Tovarnik i ostalo

Radili smo zajedno nastojeći spasiti istinu u ovim srijemskim prostorima a osobito u Tovarniku kojem sam posvetila roman „Burik“. Požrtvovni pregalac na tom polju i moj suradnik Antun Ivanković, koji je nažalost rano preminuo, najviše se trudio pribaviti dokumente i pronaći svjedoke martirija Tovarničana u Domovinskom ratu. Organizirani znanstveno-povijesni skup objavio je i Zbornik u kojem su, kao i u popratnoj knjizi, doneseni dokumenti i svjedočenja o zločinima u tom lijepom srijemskom naselju. (Uvijek valja ponoviti kako o Tovarniku nema ni spomena u Krležinoj Enciklopediji! Tko će znati zašto – možda mu A.G.Matoš nije bio po volji?) Marni Antun Ivanković dobio je nedavno trg u Tovarniku, što je zaista mali dug za sve što je velikim naporom učinio za spas istine. U našim nastojanjima istakli su se svojim podrškama tadašnji načelnik Općine Tovarnik gospodin Jakob Asić i župan Božo Galić. Za dodjelu trga dobrom duhu Tovarnika Antunu Ivankoviću zaslužan je sadašnji načelnik Anđelko Dobročinac.

Nije istina svima draga. Bilo je svakakvih nemilih epizoda tijekom našega rada na knjigama i filmu kao i pogrebima naših Tovarničana. Jedna se odnosi na prijetnje koje sam dobila od poznatoga Voje Vampira, a koja su u sačuvanoj pismohrani. Divna je bila moja javna analiza toga pisma, jedva skrivene podlosti i pritajene prijetnje koja bi bila sigurno ostvarena da nije Hrvatske Države. Osobito je podlo bilo blaćenje pokojnoga Antuna Ivankovića koji se svojim strastvenim letovima od Tovarnika do Vukovara, Zagreba i Vesula u Francuskoj nadnosi nad svoj ljubljeni Tovarnik.

Foto: Luka Ivanković

Foto: Luka Ivanković

A ako uđete u crkvu Svetoga Mateja i Bartola, naći ćete i spomen-ploču: „Tovarnički mučenici / Ivan Šalovac (1900.-1945.) / Antun Vrančić(1913.-1946.) / Ivan Burik (1928.-1991.)

Živote položiše za Boga, Domovinu i braću svoju. Zahvalni župljani A.D.2008.“ U oba rata katolička je crkva srušena, a pravoslavna ni jednom.

Roman sam završila nadom i tišinom onoga ljetnoga popodneva kad sam ga napustila: „Tovarnik nije više ptica u koroti; raširio je krila kroz vijugava polja, rasuo putevima nove mlade rapsode koji obilaze s tamburama slavlja i glade zvucima poneku majku koja opet na klupi moli krunicu, dok oblaci plove ponad ravnice, pozlaćeni u suton, nalik na one stare oltarne slike. Prolaze ispod stabala stasite jedre djevojke, jabuke koje će roditi novu djecu, sinove i kćeri ravnice.“

Radujem se što su se sjetili i mojega doprinosa tovarničkoj povijesti i uvrstili me u Počasno građanstvo, a moju knjigu i napore susretali nadasve srdačno.

Tovarnik očekuje da se riješi nesretno pitanje drage Matoševe kuće. Sada je na potezu Matica hrvatska.

Uopće se ljetna zlatna ravnica rađa u sjećanju na dane provedene u Srijemu i Baranji, na rano djetinjstvo i kasne godine posjeta odabranim zavičajnim stopama: Batina, Čeminac, Vukovar, Berak, Sotin, Ilača, Ilok… a tek Đakovo! Tu su tragovi i nadahnuća za mnoge moje proze i bar tri romana: Burik, Jean ili miris smrti, Radnoti Miklos i dvije posljednje večere. Sva zbivanja u romanima odvijaju se diljem Panonije sve do Budimpešte, mađarskih prostora i Mađara s kojima smo duge vjekove živjeli u istoj državi. Na Panonskom festivalu knjige u Osijeku, koji je netom prošao u svibnju ove godine, nisam mogla imati nikakvoga udjela jer imam toliko nepoćudnih panonskih misli. To se ne sviđa organizatorima, to zadiranje u ratove, narode i žrtve, sudbine slavnih i malih, bez obzira jesu li bili Hrvati, Mađari, Nijemci ili Židovi. Ne vole sadašnji demijurzi plovidbu Dunavom u kobnim godinama, koje se ponavljaju kao na kotaču sudbine u „Putnom tovarušu“ naše najljepše banice Katarine Zrinski. Bit će da i hrvatski jezik, stil i akribija udaraca stiletom u istinitu metu, ne odgovara. Rekla bi banica da mi zamjeraju što sam se „podpačala“ uhvatiti pera i tinte, a nisam iz njihova tora. Prešutjeti po svaku cijenu. Dobar je na festivalu i daleki Slovenac i bilo tko iz famoznoga regiona, ali nemoj s crne liste, zaboga, nikoga.

