Što bi Matoš pomislio da uđe u Sabor?

Upravo u ovom dvadeset i prvom stoljeću napisao je duhoviti pismoznanac i karikaturist, malko zaboravljeni, Stanko Patekar ove stihove prema svom omiljelom pjesniku AGM:

„Notorno
Mlačna noć; u Hrvatskoj grabež
kasan Ćuk il netopir,
Ljubav novca – miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni čovjek sjetno cvrči, bijedan
Za nečiji hir,
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji novce tat,
Blaga svjetlost sipi s visina;

Kroz samoću, huk,
Sve glasniji je muk:
Riznicu guta već daljina.“

Ne znamo na koga je autor osobno mislio pišući Ćuk velikim slovom, ali tada 2014. kada je ta pjesma objavljena u šaljivoj knjizi anegdota o AGM, možda su neki i prepoznali lik, a možda se i sam prepoznao. U vedrini svoga duha dao je autor ipak prvenstveno neko opće gadno stanje „noćnih“ aktivnosti u domaji naših nadanja. Nalik na anegdotu koju naslutimo kroz ključanicu dok prisluškujemo i kriomice gledamo nepozvani, u duhu autora rodila se ova zvonjelica, kako bi se na našem jugu kazalo, i zorno prikazala kako se kida i lomi pa u dalek svijet odnosi blago naše Kroacije, one Matoševe, ljubljene i opjevane, idealizirane i uništavane, nevaljalih sinova pune, a opet jedine.

Jer kad je o Antunu Gustavu Matošu riječ, sigurno je da je najcitiraniji pjesnik naših svečanosti i neiscrpni izvor naše mladenačke zanesenosti iz dana beznađa, nedovoljno poznat u širini, pa kad se pojavi neki njegov jasni i strasni tekst o prilikama u domovini, o prošlosti njenoj, ispada da je sadašnjost još uvijek bremenita naslagama crvenoga blata i mulja i da su još uvijek živi oni kojima smeta i Matoš i Hrvatska, dakako. On je svojim jadnim razdrtim srcem pisao kao najjačim perom, uvijek misleći da treba podučiti i reći onima koji to znaju, a ne umiju oblikovati u jasnoću. Zato se kao u poslanicama i obraćao svojim čitateljima i narodu:

„Mir vama, Hrvati, koji stradate, koji patite, i za ljubavlju i slobodom ljudskom čeznete u sjeni Njegovog žuljevitog, krvavog križa! Vjerujte, vjerujte, spasit će vas vjera, a pošto je vjera i hrvatska sloboda, vjerujte u slobodu i radite za nju kao dvanaest neukih apostola, koji snagom vjere i svetog uvjerenja osvojiše svijet. Vjerujte u Hrvatsku koja nekad kao Francuska bijaše slika Marije, Majke Božje, sa sedam mačeva u srcu na banskoj staroj zastavi! Vjerujte u domovini i molite za nju Boga ljubavi, mučeništva, slobode i potpunog požrtvovanja. Marulić je tako za nju plakao i molio u uzdasima svoje Judite. Gubec, Zrinski, Frankopan, ilirske žrtve i Kvaternik prepatiše za nju Golgote i crvene Kalvarije. Ona je molila u molitveniku jedne svijetle banice, Katarine Zrinske. Ona se gorko kajala i besmrtnim suzama plakala u Suzama sina razmetnoga. Ona je pod znamenjem Kristovim obranila Dubrovnik, branila Krupu, Klis, Siget i padala Četrdeset osme za Hrvatsku i za kralja. Jedan Strossmayer ju je digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala, a jedan Ante Starčević je za nju radio kao apostol, živio kao pustinjak, a preminuo kao svetac.“

Nisu nama u školama baš jako preporučivali Matoša. Ali nisu ga mogli ni sakriti. A sada je prošlo sto deset godina od njegove smrti pa nam padaju na um vragolanske slike: što bi Matoš rekao da uđe u Hrvatski Državni Sabor kojem je glavna zadaća, mislio je, da jednoga dana kad nestanu izdajnici i podlaci koji su u njegovo vrijeme sjedili u Saboru, i ostanu samo vrijedni sinovi majke domovine, da taj Sabor vodi njegovu Hrvatsku i brine o njenoj sigurnosti, brine o blagodatima za narod. I na primjer, uđe nesretni pjesnik u HDS 10. srpnja AD 2024., ugleda dva skupa ljudi svake vrste i roda, od kojih jedan skup tvrdi da čovjek nije ni muško ni žensko, nego ono što on želi, a drugi podjelu na muški i ženski svijet potvrđuje? Možda bi zastao i pohrlio napolje jer bi pomislio da je zalutao, izgubio razum i da se nalazi na putu u Žutu kuću? Možda bi mu u pomoć priskočila neka čila divojka ili muški gorostas pa mu objasnili da se molitvenim skupovima, vjerom i zazivima Majke Božje, osobito čini nasilje nad ženama, da se izaziva i dovodi u pitanje ženska sloboda, da se potiče muškarce da ubijaju žene pa zato imamo ovakvu situaciju, gospodine Matošu, što je molitelja više, žene su sve ugroženije! Sada će se, gospodine Antune, izučavati o tome rodu i spolu u našim studijima na fakultetu! Da, to treba dugo proučavati, to o tome spolu i rodu! I onda će se smanjiti broj nasilnika nad ženama! Kojim? Onima koje stradavaju zbog molitelja koji muške potiču na zločine! Ovu vrlo zamršenu konkluziju upuca divojče u lice pjesniku koji dospije izgovoriti nešto nejasno, a možda je zvučalo kao vade retro!

