Antejski dodir

PULIĆ, Nikola
Krkom uzvodno
HS, 13. prosinca 2012.
U čast Nikole Pulića

„Mnogi su mi bili govorili da idem nizvodno, jer je tako lakše, govorili su. Drago mi je što ih nisam poslušao, jer Krka živi kao čovjek i, ako je želimo upoznati, moramo joj koračati ususret, gledati joj u lice.“

Lice Krke i njenoga blistavoga i ujedno trpkoga krajolika nije pretvoreno samo u putopisnu riječ Nikole Pulića, nego u neponovljivu poetsku sliku jednoga od najboljih hrvatskih stilista. Uz bok je Matku Peiću, koji se isto tako naslanjao na zemlju, od masne moslavačke naftom napojene, do onih gorskih i slavonskih sjetnih krajobraza. Nikola Pulić zatvara oči na koncu knjige i gleda u duhu našega dičnoga Zoranića kojega je vila povela niz osam slapova do mora.

„Da znaš, ja Krka zvana jesam, Dinarina kći, vila i gospodarica rike ove...“

I tako ostade od toga doba naziv Dinarina kći, ljepotica, modrooka, gipka, očaravajuća.

A naš se auktor rodio u Bićinama, nadomak čarobnici Krki i tim rođenjem upio neizrecivu količinu ljepote kao što bi rekao portugalski pjesnik Fernando Pessoa: „Ništa drugo... Malo sunca, malo zraka, nekoliko stabala da uokvire razdaljinu, želju da budem sretan.“ Tako od rođenja njegovim krvotokom kola i Krka i zemlja koja ju okružuje: svi vinogradi, maslinici, kamen, groblja, pradjedovo počivalište i sva živa bića koja žive u tom krajobrazu. Sve to čini mimesis koji miriši, valovi toplih amplituda dodiruju njegovo tijelo i misli,  smršeni u jedno nerazmrsivo klupko i on ne može „razdvojiti svoje tijelo od kamena“.

Iz ove putopisne proze izdvajam samo jednu fugu - jezik i njegove vrline.

Jezik ne čine samo riječi, nego je složeni i do danas gotovo tajanstveni organizam, njegovo gonetanje seže u duboku prošlost koju on u sebi uvijek na neki način čuva. On je najsnažniji identitetski znak čovjekov, on je oružje duha, duše, središte ljudskoga dostojanstva i svečanost zavjeta roda.

Knjiga Krkom uzvodno napisana je takvim zavjetnim jezikom arvackim, složena u nizove dokumentarnoga, snovitoga, opisa vidljivoga i nevidljivoga, urešena vjerojatno svim uresima kojega poznaje književnost - od epiteta, metafora, aliteracija, asonanci, poredbi, elipsi, eufonija, magičnosti fantazije, skladne sintakse, savršenoga glazbenoga harmonijskoga maštovitoga otajstva. nikolapulicDigresije o efemerijama samo su cezure da se predahne od siline jezičnoga čarobnjaštva, sjedinjenja mašte i snage mišljenja, pa onda opet slijedi poetska tkanica.

„Krka je najljepša u svanuće kad su zrake sunca vodoravne, duge visoko nadsvođene, trstike sjajno zelene i ljubičaste, a stijene rumene i pomične poput golemih koralja... Urla, stenje, kipi, pjeni, tutnji, grmi silna rijeka, crni borovi i čempresi naokolo nadvijeni ; sive stijene spavaju spokojno.“

Ako se eliminira racionalni dio tekstovlja, ostalo se može presložiti u golemu poemu, pjesmotvor, divinatornu laudu rodnome kraju. Tako možemo čitati ovako poredanu: „Starac i ja vidjesmo svoje oči u zrcalu grada... Gdje se porodi čuju i ptice se gnijezde... Umočit ću pogaču u ulje i sunce i udijeliti djeci da se osnaže... Stare brodice i stari ljudi poput napuklih krčaga pod zidom... Kuće vise o nebu kao da čekaju sudnji dan kada će se spustiti u more... Čiope vole smiraj dana u starim gradovima... Njihov cijuk je škripa starih greda... Starci žive dotle dok im lice ne postane burama isprano kamenje... Crni sni razbijeni suncem... Sjena moja korača ispred mene...“

Tako bi se mogla razglobiti i izdvojiti jedna nova-ista knjiga čiste poezije. Najstrastvenije zapisano je ponovno viđenje „Bićinskih vidika“ (jedno od trinaest poglavlja). To je sigurno najsilniji i strastvenije napisan tekst u našoj ne samo putopisnoj prozi, utkan u vječnost i sadašnjost istim neprispodobivim gvozdenim riječima punim nježnosti i veličanstva istovremeno i u tom dvojstvu rastu kliktaji njega ostarjeloga dolaznika u pohode kraju djetinjstva, vododerinama, živim ranama, „a pokraj puta, ispod mrtvog kamenoloma, stoji pradjed moj...“.

