim tonovima koji bi odjednom otvorili u duši sliku njegovoga Dubrovnika, majke, sestre Anice, braću… njihovu kuću sa solarom u Provaljenoj ulici, dječje glasove, zvona s dubrovačkih crkava, brojanje sata sa zelencima. A on sjedi sa sestrom Anicom, milom i pametnom djevojčicom tri godine mlađom, za tavolinom i otvorenim knjigama. Mnogo godina kasnije, kad oboje budu stari, pisat će Anici: »…I para mi sve da si ti polak mene za tavolinom…«

A onda uvijek prije spavanja javlja se slika: on, dječak od četrnaest godina, dolazi majci da ga blagoslovi prije puta u Rim. Majka Pavla, snažna i izdržljiva, uravnotežena i prožeta Božjim mirom, učinila je to smireno i toplo položivši ruke na njegovu glavu i onako gosparski, kao »vladika« otpratila sina kojega će vidjeti još samo jednom u životu.

Tu u Rufinelliju 1740. godine Ruđe ne sluti da će kući poći samo jednom i nikada više.

(Odlomak iz knjige: Nevenka Nekić: Ruđer Bošković, Naklada Bošković, Split, 2008.; pogovor dr. Žarko Dadić)

Nevenka Nekić