Sretan Božić, moja domovino!

Čini nam se da je isteklo vrijeme, istočilo se, nestalo onako nevidljivo i nečujno kako to kod Kronosa lukavoga biva: nama u posljednjim bitkama ostade još samo nada da ćemo ipak dočekati ostvarenje davnoga sna koji se začinjao kroz očinstvo i majčinstvo, pa dopunjavao našim naivnim snovima sedamdesetih godina, a zatekao nas onako drhtave i pune snage nadomak devedesetih. U žrtvi i ljubavi, molitvi i nadi zauzdali smo i porazili strah i zle navještaje, jer se ponovno rodilo Dijete i iznova su se sjedinili silni vjetrovi moćnoga Velebita, ljepote i dubine mora, s dunavskim vodama obilja. Obasjala nas je betlehemska svjetlost i život se činio puno veći od svemira. Svemir se nastavlja u beskraj, ali ni u jednom njegovu najvećem sazviježđu nema ničega što bi moglo biti prispodobivo trpnji, strpljivosti, čestitosti, ljubavi ili nadi. Nema ničega čime bi se mogla usporediti ljubav Majke prema Djetetu.

Gledamo i danas iste zvijezde nad štalicom vjere i sjećamo se povijesne zbilje u kojoj smo branili kamenje kakve stare pločarice na otoku ili baranjskim blatom potapšanu izbu u kiljeru za mladence koji će roditi Dijete.

A Bog izranja kao malo nemoćno Dijete, kao jedan jedini zvon zvona koji je svakom srcu govorio da je svijet još uvijek lijep, da smo se rodili kako bismo vječno živjeli i da patnja ima i pozitivno značenje kao velikodušnost proročkoga evanđelja.

Suton nad Betlehemom obasjanim zvijezdom rođenja ima najljekovitiji iscjeliteljski dodir, on je temelj jedinoga smisla života koji ne može biti nepovratno izgubljen.

Nagnuti nad kolijevkom rumenoga Djetešca koje treba naše grudi pune dobrote, ostajemo spokojni u molitvi.

Nevenka Nekić