„Vidiš ovu zemlju sinko? - reče mi stijena iz uspavanog kamenoloma.

- Vidim, pradjede... oče... vidim padinu što su je vode izderale.

- Onda uzmi alat prastarinski i zakrpaj rane zemlje svoje.

- Daleko sam odavde, rekoh. Razapet sam između nevidnih prostora. Samo su mi noge na ovome kamenju.

- Čekao sam te tisuću godina. Bio si mi jedina nada; ako zemlju ne izliječiš, zemlja će iskrvariti i masline usahnuti. Čempresi će svoje mladice saviti do zemlje i nitko ne će ćutiti mirise tamjana...“

Treba se sjetiti kako mu četnici ubiše oca i majku, kako ih je kao dječak našao da plutaju u Prokljanskom jezeru, majčinu ruku prepoznao... Poslije zlodusi upisaše njihova imena pod tuđi zločin.

Tako spoznah dubinu krika i neopisivu bol koja nikada ne će iščeznuti iz njegove duše, a onaj legendarni odlomak koji počinje „Bićine! Bićine!“ (str. 55.), a završava „takvi su Bićinari. Nitko nikada kuću zaključavao nije. Ni za rata, ni za mira. Poštenje i vjera u čovjeka“, samo je mali dio resentimana kao bolnoga i nježnoga osjećaja koji povezani čine Vječnost, u kojoj smo jednokratni, ali isto tako i besmrtni zajedno s precima i Bogom.

Sve te lirske reminiscencije pune su misterija vjere i otkupljenja, pjevanja od bola i ljepote, u tom oksimoronu  ljubavi i prokletstva koje je davno palo na njegov rod hrvatski, zlo nema tek akcidentalno značenje. pulic krkom uzvodnoAuktor se njime ni ne bavi, ne opisuje ga, on ostaje osamljeni pastir u planini, klikće klikom vodomara, na ramena mu slijeću orlovi i opet, po tko zna koji put, crpi snagu iz zemlje, tamne i sukrvave, podatne i oštrokljune, ali odane onome tko ju ljubi,  od postanka njega i roda. U mnogim leksičkim disonancama ima uvijek poetike, nikada kaosa. Pisanje je ovdje raskošna memorija raznolikosti, neizvjesnosti životne pustolovine, ali ne kaosa. Sve živo i neživo suostaje u harmoniji, ontološkoj knjizi Božjega rukopisa i svatko ima svoju dionicu i vrijednost.  Kako bi Nietzsche rekao svaka sitnica treba imati Vječnost.

Putovanje je samo način, književna vrsta, da se ispripovijedaju i ispjevaju čudesa svijeta. Pulić je pojedinac u šutnji koji lista svetu knjigu bez emocionalne patetike, ali s puno istinske grčevitosti, u zreloj sinesteziji vremena i prostora koja traje u kartezijanskoj mjeri podneva i ponoći, sažima sveukupnost u ono što bi stari Grci rekli anagnorisis, pronalazeći izvanjsko analogno unutarnjem. Ta unutrašnjost njegove amfore duha ispunjena je ljubavlju, nikada blaziranom i profaniranom, danas toliko obezvrijeđenom, u pustoši bezosobnog prostaštva.

Toponimi su stvarni, svaka ruševina naše slavne prošlosti je stvarna, vode i planine su stvarne, otočić Visovac i njegovi fratri su stvarni, zaseoci i živi razgovori s njihovim stanarima su stvarni, životinje i biljke su stvarne, a ipak sav je mimesis uzdignut na onu razinu kad djelo postaje umjetnina, kad se jezikom dižemo u predjele savršene skladnosti i ljepote. Tu se skladaju novi pojmovi u rječniku: zadračeni zidovi, prajeka moga glasa, razvrtičenost zemlje, oporučiti trpnju...

Nikola Pulić ne govori o mržnji, on je svjestan kao i Simona Weil: primanje Križa je najveće dobro. Stoga može zapisati u svojim Bićinama: „Duša mi je puna zelenog prostora i prastarih jecaja, radosti pupaju u svakom povratu... Bićine: moje bogato siromaštvo... Sitne tihe tuge danas su moje radosti. Duboke teške boli danas su moji zlatnici...“

Pišući svoju poznatu antologiju Hrvatski putopis od XVI. stoljeća do danas Dubravko Horvatić uvrstio je upravo dva odlomka iz Pulićeve knjige Krkom uzvodno: Krešimirov grad i Dvanaest vodopada. Horvatić u uvodu piše: „Jer putovanje je poezija, a pjesnici i ljudi poetični su najbolji putnici“ citirajući Matoša.

Autentičan i neponovljiv, otajnoga mirisa, kao i njegova Krka, dostojan Stvoriteljeva nauma, veličanstven, besmrtnosti svjestan, različit od onih koji su sve to rušili, slikar i književnik u magiji riječi, gospodin duha i duše - Nikola Pulić.

Nevenka Nekić

 

Sri, 17-07-2024, 11:43:51

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.