Kako birati predsjednika RH

Na dan 20. lipnja 1928. godine smrtno je ranjen Stipica Radić u Beogradu, i to svi znaju koji su ikada išli u školu. Bio bi on naš predsjednik RH koju nismo imali, a koju smo željeli u nizu generacija, još prije one kobne 1918. godine kada smo jedno nemilo europsko bečko carstvo zamijenili primitivnim balkanskim kraljevstvom. Nije nas voljelo ni valcer-carstvo ni novo kraljevstvo koje je bilo prije svega balkansko, „kaldrmisano“ od samoga početka pogubljenim glavama Hrvata i ostalih žrtvovanih da bi srpski svet mogao živjeti ujedinjen u zamišljenoj velikoj državi „pobjednika“. Od onih prvih glava odrezanih sabljama kao u tursko doba tamo kraj Odese, pa sve do raspada kraljevstva odmah na pragu Drugoga rata, sav kal i bijeda kasabe u kojima su do tada živjeli naši gospodari, prelijevao se na ove hrvatske prostore i nemilice kaljao našu tradiciju, polijevao nas mržnjom i uništavao otimačinom svake vrste. O tome je vladala šutnja sve do devedesetih godina i DOR-a u kojem je krvavom ratu zašlo dvadeseto stoljeće za brdo prema istoku, vjerovali smo.

„Za tren je projurilo vrijeme, lukavi Kronos je obrtao pješčani sat velikom brzinom i nudio lažljivce i polutane kao predsjednike, znajući da treba potrti sliku prvoga Franje koji je potonuo u preranim mržnjama kojima su mnogi moćnici svijeta obasipali malu i nevoljenu zemlju. A narod je kao slijepac bauljao širokim poljem i birao svoje predsjednike: najprije dva puta jednoga izdajnika koji ga kleveće diljem svijeta! Zaboravlja narod da je tom izdajniku odavno bila misao o izdaji na umu, ta već je pokušao! Zaboravlja narod iz kakve je kuće taj izdajnik, kakvo je pamćenje zaslužila ta kuća kad je njen gazda davnih godina izvađen iz groba i bačen preko grobljanskoga zida! Ova je slika kao prastara legenda iz vremena poganskih: noću dolaze ogorčeni rođaci žrtava toga što leži u posvećenom groblju i vade mu leš te ga bacaju izvan svetih križeva. Kako li je taj bačeni odgojio svoga nasljednika?

Potom se narod kao začaran divljim šumskim vukodlacima okreće izboru Umiljatoga i tihogovorećega tipa koji ne želi ovu državu, ali kad je već tu, hajde da ju obojimo opet u crveno. Ode Umiljati i grli glavatoga krvnika ovoga slijepoga naroda, pa mu svira, pa mu tepa! Izgovori Umiljati mnogo gadosti na račun svoga naroda, a onda ustupi mjesto lijepoj plavoj lutki na koncu.zastava predsjednikRH Narod blenuo i nada se da je to majka njegova, braniteljica, čuvarica roda i poroda, kadli pozove ona istoga krvnika koji je pobio njen narod – u goste! Donio taj krvnik svoju zastavu i objesio ju na središnji trg! Zagrcnuo se narod i u sebi mrmljao. Ali nitko ne izađe na trg i ne krikne glasno!

Mladi gojenac Umiljatoga čekao da sazrije. Iz iste takve šumske čistine istrči na govornicu i baci nekoliko floskula pa se kao harlekin dopadne opijenom narodu koji nije više ni gladan ni žedan, a želi dopadljivu lakirovku. Dojadilo mu stalno bdijenje i jedva čeka da se taj klipan, kao nevježa u operi, razmaše dosjetkama. Tko čeka – dočeka.“

Ovo mi je na svom narječju kao bajku iz davnine ispričao seljak, ostarjeli Ivek iz Harmice pri Sutli, ili kak je on govoril - pri Sukli! Ispripovjedio je to Ivek Jurkas na kajkavskom narječju, nježnim riječima protkanom, narječju koje ima više deminutiva nego augmentativa. Rođen davnih godina, točnije 1924. godine, prošao je Drugi svjetski rat i dočekao ovaj DOR. Svojim likom i nazorima predstavljao je simbolično i amblemski pravoga radićevca i kao, nekada se reklo prosvijetljeni i pismeni, seljak pisao je pjesme u sroku ili u slobodnim stihovima. Na pitomoj obali Sutle uz samu granicu Slovenije imao je dom i zemlju, uzgajao telad i volio dva sina. Stihovi su čak objavljeni u jedinoj zbirci „Oračev sem sin“ zalaganjem sinova. Bio je članom Matice hrvatske i silno ponosan na svoj narod i zemlju, onu drevnu hrvatsku zemlju koja je bila njegov bitak.

Po pjesmi „Oračev sem sin“ postao je pjesnik one težačke i grube hrvatske temeljne mase svijeta bez koje Hrvatska ne će preživjeti.

„Oračev sem sin
sakem poznat
oračev sem sin
tak me je zvat.
Si pretki moji
orači su bili
stoletja im broji
zagorski grunt.
Zalili su ga
zis suzam zis znoji
i z krvlju vu sili
gda bil je bunt.
Ta gruda mala
sunca je dala
zagorskom sinu
kaj ju je lubil.
Za sakem grenko
plakat je znala
če negdi vu svetu
nesrečno se zgubil.“

Sav napor njegove naivne i čiste pjesničke duše postao je oda zemlji, poput one iz Gotovčeve opere Mila Gojsalića. Ta je zemlja sveta i prokleta, ona je vjera, žilje duboko skriva, antejskim prokletstvom i ljubavi je zasijana, u pjesmama Jurkasovim postala je jedina i temeljna neumitnost života. Zemljani prah je u svemu što traje: u živim stvorovima, u mrtvoj tvari, u mirisu, boji, sjeni, u disanju i protjecanju vode, u mislima na pretke.

