Moj slučaj

U uglednom Vijencu MH objavljen je 28. ožujka 2024. godine tekst Borisa Kvaternika pod naslovom O poetskim nepotistima i privatizaciji književne scene. Privukao je moju pozornost svojom otvorenošću, istinitošću i svakako hrabrim pristupom ovoj bodljikavoj temi. Jasnoća njegova teksta mogla bi se nadopuniti imenima, ali tada bi odmah netko prosvjedovao i mogao proglasiti ovaj uradak kao zavist i nestručno napadanje na visoko rangirana imena. Stoga je kolega Kvaternik postupio mudro, ali dakako nejasno za one čitatelje koji ne participiraju ni kao autori ni kao recenzenti ili čitatelji u žiriju. Moguće je nama koji smo uronjeni u svijet knjige kao profesori, književnici i javni djelatnici pronaći vlastite pragove spoticanja koji imaju imena i kojima dugujemo niz godina uzaludnih bitaka i nadanja da ćemo biti dobitnici poticajnih sredstava iz nadležnoga Ministarstva. Osobno sam se snalazila na razne načine kako bi moja literarna djela ugledala svjetlo dana: od uglednih nakladnika koji su pristajali na rizik jer malo koji ima uhodane distribucije knjiga ili knjižare (Naklada Pavičić, Naklada Bošković, Đakovački kulturni krug, Nadbiskupska klasična gimnazija, Hrvatska paneuropska unija Karlovac i Zagreb, Matica slovačka, Udruga Ante Starčević Tovarnik, Hrvatska bratovština bokeljske mornarice 809., Naklada Nikola Đuretić, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Zagreb, Croatica Nonprofit Budimpešta) – ali isto tako i objavljivanje knjiga u nakladi poznatih tiskara i knjižara poput Matice hrvatske – Ogranak Pregrada, Ogranak Mostar, Ogranak Vukovar, Ogranak Nova Gradiška; Kršćanske sadašnjosti, Hrvatskoga slova, Društva hrvatskih književnika, Verbuma. To su ovi nakladnici prihvaćali i ponekad tiskali i novo izdanje. Ostalo je bilo osuđeno na vlastita nakladništva (nikada s dotacijama) koja također ostaju u nesigurnim mogućnostima distribucije, a najčešće se svode na nekoliko predstavljanja knjiga diljem Lijepe Naše.

O mogućnostima da dotacijama Ministarstva ili kakvoga drugoga državnoga financijera tiskate knjigu kritika i ogleda književnih djela, nismo mogli sanjati. Oba sveska takve vrste („Književni ogledi“, Zagreb, ITG, 2010., „Ogledi, kritike i polemike 2007.-2019.“, Zagreb, Ogranak MH Nova Gradiška) više od 1000 stranica, te blizu 150 autora, odbijeni su u nadležnom Ministarstvu s urednim potpisom bez objašnjenja.

Sada se postavlja pitanje: jesu li djela bila toliko loša da se nisu mogla uvrstiti u dostojnu javnu čitateljsku suvremenu književnost, ili je bila u pitanju kvaka o kojoj piše kolega Kvaternik? Budući da je ipak objavljeno preko pedeset književnih djela i s obzirom na to da je svako od njih imalo recentnu pratnju ukupno preko trideset uglednih znanstvenika i književnih kritičara, pretpostavka je da se radi o sudaru neke čudne prosudbe u nadležnim tijelima koja raspolažu novcem i čitanim djelima od strane spomenutih kritičara koji su često bacali pogled u moju skromnu književnu radionicu. Na jednom primjeru pokušat ću približiti probleme moga položaja. Kako objasniti da vrijedno i u Hrvatskoj jedinstveno izdanje povijesnih eseja o ženskim likovima iz hrvatske prošlosti (obuhvaća 1000 godina), na kojima sam radila dvije godine, koji su opremljeni slikovnim i inim prilozima, urešeni kao divot-knjiga, naslonjeni na povijesne dokumente i izvore, pisani esejističkim i pristupačnim stilom kako bi mogli postojati u svakoj školi i inim sličnim ustanovama, nisu mogli dobiti nikakvu pomoć pri objavi? Knjiga „Hrvatske heroine“ rijetkost je u našim knjižnicama, u školama je nema, a samo je rijetki čuvaju u kućnim knjižnicama. A dobila je dobre kritike i poticaje da se nađe našoj djeci, studentima, uopće da bude znatiželjnim ljudima nadohvat ruke.  

