Izložba u HPEU, 5. lipnja 2008.
Ante Starčević: OTOČANKE – CRTEŽI I GRAFIKE

Sažetost smisla postojanja

Kipara, slikara, medaljera, grafičara Antu Starčevića poznaje likovna javnost, ali i vjernički puk diljem Hrvatske i inozemstva. Jedan je od rijetkih koji je veći dio svoga likovnoga ostvaraja podario sakralnom. U našoj Likovnoj enciklopediji zastupljen je prikazom reljefa Bl. Ozane Kotorske iz dominikanskog samostana u Dubrovniku. Taj brončani reljef možda izuzetno dobro sublimira misao i ruku velikoga majstora: jednostavnost prostora dovedena je gotovo do apstrakcije i sažeta s tjelesnošću svetice.

Unutar velikoga Starčevićeva opusa izdvojili smo za ovu izložbu onaj manje poznati – crteže i grafike iz ciklusa Otočanki, Starica i Primorki.

O skulpturama ovih ciklusa napisane su mnoge kritičke zabilješke, svrstavajući umjetnine u  „suštu strukturu, u bitnost, u istinu“ (Boro Pavlović).

Još od prve samostalne izložbe (1958.) zapažena je njegova skulptura Žena s otoka koja je prozborila srhom sume života stoljetnih tišina matera i baka. Na crtežima i grafikama, koje najčešće prethode stvaranju skulptorskoga djela, tamnim linijama oštra kiparskoga oka, sažimlju se koordinate života bezimenih nonica, sudbinski povezanih s motivom njihova otoka, kamena, gomila, rađanja i samoće. Apstrahiranih udova, uokvirene u neprobojne plašteve volumena, koji će možda biti zatvoren kiparovom rukom unutar kamena ili bronce, sadržavaju ti crteži i grafike svu tragiku unutarnje situacije, vrenje života u oplošju šture deskripcije, napete linije gotičkog stilema, lomnu građu prolaza ugljena ili lavirana tuša. Skrutnute sheme naznaka jedva vidnih, ova anatomija bez patosa donosi sukobe i intenzitete, koji se u rasponu od smirene molitvene poze do krajnjega očaja, u samoći napuštene kamene pločarice, pretvaraju u vječnost sjećanja. Okružene pločama mora, posjeduju onu već zaboravljenu tišinu u kojoj je sažeto sve: radosno i davno djetinjstvo na kamenom kogulu dvora, zvona koja dozivaju na misno slavlje, bijele haljine tijelovskih procesija, ljubavi i vjenčanja, bolove trudova, odrastanja djece, rastanke… Starčević pojednostavnjuje, ne otkriva pojedinosti, iz nekog naglog zalaska linije stvara zvuk monotona psihološkog akcenta, turobne ravnoteže tuge i zaborava.

Čistoća i sigurnost poteza ruke svjedoči o majstoru opservatoru likova, u kojima sabire osobno i maleno s monumentalnim, koje te ženske figure nose u sebi opečaćene životom. U nečemu su slične starohrvatskim crkvicama predromanike – u malom volumenu djeluju kao katedrale. On ima pouzdanost mjerila i poput plastike njegovih likova, tako i ove grafike s crtežima zrače snagom koju možemo naslutiti u velikih majstora: bjelina kamene ploče u kontrastu s utorom mračne linije, sudaraju se kao radost i tama u životu. Istovremeno nepoznate i poznate, retuširane poput pukotina na otocima, samotne i zatvorene u dubinama volumena, čuvaju i onaj posljednji pogrebni tren kad se potomci opraštaju na rubu cimitorija, s pogledom na plohu plavetnoga mora i neba. Odjevene  u korotnu crninu koju sugerira linija, jednostavna i tvrda, upravo onakva kakav je bio i život otočanki kroz povijest, kreirane duhovnom osobom samoga autora, jednako kao i svojim portretima, svaka od njih predstavlja jedan lik, a u isto vrijeme plejadu sublimiranih sudbina pretvorenih u simbole.

Ako zavirite u naša otočka pusta dvorišta, u arhajiku njihovih kamenih zakutaka, učinit će vam se da čujete spori korak iščezle nonice, šum njenih dugačkih crnih halja i glas, glas kao eho davnine. Tako su reducirane i stilizirane  forme u naizgled likovnoj linearnosti ovih crteža i grafika, humani i topli zaziv etičkoga elementa kojem je u svojem umjetničkom radu Ante Starčević oduvijek težio.

Nevenka Nekić