Stari dido otavicu kosi

I baš smo se raznježili na dan Vinkovačkih jeseni. Mi koji volimo ravnicu ulazimo radosno u tajnu opstanka i tvorbenih mogućnosti na tom panonskom zlatnom i jedrom polju za svake jesenske svečanosti. Jesen sadrži darove svih doba i nastojanja, kao kad se u smiraj tegobnog težačkoga dana začuje zvuk lirske žice samice pod kakvim kibicfenstrom, a duša koja osluškuje iza firange, dahne u spokoju: vani je moj dragi. I sve je nadoknađeno, bujno i raskošno u tom trenutku, jer ljubav u svim oblicima prožima čovjeka: djeca trče za vjetrom i preskaču sjene oblaka i ptica, raširenih ruku lete momci i divojke, očevi oru dok sunce ne zađe, majke zibaju sinove i kćeri u zipkama, a didaci i bake snatre na klupici pod krošnjom duda. Koliko je tu idiličnoga, a u isto vrijeme mučnoga i suznoga! Pa ipak, dok sunce pada i kiša sja, dok umorne ruke pristavljaju večeru na stol pod starinskom svjetiljkom, a u staji ržu naši grivati konji, stvara se simfonija muke i slasti života, okićena blistavim bojama cvijeta i zlatnim treptajem zvijezde. Onda se zapjeva i ona stara: stari dida otavicu kosi, a baka mu vodicu donosi. Kao da se tom jednostavnom i pomalo dječjom pjesmicom neprestano nastoji staro do kraja izreći, jer nije nikada sve izrečeno, ni zvukovno, ni manualno, ni vidom očinjim u likovne fuge sabijeno.

I dok se pjeva lagana i pamtljiva glazbena melodija ove pjesmice, oživljava mit o mudrosti didaka i baka, oni su u mitu sažeta slika svijeta i smisao su ljudskoga života koji spašava od besciljnoga lutanja.

Sav je napor u svečanostima Vinkovačkih jeseni i Đakovačkih vezova obnova apolonijskoga, a ne samo materijalnoga dosega. Tu se posebno ističe majčina uloga: mater je bila ta koja uči djecu jezik, prede i tka njihovu odjeću, izmišlja urese na odjeći i mašta priče. U euklidovskome redu vezova čudesnim geometrizmom obuhvaća sav bilinski svijet, viticama i pleterima obnavlja davnu kreativnost minulih vjekova. Ona je bila čuvarica najljepšega na starodrevnim haljama i tunikama, oglavljima i prslucima.

Zašto ne vjerovati da se taj kreativni ars manus sa ženskoga okvira za čipku preselio i na muški graditeljski domet i postigao zamjetne urese u predromanici, kao i u romanici ili gotici? Sve što se može naći kao ures stvoren ženskom maštom na nošnjama, ima svoje mjesto i na umjetničkoj obradi naših sakralnih objekata: plohorezbe pluteja, ciborija, ambona, razlistanoga lišća, bobama grožđa, ili akantusa, viticama i kimationima i simboličnim kolorima svećeničkoga ruha.

I sva ta motivika naših zadivljujućih nošnji nema ponavljanja i dosadne rutine; ornamentska šara ima za puk značenje objave, moći i snage jednako pojedinca kao i naroda. Ova kreativnost ima značenja reda, upornoga sažimanja silnica ne bi li se mnogi podvrgli istom načelu, istim zakonima, istoj ljepoti, da se sačuva disciplina i snaga zajednice.

Ona, ta zajednica, posjeda svoje starce čak i u koroti na tihi način na uzvišeno mjesto. Njihova slabašna ruka stvarala je svojedobno poetiku ruralnoga ili orala zemlju čeličnim plugom. Time je zaslužila da se pamti i oplemenjena novim sačuva u podsjetniku povijesti.

