Trideset i jednu godinu u ladici

Ustrajnost duboke države da skriva istinu može potrajati desetljećima pa i više. Ne znamo točno što je to duboka država, ali taj se termin uporno rabi u javnosti kad se hoće prikazati skupinu podlaca, razbojnika, starih zločinaca i njihovih sljednika, lažljivaca i podmitljivaca. Sigurno ima i drugih koji tu po karakteru i umu spadaju, a kod pogleda kako se dogovaraju, vidljivo je da su dobro organizirani i nepogrješivi u ocjeni klasnoga i idejnoga neprijatelja. Tima hrvatskim natražnjacima znaju odmjeriti laktom u prolazu kroz gustu guštaru hrvatske džungle, odabrati žrtvu po vrlo isprobanim metodama u koje spada i procjena ne samo što taj neprilagođeni govori i piše, nego i što bi mogao misliti. Ove igre zovu se danas: zataji neprijatelja globalizma, ponizi branitelja, oderi mladića zbog zastave HOS-a s najmanje 4000 eura, ne podupiri domoljubne intelektualce, prešuti postojanje jasno vidljivoga hrvatskoga kandidata za predsjednika republike i tome slično.

Možda uopće ne vjerujemo Večernjem listu i njegovoj anketi koju provodi za predsjedničke kandidate, ali zanimljivo je kako se inače nepostojeći kandidat dr. Tomislav Jonjić, pojavljuje kao treći na listi. Milanović, Primorac pa Jonjić. Onda ostali daleko iza njega. Lako je preslikati tu anketu, a također i komentare koji slijede. Tako se upravo ovih dana pojavio komentar profesora s Fakulteta političkih znanosti (ako je uopće moguće proglasiti politiku znanošću!) po imenu Tihomira Cipeka. Dragi čovjek komentira kandidate i to kao po nekom redu: Milanovića, Primorca, Selakovu i Kekinovu. Ostalih nema pa nema. Nema ni Jonjića koji je već dva mjeseca u Večernjakovoj lažnoj ili istinitoj anketi uporno treći. Svi su ostali, pa i dvije mlađahne dame, daleko iza njega. Ali dobričina Cipek ne vidi, on je možda dio one duboke države koja ne ume da vidi, a još manje da prouči jedini suvisli Program toga čovjeka koji već pet mjeseci postoji u javnosti. I ne samo Program, nego i desetine nastupa Jonjićevih na mnogo portala i javnih tiskovina. Sva ona naklapanja tuđih podvala i grabežnih trenutaka u životu dičnih kandidata on, gospon Cipek, ne komentira nekim odbojnim stavom, on replike od kojih se isključivo sastoje nastupi baš tih kandidata, to nabrajanje stanova podlo kupljenih, garaža dobivenih ispod ruke, klinika u kojima se tovi vlasnik, starih raskoši bivših ministara i ostaloga smeća, pokušava pretvoriti u mudre izreke i neke psihološko-znanstvene uzuse. I dok se nastupi dr. Jonjića mogu odslušati i uvidjeti da svaki, u trajanju od gotovo sat vremena, predstavlja izvrsno pravno i političko predavanje sveučilišnoga profesora s iskustvom, kojega se ne može zateći bez argumenata, njega nema pa nema.

Ili divan slučaj inače nebitnoga gospodina Renata Kunića koji izjavljuje da nikada nije čuo za Jonjića. Da Kunić nije kunić i mali zeko, može potvrditi njegov životopis na HRT kao većega mogula, jer nema što nije bio na tom HRT! Čudo od djeteta koje je imalo pozicije baš u tim informativnim službama, ne samo da je morao saznati za Jonjića, nego ga je i vidio i čuo njegov glas, jer dr. Jonjić čak je jednom nastupio (2022.?) u HRT informativnom programu. No, njega nema. (O kumstvima druga Kunića ne bumo nikaj!)

Nevidljivi čovjek Jonjić sigurno je zasmetao mnogim drugovima kao odvjetnik naših nesretnih branitelja u Haagu i u Bosni, pa onda i kao uspješni privatni odvjetnik, koji usput rečeno, nije studirao pravo deceniju i više, nego je dan apsolventure bio i dan diplome. Ali već onda duboki talog duboke države oduzeo mu je putovnicu. Zbog takvih smo nas trideset i petero protestirali na dan Prava čovjeka 10. prosinca 1988. godine pred Saborom SRH. Pisali smo o tome. 

