Čovjek – kako to gordo zvuči!

Udodiru s prošlim čovjek je nemoćan: ništa ne može promijeniti. Ni život, ni događaje pa ni vlastito mišljenje kad je obasut sa svih strana ideologijom zaglupljivanja i straha vjerovao da ne može biti lošije i lažljivije doba. Sav ondašnji trud oko fizičkih nastojanja za puko preživljavanje nestao je u najgrubljem obliku i njega je naslijedila suvremena europska glad druge vrste. Glad za nebićem, nepostojanjem.

U mojem romanu posvećenom pjesniku židovskoga podrijetla Radnoti Miklosu i malom baranjskom mjestu Čeminac to isto mjesto jednako je glavni lik kao i pjesnik. Sa svim svojim stanovnicima – Hrvatima, Mađarima, Nijemcima – proživjelo je kušnje svoje zemaljske, kako bi to rekao dobri pjesnik Viktor Vida (moj dobri prijatelj iz prošloga teksta koji je nekomu strašno zasmetao), pa danas Čeminac tavori u uspomenama na nekada dobre i zle dane. Piščevo oko sjeća se natpisa na seljačkoj radnoj zadruzi: Čovjek – kako to gordo zvuči! Natpis nad vratima koja su skrivala novo doba i stvarala nove ljude. Onda su te zadruge nakon nekoliko godina propale kao i sve što počiva na laži, pa se nitko nije brinuo za natpis. Možda od vremena ili nevremena otpalo je slovo o i ostalo je za dugo vremena: Čovjek – kako to grdo zvuči! Budući da su stari stanovnici bili jezikom ikavci i nisu poznavali kajkavsko narječje, pitali su jedan drugoga: što je sada to? A doseljeni Zagorci odgovarali su i tumačili. Kako tko!

Jezik se pokazao kao ključ za tumačenje novoga doba koje nikako nije prestajalo, dugih 45 godina. Tko je kriv za propast zadruge, pitali oni kojima je najviše oteto, a oni drugi odgovarali: nitko! Nemo! Rekli bi stari Latini, ne sluteći kakvo će značenje ova riječ dobiti u nekom budućem vremenu. Iza te riječi krio se dugo vremena osobno Vrag, jer najčešće je odgovarao kad bi ga pitali tko je – nitko! Odlična skrivalica za onoga ili one krivce koji su krali, lagali, zatajili, izopačili se u nastojanju da što brže i kraćim putem stignu do blagostanja. To što se ta riječ nije mogla uklopiti u jezik koji ima pravila kongruencije, pravila koja strogo određuju rod, broj i padež, razlog je da se to nije dalje propitkivalo. Mislite?!

Tko stoji iza toga nitko, nitko nisam zato jesam, nova je logička zamka koja sada zanima moguće osobe i neosobe koje ne kradu zadružnu imovinu, nego neku drugu, dragocjeniju od one zadružne. Jezično ludilo iskazuje umno ludilo i uzroke toga tražimo u transcendentalnome zaumnome svijetu kako bi objasnili umni. Vratimo li natpis na pravilno zapisani s ovim nitko, koji danas evidentirano postoji kao netko, a postao je zamjenica za nešto općenito, dobit ćemo: Nitko – kako to gordo zvuči! Nitko jezično asocira na muško, ovaj nitko, vidi vraga, i odmah te goni da u sebi izgovaraš i žensku varijantu toga nemo. Onda ustanoviš da je nemo već samo po sebi nemoguće izgovarati kao žensko jer jezik se tome odupire! Prisilit ću ga, majku mu njegovu! A on, taj naš jezik, kao davež iz davnine, ne želi tu riječ nemo, nitko, uopće dodirnuti! Ili se ipak to može, a samo treba napustiti um i jezik!

Ovakve smo igre igrali neki dan i otišli puno dalje od ovoga što zabilježih, jer nije bila igra samo jezična, nego prepuna svekolikih asocijacija. Danas se puno piše o našim zagrebačkim vladarima koji su proistekli iz uličnoga aktivizma i kavanskih studija. Što god to značilo, očito je uspješno kao predživot iz kojega možeš odskočiti i poslije prihvatiti novo, pa makar ne bilo jezično kongruentno. Bio si nemo, nitko i nisi radio ništa – nihil. Nama starim baščanskim pločama teško se takav narativ otvara i vazda nam se čini naopak. Ni šareni, ni zeleni, ni crveni, ni nitkovi, nikogovići, ne čine se dovoljno vrijedni kao drevni poštovatelji naših prašnjavih samostanskih libara u onim zabitnim selima gdje lisica poštu nosi, a vuk podne zvoni. Njih su čitali legendarni fratri i njihovi gosti, pisali i umnožavali listove, pa znajući da im Turčin može na vrata zakucati u svako doba (vidi moju knjigu Stotine godina visovačke samoće!), skrivali na stotinu načina. Sve su kongruencije bile jasne i vrijedne pa i one ruke sakristana koje su za konope zvona vukle, marnih sakristana, kao i žena odjevenih u nedjeljno ruho. Ta je kongruencija mogla podnijeti stoljetne krvavije koje su stizale rodove i radnim danom i nediljom, satirale broj i padež svakoga muškarca i žene. 

U takvu kongruenciju ulazili smo u svoje doba i susreli vrijedne sugovornike od kojih se neki dan sjetih nekoliko. Nikako nije dovoljno cijenjena kolegica Višnja Chytil Stahuljak jer i u ono doba kad je bila predložena za Andersenovu nagradu, našla se neka nemo osoba koja je odbila tu čast za talentiranu Višnju, a zašto? Pa možda i zato što je njena obitelj bila izložena progonu od križnih puteva i kasnije. Napisala je Višnja mnogo knjiga, ali posebno poglavlje ušlo bi, da je pravde, u antologijsku zbirku pisanoga o ljubavi. Orfej Frankopan u bijegu prema Italiji ljubi Zlatnu vugu. E, moja Višnja, da samo vidiš što je danas nemo-ljubav! Onda se odmah javlja u sjećanju i dobra zanemarena književnica Mirjana Matić-Halle i njena nezaboravna zbirka Lipe u kojoj je također na čudesni način opjevana ljubav. Naša dobra stara provincija u čijim sjenatim lipama guču grlice i niču dobre strasti. Odoše obje bez znaka oproštaja, ni u Vremeplovu ih nema.

I opet se nehotice uklapa u tu priču o kongruenciji i Zoran Vukman, prorok i analitičar svega truloga i gangrenoznoga tkiva što se u novoj kongruenciji skriva. Ipak, kušnje kroz koje prolazimo nisu veće od onih koje su nas stizale prije našega vijeka, one su samo manje shvatljive i teže prepoznatljive jer nemo se skriva iza neimena.

A naš književnik Mirko Ćurić napisao je o liku žene u romanu Radnoti Miklos i dvije posljednje večere, spomenutom u početku ovoga zapisa, ove riječi: „Međutim, najvažniji lik ovoga romana je ipak Mariška – i referencijalni i fiktivni lik, 'povijesna hodajuća knjiga za Pčelinac', žena kakve su očuvale hrvatsku svijest i samosvijest, one na kojima stoje svi kutovi kuća, na koje se oslanjaju krovovi i muževi, susjedi i prijatelji, cijela sela i cijeli narodi, a da im i ne znamo ime – ako se ne pojave u kakvoj fikciji poput ove.“

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.