Živjelo se u toj našoj ravnici po sakralnom kalendaru i tradicijskom spomenaru: od Božića do Uskrsa, od Jurjev-dana do Male Gospe, od sjetve do žetve, od kolinja do maškara, od rođenja do vjenčanja, od zadnjega ispraćaja do zaborava… Sve te uspomene nastoje sačuvati marne ruke naših jesenskih vinkovačkih svečanosti, možda i posljednjih generacija koje se drže tim vezenim nitima raskošnih nošnji za stare stabljike časti, ponosa i čežnji.

Jesmo mi skloni idealiziranju strasti? Da, baš onoliko koliko je trebalo silnom peru Miroslava Slavka Mađera da napiše najljepše stihove o ravnici. Svi ti preskočeni plotovi i mile snaše, divlji konji u žilama jahača, svi zanosi i patnje, sva ljepota i sila, u tim je stihovima idealiziranih strasti. A volimo baš takve spisatelje jer su proniknuli u duše naših salaša i kandžijama opletenih konja, ushitili se i razornim snagama u Đuki Begoviću (kao dobri duh naše Panonije Fabijan Šovagović), spasili dio one prošlosti bez koje nema sna ni vizije budućnosti. Svaki je pravi domaćin imao svoga Sokola.

Ovogodišnje Vinkovačke jeseni željele su darovati i obnoviti pomalo tonući smisao starosti, vratiti ono mjesto bakama i djedovima u našem životu koji su inkarnacija smisla života, a koji se nastoji svim silama upravo u današnje vrijeme poniziti i zatrti. Kako zatrti, zašto zatrti? U suvremenoj kakofoniji jednodnevnih vijesti i nakaznosti pojava, usred krikova obijesti i praznine, erozije općih zakona etike, gubitka trajnih vrijednosti, netko ima moć i snagu oblijepiti gadljivim plakatima Zagreb. Sadržaj plakata nije moguće bez odvratnosti prepisati, jer ovako otvoreno i pornografski, skaredno i prostački, nitko se nije nikada obratio našim starima, našim obiteljima, našoj djeci. Obratio se netko demonski i našim vlastima, onima koji odlučuju o mogućnostima plakata i zastava na našim stjegovima. Taj nesputani, divlji fizički siledžija može objaviti svima ovakve ogavne riječi i ne biti sankcioniran. Sada već tisuće ovih prostaka, autora plakata žive od donacija države koja ih hrani i potiče, osobito kroz ministarstvo kulture!, dok oni floskulama proganjaju sve protivnike i uzimaju isprazne fraze kako bi obmanuli da nešto rade ili znaju. Svoje bijedne i niske strasti nazivaju ispraznicama: seksualna edukacija, suzbijanje i uklanjanje fobija u društvu, promicanje vrijednosti tolerancije, osnaživanje kulture, procesi štetnosti tradicije, kritičko promišljanje društvenih normi, obitelj kao uzrok femicidu, savjetovanje o različitostima…

Što se promiče u stvarnosti na tim novim-starim plakatima, zastavama, slikama intime istospolnih nasilnika koji nama naturaju svoju ideologiju, jer to nije ništa drugo, i našoj djeci kane ispirati mozak i oduzeti djetinjstvo? Isključivo promiskuitet, pobačaj, rodnu ideologiju, užitak po svaku cijenu, pa dok traje! Ali to sve već od vrtića! Ni dana kasnije! Ušli su u škole, haraju većim gradovima, a mi sakrivamo oči mališana dok prolazimo pored njihovih plakata punih prostakluka. Ministarstvo obrazovanja šuti, policija šuti, Crkva šuti.

