Nikola Đuretić, Za križem
Alfa, Zagreb, 2024.
Prastaru priču o izdaji, muci i smrti Nevinoga ispričati nije lako jer mnogi danas ne žele više ni slušati o tako svakodnevnim stvarima. U grlatoj tutnjavini nebrojenih mrtvih duša treba se vinuti uvis i izbjeći banalnost u kojoj su naslage izgubljenih nada zatrpale naše praiskonske djetinje radosti i spoznaje prvoga cvijeta što raste iz mrke blatne zemlje kao čudo. A možda bi nam bilo lakše kad bismo napokon mogli reći što to prebiva u nama.
Nikola Đuretić pokušava ovim djelom dosegnuti uzvišeni prag napetosti i podići pogled u neizmjernost kako bi svjedočio o dvojbama čovjeka. Jer samo tamo u beskraju i nespoznatljivom lutajućem, mogu se naći tako lijepe i strašne riječi koje stanu u tri mala stiha. Haiku stiha. Svjedočio je Nikola u svojim djelima mnogo puta o toli istovjetnoj stazi čovjeka i Boga blatnih tabana koji je prošao izdaju, muku i smrt; marno je Nikola zapisivao, ali nikada mu nije trebalo tako malo papira i zemlje, tako malo ogoljelih riječi bez ukrasa.
Nastavljajući svoju osnovnu misao o dioništvu čovjeka i Boga, govori o snazi zla. On dolazi do Gospodina i razgovara pod križem o Njegovim i svojim tjeskobama. Iz autorovih riječi ne razabire se težnja da po svaku cijenu postigne rasplet ljudskoga života, više je u ulozi antičkoga zbora koji pun slutnji izriče gnomske spoznaje, iznad i izvan vremena i prostora. Taj osobni razgovor s Razapetim kao da slijedi mnoge hrvatske križnoputaške razgovore, intimne i lirske poput legendarnih Nikole Šopa, Ante Jakšića, Mate Marčinka, Nazora, Ujevića ili Đure Sudete. To pitanje odnosa s Bogom nisu svi uspjeli razriješiti do smrti, koja nekima stiže prerano, Sudeti sa samo dvadeset i četiri godine, pa su u naručju braće i prijatelja ostavljali svoje nedovršene spise, a ovi, kao Mato Sudeta, nosili sobom u starim kožnatim torbama te zakovane riječi kao u kovčegu Saveza i nudili nama nevjernicima.
I dok neki iz plejade pletu razgovijetnu poetsku fabulu ozračenu slikom iz Novoga Zavjeta, drugi se služe starinskim uspomenama iz roditeljskoga doma kada dolazi Isus na vrata i sjeda za njihov stol, a sve je u magli i prisno. Svi su u svagdanjim kaputima kao i Nikola Đuretić u ovom solilokviju gdje čeka da mrak duše njegove obasja svjetlost Nevinoga. Ta se svjetlost već spustila u glagolu (usliši glagoli moje) prošloga i obasjala božansku i ljudsku postaju. Njih dvojica poznaju se prije svih vjekova što upravo prohode čovječanstvom u kojem se svaki tren svode računi, skeletni, suženi, zagrcnuti.
Nikola stoji pod križem kao biće koje samo sebe nadilazi, oslanja se na okomicu što vodi nebu i kaže da uzdiže srce Ocu kao uzdanici. U sebi spominje hvatača snova jer nikako drugačije ne zna odgonetnuti Tajnu u kojoj on sam, molitvenik, pozemljar, može biti u istom srazu sa Svemogućim, koji mu je darovao prvu crtu i duktus pera zadan onim istim zakonom kojega će slijediti i posljednja crta. Njih dvojica su usklađeni, njihov krvotok je usklađen, samo tako mogu putovati na brdo patnje ostavljajući bijes, očaj i vreli dah gomile.
Onu koja se slama od ljubavi i boli, onu koju spominju davni napjevi Stabat Mater, vidi i Nikola kao čisto vrelo najvrjednije jer ima poruku i znak ljubavi koja se iskazuje u odnosu majka-sin. Ona Njega drži na krilu i u toj skeletnoj scenografiji, heraldički nepomičnoj, njih dvoje predstavljaju ono čega nema u cijelom pustom svemiru – ljubavi. I svatko tko pođe na takvo pobožno hodočašće kao Nikola Đuretić, na križni put kao središte života, ugledat će ovu Ljubav. Ona će poništiti sve parbe sa životom, sve izdaje, muke i smrti, utisnuće čovjeka u vremenski kamen, večernja očajanja i samoću. Ta će ljubav postati sažetak napora da se svlada četvrta dimenzija postojanja. Ona će biti sve ono što smo bili: prvi koraci djetinjstva, svijet kao san i nada. A nada nije pribijena i slomljena na križu, ona je u križu.
Nevenka Nekić
Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.