Posebno je Jonjić nezgodan što vlada znanjima povijesti o kojima je napisao mnoga znanstvena i publicistička djela. Nekomu užasno smeta što je Jonjić znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest? Dakle spoj prava i povijesti – kud ćeš strašnije!

Gospon Cipek, nije čudo da vam je ispao iz vida nakon nekoliko tisuća političkih i povijesnih tekstova! Za druga Kunića da bi kaj rekli!

Osim toga zbilja su gadne Jonjićeve knjige. Uzmite samo „Trgovci hrvatskim kožama. Polemike o nacionalnoj povijesti XX. stoljeća( Naklada Trpimir, Zagreb, 2021., 395 str.). Pa onda: „Sateliti, lakaji i janjičari“ (Naklada Trpimir, Zagreb, 2021., 387 str.). U redu od 13 knjiga ispisao je Jonjić 8172 stranice hrvatske povijesti, prava i književnosti. ( Osam tisuća sto sedamdeset i dvije stranice!)

Toga se boje drugovi i gosponi, jer iz toga znanja proizlaze i moderne misli u Programu koje su proizvod iskustva i argumenata. A gosponi i drugovi još uvijek prorokuju da nam je suđeno beznađe i malodušje, a sumnja i tupost koja im se vidi na licima kazuje da za predsjednika moramo izabrati lakomislenoga poluobrazovanoga nasilnika Milanovića, Primorca - neznalicu u području povijesti i prava i sumnjivoga ljubitelja nekretnina, ili dopadljive glasnogovornice bez značajnoga iskustva i staža.

U nizu vrlo vrijednih nastupa dr. Jonjića ističe se polemički u Karte na stol (Osječka TV) kao i komentari na ŠTOKAJČI, koju vodi elokventni i razboriti Nenad Predovan. Sada su otvorena pitanja: kako osvijestiti domoljubnu desnicu i zaigrane natjecatelje za Pantovčak? Jonjić je već ponudio u nekoliko navrata dogovor svih kandidata desnice, pokušaj ujedinjenja, poziv na vidljivost, dogovor bilo kakav, ali ostao je usamljeni i zatajeni junak mita. On bi sam u špilji trebao ubiti zmaja riječima iz onih petnaestak tisuća stranica što ih je ispisao za života, odrezati zmajsku kandžu i njome pomesti sve nedovoljno svjesne koji će po tko zna koji put omesti pobjedu sposobnoga kandidata, kao što se to događa već više od sto godina, a ni prokletstvo 19. stoljeća nije izbrisano.

Uzavrela je svjetska politička situacija i na daskama onih vidljivih locusa izmjenjuju se za vladare svijeta ponegdje beznadno jadni i groteskni kandidati. Novac kao motor koji omogućuje da se lideri uopće pojave u javnosti, ostao je i nadalje najveća sila i predstavlja materijalizaciju nečastivog.

Odmah iza novca stoje mediji svih vrsta, u njima se proizvode laveži brbljavaca, nakaznost duhovne ponude, tjeskoba i strahovi. Čim se pojavi netko tko oslobađa i nudi istinu kao polazište za ikakvu budućnost, treba ga staviti u ladicu. A u stolu duboke države ima puno ladica, škafetina sa šporkim i strašnim tajnama. Jednoga se stavlja u škafetin da mu se začepe usta jer će taj optimist nastojati na pravdi i istini, a drugoga se stavlja u škafetin da ga se spasi…Treba spasiti neke badže, ubojice, lažljive razbojnike koji se poslije zločina sakriju. Tako se uvijek nađe neki sudac zalamejski koji pospremi zločinca u zavjetrinu ladice ako treba i na 31 godinu! Ubio? Pa što? Ima svjedoka? Tko zna lažu li? Ostalo samo slutimo. Počiva u ladici i ubojica i naš naivni pravednik koji istjeruje đavla na čistac. A kako mu je kad se oni sretnu, taj pravednik i badža maharadža? To je ona slika koja se ponavlja: idu romari na hodočašće, mole i pjevaju, a badže ih strijeljaju i batinaju, odavno tuku romare, ne samo posljednjih sto godina, ali osobito u posljednjih sto godina. Tko preživi, s njim u ladicu.

Ovaj largo je ritam Muke horvacke. Ali za čudo, uvijek se iznova rađa neki romar koji je kadar koracima pregaziti svoju horvacku domovinu i moliti Boga putem, odupirati se badžama, vjerovati u pobjedu. Zbog toga vrijedi živjeti.

Nevenka Nekić