Nismo se nauživali svoje Hrvatske

Mislimo da smo obavili svoju dužnost i ispunili svoje poslanstvo jer smo stvorili Državu Hrvatsku. Osjećaj sigurnosti koji je utemeljen na vojnoj pobjedi hrvatskoga vojnika i porazu srbijanskih i zvijezdinih zlikovaca, počeo je slabiti odmah nakon dolaska račanovaca na vlast i uporno se razvijao kao maligni tumor u našem nacionalnom biću. Napredovanje ovoga rastakanja naše fizičke i psihičke otpornosti pojačava se svakim danom i traje već dvadeset i četiri godine. Dok smo još odmarali na krvavim lovorikama, oni su, otprije uglavljeni u naše biće, iz kojega ni fizički ni misaono nisu pobjegli, smišljali kako ostvariti rastakanje ove neželjene države. Obasjani pobjedom, zanemarili smo njihove goleme sjene pod kojima smo gubili svjetlost što nam je istina rata i pobjede donijela.

Temelj snage koju smo crpili iz mitskih dubina kao i stvarnih mogućnosti, upirao se na ono hrastovo Rendićevo deblo koje drži grob Starčevićev. U taj simbol uviru naše čežnje o državi iz snova, legendi, patnji i poneke kratkotrajne sreće koju nam je povijest dopustila. Sjene naših tamničara koje su se nadnosile i plesale nad našim precima nisu nestale: opet smo ih, usprkos pobjedi u Domovinskom obrambenom ratu, gledali po robijašnicama ne samo u domovini, nego i daleko u svijetu. Pod njihovim vlažnim i prljavim šapama, šapama tužitelja odlazili su naši najbolji sanjari, naši uznici, zaboravljeni, obezglavljeni i morbidno likvidirani.

Nabrajanje žrtava je bolno kopanje po žalobnim slikama cijelih hrvatskih obitelji koje do danas tragaju za pravdom i kaznama koje bi trebale stići krvnike. Slobodan Novak u svojim Protimbama govori o tome kako „…nitko nema veće pravo na izvršenje kazne nad zločincem od same žrtve, i tu nema prekoračenja.“ (str. 423.) Ali naši sudci nemaju perike koje tamo negdje na Zapadu ponekad za vlastitu uporabu misle baš tako ili slično. A za nas, balkanoidno slavensko smeće, po davnim Marxovim brljotinama, ne vrijede ista mjerila, naše se junake pretvara u robijaše kao i onomad kad smo dijelili državu s primitivnim i bezbožnim gedžama i pijemonterima koji su dodvoreni francuštini i engleštini legli u zagrljaj prokletim kraljevima i republikancima, po potrebi. To isto događa se i danas, kao da pravi zločinci nisu poznati, kao da Hrvatsku nije napala srbijansko - jugoslavenska armija sa zvijezdom petokrakom. Kad je sve propalo, drugovi su klisnuli i započeli pisati lirske pjesme! Započeli snimati lažne filmove i podastirati lažne svjedoke za ono bezočno paljetkovanje u Haagu, za ponovni nesmiljeni zator naših divova poput Praljka.

Srećom postoji ljekovita sumnja u sve što takvi sudovi rade pa i u domovini. Statusna okamenjenost sudova i sudaca koji još čine komplete staroga pakiranja, pa onda i filigranski proceduralni okovi, odimljeni mozgovi koji neistine i nepravde provode bez grižnje savjesti i oglušivši se na sve snage i potrage za istinom, još uvijek drže ovu sanjanu zemlju pod kamenom, onim o kojem je pjevao pjesnik.

Taj kamen treba zalediti istine i sjećanja na sebe kao pobjednika iako smo već otkrili sve zamke mitskoga svevidećega oka naših tamničara. Otkrili smo njihovu misaonu bijedu, njihove citate, njihovu nijemu savjest, njihov talent da prikriju crvene i crne dresove, a pri tom grlato grme i mašu šakama kao građanske stranke i ideološke nevladine i manjinske organizacije neradnika. Oni imaju dobro razrađeni program za pogubnu misiju ideoloških podjela, a mi nemamo nikakvu nacionalnu strategiju.

Naša se homogenost rastače neviđenom brzinom jer se hrvatski izdajnici za pozicije množe istom progresijom. Na izdajničko sljubljivanje uz najgore prostačenje, drskosti i prijetnje naših starih tamničara, naši radaci bobovački prilježu kao priljepak uz kamen. Oni će podržati svaku Hrvatsku kao predrasudu, slugansku viziju, zbunjeni Parlament pun kokodakajućih brzo govorećih mladunaca, mladunica i bizantsku demokraciju. Oni će dočekati čačansko kolo i citirati rokere i kekinovce, one nepismene koji urlaju da su 1945. pobijedili, jer to je njihov kulturološki doseg, mahnitost nepismenih i egoistično ludilo bez etičkih normi, bez morala i stida; oni su mutirali i ponos pretvorili u sramotu, a sramotu u ponos, odobrili okrutnu komediju u kojoj ulaznicu imaju i njihova djeca.

Strašna je njihova agresivna duhovna bijeda, sveznajućih studenata političkih nauka! Ili posunovraćenih katedri s FF gdje se opet kao nekada obaraju na velike i opasne Hrvate koji pak postoje u šutljivoj ustajalosti. Gdje su oni profesori što smo im se divili jer su mogli opstati unatoč poniženjima, unatoč prešućivanjima?! I dok se orio glas druga Svilenoga “Na mermer s njima!“, a kosti se na Golom otoku sušile na suncu da bi mogle biti bolje i brže samljevene u drobilici, učili smo iz drugih udžbenika, i tragali za slavom i zavjetnom ostavštinom sklupčanom u posmrtnoj popudbini. Nismo ni znali kako će to biti opet nakon naše konačne bitke za oslobođenje.

