Bokeljski zaton u sutonu

Kao da se iz mojega posljednjega romana, čije predstavljanje upravo čekamo, izvila jedna sjetna nota koja se nakon svih lutanja vraća Kotoru i Bokokotorskom zatonu, onom opjevanom djetinjstvu „Ivana bez zemlje“, tako se današnje (23. studenoga 2024.) ustoličenje novoga biskupa Mladena Vukšića odrazilo u nama koji smo nekim drevnim vezama vezani za tu neizrecivu ljepotu. Ne samo da smo odavno svjesni zamiranja grada opasanoga kamenim zagrljajima i uzdasima sinova i kćeri koji ga odavno napustiše, nego se samotnost suncem obasjanoga čina osjetila i nad masom vjernika koji su stajali gotovo nijemi na trgu, jer Sveti je Tripun bio malen da ih primi, nakon dugoga vremena malen. I u toj zgrčenoj sredini koja je puna pamćenja slave i vjere stajala tako utihnula, lebdjeli su duhovi svih kalafata, pjesnika i kapetana, svetaca i mornara, građana i građanki mirotvornoga grada koji opet postaje sjedište biskupa. U Svetome Tripunu blistala je pozlaćena oltarna pala, bijeljelo se svećeničko ruho, tamjan se širio među cvjetne stupove koji pamte gotovo tisućljeće. A u zraku titra odsjaj dalekih dana što su sačuvani u zvuku zvona…

Ozbiljan je onaj koji zna da mu se stado smanjilo na samu rubu nestanka. Nejasna je i neizvjesna služba gdje ima tako malo vjernika, ali je tim odgovornija. A novi biskup je franjevac, rođen u Vitini, vodenom i zelenom mjestu punom starih rana iz osmanlijskih i drugih zlokobnih vremena. Nebo je tamo kao otvorena školjka ljubičastoga sedefnoga sjaja i kažu legende da u Vitini vile obilaze stari kastrum, čuvaju blago u zatrpanim mračnim dvoranama, a ispod teku ledene vode ponornice. Zidovi u Vitini ječe od zvona dok na konopima visi bezimeni fratar, ujak u gruboj halji. Tamo se anđeli skrivaju iza zvonika da ih nevaljali ne ugleda. I rekoše da baš u toj Vitini časni roditelji majka Jagoda i otac Mićo dobiše sina Mladena koji će služiti stado u Posušju, opet u neka nemila vremena. I on u fratarskoj halji koju sada zagrće biskupskim ornatom. Pomažu tu i Bogdan Leopold Mandić i Ozana Kotorska pa i blaženi Gracija, ali teret će pasti na leđa samo onome kojega bol može savladati. O tome znalački govori kao s vrha nekoga plavoga brda fra Jozo Grbeša, onaj koji nas je zadivio jednom u Vukovaru. On i biskup željezanski Egidije Živković. Njihovi govori nisu imali dileme: jasni i gorki, istiniti i nedvojbeni.

I kaže fra Jozo Grbeša da je Bog u stanju staviti najveću i najvrjedniju stvar u najmanju posudu: zametak u majčinu utrobu, veliku misao u običnoga čovjeka.

Veliko može počivati u malom pa zašto ne vjerovati da se mala oaza hrvatskoga bića sačuvana u Kotoru i Bokeljskom zaljevu, može pokazati kao sjeme i sol na čudesnom prostoru ovih davnih začaranih modrih odrina, gradova, zaselaka i crkava, otoka s neprocjenjivim freskama otmjenoga i sjetnoga Tripe Kukolje, otoka kojega su predci ovih Bokelja, a osobito Peraštana, stvorili nasred mora. Stvorili otok Gospe od Škrpjela sami samcati. Koliko mara i vjere…

I kad smo se davnih godina našli pred kamenim toplim zidinama a na vratima Kotora, više nije bilo šapa krilatoga lava i natpisa na grbu drevnoga grada: Fides et honor/ Civitatis communitas cathari. Nije bilo ni svetoga Tripuna, ni kule, ni maslinovih grančica. Skriveni iza izbrisane latinštine živjeli su još rijetki hrvatski graditelji brodova, palača, crkava i svetaca. 

Možda je sada opet došlo vrijeme da se snagom čiste ljubavi vrati spomen na onu Boku koju je opjevao Frano Alfirević:

„Spomen na Boku…

Volim te ko što se voli mrtva draga,

kad umre u času najljepšega cvata

duše i tijela. Više od svakoga blaga

volim ti predvečerja nad vodom punom zlata…“

Nevenka Nekić