Gle kako se hvali! To će odmah netko pomisliti i pitati se kako to da nije netko drugi napisao ovaj tekst ako je istinit? Sram me je, rekao bi i Vlado Gotovac pišući sličan tekst, sram da moram pisati o toj velikoj ne samo mojoj usamljenoj borbi. Ovo se, dakle, odnosi na moju književnu prošlost, koja je ispunila više od pola stoljeća, a isto tako ne pledira za budućnost koja će biti vrlo kratka. Ovo se također nalazi u krugu mojih prijepora i polemika, koje su kao literarna vrsta rijetke jer svatko čuva svoje dvorište. Ne krijem zadovoljstvo kada nešto dobro, lijepo i istinito sročim za mnogo onih koje volim jer sam sav svoj vijek, četrdeset godina, radila kao profesor i odgajala djecu na tri principa, o kojima je pisao Božidar Petrač prilikom osvrtanja na moju knjigu „Grad-zvijezda“ pod naslovom „Ljepota, dobrota, istina“, Marulić, 2001.broj 3. I ta je knjiga dobila dobre kritike, darivala se učenicima karlovačkih škola kao nagrada za odličan uspjeh i danas ne postoji na tržištu.

Dakle, mogu s velikim odmakom od godina moga skrbnoga nastojanja da nešto postane sveopće dobro, ljepota i istina, ustvrditi da se nikako nisu slagale silnice čitateljskih želja i mogućnosti, s onim žirijevskim i ministarskim koji su krojili sudbinu nas (možda) nepoćudnih. U principijelnom dijalogu pomalo polemičkoga tona treba postaviti pitanje: zašto? Jesu li teme bile sadržajno egzaltirane, je li artizam zakazao u pitanjima jezika i stila, je li pristup temi bio idolatrijski? Jesu li povrijeđene i omalovažene vrijednosti hrvatskoga jezika? Jesu li tekstovi bili blasfemični, pornografski? To su izazovna pitanja na koja su brojni kritičari davno izrekli svoje sudove. Nikada negativne. Uzmimo samo primjere mojih romana kojih ima do sada ukupno šest: „Kardinalovo srce“ (četiri izdanja), „Demon i sveta krv“, „Omerta“, „Jean ili miris smrti“ (četiri izdanja), „Burik“, „Radnoti Mikloš i dvije posljednje večere“. Tri romana su tematski vezana za Domovinski obrambeni rat, ali kad recentna žirijevska ekipa uglednika po zakonu njihovih veza, kultnih prostora i imena mladih novih emotivnosti, navodi ratnu prozu, izostavlja ove romane kao da ih nema. Tješim se: izostavljali su i prije puno većim i značajnijim spisateljima neka djela (Slobodan Novak, npr.). Ranku Marinkoviću su prilazili na ulici i verbalno ga ponižavali. Kada? Onoga trena kad je javno rekao što misli i to dugo misli iz dubine svoje duše i uma. Misli o svojoj domovini Hrvatskoj. Ipak je taj fenomen teme Domovinskoga obrambenoga rata i uopće teme domovine vrlo delikatan, jer mnogo je objavljenih i novčano potpomognutih knjiga i filmova koji otvoreno gaze čizmama po licu tu istu tematiku, da iskreno kažemo – uvijek su u prednosti ona djela koja vade na površinu samo prljavštinu, perverzije i bljutavosti naše obrane i branitelja.  