Stari smo i samo ponekad mislimo da smo prevarili sudbinu. Nisu nama uzeli knjigu samo ekrani i mobiteli, uzeli su ju i demijurzi u komisijama i žirijima diljem užurbanih, izdašnih, u istu luku ukotvljenih svečanosti knjige. Tu se onda vrši diferencijacija. Po poznatom receptu: nepoštena inteligencija na jednu stranu, podobni pisci naprijed. Ne pozovi Društvo hrvatskih književnika da ne bi mlade i gnjevne autore omele kakve prastare „baščanske ploče“! (Dobro o tome na posredan način piše u Vijencu i Matija Štahan: „Pucanj pištolja, ubod nožem“.) Nema, istini za volju, u našem slučaju govora o nekom atentatu, ali ima jedno, sada u slobodnoj državi, zapaženo pravilo: prešutjeti osobu i djelo, kad ga već ne možemo likvidirati.

A hoće li se mijenjati dosadašnji komunistički i jugoslavski tretman u vodećim krugovima koji raspolažu svim mogućim udrugama pa i književnim, ovisi o djelatnostima Domovinskoga pokreta koji se kao prvi tračak nade pojavljuje u javnosti: pišu odjednom o tome da Sedlar snima igrani film! Zar je to moguće? I to o temi Domovinskoga rata! Je li moguće da se u programu HRT čuje Thompsonov glas? Zar će dopustiti da se osnuje Muzej komunističkih zločina? Još nisu utišali Bartulicu? Hoće li taj zanesenjak zaista prirediti izložbu o zločinima nad Hrvatima u EU parlamentu? Kako će na zidove toga zdanja stati sve one jame i stotine tisuća ubijenih? A da se njemu nešto ne dogodi prije toga…

Ibsen je napisao da je pisanje suđenje samom sebi. Jednako tako i stvaranje bilo kojega umjetničkoga djela. Film se pokazao kao čudovište koje može proždrijeti najgadniju misao u okviru i celofanu sotonske namjere i znaka kao da je moralan i pravedan. Ne znam ni jedan film koji je na kratak, ali taksativan način prikazao razvoj grada Vukovara od postanka do danas, kao što smo u agilnoj i budnoj atmosferi početka Domovinskoga rata snimili „Crnu i bijelu golubicu“. Prikazan je samo jednom na HRT i onda je pošao u jamu bezdanku u podzemlje iste kuće. A u njemu nema ničega što bi trebalo smetati osjetljivom i lažljivom jugoslavskom regionskom oku. Od davnih stoljeća do ruševine crkve Svetoga Filipa i Jakova, na kojim spaljenim gredama ponad Dunava stoji fratar (tada fra Špehar) i drži knjigu u rukama. Nigdje ni spomena armade četnika, samo gospodarski razvoj i stilske znakovitosti lijepoga baroknoga grada, bez spominjanja „oslobodilaca“. A možda baš to smeta? Možda u tom razvoju nema njih? Nismo u filmu spomenuli ni onoga agilnoga Simovića koji je ostao po zlu upamćen 1918., ni onu 1945., a ni onu 1991., samo fratra na gredi kao lastavicu u proljeće.

Dolazak u Vukovar šesti dan poslije mirne integracije, 21. siječnja 1998. godine, jedini toga dana, naš je posjet Nadbiskupske klasične gimnazije i mojih maturanata koji su ostali duboko potreseni slikom i užasom koji je tada predstavljalo zgarište Vukovara. Vukovar je bio samo zgarište i ništa više. Ponijeli su sobom malo vode iz Dunava jer su prvi puta vidjeli rijeku, a potom i kamene odlomke iz srušene crkve. Sama tišina odmnijevala je pustim ulicama kojih više nije ni bilo. Samo se još vihorila srbijanska zastava i ona sa zvijezdom koja opet živi u paradama nakaza kao prijetnja. Zar još jednom, narode?!

A onda čitamo da je Jandroković povezao sina u službenom zrakoplovu! Kaže, platio pa vozio! Nije trebao, ali sada treba vidjeti tko se sve vozio i vozao u raznim prometalima na narodni račun? Zabraniti i naplatiti svima ili nikome! Zakaj si sina peljal, Jandrica, kaj ti nisu japa i mamek rekli da se to ne dela?! Osilio se, eto kako vlast kvari ljude!

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.