Zamišljamo kavalira i ljubavnika Gustla kako se povlači natraške i gleda izbezumljeno lice zajapurene divojke koja mu se sve bliže unosi u dah, u veliki kvrgavi nos i guste brčine, a on samo misli kako bi se dočepao stubišta i odmaglio iz Sabora. Ipak pita dotičnu divojku zar se Sabor ne bavi državnim poslovima? Ovakvih šaljivih tema bilo je u svakom vremenu i u svakakvim kavanskim društvima, ali ne u Saboru! Bilo je u HDS svakakvih nevolja i nezgoda, bilo i tučnjave, od kojih je najslađa ona kad je dobio vritnjak ban Khuen! Ali zaista, nikada se HDS nije bavio, kako ste ono rekli? Rodnim teorijama: jesmo li muško ili žensko, ili nešto treće?

Možda se varamo, možda bi se dobri neženja sjetio svojih avantura pa i one zagonetne koju je kratko opisao u Bilježnicama: Imao sam noćas groficu u Ženevi! Sigurni smo jedino da nije imao grofa, a sve ostalo je nesigurno. Možda bi se naš Gustl sjetio da dileme oko spola i roda nisu postojale cijelih bar šest tisuća godina! To pitanje nije bilo uvijek dobro riješeno i najčešće je teret padao na žensku stranu, ali nikada nije bila problematična razdioba na dva spola kao Stvoriteljeve odluke! Ali gospodine pjesniče, nema više toga vašega boga! Nema nikakvih bogova! Čovjek je sam sebi bog!

Ne će AGM stići razmisliti o tome novom konstruktu jer je izopačenost njegove biti nerazmrsiva: ako se ne priznaje DNK koji jasno i nedvojbeno razlikuje muško od ženskoga spola i ne daje mogućnosti postojanja trećem bilo čemu, sve su nasilne izvedenice kojih sada ima mnogo, karikature ljudskoga roda, a služe za uhljebljenje neradnika oba spola i bolesnih umova.

Kako sići na ulicu iz ove košnice ludila, misli jadni Gustl, nema rukohvata blizu, a njemu se zavrtjelo u glavi koja već o Mirogoju misli i zna unaprijed kako će izgledati njegova smrt u očima Društva hrvatskih književnika. Nema on više vremena jer ga i grlo boli pa će morati u bolnicu, kasno je da upravi novu poslanicu svom hrvatskom narodu i da ga uvjeri kako još ima moćnih sinova i kćeri koji znaju svoj rod, broj i padež i žele živjeti i rađati djecu.

A na dan 17. ožujka 1914. u zapisniku Upravnog odbora Društva hrvatskih književnika stoji zapisano: „ 17. ožujka konferencija odbornika sazvana u povodu smrti pravoga člana A.G.Matoša(Nazočni: Bošnjak, Gudel, Pasarić, Kasumović, Livadić, Domjanić, Šiffer i Benešić). U odsutnosti predsjednika i potpredsjednika, najstariji odbornik Pasarić u 6 sati i 25 minuta otvara konferenciju. U razgovoru, da li će se dati na grob vijenac ili mjesto vijenca koja svota u dobrotvorne svrhe, zaključuje se, da se radi nestašice novca ne može učiniti ni jedno ni drugo. DHK će brisati Matoševe dugove, a glavna će se paska svratiti na to, da koji društveni član drži nadgrobni govor pokojniku. Zaključuje se da taj govor drži društveni tajnik Benešić, a na groblje da u društvenom fijakeru pođu dr. Wiesner, Livadić, dr. Vl. Šiffer i Jul. Benešić. Konferencija je zaključena u 6.sati i 34 minute.“

Devet je minuta UO DHK posvetio smrti svoga pravoga člana AGM. Njima je bilo more do koljena. Ovima u HDS jedva je do gležnja.

Nevenka Nekić

16.7.2024. 20:00