U ratnim romanima „Burik“, „Jean ili miris smrti“ i „Omerta“ tema je Vukovar. I ne samo Vukovar nego i širi geografski prostor na kojem su se dogodili nepojmljivi zločini koji su našli mjesto u mojim knjigama. Bez umanjivanja i pretjeravanja, prateći lik glavnoga junaka na istinskim stazama kojima sam kao autor prošla i poznavala ih od 1962. godine pa do danas, iz strašne energije bola koji je provreo u meni kao i u svima onima koji su nekoga izgubili u tom ratu, sabirući dokumente i materijale, pretakala sam svoje misli iz suhoparnih listova u književno artikulirano tekstovlje. Očito su moje riječi našle odjeka u čitateljstvu i već dvadesetak godina uporno se iščitavaju i donose odjeke autoru. Nastupi u brojnim mjestima naše Hrvatske bili su posjećeni, čitatelji su govorili o pročitanom i postojao je duhovni dodir između autora i publike. Danas se mogu kupiti u rijetkim knjižarama (Našice, Knjižara Rudica Ćeme), na Trpinjskoj cesti i na Spomen-prostoru Ovčare. Uporno i dugo opstaju. To je možda najvažnije od svega rečenoga. Ostali romani mogu se naći u Verbumu, zalihama Naklade Đuretić i Đakova tj. Budimpešte. Nažalost roman „Burik“ – život i smrt tovarničkoga župnika, ne postoji na tržištu, a ni u knjižnicama. Mali nakladnik bez distribucijskih mogućnosti. A šteta, šteta jer Tovarnik nije česta tema u našoj književnosti.

Nisu to samo pitanja principa kada se piše neki saldo naše ratne nove proze i poezije, pitanje je treba li uvrstiti sva djela objavljena u tome žanru, ili ne? To je i pitanje poštenja znanstvenika – povjesnika književnosti: odabrati vrsna djela, manje vrsna, a ostala samo spomenuti. Do sada se to nije dogodilo. Oni kritičari i znanstvenici toga područja koji su se oglašavali povodom objave mojih romana, kao Nedjeljko Mihanović, Đurđica Ivanišević, Agneza Szabo, Đuro Vidmarović, Marija Peakić Mikuljan, Hrvojka Mihanović Salopek i niz drugih, nisu pri tom pisali o konačnom pregledu i pogledu na ratnu prozu. U fokusu im je bila knjiga koja je dobila mjesto unutar sveukupne književnosti našega doba.

Tako sam dobila dojam da se nalazim na popisu nepoćudnih kao i u doba protekloga režima. Tko određuje i zašto određuje da se mogu zabilježiti samo poćudna djela? Riječ poćudna ima duboki korijen u onom nekima nemilom komunističkom režimu od kojega još nismo pobjegli. Ne mogu zaboraviti kako mi je osamdesetih godina odgovorio uvaženi nakladnik i književni povjesnik kojem sam donijela rukopis „Ruđe iz Dubrovnika“ (biografski tekst) da taj rukopis treba biti u skladu s onim što se traži i prodaje knjigu: „Knjigu, draga kolegice, prodaje krv, slina i sperma!“ A knjigu sam poslije objavila 1994. u nakladi Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu i još jedno prošireno izdanje u Nakladi Bošković iz Splita, 2008. godine. Čekala sam godinama da se naizgled bezazleni tekst o najvećem hrvatskom znanstveniku iz minulih stoljeća nađe pred čitateljima.