Sada vedete i mrzovoljne sufražetkinje osušenih jezika od duhana Niške Drine, plavuše možemovke u osami i praznini svoga srca traže smrt, odmah i sada, neodgodivo. Kakva djeca i zašto? Oživjeli zlodusi ideološkoga arbitriranja opet prednjače po užarenim stolcima redakcija u TV kućama, oni oživljuju ljevičarenje i potiču revoluciju koja je potekla kao rijeka, to je takt allegro agitato u kojem dominiraju oni što mogu oduzeti riječ i nadati se da im nitko ne će odgovoriti. Ne će im odgovoriti akademici, ili vrlo rijetko, ne će znameniti znanstvenici ili stručnjaci, a ako i odgovore, to se ne objavljuje, objavljuje se ono što govore kojekakvi tražitelji smrti za zločin sudjelovanja u Hrvatskom proljeću, neki za sva vremena podobni puhovljevići, viskovljevići, kekinovići, boljševički jurišnici i režimska sjecipera. Oni sve nesukladne smatraju podobnima za likvidaciju i to – šutnjom. Jer ne mogu kao onomad. Ovi su „osloboditelji“ iz 45. u stanju, po dogovoru sa silama gadosti, prešutjeti pismo podrške dr. Tomislavu Jonjiću koje je netom potpisalo 1200 uglednika i poslalo HRT! Ni slova, dragi kolega Pečariću! Ni slova! (To nas podsjeća na slučaj bosanske šestorke koji je trajao deset godina i o kome se nije u našoj javnosti TV i novina, nikada pisalo! Iako su svjedoci bili uglednici od SAD do naših prostora. Dogovor je bio: prešutjeti!)

I svi su prešutjeli, svi koji drže u rukama TV ustanove i novine, osim Hrvatskoga tjednika! Danas se to isto događa s kandidaturom dr. Tomislava Jonjića, jedinoga dovoljno obrazovanoga i čestitoga kandidata za predsjednika republike. Nije iz redova repatih, nema ložu koja ga nosi na leđima, nema mogućnosti da sada odmah uplati tisuće eura za nastup na nekoj velikoj TV emisiji, kao što je sinoć vjerojatno? uplatila Selak Raspudić na Novoj TV, brzogovoreća frazeologinja, koja o pravu, povijesti, međunarodnim normama, oružju, granicama, strategijama hrvatske budućnosti, ratnim pravilima ili ratu samom – nema pojma. Stoga se dopadljivo koristi doskočicama i anegdotama, ali ozbiljnoga sadržaja nema jer nema ni programa koji bi suvislo predočio javnosti namjere predsjednika RH. 

Kad je trebalo poći u obranu Hrvatske, javio se netko tko je znao što može ostvariti, a nema ništa izgubiti, jer je sve dao za ovu Hrvatsku. Često čovjek iz zabitna sela gdje lisica poštu nosi, a vuk podne zvoni. Tamo već dugo nema nikoga i pustinja naših Žumberaka, Zagora i ličkih pustara, širi se diljem i zelenih slavonskih krajolika i kamenoga juga. Tu su ostala pusta dvorišta, paučinom prekriveni prozori, prazne kolijevke kao u dokumentarcima Mire Mikuljana, polja smrti, masovne grobnice širinama Slavonije, uzduž Križnog puta. O tome nije uvijek prikladno pisati, a zatajiti se može i dobiti plaćeničku novčanicu s potpisom blijede sjene europske.

I dok su se neki borili drugi pišu li pišu o tobožnjim zlodjelima u katoličkim obiteljima koje da su uzrok svemu lošem svojim postojanjem. Oni čeznu za novim vrlim svijetom, njegovom slobodom od svih normi društvenoga tradicijskoga morala, preziru malograđanski brak, preziru bucmaste anđelčiće na baroknim oltarima starih crkvica, jer to je njihovo ateističko poznavanje duhova umjetnosti, ti mali drveni kerubini i amoreti na našim starim škrinjama još od vremena Rima i Danteovih spominjanja hrvatskih hodočasnika.

Susreli su se naši mrzitelji u oznaškim kaputima i ostali zagrnuti upravo njima, susreli su se u udbinim zatvorima kao islednici i boravili u redakcijama časopisa i nakladničkih kuća. Oni su narodili novi rod, ne zna se kojega roda, da ti vode javnost, bolesno natečenoga intelekta koji se naduo od prišteva, prozirnih i praznih. Vodene su to kozice, morbille, pune sjećanja na njihove matanovićevske golicave potankosti osobnoga života, iza kojega ne će ostati ništa po umrću vlasnika. O takvima se uglavnom radi.

U točki prvoj Programa dr Tomislav Jonjić između ostaloga navodi: „Drugim riječima, to ne znači da predsjednik Republike ne smije imati vlastita svjetonazorska, religijska, ideološka i nacionalno-politička uvjerenja, nego znači da on, pored uvjerenja koja sam zastupa, mora imati razumijevanja i empatije i za one državljane čija su uvjerenja različita te se zalagati za demokratsko pravo i tih hrvatskih državljana da svoja uvjerenja zastupaju i brane.“

Ne, nismo se nauživali svoje sanjane Hrvatske, ona nas čeka.

Nevenka Nekić