Doba nade ne prestaje

Silina osjećaja potječe i traje sve od onoga tridesetoga svibnja 1990. kada smo s toliko straha, želje, ljubavi i nade pohitali na glasovanje i učinili ono što naši stari nisu stigli ni mogli. Zašto straha, pitat će netko. Pozvani u Budimpeštu nekoliko dana prije toga presudnoga glasovanja, u okvirima djelatnosti Hrvatske paneuropske unije, posjetili smo međunarodni skup u očekivanju ovoga glasovanja koje je za nas značilo životnu prekretnicu. Bili smo u strahu jer su se neke prijetnje komunista činile vrlo uvjerljive i jasne, a spoznaja o tome da oni ne žele predati mirnim putem vlast, bila je svima jasna. Da će doći do rata, slutili smo iz već tada zlokobnih izjava i organiziranja onih koji ne žele vidjeti nikakvu Hrvatsku Državu. S tim trnom u srcu okupili smo se na slobodnom Mađarskom sveučilištu koje je bilo mjesto toga najvećega skupa PEU i tada se pojavio Otto von Habsburg i održao govor pun nade i realnih očekivanja promjena u Europi. Započeo je anegdotom koju možemo ponoviti: stajao je na pozornici, a iza njegove figure stajala su poprsja Marxa i Engelsa. Velika i brončana, kao neuništiva na onim postoljima od čvrstoga mramora. Onda je izgovorio prvu rečenicu: Sretan sam što iza mene stoje ove veličanstvene figure Marxa i Engelsa, pa je malo zastao. I u mnogobrojnoj publici zastao je dah. Kako? A onda je nastavio: I radujem se da oni nikada više ne će biti ispred nas! Tresak pljeska se prolomio i uzvici u kojima nije bilo moguće prepoznati jezike jer su se izmiješali. Bili smo i mi tu, s našim jezikom, našim nadama i strahovima, sa suzama u očima. Bili smo dio europskih naroda koji se dizao iz ropstva komunizma i dijelili smo sudbinu Slovaka, Mađara, Čeha, Slovenaca i ostalih mnogobrojnih stanovnika. Onda smo se vratili i dali glas života gotovo zauvijek usnuloj Hrvatskoj Državi. Slavlje nije bilo bez zaumnoga zla koje je vrebalo, ali ono nije moglo nadglasati radost i jedinstvo novorođene narodne duše koja se prenula iz dugoga sna.

Neka na današnji dan citiram omiljeloga mi pjesnika Viktora Vidu:

„Sve zemaljske kušnje, kroz koje prolazi Hrvatska, proističu iz njezina značaja. Njen prvi nacionalni karakter više odgovara zasadama koje nam svijetle iz dubina vječnosti, kao sige modrih spilja, taložina geoloških tisućljeća, nego historijskom prilagođavanju politike empirijskim pokusima… Hrvati su drevni ljudi, a takvi doživljavaju osjećaj pravice kao dubok, primarni potres duše… Na kraju vremena pravda mora carevati, …dragulj njenog dijadema zasjat će kao suza utjehe nad glavama njezine djece i njenih mučenika.“

Neka si nam draga i mila, mila si nam ti jedina!

Nevenka Nekić

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.