Davnih godina naletjela sam u slučaju zbirke pjesama „Kamenita Hrvatska“ na dva oprečna stava u prosudbi koja situacija posve odražava klimu iz navedenoga teksta kolege Kvaternika. Petar Šegedin napisao je predgovor za tu malu zbirku pjesama, a jedan prosuditelj, isto tako slavnoga imena, bez kojega gotovo da nije bilo žiriranja ni odobravanja sredstava, sklon očito spomenutom semantičkom konkretizmu, novim emotivnostima, blasfemičnom i nedvojbeno mladenačkom egzibicionizmu, odbio je dublji pogled u knjigu. Nesretni Šegedin dobio je epitet budalaš. Oba su mrtva. Ja sam još u životu. Ne mislim da sam iskonski i daroviti nenadmašni pjesnik, više sam pisala i stvarala u prozi u raznim formama, od književnih, filmskih i dramskih, ali sumnja u moju nevrijednost i kao čovjeka i njegova djela, podmuklo se uvlačila u moje misli. Jesu li moji nepatvoreni i proživljeni stihovi posvećeni putovanju kroz gradove i prostore moje Hrvatske zaista tako loši? Od Kotora do Istre, od pradjedovskoga Varaždina do Vukovara, od ljepote i drevnosti starih frankopanskih gradova do raspojasane maštovite đakovačke veziljske umjetnosti, pa potom do mora… sve nevaljalo? Možda lažno? Hm…  Je li uvijek i baš uvijek sve vezano uz pitanje domovine patetika? Zašto se i nadalje najčešće recitiraju na velikim komemoracijama i uspomeničkim susretima stihovi Matoša, Kranjčevića, Ujevića, Pupačića? Ima i novih pjesnika koji su zastupljeni na takvim manifestacijama, ali gotovo redovito ih službena i plaćena kritika proglašava patetičnim. Sve što je bolno, po nekom novom zakonu kritike, mora biti proglašeno patetičnim. A to je odmah bezvrijedno.

Pogledom na Forum, vrlo ugledni i krovni časopis naše HAZU, nekoliko sam puta pisala o objavama poezije koja je zgrozila svojom bahatom pornografskom notom i zbog koje sam skrivala obilježene stranice da ih ne pronađu moji unuci. Zašto to ne reći? I ne samo to: autori te poezije dobili su prestižne nagrade… Priznajem da stihove koje ispisuju i javnosti podastiru, ne razumijem. Moja znanja iz povijesti književnosti, povijesti umjetnosti, filozofije, psihologije i srodnih znanosti nisu dostatna da prevladam jaz između onoga što smatram umjetnošću i onoga što se pod tim prikazuje danas. Ovo je samo jedan primjer, možda smion i neuobičajen, kojim se dodiruje vrh vrhova naših etabliranih ustanova kojima bi pripadala čast da prezentiraju nova i stara vrijedna dostignuća na svim područjima. Kada kolega Kvaternik piše kako „… Postmoderni pisci propituju odnos fikcije, stvarnosti i autobiografije… također tematizirajući književne postupke te nastanak i recepciju književnosti kao takve“, vrlo je dobrohotan i nastoji ublažiti ono što je puno oštrije izrazio prije i poslije toga zaključka. Meni se ne čini da bi taj artistički postupak bio grješka jer uvijek je bilo književnosti za društvenu elitu i za one koji to nisu. Ne moraju svi čitatelji znati išta o semantici, hermetizmu, metatekstu, mistifikaciji ili patetici. Ali svakako moraju osjetiti i prepoznati dobar tekst kojem se žele vratiti i nakon prvoga čitanja.

Pamtimo neke stihove tijekom cijeloga života, pamtimo neke likove iz proznih djela jer su osvanuli pred našim očima živi i bliski, puni bola ili sreće na naš način, jer su postali naši, jer smo prepoznali njihovu sudbinu kao svoju. Posežemo za književnim perom jer u kreaciji istinitoga koje je najčešće bolno, lijepoga i dobroga nalazimo čvrsto uporište: „Nije dobro prihvatiti život bez mjesta polaska. Način kako se uspravljamo, hodamo, podižemo ruku, kako se savijamo, sve u prošlosti ima svoga prethodnika. U krvi su naslage prošlosti…“ – kaže Juan Mihovilovich.

Nevenka Nekić

Napomena: Urednički skraćen tekst Nevenke Nekić „Moj slučaj“ objavljen je u Vijencu 25. travnja 2024., a budući da su u njem izostavljeni dijelovi koji taksativno i dokumentirano objašnjavaju što se događalo, premda je tekst i na toj razini razumljiv, autorica je odlučila na Portalu HKV-a objaviti cjelovit izvorni tekst.