Ostajemo bez časti, stida, ozbiljnosti, ponosa, čežnje kao polazne stanice u djetinjstvu, čežnje za dobrotom, ljubavi, istinom, poniznosti, milosrdnosti i brige o bližnjem. Poziv je to na bestidnost nasred ulice kao što njihovi izrazi zvone. Ostajemo i bez značenja kojega ima znanost koja je o tome već rekla svoju riječ. Ali to nisu nevladine udruge i nakupine, nego nesavladive! Oni bi našu malu djecu podučavali o perverznim pojmovima kao da su normalni, a o normalnim u gadno nevrijeme kad su njihova srca i razum nespremni da razlikuju zmiju od ribe.

I da citiramo teška srca što to nude drugovi i drugarice ispijenih lica sa svojih plakata: reći djeci u vrtićima o njihovim genitalijama, a malo većima da djevojčice nisu djevojčice, nego ona bića sa vulvom i koja menstruiraju, a dječaci nisu dječaci nego oni koji masturbiraju, a ima i različitih istospolnih manjinaca, pa transrodnih kojekojih, pa onih koji su mislili da mogu dojiti iako su muškarci! Nemoćni su oni kojima su te otrovne jabuke namijenjene, naši maleni, a mi koji imamo moć govora, nas nesavladivi prozivaju kao „interesne skupine“! Osobito mi iz redova baka i djedova imamo materijalni i ini interes jer branimo svoju djecu, ne damo da im razore djetinjstva kojekakvi „znanstvenici“ koji nude samo zadovoljstva bez odgovornosti pa dok traje – dok se ne bace kroz prozore samo u čarapama.

Hrvatska država opet je postala protivnica svojega hrvatskoga većinskoga naroda. Kad se ne borimo s nemanjama s kopanje, onda se moramo boriti s izopačenim mišljenjima neradnika koji žive od parola i štetočinskih ideja kojima bi brzo, još brže nego dosada pogubili hrvatski narod. Sva ta odbojnost prema tradiciji, radu, pristojnosti i zakonima pokazuje se kao mržnja, prkos i podzemna sprega nalik na onu iz filma „Izbavitelj“ Krste Papića: izdašnim dotacijama raznih državnih ministarstava, a još više onih nevidljivih, štetočine se tove u podzemlju, zanimljivom, u spomenutom filmu koji je smjestio radnju u podrume nekadašnje Sveučilišne knjižnice na Marulićevom trgu. Dakle, pod okriljem kulture! Koje li simbolike!

I dok mi protivnici rodnih ideologija i džabalebaroša imamo „interesne skupine“ koje valjda dobivaju naknadu za različito mišljenje, i dok živimo u disonantnoj kognitivnosti, zar?, vlast progoni hrvatsku mladost dok pjeva na imotskom koncertu, ali ne i plakatare perverzija po Zagrebu i dalje. Ti novi junaci našega doba klikću iz svojih Savjeta i Sovjeta i obećavaju uhićenja onih iz većine naroda ako se usude suprotstaviti. I dok su nam za vrijeme Domovinskoga oslobodilačkoga rata gospodarili kojekakvi lordovi i lordike, odani tko zna čemu, danas se borimo s onima koji i dalje viču da je moral ovisan o ekonomskoj bazi! Pa baš sada se ta ekonomska baza uzdigla na fičovu ljestvicu visoko, visoko! Stoga i moral istoga trena postao po tom ključu: savjest i odgovornost se nalaze na najvišoj razini, vjernost i ljubav, pravednost i poštenje blistaju! Jedino mi didaci i bake smetamo, a većina hrvatskoga naroda šuti ili seli.

I gledam sliku pape Ivana Pavla II. kako se smiješi, a kraj njega isto tako smirena lica stoji Majka Terezija. Oni se drže za ruke. Kao djeca, sigurnije je tako na ovome svijetu. Radila je bez plaće svoj dragovoljni misionarski posao spašavanja djece. A on, on je podizao ljudima smisao za ljudsko dostojanstvo. Što bi oni mislili o našem novom ideološkom rodnom i ostalom nastojanju? Šteta što nisu vidjeli Vinkovačke jeseni i Đakovačke vezove.

Nevenka Nekić