Zemlja je i majka i žena, kćerka i svetost višega reda. Pjeva Jurkas i o jeziku kroz „Večni zakaj“. I o jeziku i o smislu života u isti mah o kojem se zdvojno pita i ne nalazi brzi odgovor: „na ZAKAJ ZATO ni lahko dati“. U konačnici kristaliziraju se u Ivekovoj poeziji kao vječna počela zemlja, jezik, mati i otac pa narod kao neko toplo veliko gnijezdo da čovjek može savladati nadljudske okvire življenja. zimskascenaOn je uvjeren da samo od zemlje uzima moći za život „i navek od zemle / si moči jemle“. Tako je sažeo vijek u stihovima: „Sreča v zemli živi / -orač znal bi reč / kratki časek ju budi / i vre mora vu nju leč“.

Sreli smo se naš prijatelj Jurkas i mi na putu hodočašća u Mariju Bistricu. Govorio je o staroj hižici u Harmici, pozivao u goste. Znali smo da je u toj hižici oduvijek stolovala Kristova luč i da je u tome „živlenja ključ“. Jer njegova stara hižica “je bila kak cirkvica / črni ji petki / nisu vgasnili luč“.

Piše Ivek sestri koje odavno nema kako je često u napuštenoj staroj hiži i ta se pjesma izdvaja po tamnome i sjetnome timbru glasova vjetra i sjena koje se njišu po zidovima čvornatih greda, a najtužnije se doimaju stihovi „Odprem hižna vrata / svete se slike / zazibaju po stenah / i čislo / kaj je viselo / Jezušu oko vrata.“ Za one koji ne znaju: čislo je krunica ili brojanica.

U slatkoći, naivnosti i starinskoj patetici Ivekovih stihova slutimo i dušu pjesnika: oblikovana je i prožeta velikim i uzvišenim stvarima koje su prve i posljednje. Osobitu ljubav osjeća prema majci koja im je usred sirotinjske hižice podarila ljubav i suze i time „na putu živlenja / nevgaslo slobodu su dale“. Kako ljubav može dati slobodu? Zar? Kako jedan apstraktni pojam može roditi drugi apstraktni pojam i učvrstiti sve ostalo na zemlji i na nebu? Može, kao i disati zemlju. „Dihal sem zemlu“.

A naš se Ivek Jurkas sjećao i one 1945. kada je kao odrastao mladić slušao strašne pucnje i krike na obali Sutle, a sutradan našao u grmlju gomile bačenih dokumenata, predmeta i poneko čislo onih koji su otišli vodama pitome rijeke. I nije skrivao suze.

Revščina je ono drevno siromaštvo iz kojega su nicali mnogi velikani, pjesnici i sanjari. „V revščini su se rudu…“ (rodili su se u siromaštvu). Neka i naš prijatelj Jurkas bude među njima, neka se njega sjećamo po ljepoti i dobroti duše i milosrdnom pogledu na svekoliku stvarnost, po njegovoj zahvalnosti na izobilju koje mu je darovano po Bogu, na poniznosti i svijesti o malenosti hoda pod zvijezdama. „Čez celo živlenje k sebi si stiskau Križa“.

A sada se postavlja pitanje: koga bi danas izabrao Ivek Jurkas za svoga predsjednika RH? Po kojem ključu? Kazao je da je birao gospođu u plavom i zažalio. Koga ćemo mi birati za predsjednika svoje toliko žuđene RH?1 Stjepan Radic Mirogoj Zagreb Kakvi se likovi javljaju opet za tu utakmicu? Jesu li hrabri, čestiti, požrtvovni, veći od maloga Iveka Jurkasa? Ima li kakva Golda Meir koja će kao majka naroda stati na čelo? Postoji li neki kandidat koji bi položio život na oltar domovine kad bi zatrebalo? Kad nismo imali ni državu ni republiku, hodočastili smo grobu Stipice Radića, godinama, desetljećima. On je bio i predsjednik i republika. A kad smo dobili državu i republiku, gazili su neki po njegovom imenu jer, kažu, nije znao ni htio ostvariti ono za što je dao život!?

Veličina malenih poznata od nekada bačena je u zaborav. Ima li još takvih Iveka, Ivana, u ovoj zemlji, ljubljenoj, kojoj se zahvaljuje jedan prastari duh težačkoga, arhaičnoga i pobožnoga, tvrdoga branitelja vrijednosnica i prežitaka naših? Taj mali čovjek danas posve nepoznat široj javnosti pjevao je o iskonu: „Svaki čovjek / imade svoj iskon / kada se rodi…“. Odoše mnogi tamo gdje njihovoga iskona nema. U svojoj krutoj dosljednosti ranih filozofa malih topografskih domoljubnosti on završava stihove pitanjem: „… jer čovjek napretku teži / i tako od iskona bježi / i od svega osta / samo mijena smjena / za sva vremena. / A ljudski cilj?“

Neka nam Ivek bude prijatelj i mjera stvari na najbolji način. Kao stari aedi prošao je svijetom i pjevao. To je uz ljubav za zemlju najbolje znao.

Nevenka Nekić

 

Sri, 17-07-2024, 12:19:21

Potpora

Svoju članarinu ili potporu za Portal HKV-a
možete uplatiti i skeniranjem koda.

Otvorite svoje mobilno bankarstvo i skenirajte kod. Unesite željeni novčani iznos. U opisu plaćanja navedite je li riječ o članarini ili donaciji za Portal HKV-a.

barkod hkv

Komentirajte

Zadnji komentari

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

AKT

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2024 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.